Poslovni broj: UsI-1082/21-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga Suda Kristini Senjak Krunić uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice B. K. iz Z., koju zastupa odvjetnik N. B., Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi utvrđivanja poreza na promet nekretnina, 13. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-20/21- 01/1, URBROJ: 513-04-21-2 od 10. veljače 2021.

II. Poništava se rješenje Ministarstva KLASA: UP/I-410-20/2016- 001/07356, URBROJ: 513-007-01-07-2017-0004 od 23. studenog 2017. u dijelu kojim je tužiteljici utvrđena obveza poreza na promet nekretnina preko iznosa od 884,77 kuna (slovima: osamstoosamdesetčetiri kune i sedamdesetsedam lipa).

III. Nalaže se tuženiku, OIB … da u roku od 15 dana od dostave pravomoćne presude nadoknadi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 625,00 kune (slovima: šestodvadestpet kuna).

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora se odbija.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-20/21-01/1, URBROJ: 513- 04-21-2 od 10. veljače 2021. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva KLASA: UP/I-410-20/2016-001/07356, URBROJ: 513-007-01-07-2017- 0004 od 23. studenog 2017.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužiteljici je na poreznu osnovicu u iznosu 24.657,68 kuna, utvrđena obveza poreza na promet nekretnina po stopi od 5% u iznosu 1.232,88 kuna.

3. Tužiteljica u tužbi iznosi odlučujuće činjenice radi kojih osporava zakonitost prvostupanjskog i osporenog rješenja. Ističe da je 31.03.1986. zajedno sa suprugom kupila predmetnu nekretninu i to čitav prvi kat kao stambenu etažu te garažu u dvorištu odnosno ½ od 1/3 idealnog dijela zgrade ili u postocima 16,66%. Dodaje da su ona i suprug 09.04.2016. s ostalim suvlasnicima sklopili Ugovor o uspostavi vlasništva posebnih dijelova nekretnine SZ, kojim su etažirali zgradu i time stekli ½ dijela stana S2 koji je neodvojivo povezan sa 946/10000 suvlasničkog dijela, ½ dijela garaže G2 koja je neodvojivo povezan sa 280/10000 dijela i ½ dijela stana S3 koji je neodvojivo povezan sa 2162/10000 suvlasničkog dijela. Zaključuje kako je ukupno stekla ½ od 3388/10000 dijela odnosno 1694/10000 dijela ili u postotku 16.94 % cijele zgrade. Objašnjava kako predmetna stambena zgrada ima u svim posebnim dijelovima 70,80m[2] + 23,10m + 27,42m + 13,19m + 80,92m + 134,89m = 350,32m[2] , od čega ona ima ½ od stana S2 (27,42 m ), ½ od garaže (13,19m ) te od stana S3 (80,92m[2] ), dakle ukupno ½ od 121,53m podne površine. S time da se kvadrature balkona, garaža i drugih pripadaka ne vrednuje jednako i punim koeficijentom, jer se gleda neto korisna površina. Dodaje da je prije imala ½ od 1/3 cijele zgrade što iznosi 16.66% cijele zgrade ili gledajući u m[2] u odnosu na cijelu zgradu 16,6% od 350,32m[2] , odnosno 58,15m . Zaključuje da razlika koju je stekla Ugovorom o uspostavi posebnih dijelova nekretnine iznosi umjesto od prijašnjih 16,66% cijele zgrade na sadašnjih 16,94% odnosno razlika je 0,28% suvlasništva od cijele zgrade što je izraženo u kvadratima 0.98m[2] . Smatra prvostupanjsko i osporeno rješenje nezakonitim, jer je u njima pogrešno utvrđena osnovica i iznos m[2] koje je ona stekla etažiranjem. Iznosi da je porezna uprava kao osnovicu za nju i njenog supruga svakome obračunala 3,4m[2] odnosno ukupno 6.8m i na tih 3,4m obračunala svakom supružniku porez na promet nekretnine. Napominje da od 1986 godine uživa u naravi jednaki stan i jednaku garažu koje nikada nije nadograđivala, već je samo učinjena uspostava etažnog vlasništva. Predlaže poništenje osporenog i prvostupanjskog rješenja te povrat plaćenih 1.232,88 kn poreza na promet nekretnina za zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pa sve do povrata odnosno isplate.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i predlaže Sudu da odbije tužbeni zahtjev.

5. Tijekom postupka Sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te održao raspravu 5. svibnja 2022. u prisutnosti opunomoćenice tužiteljice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika koji izostanak nije opravdao, na temelju članka 39. stavka 2. u vezi članka 37. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje ZUS).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. U konkretnom slučaju je nesporno da su tužiteljica i njezin suprug 31. ožujka 1986. sklopili ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim su stekli 1/3 idealnog dijela stambene zgrade u Z., sagrađene na k.č.br. 7350/139 k.o. G. Z. u površni od 350 m[2] . Također je nesporno da su tužiteljica i njezin suprug zajedno sa ostalim suvlasnicima k.č.br. 7350/139 k.o. G. Z. koja u naravi predstavlja kuću broj 19, kuću bb, garažu, izgrađeno građevinsko zemljište i dvorište u ukupnoj površini od 352 m[2] , sklopili 11. travnja 2016. Ugovor suvlasnika SZ o uspostavi vlasništva posebnih dijelova nekretnine (dalje Suvlasnički ugovor), kojim su utvrdili odgovarajuće suvlasničke dijelove nad tim nekretninama. Na temelju Suvlasničkog ugovora tužiteljica i njezin suprug stekli su 3388/1000 dijela nekretnine upisane u zk.ul. 222556 što u naravi predstavlja jednosoban stan oznake S2 u prizemlju s površinom od 27,42m[2] , garažu oznake G2 s površinom od 13,19m[2] i stan oznake S3 na 1. katu sa pripadcima u ukupnoj površini od 80,92m[2] , što ukupno iznosi 121,53m , od čega se ½ dijela odnosi na tužiteljicu.

8. Odredbom članka 11. stavka 8. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine" broj: 69/97., 26/00., 153/02., 22/11. i 143/14. dalje ZPPN) propisano je da osobe koje razvrgnućem suvlasništva ili pri diobi zajedničkog vlasništva na nekretnini stječu posebne dijelove te nekretnine pri čemu omjer stečenog posebnog dijela odgovora omjeru idealnog suvlasničkog dijela na toj cijeloj nekretnini prije razvrgnuća suvlasništva ili diobe zajedničkog vlasništva.

9. Slijedom citirane zakonske odredbe među strankama je nesporno da je tužiteljica na temelju Suvlasničkog ugovora stekla veći posebni dio predmetne nekretnine u odnosu na idealni dio koji je na toj nekretnini imala prije razvrgnuća suvlasničke zajednice. Međutim, sporna je ukupna oporeziva površina od 3,40 m[2] na temelju koje joj je određen porez na promet nekretnina prvostupanjskim rješenjem obzirom da tužiteljica smatra da je na temelju Suvlasničkog ugovora stekla 0,98 m[2] više u odnosu na idealni dio koji je na toj nekretnini imala prije razvrgnuća suvlasničke zajednice.

10. Sud nalazi da je tužiteljica na temelju članka I. kupoprodajnog ugovora iz 1986. godine stekla 1/6 idealnog dijela opisane nekretnine s površinom od 350m[2] što iznosi 58,33m[2] , dok je na temelju Suvlasničkog ugovora stekla zajedno sa suprugom 3388/10000 iste nekretnine, u ugovorenoj površini od 121,53m[2] , od čega se na tužiteljicu odnosi ½ dijela, odnosno 60,77 m[2] .

11. Naime, odredbom članka 68. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00.,114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.) propisano je da ako svi suvlasnici nekretnine suglasno odluče da će svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim suvlasničkim dijelom povezati vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine, te o tome sastave ispravu, uzet će se da je to odgovarajući dio iz kojega može proizaći i na njemu biti uspostavljeno vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine, bez obzira na to koliki bi bio taj suvlasnički dio.

12. Imajući na umu sadržaj Suvlasničkog ugovora u kojem su stranke ugovorile predmet i način diobe danom njegovog sklapanja, tužiteljica je na temelju tog ugovora stekla veći posebni dio predmetne nekretnine za 2,43m[2] u odnosu na idealni dio koji je na toj nekretnini imala prije razvrgnuća suvlasničke zajednice (60,77m[2] - 58,33m[2] ).

13. Budući da tužiteljica ne spori usporednom metodom procijenjenu vrijednost m[2] od 7.252,26 kn, Sud nalazi da je porezna osnovica u konkretnom slučaju iznosi 17.695,51 kn na koju se utvrđuje porez na promet nekretnina od 5% što iznosi 884,77 kn.

14. Kako je člankom 14. stavkom 1. ZPPN-a propisano je da porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora, odnosno pravnog posla, kojim se stječe nekretnina, neosnovano se tužiteljica poziva na poreznu stopu od 3%.

15. Slijedom navedenoga, Sud je na temelju ovlaštenja iz članka 58. stavka 1. ZUS-a poništio osporeno rješenje i prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim je porezna osnovica utvrđena preko iznosa od 17.695,51 kn i kojim je porezna obveza utvrđena preko iznosa od 884,77 kn, imajući pri tom na umu odredbu članka 130. stavka 6. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16).

16. Povodom zahtjeva tužiteljice za naknadom troškova ovog upravnog spora na ime zastupanja po odvjetniku, Sud je primjenom odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, a obzirom na uspjeh tužiteljice u ovom upravnom sporu, odredio njegov zahtjev opravdanim u odnosu na trošak za sastav tužbe i za zastupanje na raspravi 5. svibnja 2022. Kako je tužitelj za navedene radnje tražio iznos od po 250,00 kuna uvećano za iznos PDV-a što ukupno iznosi 625,00 kn koji iznos je u okviru iznosa propisanog odredbom Tbr. 23. točke 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), Sud je na temelju članka 79. stavak 6. ZUS-a, odlučio kao pod točkom III. izreke presude.

17. Sud nije našao osnovanim zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora u preostalom iznosu traženom za pristojbu na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 900,00 kn uvećano za PDV obzirom da navedeno potraživanje nije niti podmirio. Slijedom navedenog odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

U Zagrebu, 13. svibnja 2022.

Sutkinja

Kristina Senjak Krunić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.