REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 8 Us I-1205/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Huselić, u upravnom sporu tužitelja B. J. iz S. B., OIB: …, kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u odvjetničkom društvu H. i p. d.o.o. u S. B., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja obveze poreza na dodanu vrijednost,13. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/20-01/159, URBROJ: 513-04-21-2 od 30. lipnja 2021.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. 1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/20-01/159, URBROJ: 513-04-21-2 od 30. lipnja 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda S. B. KLASA: UP/I-471-02/20-01/40, URBROJ: 513-07-12/20-7 od 28. veljače 2022.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju se pod točkom I. izreke rješenja utvrđuje manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. studenog 2019. i to: porezna osnovica od 183.107,32 kn, porezna stopa od 25%, porezna obveza od 45.776,83 kn te kamate zbog manje plaćenog poreza na dodanu vrijednost obračunate od dana dospijeća obveze do 17. veljače 2020. u iznosu od 1.017,93 kn. U točki II. izreke naloženo je tužitelju uplatiti utvrđenu poreznu obvezu i kamate na navedene brojeve računa Državnog proračuna te obračunati i uplatiti daljnje kamate na nepravodobno uplaćeni porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 18. veljače 2020. na navedeni broj računa Državnog proračuna. U točki III. izreke naloženo je tužitelju da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na uvećanje obveza s naslova poreza i doprinosa. Točkom IV. određeno je da će tužitelj ovo rješenje izvršiti u roku od 8 (osam) dana od dana izvršnosti. U točki V. izreke prvostupanjskog rješenja određeno je da će se, ako tužitelj ne izvrši uplate iz točke II. izreke u određenom mu roku, naplata izvršiti ovrhom.

3. Tužitelj u tužbi navodi kako je osporavano rješenje doneseno na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi kako tuženik nije otklonio nepravilnosti na koje je tužitelj ukazivao u podnesenoj žalbi. Ističe da je netočno utvrđenje upravnih tijela da je ostvario poreznu prednost primjenom posebnog postupka oporezivanja za male porezne obveznike. Tužitelj se poziva na odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost te ističe da su mu osporavanim rješenjem, kao osnivaču obrta, zanijekana zakonom priznata prava kao i Ustavom Republike Hrvatske zajamčena poduzetnička sloboda. Navodi da je kao nezaposlena osoba odlučio od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje zatražiti potporu male vrijednosti u svrhu samozapošljavanja, dok je, s druge strane, bivša vlasnica obrta, u svrhu podmirenja svog poreznog duga odlučila prestati s obavljanjem djelatnosti i odjaviti obrt zbog lošeg poslovanja. Navodi i kako tuženik praksu Europskog suda za ljudska prava tumači na način kako to njemu odgovara. Predlaže da sud odluči da tužba podnesena u ovoj pravnoj stvari ima odgodni učinak stoga što bi se izvršenjem rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda S. B. od 28. veljače 2020. tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti jer se radi o visokom iznosu plaćanjem kojeg bi se onemogućilo daljnje poslovanje tužitelja i ugrozio njegov opstanak. Navodi da obavlja ugostiteljsku djelatnost, da ima zaposlene radnike da mu je poslovanje znatno otežano izbijanjem pandemije uzrokovane virusom Covid-19 i mjerama Stožera civilne zaštite te je stoga izvjesno da bi izvršenjem prvostupanjskog rješenja bilo onemogućeno daljnje poslovanje tužitelja i njegov opstanak. Predlaže sudu provesti dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke i svjedoka M. J. te usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti osporavano rješenje tuženika te potražuje trošak upravnog spora.

4. U odgovoru na tužbu tuženik, u bitnome, navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Stoga predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim Sudom je održana javna rasprava 6. svibnja 2022. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, sukladno članku 39. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS) na kojoj je opunomoćenik tužitelja u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je podnio zahtjev za naknadu troška upravnog spora u ukupnom iznosu od 3.400,00 kn uz pripadajući PDV, a koji trošak se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn uz pripadajući PDV, trošak zastupanja na ročištu u iznosu 1.000,00 kn uz pripadajući PDV i trošak sudske pristojbe na tužbu 400,00 kn i na presudu 500,00 kn.

6. Na održanoj raspravi Sud je sukladno članku 33. stavku 5. Zakona o upravnim sporovima, u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.) odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem tužitelja kao stranke i svjedoka M. J. jer je prema stavu ovoga suda, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u spis i spis upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Uvidom u spis upravnog postupka razvidno je da je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured S. B. kod tužitelja obavilo porezni nadzor poreza na dohodak, doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje, doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje, doprinosa za zapošljavanje, doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje i posebnog doprinosa za zdravstveno osiguranje za prava u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti, za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019. godine o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: UP/I-471-02/20-01/15, URBROJ: 513-07-12/20- 3 od 17. veljače 2020. Na navedeni zapisnik tužitelj je izjavio pravodoban prigovor koji je odbijen kao neosnovan stoga što u prigovoru nisu iznesena nova saznanja.

9. Poreznim je nadzorom utvrđeno kako tužitelj nije obračunao i uplatio obveze poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) za nadzirano razdoblje.

10. Naime, tijekom nadzora utvrđeno je da je tužitelj povezana osoba u smislu članka 49. stavka 2. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 32/20. i 42/20., dalje: OPZ) s fizičkom osobom i to suprugom M. J. Također je utvrđeno da su povezane osobe obavljale istu gospodarsku djelatnost: ugostiteljsku djelatnost (priprema i usluživanje pića I-5630) istog naziva objekta – Caffe bar P., u istom unajmljenom poslovnom prostoru na adresi u S. B., djelomično istu radnu snagu te usluge istog knjigovodstvenog servisa Z. u vlasništvu Z. G.

11. Nadzorom je utvrđeno i da je prethodno, 2018. godine, istu djelatnost, dakle djelatnost pripreme i usluživanja pića, obavljala supruga tužitelja M. J. i to u istom poslovnom prostoru korištenjem iste opreme u najmu te je u trenutku kada je temeljem ostvarenih isporuka u 2018. godini ispunila uvjete za ulazak u sustav PDV, s danom 1. siječnja 2019. i evidentirana kao obveznik poreza na dodanu vrijednost. Nadalje, s danom 31. ožujka 2019. M. J. je odjavila obrt a dan kasnije osnovan je novi obrt u vlasništvu tužitelja koji nastavlja s istim poslovanjem u istim uvjetima i istom prostoru.

12. Nadalje, novi obrt u vlasništvu tužitelja nije obveznik PDV-a i ne obračunava isti na isporuke dobara i usluga budući da koristi institut malog poreznog obveznika po članku 90. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16. 106/18. i 121/19., dalje: Zakona o PDV-u).

13. Na temelju utvrđenih činjenica, porezno tijelo je utvrdilo postojanje zlouporabe prava u području PDV-a budući da je navedenim radnjama utvrđena stalnost u obavljanju istovrsne djelatnosti koja se prenosi s obrta supruge tužitelja koji je poslovao u prethodnoj, 2018. godini, na novi obrt istog naziva Caffe bar P. sada u vlasništvu tužitelja u istim poslovnim prostorima, koristeći usluge istog knjigovodstva, ista osnovna sredstva i djelomično istu radnu snagu.

14. Odredba članka 9. OPZ-a propisuje da su sudionici porezno-pravnog odnosa dužni postupati u dobroj vjeri (stavak 1.). Postupanje u dobroj vjeri znači savjesno i pošteno postupanje u skladu sa zakonom (stavak 2.).

15. U sudskoj praksi, u slučaju da su transakcije povezane s zlouporabom prava, dobra vjera se shvaća u širokom smislu, širem od njezina uobičajenog značenja. Dobro funkcioniranje sustava ovisi u velikoj mjeri o ponašanju samih poreznih obveznika. Naime, zahtjev dobre vjere odražava opće načelo prema kojem nitko ne može koristiti prava predviđena pravnim sustavom u svrhu zlouporabe ili utaje. Pri tome zlouporaba prava nije samo termin koji se koristi u određenom dijelu Općeg poreznog zakona, već puno širi pojam koji je obrađen kako u sudskoj praksi tako i pravnoj teoriji.

16. Tako se, primjerice, u presudi Europskog suda pravde C-131/13, između ostalog navodi kako se Šestu direktivu Vijeća 77/388/EEZ od 17. svibnja 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet – zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost: jedinstvena osnovica za razrezivanje, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 95/7/EZ od 10. travnja 1995., treba tumačiti u smislu da je na nacionalnim tijelima i sudovima da poreznom obvezniku u okviru isporuke unutar Zajednice odbiju korištenje prava na odbitak, izuzeće ili povrat PDV- a, čak i u nedostatku odredaba nacionalnog prava koje predviđaju takvo odbijanje, ako se utvrdi, s obzirom na objektivne elemente, da je taj porezni obveznik znao ili morao znati da je operacijom na koju se poziva kao temelj za predmetno pravo sudjelovao u utaji poreza na dodanu vrijednost počinjenoj u okviru niza isporuka. Nadalje, da se poreznom obvezniku koji je znao ili morao znati da je operacijom na koju se poziva kako bi utemeljio svoja prava na odbitak, izuzeće ili povrat poreza na dodanu vrijednost sudjelovao u utaji poreza na dodanu vrijednost može odbiti korištenje tih prava, usprkos činjenici da je porezni obveznik u toj državi članici poštovao formalne uvjete predviđene nacionalnim zakonodavstvom kako bi mogao koristiti navedena prava.

17. Prema odredbi članka 2. Zakona o PDV-u proizlazi da su u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena, između ostalih Direktiva Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL L 347, 11.12. 2006.) sa zadnjom izmjenom Direktive Vijeća 2010/88/EU od 7. prosinca 2010. kojom se mijenja Direktiva 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost u dijelu koji se odnosi na trajanje obveze pridržavanja minimalne standardne stope (SL L 326, 10. 12. 2010.), u daljnjem tekstu: Direktiva Vijeća 2006/112/EZ.

18. Prema propisima Europske unije i tumačenju istih kroz presude Europskog suda, kao npr. presuda C-131/13, C-439/04, C-225/02 i druge, daju za pravo nacionalnim institucijama da ospore pravo neplaćanja poreza u slučajevima kada transakcije pružaju određene porezne prednosti i kada se sumnja da cilj transakcija nije u suglasju sa stvarnom prirodom tih transakcija. Naime, kada porezni obveznik ili skupina međusobno povezanih poreznih obveznika koji provode niz radnji koje dovode do naprijed navedenih umjetnih uvjeta (nastavak rada u istim uvjetima), a koji su motivirani isključivo s ciljem stvaranja uvjeta za izbjegavanje plaćanja PDV-a i stvaranje porezne prednosti, tada se ne može govoriti o isporuci dobara i usluga u smislu odredbi Šeste direktive Vijeća o PDV-u 2006/112/EZ-a i u kontekstu stvarnih komercijalnih aktivnosti, već se radi o zlouporabi prava u području PDV-a.

19. Ovaj Sud smatra utemeljenim zaključak poreznih tijela kako, da bi se radilo o isporuci dobara i usluga i gospodarskoj djelatnosti u smislu članka 2. stavka 1., članka 14. i članka 24. i članka 9. stavka 1. i stavka 2. Direktive 2006/112/EZ-a moraju biti zadovoljeni i ispunjeni objektivni kriteriji i uvjeti koji nisu ispunjeni ukoliko se zloupotrebljava porezne propise, nego se poslovne radnje provode isključivo radi dobivanja porezne povlastice bez ikakvog drugog ekonomskog cilja, odnosno kada porezni obveznik umjetno stvara uvjete poslovanja.

20. Stoga, osnivanje novih poslovnih subjekata pod institutom malih poreznih obveznika u svrhu izbjegavanja plaćanja PDV-a ne predstavlja isporuke ili gospodarsku djelatnost koja se poduzima za unapređenje gospodarske aktivnosti kao one na koje se odnosi Direktiva 2006/112/EZ-a u smislu članka 2. stavka 1., članka 14., članka 24. i članka 9. stavka 1. i stavka 2. kada se isključivo radi dobivanje porezne povlastice, bez ikakvog drugog gospodarskog cilja. Tako u presudi Europskog suda pravde od 21. veljače 2006. u predmetu Halifax i dr. (C- 255/02) utvrđeno je postojanje zlouporabe prava u području poreza na dodanu vrijednost koja je dovela do oporezivanja poreznog obveznika kod kojeg je utvrđeno da isti nije na odgovarajući način koristio odredbe nacionalnog zakonodavstva tj. u njoj su prvi put utvrđeni uvjeti postojanja načela zabrane zlouporabe prava u području PDV-a. Postupkom je utvrđeno ostvarivanje porezne prednosti koja je u suprotnosti s ciljem koji se želi ostvariti tim odredbama. Europski sud pravde je u navedenoj presudi istaknuo kako se pravila Unije ne mogu primjenjivati na djelovanja ekonomskih subjekata koja predstavljaju zloupotrebu tih prava, definiravši pritom takva djelovanja kao transakcije poduzete izvan konteksta normalnog poslovanja isključivo s ciljem nedopuštenog stjecanja pogodnosti koje pruža pravo EU. Nadalje, Sud EU je naveo kako se zlouporaba sastoji od dva elementa: objektivnog i subjektivnog. Tako je o zlouporabi riječ kada sama transakcija rezultira stjecanjem poreznih pogodnosti koje su protivne odgovarajućim pravilima EU, što je objektivni element, te ako je iz niza objektivnih činjenica očito kako je osnovni cilj takvih transakcija stjecanje poreznih pogodnosti, što je pak subjektivna komponenta. Dakle, zlouporaba poreznog sustava kojom porezni obveznici nastoje steći prednost na tržištu, nedopušteno je porezno ponašanje koje je potvrđeno presudama Europskog suda i koje su pravno obvezujuće za sve članice Europske unije pa tako i Republiku Hrvatsku.

21. Stoga Sud smatra osnovanim što je porezno tijelo utvrdilo postojanje zlouporabe prava u području PDV-a budući da je navedenim radnjama utvrđena stalnost u obavljanju istovrsne djelatnosti koja se prenosi s povezanog obrta Caffe bar P. u vlasništvu supruge tužitelja M. J. koje je poslovalo u prethodnoj 2018. na novi obrt istog naziva u vlasništvu tužitelja u istim poslovnim prostorima, koristeći usluge istog knjigovodstva, ista osnovna sredstva i djelomično istu radnu snagu. Prema članku 49. stavku 1. točki 2. OPZ-a povezane osobe u smislu ovoga Zakona su osobe kod kojih je ispunjen najmanje jedan od sljedećih uvjeta, između ostaloga da dvije ili više fizičkih i/ili pravnih osoba koje za izvršavanje obveza iz porezno- dužničkog odnosa predstavljaju jedan rizik na način da ostvaruju kontinuitet djelatnosti u istom prostoru koristeći istu opremu.

22. Smisao odredbe članka 90. stavka 1. Zakona o PDV-u je da se pomogne malim poreznim obveznicima u postupcima kada se pokreće gospodarska aktivnost, sve u cilju pojednostavljenja postupanja, a ne da se osnivanjem novih obrta izbjegava ulazak u sustav poreza na dodanu vrijednost i plaćanje poreznih obveza.

23. U konkretnom slučaju odlučno je pitanje da li se naprijed utvrđeno činjenično stanje treba ocijeniti kao postupanje u smislu savjesnog i poštenog postupanja u skladu sa zakonom ili je riječ o postupanju u cilju izbjegavanja plaćanja poreznih obveza.

24. Ovaj Sud je stava da su porezna tijela u postupku poreznog nadzora, pravilno utvrdila da je izvršena gospodarska aktivnost otvaranja novog obrta kojoj je svrha ostvarenje porezne prednosti te da sporna transakcija ima obilježje zlouporabe prava. Naime, osnivanje novog obrta od strane povezanih osoba (supružnika) koji nastavlja istu djelatnost, pod istim nazivom, u istom prostoru, s istom opremom kao i obrt koji je tu poslovao u prethodnom razdoblju smatra se radnjom nastalom između povezanih osoba kojom se želi prikriti kontinuitet u obavljanju iste djelatnosti od istih osoba, a koja je transakcija obavljena s nakanom stjecanja određene koristi, onemogućavanjem naplate poreznog duga kod povezanih osoba te izbjegavanja ulaska u sustav PDV-a i time umanjenje obveze PDV-a.

25. Stoga navod tužitelja kako je kao nezaposlena osoba zatražio potporu male vrijednosti u svrhu samozapošljavanja, koja mu nije odobrena, nije od utjecaja na drukčije odlučivanje u ovom upravnom sporu jer se ovdje radi o tome da li se otvaranje novog obrta u vlasništvu tužitelja u konkretnom slučaju može smatrati postupanjem u cilju izbjegavanja plaćanja poreznih obveza ili ne.

26. Kako, dakle, tužitelj u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, a Sud nije našao nezakonitosti u osporavanim rješenjima tuženika i prvostupanjskog tijela, odnosno provedenom upravnom postupku, Sud je primjenom odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao u točki I izreke presude.

27. Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

U Osijeku 13. svibnja 2022.

Sutkinja

Jasenka Beker v.

r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude. (članak 66. stavak 5. ZUS-a).