Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 4 Pn-65/21-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu po sutkinji Karmen Ošpuh, kao sucu pojedincu, po prijedlogu odluke više sudske savjetnice - specijalistice Helene Đud, u pravnoj stvari tužitelja Zavod, OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnica N. I. K., protiv tuženika A. o. d.d., OIB …, Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz OD G. & P., odvjetnici u Z., radi naknade štete, nakon zaključene glavne i javne rasprave 31. ožujka 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika te objave presude 13. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku A. o. d.d., Z., da isplati tužitelju Zavodu, Z., iznos od 67.974,03 kuna (slovima: šezdeset sedam tisuća devetsto sedamdeset četiri kune i tri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 44.405,12 kn od 26. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 23.568,91 kn od 30. srpnja 2021. do isplate,

po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 21. lipnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete. Činjenično obrazlažući predmet spora navodi da se njegovo potraživanje odnosi na isplatu iznosa invalidske mirovine isplaćene korisniku Z. P. u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. svibnja 2021. u ukupnom iznosu od 67.974,03 kn.

1.1. Tužitelj u tužbi navodi da je 15. svibnja 2007. osiguranik tužitelja Z. P. teško je ozlijeđen kao vozač u prometnoj nesreći koju je skrivio R. N., koji je upravljao osobnim automobilom reg. oznake ZG …, koje je u vrijeme nesreće bilo osigurano kod tuženika, broj police .... Za navedenu prometnu nesreću presudom Općinskog suda u Varaždinu broj 16 K - 47/08-28 od 9. lipnja 2009. proglašen je krivim R. N.. Rješenjem tužitelja broj 22950 od 16. listopada 2009. i od 16. studenoga 2009. Z. P. priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu (50%) i bolesti (50%). Odštetnim zahtjevom od 25. studenoga 2019. tužitelj je pozvao tuženika da mu podmiri štetu koja je nastala isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. listopada 2019. u iznosu od 44.405,12 kuna. Isplatama invalidske mirovine za tužitelja nastaje šteta i dalje tako da daljnja šteta za razdoblje od 1. studenoga 2019. do 31. svibnja 2021. iznosi 45.324,82 kuna.

1.2. Predlaže da sud na temelju čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19) usvoji tužbeni zahtjev i na ime naknade štete naloži tuženiku isplatu iznos od 67.974,03 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje da se dana 15. svibnja 2007. dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo vozilo za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti.

3. Međutim, tuženik osporava da je za nesreću odgovoran osiguranik tuženika, pa time osporava da bi bio odgovoran za naknadu štete. Osporava se uzročna veza umirovljenja osiguranika tužitelja Z. P. i predmetne prometne nesreće od 15. svibnja 2007 jer da kod osiguranika tužitelja ozljede zadobivene u nezgodi nisu uzrokovale nesposobnost za rad. Tuženik osporava i da bi nesposobnost za rad bila prisutna kod osiguranika tužitelja konstantno nakon umirovljenja pa tako i u vrijeme za koje se traži naknada štete u ovom predmetu (1. srpnja 2016.- 31. svibnja 2021.).

3.1. Nadalje, tuženik osporava obvezu tužitelju nadoknaditi štetu u punom iznosu isplaćene mirovine te smatra da tužitelj ima pravo samo na naknadu štete u razmjernom dijelu isplaćenog iznosa mirovine, pozivajući se na odredbu čl. 27. st. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Konačno, sporno je je li za konkretnu tražbinu nastupila zastara. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja (str. 4-70, 104-155, 190-259 spisa), dokumentacija tuženika (str. 86-95, 162-181 spisa) te spis K-47/08. Sud je kao nevažne na temelju čl. 292. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19 dalje: ZPP) odbio dokazne prijedloge tuženika osim uvida u dokumentaciju koja prileži spisu, a iz razloga kako će to u nastavku biti obrazloženo. Druge dokaze sud nije provodio jer je tužitelj na ročištu održanom 31. ožujka 2022. izjavio da odustaje od svih dokaznih prijedloga, osim uvida u dokumentaciju koja prileži spisu te spis Općinskog suda u Varaždinu broj K-47/08, a činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sve u smislu čl. 8. ZPP sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa invalidske mirovine isplaćene korisniku Z. P. u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. svibnja 2021. u ukupnom iznosu od 67.974,03 kn.

7. Između stranaka nije sporno da se 15. svibnja 2007. dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo vozilo kojim je upravljao R. N., a koji je u trenutku štetnog događaja imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti. Tijekom postupka tuženik nije osporio niti činjenicu da je tužitelj korisniku Z. P. rješenjem od 16. listopada 2009. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja je nastala zbog bolesti (50%) i ozljede na radu (50%).

8. Međutim, tuženik osporava da je za nesreću odgovoran osiguranik tuženika. Nadalje, tuženik osporava uzročnu vezu između umirovljenja osiguranika tužitelja i predmetne prometne nesreće jer da kod osiguranika tužitelja ozljede zadobivene u nezgodi nisu uzrokovale nesposobnost za rad.

8.1. Konačno, između stranaka je sporno je li tuženik u obvezi tužitelju nadoknaditi štetu nastalu isplatama invalidske mirovine obzirom na prigovor tuženika da tužitelj ima pravo samo na naknadu štete u razmjernom dijelu isplaćenog iznosa mirovine, pozivajući se na odredbu čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojom je propisano da opseg i visina obveze tuženika, društva za osiguranje, na naknadu štete predstavlja onu štetu koja se određuje na način da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

8.2. S druge strane, tužitelj tvrdi da mu šteta nije nastala danom štetnog događaja, već da mu šteta (kao umanjenje imovine) nastaje prilikom isplate svakog davanja iz mirovinskog osiguranja – isplate obiteljske mirovine te da se ima primijeniti odredba čl. 161. st. 1., st. 2. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. temeljem koje zahtijeva naknadu stvarne štete u punom iznosu.

9. Kao mjerodavnu odredbu u ovoj pravnoj stvari sud nalazi čl. 161. st. 1. i st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19; u nastavku ZOMO/2013) kojim je u bitnome propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja. Stavkom 4. istog članka zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje.

9.1. Nadalje je u čl. 164. st. 1. ZOMO/2013 propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), dok su, prema st. 5. tog članka, za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz st. 1. do 3. istog članka mjerodavne odredbe ovog zakona.

10. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda šteta kao relevantna činjenica prema vremenu čijeg nastanka se određuje koja će se odredba primijeniti, za tužitelja nastaje prilikom isplate svake invalidske mirovine, pa se, u konkretnom slučaju, za utvrđivanje osnove i visine nastale štete za tužitelja, kao i općenito za sve sporove za naknadu štete koja nastaje tužitelju, kao lex specialis primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju, te su zbog toga za naknadu štete u ovome predmetu (s obzirom na razdoblje nastanka štete - trenutak isplate mirovine od 2016. do 2021.) mjerodavne odredbe ZOMO/2013), a koji je zakon stupio na snagu 1. siječnja 2014., a kako je to propisano odredbom čl. 192. navedenog Zakona.

11. Valja dodati da je u odluci Rev-2530/2018 od 8. siječnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio jasan pravni stav da je za odluku u sporu koji pokreće Zavod protiv osiguratelja štetnika radi povrata mirovine relevantan zakon koji je vrijedio u trenutku nastanka štete Zavodu, odnosno, u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine.

12. Rezimirajući iznijeto, za isplatu naknade štete mjerodavan zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, međutim, ne u vrijeme nastanka štetnog događaja u vidu prometne nezgode 2001., a kako to tvrdi tuženik, nego štete koja je nastajala tužitelju prilikom isplate svake obiteljske mirovine, pa se na konkretni tužbeni zahtjev ne primjenjuju odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 - dalje: ZOOP), a jednako tako niti odredbe o mirovinskom osiguranju koje su bile na snazi u vremenu prije izvršenih isplata, a posebno ne u vrijeme nastanka štetnog događaja 2007.

14.Stav da se u situaciji kakva je predmetna primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju, kao lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, izrazio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u više odluka, primjerice u rješenju poslovni broj Pž-1166/2018-2 od 12. kolovoza 2019., a na pravilnost takvog stajališta ukazuje i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-412/2018-2 od 22. travnja 2020. te Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-856/2016 od 7. veljače 2017.

15.S obzirom na neosnovanost navedenog tuženikovog prigovora sud je prema čl. 220. st. 2. ZPP-a odbio kao pravno irelevantne dokazne prijedloge tuženika za pribavom podataka od Porezne uprave i HZZO-a, Područni ured V. o primanjima i statusu osiguranja osiguranika tužitelja B. G. i I. G. te izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem na okolnost pravilnosti obračuna mirovine osiguranicima tužitelja, obračuna mirovine odnosno štete uz primjenu odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja i priznavanja prava na mirovinu osiguranicima tužitelja te Zakona o osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja i priznavanja prava na mirovinu osiguranicima tužitelja te utvrđenja što sve obuhvaćaju obračunati i plaćeni iznosi mirovine.

16.U pogledu odgovornosti osiguranika tuženika za prometnu nesreću, ista je utvrđena presudom Općinskog suda u Varaždinu broj 16 K - 47/08-28 od 9. lipnja 2009. u kojoj je osiguranik tuženika R. N. oglašen je krivim za izazivanje predmetne prometne nesreće, a u kojoj nesreći je osiguranik tužitelja Z. P. zadobio teške tjelesne ozljede.

17.Prema odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-a u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan uz pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

17.1. Imajući na umu da je kaznenom presudom utvrđeno da je upravo osiguranik tuženika R. N. prouzročio predmetnu prometnu nezgodu tako što je poduzeo vožnju pod utjecajem alkohola te da je zbog utvrđene nepropisne vožnje izazvao prometnu nesreću u kojoj je teško ozlijeđen Z. P. zaključuje se da je upravo R. N. isključivo odgovoran za izazivanje prometne nesreće te da Z. P. ni na koji način nije doprinio vlastitoj šteti.

18.U pogledu navoda tuženika kojim osporava uzročnu vezu između umirovljenja osiguranika tužitelja i predmetne prometne nesreće, valja navesti da se rješenje o priznanju prava iz mirovinskog osiguranja donosi u upravnom postupku te da je parnični sud vezan rješenjem tužitelja donesenim u upravnom postupku kako u pogledu utvrđenja prava na mirovinu i isplate mirovine slijedom čega parnični sud nije ovlašten preispitivati citirano rješenje donijeto u upravnom postupku. (v. rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 140/18 od 2. listopada 2019.).

19.Prema tome, prema ocjeni suda, nema mjesta da ovaj parnični sud provodi dokaze na okolnost ocjene radne sposobnosti osiguranika tužitelja, odnosno uzročne veze između ozljeda iz prometne nesreće i njegove radne sposobnosti zbog čega je sud prema čl. 220. st. 2. ZPP-a odbio kao pravno irelevantne dokazne prijedloge tuženika za pribavom medicinske dokumentacije o liječenju osiguranika tužitelja te provođenje medicinskog vještačenja po vještaku medicine rada na okolnost uzročne veze između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u predmetnoj nezgodi te njegovog umirovljenja, na okolnost da li su i u kojoj mjeri i druge ozljede i tegobe uzrok radne nesposobnosti osiguranika tužitelja, na okolnost utvrđivanja radne sposobnosti osiguranika tužitelja te trajanja eventualne nesposobnosti za rad te je li ista prisutna i u periodu za koji se traži naknada štete u ovom predmetu.

20.Pri tome je za navesti da su u nalazu i mišljenju o radnoj sposobnosti osiguranika navedene upravo dijagnoze koje utječu na radnu sposobnost osiguranika tuženika, a to su anksiozno depresivni poremećaj i elementi PTSP-a koji se razvio nakon prometne nesreće 15. svibnja 2007. u kojoj je kao vozač pri naletu drugog vozila zadobio kontuziju glave sa potresom mozga, prijelom desne ključne kosti, serijski prijelom rebara desno od II-IV i lijevo od II-V te prijelom lateralnog melola desne potkoljenice, a koje ozljede zadobivene u nezgodi su uzrokovale nesposobnost za rad oštećenika tuženika, odnosno uzrok njegove invalidnosti je upravo navedeni štetni događaj iz čega se zaključuje da postoji uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i umirovljenja osiguranika tužitelja.

21.Valja navesti da je sud vezan pravomoćnim rješenjem upravnog tijela ne samo u pogledu priznatog prava iz mirovinskog osiguranja već i u odnosu na utvrđenje razloga nastupanja tog prava te da sud o uzroku gubitka radne sposobnosti više ne može odlučivati kao o prethodnom pitanju. (v. rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-160/08-2 od 4. veljače 2009.)

22. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva sud je uvidom u Potvrdu o isplaćenim mirovinskim primanjima tužitelja, obračun isplata te ispisa iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja utvrdio da je u utuženom razdoblju tužitelj isplatio korisnici Z. P. s osnova invalidske mirovine iznos od 67.974,03 kn. 25.1. Navedene isprave (potvrda, obračun isplata i ispisi podataka doznačenih mirovinskih primanja) imaju značenje javnih isprava u smislu čl. 230. st. 1. ZPP-a i kao takvi dokazuju istinitost onoga što se u njima potvrđuje ili određuje (v. presudu Vrhovnog suda RH broj Rev-x 386/2018-2 od 29. siječnja 2020.). Prema čl. 230. st. 3. ZPP-a dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

26. Prema odredbi čl. 161. ZOMO/2013 visina naknade štete koju potražuje tužitelj utvrđuje se prema ukupnoj svoti davanja isplaćenih iz mirovinskog osiguranja.

27. Obzirom da iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da tužitelj izravno od društva za osiguranje ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sud zaključuje da tužitelju pripada pravo na naknadu štete ukupno isplaćene obiteljske mirovine.

28. U pogledu istaknutog prigovora zastare valja navesti da je prigovor neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/8, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) tražbina naknade štete zastarijeva u roku od 3 godine od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. Nema dvojbe da tužitelj zna i jedno i drugo počevši od prve isplate obiteljske mirovine, a posebno od dana zaprimanja odštetnog zahtjeva 17. ožujka 2021. odnosno podnošenja tužbe.

28.1. Međutim tužitelj je zahtjev za naknadu štete postavio na način da sukladno odredbi iz čl. 161. st. 3. ZOMO/2013 traži ukupan iznos u točno određenome razdoblju. Kako je u ovom predmetu po odštetnom zahtjevu od 25. studenoga 2019. to razdoblje isplaćene mirovine od 1. srpnja 2016. do 31. listopada 2019., zastara za navedenu štetu za koje se traži naknada u iznosu od 44.405,12 kn počinje teći od 1. studenoga 2019. Obzirom da je tužba podnesena 21. lipnja 2021. ovaj sud smatra da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

29. Slijedom navedenog, sukladno naprijed citiranim zakonskim propisima tužitelju pripada pravo na naknadu štete koju je pretrpio isplatama invalidske mirovine svojem osiguraniku u utuženom razdoblju u iznosu od 67.974,03 kuna slijedom čega je valjao odlučiti kao u izreci presude.

30. Prema odredbi čl. 165. st. 3. ZOMO/2013 na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.

30.1. Uvidom u povrtnicu sud je utvrdio da je tuženik odštetni zahtjev tužitelja od 25. studenoga 2019. zaprimio 10. prosinca 2019., pa je tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 44.405,12 kn od 26. prosinca 2019. do isplate sud ocijenio osnovanim. Obzirom da tužitelj nije dostavio dokaz o primitku odštetnog zahtjeva od 7. lipnja 2021., a imajući u vidu činjenicu da je tuženik tužbu primio 14. srpnja 2021., to zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 23.568,91 kn od dana podnošenja tužbe nalazi neosnovanim, već je sud kamatu dosudio sukladno čl. 165. st. 3. ZOMO/2013 tekuću od 30. srpnja 2021. do isplate, odnosno od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva tuženiku da naknadi štetu.

30.2. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18; u nastavku ZOO). Sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok visina zateznih kamata proizlazi iz čl. 29. st. 2. ZOO, sukladno kojem se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava do dana 31. srpnja 2015. određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa nadalje stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

31. Obzirom da tužitelj nije podnio zahtjev za naknadu troškova postupka, to sud o istima nije odlučivao.

32. Slijedom navedenog, na temelju citiranih zakonskih odredbi odlučeno je kao u izreci presude.

U Varaždinu 13. svibnja 2022.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Pouka o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti

1. Tužitelj Zavod, Z., (Klasa: …, Ur.broj: …)

2. Tuženica po punomoćnicima iz OD G. & P., odvjetnicima u Z., (Na broj: …) 3. spis