REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska broj 6

Poslovni broj 15. P- 509/2020-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

TRGOVAČKI SUD U SPLITU, po sucu Ivi Bakaliću, uz sudjelovanje Darinke Nejašmić kao zapisničara, u pravnoj stvari tužitelja P. d.o.o. M., OIB: …, zastupan po punomoćnicima iz OD Lj.-V.& p. u S., protiv tuženika OPĆINA B. V., B. V., OIB: …, zastupan po punomoćniku Z. A., odvjetniku u M., radi utvrđenja prava vlasništva, nakon provedene glavne i javne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja J. M., odvjetnika u OD Lj.-V.& p. i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude održanom dana 13. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„I.I. Utvrđuje se da dio nekretnine označene kao čest. zem. 7833, ZU 10291, KO B. B. V. i baš onaj dio nekretnine koji se nalazi neposredno uz javno prometnu površinu-nerazvrstanu cestu koja se proteže u pravcu sjeverozapad- jugoistok u B. V. i to upravo onaj dio nekretnine između objekta, poslovne građevine i nogostupa koji se nalazi uz prometnicu ul. Ob. sv. N., dakle onaj dio nekretnine koji je u skici lica mjesta sudskog vještaka mjernika Z. R. od 18. siječnja 2022. označen slovima M–L–K–J–I–H–G–F1–P–O–N-M, koja skica predstavlja sastavni dio izreke ove presude, predstavlja sastavni dio nekretnine označene kao čest. zem. 3370/1, ZU 2088 KO B.– B. V. te se ovlašćuje tužitelj da nakon što se od tog dijela nekretnine prijavnim listom formira posebna čestica zemlje u toj površini temeljem ove presude i to prijavnog lista, u Odijelu za zemljišne knjige Općinskog suda u Makarskoj zatražiti i ishoditi pripajanje, te novonastale čestice zemlje čestici zemlje označenoj kao čest. zem. 3370/1, ZU 2088 KO B. – B. V. , uz istodobnu uknjižbu brisanja tog prava vlasništva na toj novonastaloj čestici zemlje u cijelosti sa imena tuženika.

I.II. Dužan je tuženik odmah prestati sa bilo kakvim uznemiravanjem tužitelja u ostvarivanju stvarnih prava na nekretnini označenoj kao čest. zem. 7833, ZU 10291 KO B. B. V. i baš onom dijelu nekretnine koji se nalazi neposredno uz javno prometnu površinu-nerazvrstanu cestu koja se proteže u pravcu sjeverozapad-jugoistok u B. V. i to upravo onaj dio nekretnine između objekta, poslovne građevine i nogostupa koji se nalazi uz prometnicu ul. O. sv. N., dakle onaj dio nekretnine koji je u skici lica mjesta sudskog vještaka mjernika Z. R. od 18. siječnja 2022. označen slovima M–L–K–J–I–H–G–F1–P–O–N-M, koja skica predstavlja sastavni dio izreke presude pobliže opisanoj u točki 1., tužbenog zahtjeva, a osobito mu se zabranjuje da na navedenom dijelu nekretnine postavlja bilo kakve zapreke, dakle da isti omeđuje, ograđuje i sl., zatim zabranjuje mu se da uklanja postavljene štekate tužitelja rashladne vitrine, tende i ostalu opremu ili pak da na bilo koji drugi način mijenja postojeće stanje predmetnog dijela nekretnine.“

II. Dužan je tuženik platiti tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 34.715,80 kuna, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe zajedno s zakonskim zateznim kamatama određenim za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, dok se tužitelj odbija za više zatraženi iznos od 22.175,00 kuna.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je vlasnik i posjednik nekretnina označenih kao čest. zgr. 651, gospodarska zgrada društveni centar, površine 610 m[2] i čest. zem. 3370/1, oranica površine 707 m[2] , upisane u z.u. 2088 k.o. B. B. V. za 346/898 dijela. Navedena nekretnina u naravi predstavlja gospodarsku zgradu-društveni centar s pripadajućom okućnicom (zemljište za redovitu uporabu zgrade) anagrafske oznake B. V., O. sv. N.

U tužbi se dalje navodi da je u predmetnoj zgradi smješten poslovni prostor tužitelja i to upravo caffe bar L., potom poslovnica Hrvatske pošte i trgovina K. U navedenom prostoru caffe bara tužitelj od 2012. obavlja registriranu djelatnost pripremanja i usluživanja hrane, pića i napitaka, a ugostiteljski objekt se sastoji od zatvorenog prostora površine 34,60 m[2] s 8 sjedećih mjesta te prostora za usluživanje na otvorenom površine 38,76 m[2] s 48 sjedećih mjesta.

U odnosu na postupanje tuženika navodi se da je isti od društva G. d.o.o. S. naručio geodetski elaborat, između ostalog i za ulicu O. sv. N. na temelju kojeg je uknjižio dio nekretnine tužitelja i to upravo s njene južne strane, neposredno do nerazvrstane ceste O. sv. N. pritom se pozivajući na Zakon o cestama te je zlorabeći nejasne odredbe tog zakona dio nekretnine tužitelja utvrdio kao nerazvrstanu cestu- javno dobro.

U svezi navedenog se ističe da je predmetni objekt u kojem se nalazi poslovni prostor tužitelja izgrađen 1974. te da nikada nije bilo sporno pitanje granice istog, odnosno da s južne strane nekretnina tužitelja graniči s navedenom cestom. Pojašnjavajući na koji način je tuženik pogrešno protumačio mjerodavnu odredbu Zakona o cestama, tužitelj je ukazao na članak 131. Zakona o cestama u kojem je navedeno da se ceste koje se na dan stupanja na snagu tog zakona (20.7.2011.) koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a nisu razvrstane kao javne ceste, postaju nerazvrstane ceste. Tužitelj tvrdi da je navedenim geodetskim elaboratom tužitelju protuzakonito oduzeto 133 m[2] čest. zem. 3370/1 k.o. B.- B. V., a da navedena površina u naravi predstavlja dvor tužitelja, koje zemljište po svojoj namjeni, svrsi i udaljenosti od trupa ceste ne predstavlja cestovnu građevinu te da oduzeti dio nekretnine ne može predstavljati cestu niti njen sastavni dio. Ovo osobito iz razloga jer navedeni dio čest. zem. 3370/1 nikada nije služio za bilo kakav promet, a osobito promet vozilima niti kao pješački prolaz bez obzira što sporni dio nekretnine graniči s lokalnom prometnicom. Usprkos svemu navedenom tuženik je postavio zahtjev za upis prava vlasništva nerazvrstane ceste na spornom dijelu nekretnine koji je nakon provedbe prijavnog lista pripojen novoformiranoj čest. zem. 7833, z.u. 10291, k.o. B.- B. V., u naravi U. Sv. N.

U svezi navedenog upisa tužitelj u kontekstu tvrdnje da sporni dio nikada nije bio u službi prometa vozila ukazuje na članak 48. Ustava RH kojim je zajamčeno pravo vlasništva te na članak 50. Ustava kojim je propisano da se u interesu Republike Hrvatske moguće ograničiti ili oduzeti vlasništvo uz naknadu tržišne vrijednosti i to sve uz primjenu posebnih propisa, konkretno Zakona o izvlaštenju što ovdje nije slučaj.

Sukladno navedenom tužitelj zaključuje svoje navode da ga tuženik pokušava onemogućiti u korištenju spornog dijela nekretnine zbog čega sukladno članku 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ima pravni interes tražiti sudsku zaštitu.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, prigovara označenoj vrijednosti spora, a za samu tužbu navodi kako je ista nedopuštena, podredno i neosnovana. Tuženik ističe kako tužitelj ne bi bio ni aktivno legitimiran za vođenje ove parnice jer je sporni dio nekretnine upisan kao javno dobro u općoj uporabi i kao neotuđivo vlasništvo tužene te sukladno tome nadodaje kako je netočno da sporni dio nekretnine ne bi predstavljao nerazvrstanu cestu u kontekstu mjerodavnih odredbi Zakona o cestama. S tim u svezi tuženik naglašava kako sporno zemljište više od dva desetljeća predstavlja sastavni dio ulice O. sv. N., odnosno javnu površinu koja služi svima i koja je tužena vlastitim sredstvima uredila.

Tuženik nastavno na navedeno u svom odgovoru na tužbu ukazuje na mjerodavne odredbe Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11 i drugi) temeljem kojih je tuženik sporni dio nekretnine uključio u novoformiranu česticu zem. 7833 k.o. B.- B. V. jer je tužena vlasništvo tog dijela zemljišta stekla na temelju samog zakona. Tuženik ističe kako je postupajući po odredbama Zakona o cestama izvršio snimak izvedenog stanja nerazvrstane ceste i geodetski elaborat izvedenog stanja nerazvrstane ceste čiju pravilnost da je ovjerio nadležni područni ured za Katastar, S., Ispostava za katastar nekretnina M. dana 5. svibnja 2015. nakon čega je navedeni elaborat dostavljen na provedbu Općinskom sudu u Splitu, Stalna služba u Makarskoj koji je rješenjem broj Z-9846/16 dopustio provedbu tog geodetskog elaborata čime je sporni dio nekretnine postao javno dobro u općoj uporabi i neotuđivo vlasništvo tuženika pa time i sporni dio u površini od 133 m[2] .

Tuženik u odnosu na činjenicu da bi sporni dio nekretnine predstavljao javnoprometnu površinu ukazuje na presudu Prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u makarskoj broj Pp G-488/18 kojom presudom je ovdje tužitelj proglašen krivim kao i na rješenje Ureda državne uprave u Splitsko dalmatinskoj županiji od 6. lipnja 2007. kojim je pravnom predniku tužitelja M. d.o.o. dodijeljeno na korištenje sporno zemljište kao javna površina.

Tuženik nadalje ističe da sve kada prednje navedeno ne bi ni bilo točno, da tužitelj nije stekao pravo vlasništva na čest. zem. 3370/1, zk.ul. 2088 k.o. B.- B. V., površine 840 m[2] jer je isprava temeljem koje je izvršena uknjižba tužitelja ništava. S tim u svezi tuženik u daljnjem dijelu odgovora na tužbu navodi kronologiju izgradnje poslovnog objekta počevši od 1970. kada je čest. zem. 3370/1 prenesena u društveno vlasništvo da bi potom ista dana na korištenje Građevnom poduzeću M. koji je izgradio poslovni objekt koji je potom prodan poduzeću P., u čijoj pretvorbi sporni dio nekretnine nije unesen u temelji kapital zbog čega je na spornom zemljištu pravo vlasništva upisano u korist Republike Hrvatske, sve sukladno članku 23. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije ("Narodne novine" broj 92/10).

Nadalje, ukazuje se da je Republika Hrvatska s društvom K. d.d. koji je prethodno kupio poslovni objekt od P. d.d. u stečaju i s društvom P. d.o.o. sklopio nagodbu kojim je Republika Hrvatska tim strankama priznala pravo suvlasništva na nekretnini čest. zgr. 651, u naravi društveni centar površine 610 m[2] i na zemljištu čest. zem. 3370/1, u naravi oranica površine 840 m[2] i to K. d.d. kao suvlasniku za 277/898 dijela, a tužitelju kao suvlasniku za 346/898 dijela. Razlog ništavosti tuženik nalazi u postupanju Republike Hrvatske protivno Zakonu o upravljanju i raspolaganju imovine u vlasništvu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 94/13) smatrajući da je Republika Hrvatska predmetnom nekretninom mogla raspolagati samo iznimno što ovdje nije slučaj.

Na kraju svog odgovora na tužbu tuženik osporava svoju pasivnu legitimaciju pozivajući se na odredbe Odluke o komunalnom redu Općine B. V. kojim odredbama je jasno propisano da se pokretne naprave, kiosci, reklame i druge naprave ne mogu postavljati na javnu površinu kao ni na zemljišta u vlasništvu pravnih i fizičkih osoba bez odobrenja komisije za dodjelu javno prometnih površina na privremeno korištenje.

3. U daljnjem tijeku parničnog postupka tužitelj je podneskom od 18. prosinca 2020. osporio sve navode iz tuženikovog odgovora na tužbu kao pogrešne i neutemeljene posebno ukazujući na rješenje VTS RH broj Pž-5048/2018 u kojem je iskazan pravni stav da je nelogično da u česticu trase ceste ulazi sporni prostor za usluživanje na otvorenom u odnosu na kojeg trasa ceste nepotrebno stvara „džep“. Nastavno na prethodni navod tužitelj ukazuje kako predmetni Zakon o cestama nije predviđao da se kao nerazvrstana cesta-javno dobro upiše privatno vlasništvo što je upravo slučaj u ovom predmetu.

Nakon što je sud proveo očevid uz nazočnost vještaka geodetske struke tužitelj je podneskom od 24. veljače 2022. precizirao tužbeni zahtjev sukladno rezultatima vještačenja, a u tom podnesku je posebno ukazano kako je tuženik predmetnim elaboratom društva G. d.o.o. upisao kao nerazvrstanu cestu i dio nekretnine tužitelja koji se nalazi ispod balkona prvog kata i koji je na skici lista mjesta sudskog vještaka Z. R. prikazan narančastom bojom i opisan kao parkiralište za samoposlugu. Tužitelj u navedenom podnesku ukazuje i na dio iskaza svjedoka M. Ž., zaposlenika G. d.o.o. koji je iskazao da je granicu nerazvrstane ceste ucrtao sukladno kazivanju predstavnika jedinica lokalne samouprave upravo na način da je s istočne strane od objekta tužitelja granica nogostupa išla uz rub ogradnih zidova, potom pod kutem od 90% ušla do pročelja prodajnog objekta K., potom do pročelja objekta tužitelja, potom do zapadnog i južnog pročelja poštanskog ureda da bi se potom prema zapadu vratila na širinu nogostupa između ruba kolnika i ogradnih zidova objekata.

4. Na navedene podneske tužitelja, osobito onaj od 24. veljače 2022. tuženik je odgovorio svojim podneskom od 8. ožujka 2022. u kojem podnesku se usprotivio uređenom tužbenom zahtjevu iskazujući stav da je tužitelj zaštitu svojih prava mogao ostvariti podnošenjem brisovne tužbe, a ne na način kako je to napravio uređenim tužbenim zahtjevom koji po ocjeni tuženika predstavlja preinaku protivno odredbama ZPP-a. Navedenim podneskom tuženik je osporio pojedine navode svjedoka D. T. navodeći kako svojevremeno K. d.d. u stečajnom postupku nad dužnikom P. d.d. u stečaju nije kupio i sporni dio zemljišta kao i tvrdnju da sporni dio zemljišta nikad nije predstavljao cestu, već da se je nalazio u suvlasništvu korisnika.

5. U dokazne svrhe sud je pregledao povijesni izvadak iz zemljišne knjige (list 5-7 spisa), izvadak iz zemljišne knjige za uložak broj 10291 (list 9 spisa), rješenje Ureda državne uprave u Splitsko dalmatinskoj županiji od 3. prosinca 2012. (list 10- 11 spisa), rješenje istog ureda od 6. lipnja 2007. (list 39-40 spisa), dopis komunalnog redara od 15. svibnja 2018. (list 12-13 spisa), vještvo sudskog vještaka D. B. (list 14- 19 spisa), nagodbu od 24. travnja 2014. (list 41-43 spisa), rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gžzk-496/2019 (list 48-51 spisa), izvadak iz katastarskog plana od 30. lipnja 2020. s prijepisom posjedovnog lista (list 52-53 spisa), presudu Prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj Pp G-488/2018 (list 54-59 spisa), dopise Hrvatske pošte i prednice tužitelja (list 70-72 spisa), vještvo G. z. d.d. S. napravljeno u predmetu ovog suda broj P-629/2018 (list 77-83 spisa), pribavljeni su zemljišnoknjižni spisi Općinskog suda u Makarskoj (list 93-512 spisa), proveden je očevid na licu mjesta uz nazočnost sudskog vještaka Z. R. koji je nakon provedenog očevida sastavio i vještvo (list 546-550 spisa), a tijekom očevida je proveden i dokaz saslušanjem svjedoka M. Ž. koji je tijekom svjedočenja predao sudu dopis Državne geodetske uprave od 24. listopada 2012. (list 527-535 spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka D. T.

Pregledom povijesnog izvatka iz zemljišne knjige za čest. zgr. 651 i čest. zem. 3370/1 razvidno je da su iste 1976. upisane u korist nositelja prava korištenja G. p. M. da bi potom temeljem Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije te temeljem nagodbe od 24. travnja 2014. sklopljene između Republike Hrvatske, K. d.d. i P.d.o.o. suvlasnički dijelovi nekretnina bili upisani na Republiku Hrvatsku za 275/898 dijela, na K. d.d. za 277/898 dijela i na P. d.o.o. za 346/898 dijela. Iz navedenog povijesnog izvatka također je razvidno da je zaprimljen prijavni list sa snimkom izvedenog stanja nerazvrstane ceste.

Pregledom izvatka iz zemljišne knjige za zk.ul. broj 10291 razvidno je da je u tom ulošku evidentirana čest. zem. 7833, u naravi cesta, ulica O. Sv. N. kao javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu tuženika.

Pregledom rješenja Ureda državne uprave u Splitsko dalmatinskoj županiji, Ispostava M. od 3. prosinca 2012. (list 10-11 spisa) razvidno je da je taj ured u odnosu na tužitelja utvrdio nastavak obavljanja ugostiteljske djelatnosti u objektu koji se sastoji od zatvorenog prostora površine 34,60 m[2] i 8 konzumnih mjesta i prostora za usluživanje na otvorenom površine 38,76 m[2] s 48 sjedećih konzumnih mjesta. Pregledom rješenja Ureda državne uprave u Splitsko dalmatinskoj županiji od 6. lipnja 2007. utvrđuje se da je to rješenje izdano predniku tužitelja sa sadržajno identičnom odredbom korištenja zatvorenog i otvorenog prostora caffe bara L.

Pregledom dopisa komunalnog redara od 15. svibnja 2018. (list 12-13 spisa) razvidno je da isti izvješćuje nadležnog pročelnika kako postoje dvojbe oko uklanjanja metalne konstrukcije za tendu i stupića koje je postavio tužitelj te traži od istog ponovljenu uputu za postupanje.

Pregledom vještva sudskog vještaka D. B. koji je izvršio identifikaciju nekretnine 3370/1, kao i priložene skice je razvidno da navedeni vještak identificira ulicu O. Sv. N. samo u odnosu na kolnik i pripadajuću širinu nogostupa koja širina je identična širini s istočne i zapadne strane poslovnog objekta tužitelja. Uz vještvo je priložen i snimak s kotama iz kojeg je razvidno da s istočne i zapadne strane od sporne nekretnine nogostup ima gotovo ujednačenu širinu za razliku od spornog prostora na kojem se širina obuhvata značajno širi sve do zidova poslovnog objekta.

Pregledom nagodbe broj N-DO-19/14 utvrđuje se da je istom u postupku mirnog rješenja spora između Republike Hrvatske s jedne strane i K. d.d. i P. d.o.o. s druge strane utvrđen povijesni slijed događanja u odnosu na čest. zgr. 651 k.o. B.- B. V. u naravi društveni centar koji je izgrađen na zemljištu čest. zem. 3370/1, z.u. 2088, k.o. B.- B. V. počevši od izgradnje objekta 1975. koju izgradnju je izvršilo G. p. M. da bi potom predmetne nekretnine steklo poduzeće P. u odnosu na kojeg je Hrvatski fond za privatizaciju donio djelomično rješenje kojim navedene nekretnine nisu procijenjene u vrijednosti društvenog kapitala, a potom je u članku 2. utvrđena raspodjela suvlasničkih dijelova na način da Republika Hrvatska priznala K. d.d. pravo vlasništva za 277/898 dijela, a P. d.o.o. priznala pravo vlasništva za 346/898 dijela.

Pregledom rješenja Županijskog suda u Varaždinu broj Gžzk-496/2019 od 6. travnja 2020. razvidno je da su tim rješenjem odbijene žalbe protustranaka, između ostalog i tužitelja, te je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Makarskoj broj Z- 28130/2016 od 28. svibnja 2019.

Pregledom izvatka iz katastarskog plana sa stanjem na dan 30. lipnja 2020. i priloženog prijepisa posjedovnog lista razvidno je da granica nerazvrstane ceste označeno kao čest. zem. 7833, u naravi ulica O. Sv. N. obuhvaća područje sve do južnih zidova poslovnog objekta tužitelja.

Pregledom presude Prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj Pp G-488/2018 razvidno je da je tužitelj kao okrivljenik proglašen krivim jer je na javno prometnoj površini bez odobrenja upravnog tijela tuženika postavio metalnu konstrukciju za tendu, metalne stupiće i drugo.

Pregledom dopisa Hrvatske pošte d.d. od 29. svibnja 2001. (list 70 spisa) razvidno je da Hrvatska pošta traži od tuženika upozoriti tužitelja da ne smije koristiti prostor ispred pomoćnog ulaza poštanskog ureda jer da to nije javna površina, već se nalazi u sastavu čest. zgr. 651 i čest. zem. 3370/1 knjižene u korist G. M. odnosno prodajom u korist P. i PTT P. kao bivšeg prednika Hrvatske pošte uz napomenu da upravo na navedenom mjestu Hrvatska pošta namjerava locirati javnu govornicu. Isto se ponavlja i u dopisu od 12. lipnja 2001.

Pregledom dopisa V. K. od 9. veljače 2001. razvidno je da ista od tuženika traži odobrenje za postavljanje montažne rasklopne tende.

Pregledom nalaza i mišljenja vještaka G. z. d.d. S. u odnosu na identifikaciju štekata ugostiteljskog objekta tužitelja, vještak je iskazao stav da se navedeni štekat u cijelosti nalazi na čest. zem. 3370/1.

Tijekom dokaznog postupka pribavljeni su brojni zemljišnoknjižni spisi Općinskog suda u Makarskoj u kojima se rješavala uknjižba nerazvrstane ceste i prigovori zainteresiranih osoba, između ostalog i tužitelja. Svi navedeni prigovori odbijeni su prvo rješenjem Općinskog suda u Makarskoj, a potom i prethodno navedenim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu.

Prigovor tužitelja evidentiran je pod brojem Z- 2914/19 (list 484-496 spisa) uz koji prigovor je priloženo i rješenje Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-5048/2018. od 4. rujna 2018. u kojem rješenju taj sud iskazuje pravni stav kako nema logike da u česticu trase ceste ulazi i sporni prostor tužitelja u kojem dijelu trasa ceste neposredno stvara "džep" (list 495 spisa).

Nadalje, iz ostalih priloženih spisa osobito onog kojim je iniciran cijeli postupak upisa nerazvrstane ceste označen brojem Z-9846/16 (list 301-372 spisa) sud ukazuje kako je uz isprave priložene uz prijavni list priložen i snimak izvedenog stanja nerazvrstane ceste, a iz tog snimka je lako uočiti da razvojna crta nogostupa sa sjeverne strane kolnika odnosno južno od poslovnog objekta tužitelja ne obuhvaća sporni prostor o kojem se raspravlja u ovom predmetu (list 331-332 spisa). Nadalje, među isprava koje su priložene zahtjevu bilo je i očitovanje načelnika Općine B. V. od 15. rujna 2015. (list 336 spisa) koji je kao nositelj prava na nerazvrstanoj cesti svojim potpisom potvrdio "… da su predmetne ceste izgrađene i rekonstruirane do stupanja na snagu Zakona o cestama (Nn 84/11) odnosno da su se koristile za promet vozila i bile pristupačne većem broju korisnika do stupanja na snagu Zakona o cestama." .

U navedenom predmetu nadležni sud je rješenjem od 21. rujna 2016. dopustio upis nerazvrstane ceste (list 362-367 spisa).

Tijekom dokaznog postupka sud je proveo očevid uz nazočnost vještaka geometra Z. R. na licu mjesta u B. V. tijekom kojeg očevida je izvršena identifikacija sporne nekretnine, a na istom očevidu je proveden dokaz saslušanjem svjedoka M. Ž. (list 522-526 spisa). U svom iskazu svjedok M. Ž., dipl. inž. geodezije je potvrdio da je kao zaposlenik G. d.o.o. po nalogu tuženika izradio elaborat nerazvrstane ceste postupajući pritom po uputi Državne geodetske uprave sukladno kojoj uputi je imao tehničku ulogu ucrtati granicu nerazvrstane ceste onako kako to na licu mjesta pokaže predstavnik jedinice lokalne samouprave što je on i napravio na način da je s istočne strane od spornog prostora granica nerazvrstane ceste išla uz rub ogradnih zidova obližnjih objekata, potom da je crta nerazvrstane ceste pod kutom od 90% došla do pročelja prodajnog objekta K., potom da prati pročelje ugostiteljskog objekta L., potom liniju stepeništa za gornji kat kao i pročelje poštanskog ureda sa zapadne strane te da se nakon toga crta nerazvrstane ceste prema zapadu vraća na širinu nogostupa između ruba kolnika i ogradnih zidova objekata položenih prema zapadu.

Svjedok se je tijekom očevida pozvao na uputu Državne geodetske uprave koju je potom i priložio sudu (list 527-535 spisa) u kojoj uputi se pod točkom 2.- Snimka izvedenog stanja izrijekom navodi da se granica zemljišta utvrđuje prema onom što na licu mjesta pokaže predstavnik jedinice lokalne samouprave čime se iskaz svjedoka Ž. pokazao kao istinit u dijelu da je u izradi elaborata imao samo tehničku ulogu ucrtavanja granice nerazvrstane ceste, a ne ucrtavanje granice iste sukladno pravilima struke.

Nakon provedenog očevida sudski vještak Z. R. je prikazao lice mjesta, sporni prostor ispred objekta tužitelja kao i prostor ispred samoposluge i poštanskog ureda u odnosu na ulicu O. Sv. N. uz posebnu napomenu da je vještak na priloženoj skici posebno označio cestu s nogostupom. U svezi navedenog bitno je ukazati kako je sudski vještak na spornom dijelu nekretnine nogostup pozicionirao na način da isti prati razvojnu liniju nogostupa s istočne i zapadne strane spornog prostora. Uz skicu su priložene i fotografije koja pokazuje nogostup u odnosu na sporni prostor, a sud posebno ukazuje na fotografiju broj 4. koja prikazuje "pogled prema istoku" i na kojoj fotografiji je moguće vidjeti u kojoj širini se nogostup proteže prema istoku, a vještak je potom širinu nogostupa na toj istočnoj strani pratio kao razvojnu liniju nogostupa i ispred spornog prostora.

Na fotografiji broj 3., u desnom dijelu gore, moguće je vidjeti i dio balkona ispred prodavaonice K., ispod kojeg balkona je ucrtana granica nerazvrstane ceste sve do zida samoposluge K. Na priloženoj skici vještaka balkon ispred samoposluge je označen kao prekriženi dio dijela nekretnine omeđene slovima O-G-F1-P-O. Vještak je na skici posebno razgraničio razvojnu liniju cestovne građevine s nogostupom čija bi razvojna linija nogostupa naspram čest. zem. 3370/1 bila označena slovima A1-M-N-O-P u širini od 1,60 m mjereno od sporne nekretnine od ruba kolnika.

Konačno, na ročištu od 24. veljače 2022. proveden je dokaz saslušanjem D. T. koji je u svom iskazu naglasio da je kao punomoćnik K. d.d. ujedno i tadašnji regionalni direktor A. d.d. Z. na stečajnom ročištu Trgovačkog suda u Splitu izlicitirao kupoprodajnu cijenu u stečajnom postupku P. d.d. u stečaju, između ostalog i za predmetne nekretnine iz ovog postupka. Dalje je naglasio da je tijekom slijedeće godine dana K. d.d. orijentaciju poslovanja usmjerio na S. K. u M. i druge objekte na način da je na predmetnoj lokaciji u B. V. zadržao prostor u prizemlju površine cca 250 m[2] dok su ostali dijelovi nekretnine prodani i to upravo društvu P. d.o.o., ovdje tužitelju, koji je kupio preostali dio prizemlja (izuzev prodavaonice K.) kao i kat objekta. U odnosu na način korištenja nekretnine s južne strane objekta prema ulici Sv. N. svjedok je iskazao da su vlasnički udjeli bili definirani glede samog objekta dok je prednji dio ispred objekta bio korišten kao ulaz u dućan, ulaz u poštu, ulaz na kat te kao štekat za potrebe ugostiteljskog objekta tužitelja. U odnosu na prostor između ugostiteljskog objekta tužitelja kao i za prostor ispred prodavaonice svjedok je kazao da je svojevremeno prema prometnici postojao mali zidić s ulazima za predmetni dio, kako za prodavaonicu tako i za štekat, ali da je isti potom srušen te je sve pretvoreno u zajednički dio za potrebe suvlasnika.

U odnosu na stanje koje je na terenu postojalo u trenutku preuzimanja objekta 2004. svjedok je iskazao da se u prizemlju nalazio poslovni prostor P. d.d. u stečaju, nakon toga K. d.d., a sada B. P. d.o.o., da je na mjestu sadašnjeg caffe bara bio caffe bar sa štekatom te da je cijela navedena površina bila betonirana ili popločana uz posebnu napomenu da nikada prije do donošenja Zakona o cestama nije bilo razgovora o tome da bi Općina B. V. na bilo koji način u tom korištenju participirala te da od strane tužene uopće nije bilo naznaka da se ne bi radilo o prostoru u suvlasništvu i u korištenju suvlasnika navedenog objekta.

Dalje je naveo kako je, misli 2014., bio pozvan izvršiti upis u prijavni list ili u javnu raspravu u sklopu zgrade općine tuženika te da je s njim bio i predstavnik tužitelja nakon kojeg uvida su sastavili i kod tuženika protokolirani pisani prigovor. Nakon što je svjedoku predočena skica sudskog vještaka Z. R. u kolor ispisu svjedok je potvrdio kako se njegov iskaz o načinu korištenja i korisnicima spornog prostora na skici vještačenja nalazi označen žutom, plavom, zelenom i rozom bojom te slovima M–L–K–J–I–H–G–F1–P–O–N-M. Svjedok je također imao potrebu kazati da je nakon protokoliranja prigovora posjetio načelnika Općine B. V. te da ga je upitao što mu to sve treba u kontekstu činjenice da se s istočne i zapadne strane nogostup proteže u širini od 1,5 m, a da se na spornom prostoru širi i do 6 m, sve do zidova poslovnog objekta kao i ispod balkona iznad prodavaonice, koji balkon je širine i do 2 m, a da je načelnik na to odgovorio „ja sam ovdje zakon“. Posebno upitan svjedok je iskazao kako se zbog proteka vremena ne može izjasniti tko je izveo radove popločavanja spornog prostora betonskim opločnicima i tko bi bio investitor tih radova, a u odnosu na pitanje jesu li sporne nekretnine čest. zgr. 651 i čest. zem. 3370/1 k.o. B. B. V. kupljene u stečajnom postupku svjedok je iskazao da je predmetnim ugovorom kupljeno ukupno preko 30 objekata te da bi za precizan odgovor trebao izvršiti uvid u kupoprodajni ugovor.

Nakon provedenog dokaznog postupka sud je presudio kao u izreci iz slijedećih razloga.

MJERODAVNO PRAVO

6. Tužba u ovom predmetu podnesena je 22. srpnja 2020. pa se kao mjerodavno pravo primjenjuje Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., ("Narodne novine" broj

141/06., 146/08., 38/09., 153/09. i 143/12, 152/14, 28/15- pročišćeni tekst, dalje: ZV) kao i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08., 125/11., 75/15., 29/18. - dalje: ZOO).

O MERITUMU SPORA

7. Podnesenom tužbom tužitelj tvrdi da je vlasnik i posjednik nekretnina označenih kao čest. zgr. 651, gospodarska zgrada društveni centar i čest. zem. 3370/1, oranica površine 707 m[2] upisane u z.u. 2088 k.o. B. B. V. za 346/898 dijela. U navedenoj zgradi u prizemlju je položen poslovni prostor tužitelja i to upravo caffe bar L., potom poslovnica Hrvatske pošte i trgovina K. Tužitelj tvrdi da od 2012. u navedenom poslovnom prostoru obavlja svoju registriranu djelatnost i to u zatvorenom dijelu objekta površine 34,60 m[2] i prostora na otvorenom ispred objekta površine 38,76 m[2] .

U odnosu na postupanje tuženika tužitelj tvrdi da je tuženik od društva G. d.o.o. S. naručio geodetski elaborat, između ostalog i za ulicu O. Sv. N. na temelju kojeg je uknjižio dio nekretnine tužitelja i to upravo onaj dio otvorenog prostora između objekta tužitelja i južno položene nerazvrstane ceste, sve pozivajući se na odredbe Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11 i drugi) zloupotrebljavajući nejasne odredbe istog zakona. Tužitelj tvrdi da je predmetni objekt izgrađen 1974. te da nikada nije bilo sporno pitanje granica predmetne nekretnine u odnosu na cestu koja je položena južno.

U odnosu na izrađeni geodetski elaborat tužitelj ukazuje kako je članak 131. Zakona o cestama potpuno pogrešno primijenjen u konkretnom slučaju jer na dan 20. srpnja 2011. Kao dan stupanja na snagu zakona sporni prostor ispred društvenog doma se nije koristio za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koji bi bio pristupačan većem broju korisnika. U svezi citirane zakonske odredbe tužitelj zaključuje kako je tuženik oteo dio nekretnine tužitelju jer ista nikada nije služila za bilo kakav promet, a osobito promet vozilima kao niti za pješački prolaz.

U kasnijem tijeku postupka tužitelj je dopunio svoje navode od kojih sud izdvaja tvrdnju da je granica nerazvrstane ceste ispred prodavaonice K. ucrtana doslovno ispod balkona što tužitelj drži nelogičnim.

Na podlozi provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 24. veljače 2022. precizirao tužbeni zahtjev.

8. Tuženik u svom odgovoru na tužbu osporava potraživanje tužitelja brojnim prigovorima i to nedostatkom aktivne i pasivne legitimacije te nadalje tvrdi da je sporni prostor već više od dva desetljeća sastavni dio ulice O. Sv. N., da predstavlja javnu površinu koja služi svima i koju je tuženik uredio svojim sredstvima. Sukladno navedenom tuženik je nakon stupanja Zakona o cestama u srpnju 2011. pristupio izradi geodetskog elaborata sukladno članku 131. Zakona o cestama, napravljen je snimak izvedenog stanja te je potom zatražen upis kod nadležnog zemljišnoknjižnog suda u Makarskoj koji je po podnesenom prijedlogu i proveden, a da je provedeni upis ispravan tuženik posebno ukazuje kako je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Gžzk-496/2019 odbijena žalba svih žalitelja pa tako i tužitelja.

Tuženik nadalje tvrdi kako je tužitelj temeljem ništave isprave upisao svoje pravo vlasništva na čest. zem. 3370/1 k.o. B. B. V. te da na podlozi ništave isprave nije mogao steći pravo vlasništva. S tim u svezi tuženik pojašnjava kako Republika Hrvatska primjenom Zakona o turističkom zemljištu i Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske nagodbom od 24. travnja 2014. nije tužitelju i K. d.d. mogla priznati pravo suvlasništva predmetne nekretnine.

Nakon što je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev sukladno rezultatima vještačenja tuženik je iskazao kako je tužitelj navedenim uređenjem stvarno izvršio preinaku tužbenog zahtjeva zbog čega bi tužbeni zahtjev trebalo odbaciti, a podredno predlaže isti odbiti iz svih ranije navedenih razloga.

9. Određujući se prema postavljenom tužbenom zahtjevu i navodima tuženika, sud je uređeni glavni tužbeni zahtjev ocijenio kao osnovan, kao što je to presuđeno u izreci presude pod točkom I. iz slijedećih razloga.

Predmet raspravljanja u ovoj pravnoj stvari vezan je uz činjenicu je li tuženik nakon stupanja na snagu Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11) mogao primjenom članka 131. tog zakona i izrađenog geodetskog elaborata utvrditi dio čest. zem. 3370/1 kao pripadajući dio nerazvrstane ceste ulice O. Sv. N. i isto pripojiti navedenoj nerazvrstanoj cesti koja je označena kao čest. zem. 7833 k.o. B. B. V. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da se sporni prostor po definiciji iz članka 131. Zakona o cestama nije mogao utvrditi kao nerazvrstana cesta ili njezin dio jer da nikada nije služio za promet vozila po bilo kojoj osnovi i bio pristupačan većem broju korisnika. S tim u svezi posebno se ukazuje kako granica nerazvrstane ceste kod dijela nekretnine ispred prodavaonice K. ulazi ispod balkona koji je smještan iznad ulaza u prodavaonicu i dolazi do samog zida južne fasade objekta.

Člankom 131. Zakona o cestama propisano je:

(1) Ceste koje se na dan stupanja na snagu ovoga Zakona koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu ovoga Zakona, postaju nerazvrstane ceste. (2) Postojeći upisi u zemljišnim knjigama nerazvrstanih cesta iz stavka 1. ovoga članka u vlasništvu jedinice lokalne samouprave zamijenit će se po službenoj dužnosti upisom nerazvrstane ceste javnog dobra u općoj uporabi kao neotuđivog vlasništva jedinice lokalne samouprave.

(3) Nerazvrstane ceste iz stavka 1. ovoga članka koje nisu upisane u zemljišnim knjigama ili u tim knjigama nije upisano njihovo stvarno stanje, upisuju se u zemljišne knjige po službenoj dužnosti na temelju prijavnog lista koji nakon evidentiranja nerazvrstane ceste, odnosno njezinog stvarnog stanja u katastru, zemljišnoknjižnom sudu po službenoj dužnosti dostavlja tijelo nadležno za katastar. (4) Nerazvrstane ceste iz stavka 1. ovoga članka koje nisu evidentirane u katastru ili u katastru nije evidentirano njihovo stvarno stanje, evidentiraju se u katastru na temelju odgovarajućeg geodetskog elaborata kojim je snimljeno izvedeno stanje, a kojega pribavlja i tijelu nadležnom za katastar dostavlja jedinica lokalne samouprave, odnosno pravna osoba koja je ovlaštena upravljati nerazvrstanom cestom sukladno propisima iz članka 107. ovoga Zakona.

(5) Nerazvrstane ceste iz stavka 4. ovoga članka upisuju se u zemljišne knjige sukladno stavku 3. ovoga članka.

Promatrajući citiranu zakonsku odredbu u svjetlu utvrđenih činjenica u ovoj pravnoj stvari sud ukazuje da je bitni dio te odredbe utvrđenje da li je na dan stupanja na snagu Zakona o cestama 20. srpnja 2011. postojala cesta koja se koristi za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koja je pristupačna većem broju korisnika, a koja nije razvrstana kao javna cesta zbog čega ista postaje nerazvrstana cesta. Navedena definicija nerazvrstane ceste odgovara definiciji nerazvrstane ceste iz članka 98. stavak 1. Zakona o cestama. Sud posebno ukazuje i na članak 100. stavak 1. Zakona o cestama kojim je propisano što sve čini nerazvrstanu cestu, a upravo u kontekstu te zakonske odredbe moguće je procjenjivati je li se sporni prostor dijela čest. zem. 3370/1 mogao utvrditi u cijelosti ili djelomično kao nerazvrstana cesta i pripojiti stvarno izgrađenoj nerazvrstanoj cesti ulici O. Sv. N.

Članak 100. Zakona o cestama propisuje da nerazvrstanu cestu čini cestovna građevina, nogostup, biciklističke staze te sve druge površine na pripadajućem zemljištu (zelene površine, ugibališta, parkirališta, okretišta, stajališta javnog prijevoza i sl.). Nerazvrstanu cestu nadalje čini i građevna čestica, zaštitni pojas s obiju strane ceste, prometna signalizacija, javna rasvjeta i oprema ceste.

Kada se sastavni dijelovi nerazvrstane ceste iz članka 100. Zakona o cestama stave u kontekst spornog prostora ispred poslovnog objekta tužitelja lako je zaključiti da sporni prostor koji čini dio čest. zem. 3370/1 k.o. B. B. V., kojeg je tuženik prijavnim listom pripojio nerazvrstanoj cesti O. Sv. N. po svojoj namjeni i karakteristikama na niti jedan mogući način ne može se podvesti pod sastavne dijelove nerazvrstane ceste iz članka 100. Zakona o cestama. Navedeni prostor označen na skici vještačenja žutom, plavom, zelenom i rozom bojom te slovima M– L–K–J–I–H–G–F1–P–O–N-M iz vještva sudskog vještaka Z. R. ne predstavlja cestovnu građevinu, nogostup, biciklističke staze i druge površine, niti građevnu česticu, niti zemljišni pojas, a osobito ne prometnu signalizaciju i javnu rasvjetu.

Tijekom samog očevida kao i iz izrađenog vještva te priloženih fotografija kao prilogu vještvu vještaka Z. R., ali također i iz vještava vještaka D. B. te vještaka G. Z. d.d. može se vrlo lako pratiti kako iz smjera istoka prema spornom prostoru, nogostup ulice O. Sv. N. ima ujednačenu širinu od oko 1,5 m, a potom pod kutom od 90% skreće u sporni prostor i dolazi do zida južne fasade prodavaonice K. uz napomenu da u tom dijelu granica nerazvrstane ceste ulazi ispod balkona širine otprilike 2 m te potom prati južnu fasadu objekta D. c. i Hrvatske pošte te se potom prema zapadu vraća pod kutom od 90% na postojeću širinu nogostupa od oko 1,5 m koja širina se zatim u toj dimenziji pruža prema zapadu.

U odnosu na ovakvu razvojnu liniju nerazvrstane ceste tuženik nije pružio uvjerljive razloge zbog čega se na spornom prostoru širina nogostupa širi s postojeće širine od oko 1,5 m na širinu od 5 ili 6 m kao što nije pružio obrazloženje kako je moguće da granica nerazvrstane ceste ulazi ispod nečijeg balkona.

Upravo granica nerazvrstane ceste koja je upisana ispod balkona prodavaonice K. dokazuje svu apsurdnost provedenog upisa nerazvrstane ceste na podlozi prijavnog lista i izrađenog geodetskog elaborata, a sud s tim u svezi može postaviti retoričko pitanje kako je moguće da prostor ispod balkona prodavaonice K. može služiti za promet vozila po bilo kojoj osnovi, odnosno može li ispod balkona prometovati autobus na kat ili kamion- betonska pumpa koji su notorno visoki preko 3 metra jer i to mogu biti vozila u kontekstu članka 131. Zakona o cestama. Isto pitanje je moguće postaviti i za prostor ispred ugostiteljskog objekta tužitelja na kojem prostoru je i tijekom očevida kao i na priloženim fotografijama vidljivo da je u središnjem dijelu istog postavljena metalna konstrukcija tende. Uzgred, metalna konstrukcija s spominje i u dopisu V. K. iz 2001. (list 72) kao i u dopisu komunalnog redara iz 2018. (list 12-13) iz čega je razvidno da metalna konstrukcija na istom mjestu postoji i prije stupanja na snagu Zakona o cestama. Upravo ova dva detalja pokazuju i dokazuju da u odnosu na sporni prostor u trenutku stupanja na snagu Zakona o cestama isti nipošto nije mogao služiti za promet vozila po bilo kojoj osnovi, a upravo to faktično odvijanje prometa je bio jedan od zakonskih preduvjeta da bi se sporni prostor označen na skici vještačenja žutom, plavom, zelenom i rozom bojom te slovim M–L–K–J–I–H–G–F1–P–O–N-M iz vještva sudskog vještaka Z. R. mogao utvrditi kao dio nerazvrstane ceste.

Zbog navedenog je i izjava načelnika J. R. od 15. rujna 2015. (list 336), koja je kao sastavni dio prijave za upis u zemljišnik, po svom sadržaju u odnosu na sporni prostor neistinita jer na spornom prostoru promet vozila po bilo kojoj osnovi nije bio moguć iz tehničkih razloga postojanja balkona i metalne konstrukcije tende.

Isto tako, tuženikovo pozivanje na pojedine dokaze priložene uz tužbu koji datiraju prije sklapanja nagodbe iz 2014. je bez utjecaja jer se je od tog trenutka i provedbe iste u zemljišniku vlasničko stanje i formalno promijenilo u korist tužitelja.

Uzgred se ukazuje i na izjavu svjedoka D. T. koji je u svom iskazu kazao kako od kupoprodaje predmetnog objekta 2004. nikada nije bilo spora između suvlasnika i Općine B. V. da sporni prostor predstavlja dio nekretnine tužitelja i ostalih suvlasnika, a to se je pojavilo kao sporno tek 2014. kada je tuženik poduzeo aktivnosti oko upisa nerazvrstane ceste i na spornom dijelu čest. zem. 3370/1.

Sud također mora ukazati i na iskaz svjedoka M. Ž. koji je kao zaposlenik G. d.o.o. izradio geodetski elaborat, a ono što je za sud sporno jest činjenica da je svjedok Ž. kao geodet prigodom izrade elaborata granicu nerazvrstane ceste ucrtao sukladno kazivanju predstavnika tuženika, a bez primjene načela i pravila struke geodeta. Svjedok je svoje postupanje obrazložio naputkom Državne geodetske uprave u kojoj je izričito napisano da granicu nerazvrstane ceste pokazuje predstavnik općine. Ovakva uputa Državne geodetske uprave je po ocjeni suda neprihvatljiva jer uputa ne bi trebala derogirati mjerodavne odredbe Zakona o cestama temeljem kojih je geometar jedino i isključivo mogao ucrtati granicu nerazvrstane ceste. Članak 131. Zakona o cestama ne propisuje da granicu nerazvrstane ceste pokazuje, a time i utvrđuje predstavnik općine koji može biti osoba koja nema ama baš nikakvih znanja u svezi predmetne materije zbog čega je zakonom i propisano da je potrebno izraditi geodetski elaborat i prijavni list pretpostavljeno po stručnoj osobi geodetu i pravilima geodetske struke na podlozi stvarnog stanja na terenu, a stvarno stanje očito nije onakvo kako je predstavnik općine pokazao svjedoku Ž.

Međutim, usprkos svemu navedenom sud je pregledom zemljišno knjižnog spisa Općinskog suda u Makarskoj broj Z-28130/16 i to upravo snimke izvedenog stanja nerazvrstane ceste koja je uložena na stranici 331-332 spisa doveo u pitanje tvrdnju kako tuženika tako i svjedoka Ž. je li na spornom prostoru uopće ucrtana nerazvrstana cesta onako kako je to pokazao predstavnik tužene. Naime, pregledom navedenog snimka izvedenog stanja nerazvrstane ceste lako je uočiti kako granica nerazvrstane ceste odnosno njenog sjevernog nogostupa kao sastavnog dijela ceste od istoka pa do spornog prostora prati liniju ogradnih zidova objekata, a potom ispred spornog prostora linija nogostupa nastavlja pratiti razvojnu (regulacijsku) liniju širine nogostupa od istoka prema zapadu i zadržava tu širinu od oko 1,5 m, a koju površinu nogostupa je vještak R. na skici lica mjesta označio s riječi „nogostup“ i svjetlo sivom bojom južno od linije označene slovima A1-M-N-O-P. Po ocjeni suda geodet Ž. u snimci izvedenog stanja nerazvrstane ceste uopće nije ucrtao granicu nerazvrstane ceste onako kako je to kazivao u svom iskazu pred sudom jer granica nerazvrstane ceste uopće nije došla do fasade objekta društvenog centra što daje za pravo tužitelju tvrditi da je dio njegove nekretnine označen na skici vještačenja žutom, plavom, zelenom i rozom bojom te slovima M–L–K–J–I–H–G–F1–P–O–N-M potpuno pogrešno i protuzakonito pripojen nerazvrstanoj cesti ulici Sv. N. i time oduzet iz vlasništva tužitelja.

Kada govorimo o razvojnoj liniji nerazvrstane ceste onda je primjereno ukazati i na Odluku o nerazvrstanim cestama Općine B. V. koja je priložena jednom od zemljišnoknjižnih spisa (list 344-353 spisa) koja odluka u članku 4. stavak 1. alineja 4. govori da je zaštitni pojas ceste određen regulacijskim linijama, a ako je tome tako onda regulacijska linije nerazvrstane ceste na spornom prostoru nipošto ne može odstupiti od regulacijske linije nerazvrstane ceste s istočne i zapadne strane spornog objekta odnosno s uobičajene širine od oko 1,5 m nogostupa te se na spornom prostoru proširiti na širinu od oko 5-6 m uz sve ostale razloge koji su prethodno navedeni, a koji jasno ukazuju da sporni prostor nije služio niti mogao služiti za promet vozila po bilo kojoj osnovi jer tehničke okolnosti prostora to naprosto nisu dopuštale zbog postojanja balkona i metalne konstrukcije koji elementi sami po sebi onemogućavaju bilo kakav promet vozila jer predstavljaju fizičku zapreku.

Kada govorimo o regulacijskoj liniji onda je potrebno ukazati i na rješenje VTS RH broj Pž-5048/2018 (list 490-496 spisa) koji u obrazloženju odluke kojim je odbijena žalba ovdje tuženika, a tamo protivnika osiguranja protiv rješenja o određivanju privremene mjere osiguranja nenovčane tražbine, jasno iskazuje kako nema logike da u česticu trase ceste ulazi predlagateljev sporni prostor za usluživanje na otvorenom i da trasa ceste nepotrebno stvara "džep".

Na podlozi svih prethodnih navoda sud je nesporno utvrdio kako je prigodom utvrđivanja granice nerazvrstane ceste na djelu O. Sv. N. tuženik pogrešnom primjenom članka 131. Zakona o cestama proširio granicu nerazvrstane ceste izvan postojećih gabarita te prometnice i suprotno zakonskim uvjetima koji su propisani tom zakonskom odredbom odnosno obuhvativši sporni prostor označen na skici vještačenja žutom, plavom, zelenom i rozom bojom te slovima M–L–K–J–I–H–G–F1– P–O–N-M iz vještva sudskog vještaka Z. R., tuženik je izašao iz zakonskog okvira članka 131. Zakona o cestama i protupravno oduzeo sporni prostor tužitelja.

S tim u svezi sud ukazuje da je ciljnim tumačenjem jedino moguće pravilno zaključiti kako je članak 131. Zakona o cestama trebao poslužiti jedinicama lokalne samouprave da zaista postojeće nerazvrstane ceste u njihovim isključivo postojećim gabaritima upišu u zemljišnoj knjizi kao javno dobro u općoj uporabi po skraćenoj proceduri, ali članak 131. Zakona o cestama nipošto nije mogao poslužiti za protupravno oduzimanje nečijeg zemljišta izvan opsega nerazvrstane ceste jer takvo postupanje predstavlja konfiskaciju koja nije primjerena Republici Hrvatskoj kao državi vladavine prava koja člankom 48. Ustava RH jamči pravo vlasništva, a niti u Republici Hrvatskoj postoji propis koji to dopušta. Tuženik je pogrešnom primjenom članka 131. Zakona o cestama i priključenjem nerazvrstanoj cesti dijela nekretnine 3370/1 KO B. B. V. koji je označen na skici vještačenja žutom, plavom, zelenom i rozom bojom te slovima M–L–K–J–I–H–G–F1–P–O–N-M iz vještva sudskog vještaka Z. R., upravo izvršio konfiskaciju tog dijela nekretnine tužitelja koji način oduzimanja vlasništva je pravno prestao s postojanjem bivše SFRJ, ali je očito da tuženik pogrešnom primjenom članka 131. Zakona o cestama ponovno oživotvoruje i promovira takav protuustavni način originalnog stjecanja vlasništva. Međutim, takvo postupanje predstavlja nedopuštenu dispoziciju iz članka 3. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19., dalje: ZPP) kojem raspolaganju sud ne smije, niti može, niti želi pružiti pravnu zaštitu.

Zbog navedenog je tužbeni zahtjev tužitelja koji je preciziran podneskom od 24. veljače 2022. trebalo prihvatiti kako u dijelu utvrđenja vlasništva nekretnine koja je označena na skici vještačenja žutom, plavom, zelenom i rozom bojom te slovima M–L–K–J–I–H–G–F1–P–O–N-M, tako i u djelu prestanka uznemiravanja od strane tuženika primjenom odgovarajućih odredbi članka 161. i članka 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Uzgred se napominje kako je tuženik vlastitim aktivnostima manifestirao svoju faktičnu vlast nad navedenim spornim prostorom jer je ispred prodavaonice K. označio parkirališna mjesta, a u odnosu na otvoreni dio ugostiteljskog objekta tužitelja tuženik je putem komunalnog redara započeo s provođenjem komunalnog reda jer je još 2018. donio odluku o uklanjanju metalne konstrukcije i stupića o čemu svjedoči dopis od 15. svibnja 2018. (list 12-13).

U odnosu na primjedbu tuženika da precizirani tužbeni zahtjev tužitelja predstavlja preinaku, sud ističe kako ta tvrdnje nije točna jer je tužitelj preciziranim zahtjevom istog uskladio s rezultatima očevida i provedenog vještačenja pa je time po ocjeni suda isti dopušten.

Uzgred se napominje kako je tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom prihvatio kao pravno ispravno postupanje tuženika u onom dijelu u kojem je kao dio nerazvrstane ceste obuhvaćen nogostup južno od linije označene slovima A1-M-N-O- P na skici iz vještva sudskog vještaka Z. R., a sud sa svoje strane primjećuje kako je takvo očitovanje tužitelja i prepuštanje tog dijela nekretnine tuženiku ispravno jer je jedino u tom dijelu odredba članka 131. Zakona o cestama pravilno primijenjena u konkretnom slučaju jer je nogostup i po definiciji iz članka 100. Zakona o cestama sastavni dio nerazvrstane ceste.

U svezi tuženikovog prigovora da je tužiteljev upis prava vlasništva ništetan sud ukazuje kako iz sklopljene nagodbe između RH s jedne strane i K. d.d. i tužitelja s druge strane nije našao elemente ništetnosti u kontekstu članak 322. ZOO jer je RH navedenom nagodbom uskladila stvarno i pravno stanje na terenu zbog čega je taj prigovor ocijenjen kao neosnovan.

O TROŠKOVIMA POSTUPKA

10. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, a troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po OT po utvrđenom VPS od 200.000,00 kuna za sastav tužbe, sastav podneska od 18. prosinca 2020. i pristup na ročišta 11. veljače 2021., 30. ožujka 2021., 8. studenog 2021., 24. veljače 2022. i 29. ožujka 2022., svaka radnja po 2.500,00 kuna. Troškovi zastupanja uvećani su za PDV 4.375,00 kuna.

Tužitelju je dodatno priznat trošak vještačenja od 7.000,00 kuna te troškovi očevida izlaska na teren suca i administrativne tajnice ukupno 748,80 kuna te troškovi pristupa svjedoka na očevid 392,00 kuna. Tužitelju je također priznat trošak sudske pristojbe tužbe i presude po 2.350,00 kuna.

Tužitelj je odbijen za više zatraženi trošak za 7 navedenih sudskih radnji, koji trošak je popisan za svaku radnju po 5.000,00 kuna tako da je više zatraženi trošak po tim radnjama ukupno 17.500,00 kuna uvećano za PDV 4.375,00 kuna. Tužitelj je odbijen i za više zatraženi trošak sudske pristojbe u iznosu od 300,00 kuna.

U Splitu 13. svibnja 2022.

Sudac

Ivo Bakalić,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki trgovački sud RH u Zagrebu.