Poslovni broj: UsI-2367/21-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja N. I., S. N., OIB: ..., kojega zastupa opunomoćenik L. V., odvjetnik u OD J., V. & V., Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi prisilne naplate poreza i drugih proračunskih prihoda, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 6. svibnja 2022. godine, u nazočnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 13. svibnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-01/20-01/258, URBROJ: 513-04-21-2 od 25. lipnja 2021. godine.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 3. kolovoza 2021. godine protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-01/20-01/258, URBROJ: 513- 04-21-2 od 25. lipnja 2021. godine, kojim se odbija žalba protiv rješenja Ministarstva, KLASA: UP/I-415-02/2020-001/25, URBROJ: 513-007-22/2020-1 od 15. siječnja 2020. godine. Potonjim rješenjem utvrđeno je da ovdje tužitelj, kao ovršenik, na dan 15. siječnja 2020. godine, na ime poreznog duga i ostalih proračunskih prihoda duguje iznos od 49.810,12 kn, te je naloženo Financijskoj agenciji da provede ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika sa svih ovršenikovih računa i na oročenim novčanim sredstvima, sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Spomenuti novčani iznos za koji je ovrha određena i koji se dostavom rješenja Financijskoj agenciji plijeni ovršeniku, uplaćuje se u korist računa pobliže navedenih u izreci osporenog rješenja.

2. Tužitelj ističe da je pobijano rješenje o ovrsi od 15. siječnja 2020. utemeljeno na rješenju Ministarstva, KLASA: UP/I-410-23/2015-013/00020 od dana 29. listopada 2015. godine. Protiv navedenoga rješenja tužitelj je također podnio žalbu koja je odbijena drugostupanjskim rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak od 6. rujna 2019. godine, KLASA: UP/II-410-14/16-01/05. Tim je rješenjem utvrđena obveza tužitelja da s osnova poreza na dohodak plati predujam poreza i prireza na dohodak od otuđenja nekretnine za 2013. godinu u iznosu od 46.220,75 kuna s osnova predujma poreza, te iznos od 2.773,25 kn s osnova prireza porezu na dohodak, odnosno ukupno 48.994,00 kuna. Tužitelj prvenstveno ističe kako je protiv rješenja navedenih pod točkom 2. ove tužbe već podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu koji je presudom, Poslovni broj: UsI-3317/19, od dana 18. lipnja 2021., u cijelosti poništio navedeno prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje. Dakle, u cijelosti su poništena rješenja koja predstavljaju temelj za donošenje rješenja, koja se ovom upravnom tužbom pobijaju. Temeljem navedene presude Usl-3317/19 utvrđeno je da ne postoji nikakav porezni dug tužitelja. Isti prvenstveno ističe prigovor zastare potraživanja, smatra da u ovom slučaju nema mjesta naplati poreza na dohodak, a iz kojeg razloga je i Upravni sud u Zagrebu poništio rješenja kojima je utvrđena porezna obveza. Nadalje, točno je kako je tužitelj još 4. ožujka 2011. godine sklopio kupoprodajni ugovor s prodavateljima N. S. i A. S. od kojih je kupio 1/2 nekretnine u k.o. V., izgrađene na dijelu zkč.br. 12120, u naravi kuća prizemlje tlocrtne površine 52 m2 i dvorište površine 30,50 m2, upisane u zk.ul.br. 9051 k.o. V., na adresi otok V., za iznos od 30.000,00 kn, a dana 21. listopada 2013. godine ½ nekretnine prodao je J. S. za iznos od 220.000,00 kn. Temeljem iznosa primitaka i izdataka porezno tijelo utvrdilo je dohodak od otuđenja nekretnina u iznosu od 184.883,00 kn. Ono što je tijekom poreznog postupka propušteno utvrditi jest činjenica kako je u trenutku kupnje predmetna nekretnina bila u započetoj fazi gradnje, bez instalacija, stolarije i nije bila pogodna za boravak ili život. Tužitelj je uložio znatna sredstva, zajedno sa B. Š., u istu nekretninu, kako bi izgradio kat, krov kuće, unutrašnje zidove, instalacije, stolariju, te dovršio objekt. Tužitelj je uložio cca. 250.000,00 kuna u predmetnom nekretninu nakon što ju je kupio. Tek nakon navedenog ulaganja ju je prodao. Porezno tijelo u potpunosti je pogrešno utvrdilo činjenično stanje, kada pri donošenju poreznog rješenja uopće nije uzelo u obzir da je ovršenik kupio prizemni neuseljivi objekt, a prodao jednokatni objekt podoban za stanovanje. Samim tim, nema zakonskog temelja za plaćanjem poreza na dohodak obzirom da nikakav dohodak nije ni ostvaren.

3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-01/20-01/258, URBROJ: 513-04-21-2 od 25. lipnja 2021. godine i rješenje Ministarstva, KLASA: UP/I-415-02/2020-001/25, URBROJ: 513-007-22/2020-1 od 15. siječnja 2020. godine. Isti potražuje naknadu troškova upravnog spora u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

6. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-01/20- 01/258, URBROJ: 513-04-21-2 od 25. lipnja 2021. godine (stranica 4-6 spisa), rješenje o ovrsi Ministarstva financija, KLASA: UP/I-415-02/2020-001/25, URBROJ: 513-007-22/2020-1 od 15. siječnja 2020. godine (stranica 7-9 spisa), rješenje Ministarstva, KLASA: UP/I-410-23/2015-013/00020 od dana 29. listopada 2015. godine (stranica 10-11 spisa), rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/16- 01/05, URBROJ: 513-07-19-2 od 6. rujna 2019. godine (stranica 12-14 spisa), presudu Upravnog suda u Zagrebu, Poslovni broj: UsI-3317/19-7 od 18. lipnja 2021. godine (stranica 18-21 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnina od 4. ožujka 2011. godine (stranica 22-25 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnina od 21. studenog 2013. godine (stranica 26-29 spisa), te presudu Visokog upravnog suda RH, Poslovni broj: Usž-3445/21-2 od 7. travnja 2022. godine.

7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 25. lipnja 2021. godine, kojim se odbija žalba protiv rješenja Ministarstva, KLASA: UP/I-415-02/2020-001/25, URBROJ: 513-007-22/2020-1 od 15. siječnja 2020. godine. Potonjim rješenjem utvrđeno je da ovdje tužitelj, kao ovršenik, na dan 15. siječnja 2020. godine, na ime poreznog duga i ostalih proračunskih prihoda duguje iznos od 49.810,12 kn, te je naloženo Financijskoj agenciji da provede ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika sa svih ovršenikovih računa i na oročenim novčanim sredstvima, sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Pri tome se tuženik poziva na članak 140. stavak 1. i 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16, 106/18. i 121/19.), koji propisuje da se ovrha provodi na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave, te da ovršne isprave iz stavka 1. ovoga članka jesu: 1. rješenje o utvrđivanju poreza, 2. obračunska prijava koju porezni obveznik podnosi u propisanim rokovima radi obračuna i iskazivanja obveze uplate poreza, a prema odredbama zakona kojima se uređuje pojedina vrsta poreza, 4. druga isprava koja je posebnim zakonom određena kao ovršna isprava. Iz spisa predmeta razvidno je da je prvostupanjsko tijelo, temeljem odredbi članka 140. stavak 2. i odredbi članka 141. stavak 1. Općeg poreznog zakona donijelo rješenje o ovrsi. Prvostupanjsko je tijelo utvrdilo da porezni dužnik nije platio dospjeli dug u za to propisanom roku, pa su se tako stekli uvjeti da se dužni iznos naplati na osnovi rješenja o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava s njegovog računa kod naprijed navedenog dioničkog društva. Odredbama Općeg poreznog zakona nije propisana obveza poreznog tijela da u ovršnom postupku ovršeniku uz rješenje o ovrsi dostavlja isprave temeljem kojih je ovrha određena. Odredbama članka 141. stavak 2. Općeg poreznog zakona propisano je da se rješenje o ovrsi, osim podataka iz članka 58. stavka 4. ovoga Zakona, mora sadržavati i naznaku ovršne ili vjerodostojne isprave na temelju koje se ovrha određuje, visinu i vrstu porezne obveze i pripadajućih kamata koje se ovrhom naplaćuju, predmet ovrhe, način provođenja ovrhe, troškove ovrhe i uputu o pravnom lijeku. Naime, kako je to i navedeno u obrazloženju osporenog rješenja o ovrsi, prema odredbama članka 142. stavka 7. Općeg poreznog zakona, žalbom na rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave ne može se pobijati zakonitost ovršne isprave, što znači da se u žalbi ne mogu iznositi okolnosti koje se odnose na zakonitost ovršne isprave, kojom je utvrđen porezni dug. Naime, kako spisima predmeta priliježu ovršne isprave temeljem kojih je određena predmetna ovrha, ovo tijelo je mišljenja da donošenjem pobijanog rješenja nije povrijeđen zakon na štetu žalitelja.

8. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da donošenjem prvostupanjskog rješenja o ovrsi nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, jer spisima predmeta prileži ovršna isprava temeljem koje je određena predmetna ovrha. Radi se o poreznom rješenju od 29. listopada 2015. godine, kojim je utvrđen iznos predujma poreza i prireza na dohodak od otuđenja nekretnina imovinskih prava u visini od 48.994,00 kn, a koji iznos je porezni obveznik dužan uplatiti u roku od 15 dana od dana primitka rješenja kao jednokratnu obvezu. Nadalje, rješenjem tuženika od 6. rujna 2019. godine odbijena je žalba tužitelja protiv navedenog rješenja o utvrđivanju predujma poreza na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava, pa je tužitelj podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu. Naime, pri donošenju prvog poreznog rješenja prvostupanjsko porezno tijelo nije uzelo u obzir činjenicu da je tužitelj kupio prizemni neuseljivi objekt, a prodao jednokatni objekt podoban za stanovanje. Stoga je tužitelj zatražio poništavanje rješenja tuženika od 6. rujna 2019. godine i poreznog rješenja od 29. listopada 2015. godine. Upravni sud u Zagrebu je svojom presudom, Poslovni broj: UsI-3317/19-7 od 18. lipnja 2021. godine poništio navedena rješenja, jer je prema ocjeni ovog suda nastupila relativna zastara prava poreznog tijela na utvrđenje porezne obveze i kamata. Međutim, povodom žalbe tuženika Visoki upravni sud Republike Hrvatske je poništio presudu Upravnog suda u Zagrebu od 18. lipnja 2021. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak, budući da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio nastup relativne zastare u ovom predmetu, te nije, iz tog razloga, razmatrao primjenu materijalnog prava i odbio je provesti dokazne prijedloge tužitelja. Stoga u trenutku donošenja ove presude postoji osnova za određivanje ovrhe, odnosno ovršna upravna odluka od 29. listopada 2015. godine, budući da tužitelj temeljem ovršne isprave na dan 15. siječnja 2020. godine duguje ukupno 49.810,12 kn. Budući da tužitelj ističe prigovor zastare potraživanja utvrđenog u ovršnoj ispravi, te da je porezno tijelo pogrešno utvrdilo dohodak od otuđenja nekretnina u iznosu od 184.883,00 kn, sud je trebao tužbu odbiti primjenom članka 142. stavka 7. OPZ, koji propisuje da žalbom na rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave ne može se pobijati zakonitost ovršne isprave, što znači da se u žalbi ne mogu iznositi okolnosti koje se odnose na zakonitost ovršne isprave, kojom je utvrđen porezni dug. Dakle, tužitelj u ovom upravnom sporu nije naveo razloge za obustavu ovrhe propisane odredbama Ovršnog zakona ili da je npr. prestala tražbina utvrđena poreznim rješenjem.

9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

10. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12, 152/14, 29/17. i 110/21.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavak 3. citiranog članka propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano.

U Zagrebu, 13. svibnja 2022. godine

Sudac:

Ivan Levak,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).