REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-588/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Davor Pustijanac, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., MINISTARSTVO, OIB ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u O., O., protiv tuženika A. - Č. d.o.o., OIB ..., O., radi isplate iznosa od 15.856,50 kn, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-82/2020-13 od 8. siječnja 2021., 13. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-82/2020-13 od 8. siječnja 2021.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-82/2020-13 od 8. siječnja 2021. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.856,50 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2019. do isplate (točka I. izreke) te je naloženo tužiteljici da tuženiku isplati parnični trošak od 254,50 kn (točka II. izreke).

2. U obrazloženju ove presude prvostupanjski sud je utvrdio da nije sporno kako je tužiteljica vlasnica nekretnine upisane u zk.ul. 646, k.č.br. 75 k.o. Č. M. kao ni da je tu nekretninu koristio tuženik. Tužiteljica potražuje od tuženika naknadu za koristi koje je imao neovlašteno posjedujući predmetnu nekretninu.

2.1. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik uputio tužiteljici zahtjev za kupnju predmetne nekretnine, ali nekretninu nije kupio. Također je utvrdio i da je tuženik koristio nekretninu koja je u vlasništvu tužiteljice na temelju Ugovora o prijenosu prava korištenja skladišta koji je sklopljen 1. siječnja 2006. između P. prometne zadruge K. i tuženika. Utvrdivši da je Ugovor o korištenju sporne nekretnine potpisao u ime dotadašnjeg posjednika nekretnine sadašnji zastupnik po zakonu tuženika, prvostupanjski sud je ocijenio da to nije dovoljan dokaz kako je tuženikov posjed nepošten i da sadašnji zakonski zastupnik tuženika nije bio zakonski zastupnik tuženika u vrijeme zaključenja ugovora. Isto

tako, prvostupanjski sud je ocijenio da nepoštenje tuženika ne proizlazi iz njegova zahtjeva za kupnju predmetne nekretnine jer je tuženik imao valjani pravni temelj posjedovanja sporne nekretnine i to navedeni Ugovor o prijenosu prava korištenja skladišta od 1. siječnja 2006., pa je tuženik bio pošteni posjednik nekretnine sve do zaprimanja zahtjeva za mirno rješenje spora.

2.2. Zbog toga je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu naknade koristi koje je imao za vrijeme korištenja tuđe stvari odbio kao neosnovan primjenom odredbe članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14).

2.3. U odnosu na razdoblje korištenja u kojem je utvrdio da je tuženik bio nepošten (nakon zaprimanja zahtjeva za mirno rješenje spora), prvostupanjski sud je ocijenio da tužiteljica nije dokazala na koji način je utvrdila visinu naknade koju potražuje, a koju je tuženik osporio te nije dostavila ni predložila izvođenje drugih dokaza osim dopisa njene Službe za tehničke poslove što nije relevantan dokaz za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva. Zbog toga je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom žalbenom sudu da pobijanu presudu preinači. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn.

4. Tužiteljica u žalbi u bitnome navodi kako je visina tužbenog zahtjeva postavljena na temelju elaborata procjene tržišne vrijednosti nekretnine na temelju koje je Služba za tehničke poslove, Ministarstva dala procjenu petogodišnje zakupnine, budući da se zakupnina može odrediti primjenom orijentacijskih vrijednosti kamatnih stopa, dakle u postotku od ukupno procijenjene vrijednosti nekretnine u skladu sa Zakonom o procjeni vrijednosti nekretnina („Narodne novine“ broj 78/15) i Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina („Narodne novine“ broj 105/15) te postotak koji proizlazi iz Priloga 13. tog pravilnika iznosi 4,5%.

4.1. Tužiteljica nadalje navodi kako je nejasno zbog čega je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na razdoblje nakon zaprimanja zahtjeva za mirno rješenje spora, iako je prvostupanjski sud obrazložio da je tuženik u obvezi podmiriti naknadu za to razdoblje.

4.2. Tužiteljica osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda o poštenju tuženika iako je spisu privijen dokaz o tome da je tuženik 14. kolovoza 2014. podnio zahtjev za mirno rješenje spora radi ulaganja u nekretnine. Također, navodi da je zakonski zastupnik tuženika u vrijeme potpisivanja Ugovora o prijenosu prava korištenja skladišta od 1. siječnja 2006. na nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske bio upravitelj treće osobe P. K. O. iz O., I. T., a ista osoba je i potpisnik navedenog Ugovora (sam je sebi prenio posjed). Zbog toga smatra da je posjed stečen zlouporabom povjerenja.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda na zakonu osnovana.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je naknada koristi koje je tuženik imao za vrijeme posjedovanja nekretnine u vlasništvu tužiteljice. Odredbom članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Pošteni posjednik nije dužan dati naknadu za to što je upotrebljavao tuđu stvar i od nje imao koristi (članak 164. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima).

9. Predmetni spor je spor male vrijednosti, a odredba članka 467. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ne pruža zakonsku osnovu drugostupanjskom sudu, u smislu članka 370. istog Zakona provjeravati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud nije uzeo u razmatranje žalbene navode kojima žalitelj polemizira s prosudbama i zaključcima koje je prvostupanjski sud izveo o činjenicama koje su utvrđene iz provedenog dokaznog postupka.

10. Također utvrđenje kako tužiteljica nije dokazala visinu potraživanja nije u suprotnosti s ispravama privijenim spisu. Naime, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda kako visinu koristi koje je tuženik imao na temelju posjedovanja tuđe stvari nije moguće odrediti samo na temelju procjene tužiteljičine Službe za tehničke poslove od 22. ožujka 2019. (str. 43. spisa). Tom procjenom utvrđena je visina naknade za korištenje predmetne nekretnine u proteklih pet godina u visini od 15.345,00 kn, bez ikakvog daljnjeg obrazloženja. Također, iz odredbe članka 54. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina i članka 24. Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina proizlazi da je orijentacijske vrijednosti kamatnih stopa na nekretnine moguće koristiti samo u prijelaznom razdoblju, do objave kamatnih stopa na nekretnine za lokalno tržište. Osim toga, radi se „orijentacijskim“ vrijednostima kamatnih stopa, dakle ne o fiksno utvrđenim vrijednostima. Visinu naknade je u konkretnom slučaju tužiteljica utvrdila bez usporedbe s prihodima od najma ili zakupa nekretnine za istovrsno izgrađene i korištene nekretnine (članak 24. stavak 1. Pravilnika), a takav način određivanja naknade je tuženik osporio. Zbog toga teret dokaza utvrđenja visine koristi koje je tuženik imao od posjedovanja sporne nekretnine leži na tužiteljici, kojoj ta činjenica ide u prilog i na kojoj je postavila tužbeni zahtjev, a radi njenog utvrđenja spisu nije privijen nikakav dokaz (osim jednostrane paušalne procjene njene Službe za koju je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako nije dovoljan dokaz).

11. Stoga je pravilnom primjenom pravila o teretu dokaza iz članka 221.a Zakona o parničnom postupku i članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

12. Ovaj sud primjećuje da osnovano tužiteljica u žalbi ističe kako su nedostatni razlozi pobijane presude o tome je li I. T., koji je bio Z. P. prometne zadruge K. O. u vrijeme potpisivanja Ugovora o prijenosu prava korištenja skladišta od 1. siječnja 2006., bio ujedno i zastupnik po zakonu društva A. - Č. d.o.o. O. (kao što je to tvrdila tužiteljica), iako nije bio potpisnik tog ugovora. Ta činjenica bi bila od utjecaja na znanje tuženika da mu ne pripada pravo na posjed i njegovo poštenje.

13. Međutim, s obzirom na to da tužiteljica nije dokazala visinu koristi koju je tuženika imao, čak i u slučaju utvrđenja da je tuženik bio nepošten posjednik, o tužbenom zahtjevu bi trebalo jednako odlučiti te manjkavost obrazloženja u pogledu utvrđenja ove činjenice nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude.

14. Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku i odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18), a tužiteljica u žalbi posebno ni ne iznosi razloge zbog kojih osporava odluku o parničnom trošku sadržanu u pobijanoj presudi.

15. Slijedom iznesenog, navodima žalbe tužiteljica nije dovela u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 13. svibnja 2022.

Sudac

Davor Pustijanac, v.r.