Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-1058/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice K. D. iz P., OIB: …, koju zastupa punomoćnik R. M. B., odvjetnik u P., protiv tuženika A.B.S. d. o. o. P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-1092/2019-25 od 22. travnja 2021., 13. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-1092/2019-25 od 22. travnja 2021. godine.

II.) Tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-1092/2019-25 od 22. travnja 2021. godine naloženo je tuženiku A.B.S. d.o.o. P., da tužiteljici K. D. iz P., isplati iznos od 35.948,00 kuna sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. srpnja 2018. godine pa do isplate po stopi koja se određuje u skladu sa čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena (točka I. izreke).

1.1.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je naloženo tuženiku A.B.S. d.o.o. P., da tužiteljici K. D. iz P. isplati iznos od 9.168,13 kuna (točka II. izreke), preko kojeg iznosa je tužiteljica odbijena sa daljnjim zahtjevom za naknadu parničnog troška (točka III. izreke), a u cijelosti je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (točka IV. izreke).

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te dosudom tuženiku parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora u ovoj parnici je tražbina s osnova povrata tuženiku plaćenog iznosa ugovorene naknade po ugovoru o djelu za izradu i montažu triju ulaznih aluminijskih vrata na stambenom objektu tužiteljice, a nakon što se je tužiteljica, kao naručitelj djela, koristila pravom na raskid ugovora zbog toga što tuženik, kao izvođač, nije u danom mu roku otklonio nedostatke djela.

6.) U predmetnoj parnici nije bilo sporno:

- da su stranke, tužiteljica kao naručitelj a tuženik kao izvršitelj djela, dana 09. srpnja 2018. godine zaključile ugovor o djelu, kojim se je tuženik obvezao za tužiteljicu izraditi i ugraditi troja aluminijska vrata, i to dvokrilna sa fiksnim dijelom širine 2400 mm, visine 2080 mm i boje DB703, jednokrilna s fiksnim dijelom širine 1600 mm, visine 2115 mm i boje DB703, i jednokrilna hladna širine 800 mm, visine 2050 mm i boje ral 7016;

- da se je tužiteljica za navedeno djelo obvezala isplatiti tuženiku iznos od 35.948,00 kuna, koji iznos mu je unaprijed avansno i platila dana 11. srpnja 2018. godine;

- da je tuženik ugradnju navedenih vrata izvršio dana 28. rujna 2018. godine, ali ih je, zbog prigovora tužiteljica na kvalitetu njihove izrade, demontirao i vratio u tvornicu radi otklanjanja uočenih nedostataka;

- da je tuženik ponovno pokušao izvršiti montažu vrata na objekt tužiteljice, i to prvo dana 10. listopada 2018. godine, čemu se je tužiteljica usprotivila zbog ponovno uočenih nedostataka u kvaliteti izvedbe i u estetskoj izvedbi izrađenih vrata pozivajući tuženika da te nedostatke otkloni u primjerenom roku;

- da je tuženik ponovno pokušao izvršiti montažu vrata na objektu tužiteljice dana 28. studenog 2018. godine, čemu se je tužiteljica ponovno usprotivila zbog toga što tuženik nije otklonio nedostatke uočene pri pokušaju montaže 10. listopada 2018. godine, nakon čega je tužiteljica izjavila tuženiku da se koristi pravom na raskid ugovora o djelu te je zatražila da joj vrati plaćeni mu iznos.

7.) U postupku pred prvostupanjskim sudom bilo je sporno da li je tuženik djelo (izradu trojih ulaznih vrata) izvršio u skladu sa ugovorom i u skladu sa pravilima struke, odnosno da li su izrađena vrata imala nedostataka te da li je tužiteljica zbog istih imala pravo na raskid ugovora, a zavisno od toga, ima li pravo na povrat isplaćene naknade.

7.1.) Na temelju ocjene izvedenih dokaza – i to osobito uvidom u fotografije predmetnih ulaznih vrata, snimljene po suprugu tužiteljice prilikom pokušaja montaže 10. listopada i 28. studenog 2018. godine, glede kojih fotografija ne prihvaća tuženikov prigovor da te fotografije ne bi bile vjerodostojne, na temelju u pretežitom dijelu prihvaćenog iskaza svjedoka D. D. (supruga tužiteljice) ali u određenim dijelovima i iskaza P. P. (zaposlenik tuženika) te na temelju nalaza i mišljenja građevinskog vještaka – sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da je tuženik i pri montaži 10. listopada 2018. i pri montaži 28. studenog 2018. godine isporučio vrata sa nedostacima zbog primjetljivih ogrebotina, udubljenja te zbog pomaka u spajanju profila, što isporučena vrata ne čini nefunkcionalnim ali narušava njihovu estetiku, i da se navedeni nedostatci nikako ne može smatrati neznatnim nedostatcima djela jer je tužiteljica, prilikom ugovaranja djela, očekivala da će od tuženika dobiti visokokvalitetan proizvod bez ikakvih nedostataka.

7.2.) Zbog navedenog, sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljici, u skladu sa odredbom čl.610.st.1., st.2. i st.3. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – dalje: ZOO/05), pripadalo pravo na raskid ugovora, jer tuženik u danom mu i primjernom roku nije otklonio nedostatke svoga djela. Budući da je tužiteljici pripadalo pravo na raskid ugovora, kojim se je pravom i koristila, sud prvog stupnja zaključuje da joj, u skladu sa odredbom čl.368.st.2. i st.5. ZOO/05, pripada i pravo na povrat onog što je tužitelju dala u izvršenju ugovora – a to je povrat utuženog iznosa koji je nesporno i platila tuženiku na ime naknade za ugovoreno djelo koje joj od strane tuženika nije isporučeno bez nedostataka.

8.) U žalbi koju izjavljuje zbog svih žalbenih razloga tuženik u bitnome ističe: da ne spori da su dvoja vrata prilikom prve montaže (28.09.2018.) imala nedostatke, ali da su ti nedostaci u potpunosti otklonjeni te da isporučena vrata ni pri montaži 10.10.2018. ni pri montaži 28.11.2018. nisu imala nikakvih nedostataka, jer je i vještak ustvrdio da su bila tehnički ispravna i estetski prihvatljiva; da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženik nakon neuspjele montaže 28.11.2018. godine te nakon tužiteljičinog raskida ugovora poduzimao određene popravke na vratima radi saniranja njihovih nedostataka; da se navedeni zaključak suda temelji isključivo na fotografijama tužiteljice, koje se ne mogu smatrati vjerodostojnim dokazom, čemu je tuženik odmah prigovorio i u postupku pred prvostupanjskim sudom, to sve stoga jer se iz njih ne vidi niti kada su snimljene pa je moguće da su snimljene i nakon prve montaže a ne 06.10. 2018. i 28.11.2018., kao što je moguće da su i dorađene odnosno prepravljene; da je dokazivanje navedenih činjenica o nedostacima djela tužiteljica mogla i morala osigurati u postupku osiguranja dokaza a što ona nije učinila; da navedene fotografije sud prvog stupnja nije niti mogao koristiti u dokazne svrhe zbog toga što su u spis predmeta predane nakon zaključenja prethodnog postupka, pa kada ih je pregledavao u dokazne svrhe da je sud počinio i bitnu povredu postupka iz čl.354.st.1. u svezi čl.299.st.3. ZPP-a; da sud prvog stupnja nije pravilno ocijenio izvedene dokaza čime je počinio i binu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.1. u svezi čl.8. ZPP-a, i da je učinio i bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a.

8.1.) Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, a to sve zbog razloga koji će biti izneseni u nastavku ove odluke.

9.) Prije svega, nije ostvareno počinjenje niti jedne od bitnih povreda postupka na koje se poziva tuženik u podnesenoj žalbi.

9.1.) Naime, osim što u uvodnom dijelu žalbe ističe da je počinjena bitna povreda postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, tuženik u obrazloženju žalbe uopće ne ističe u čemu se navedena povreda postupka sastoji, odnosno ne konkretizira ju niti navodi ikakvu argumentaciju za njeno postojanje. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud drugog stupnja nalazi da je ista, u svim svojim sastavnicama – kako u izreci tako i u obrazloženju, potpuno razumljiva, da nema proturječja niti između izreke i obrazloženja niti između pojedinih dijelova obrazloženja, da su u obrazloženju za sve važne činjenice navedeni po svemu jasni i međusobno neproturječni razlozi, a ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje ni nekog drugog nedostatka zbog kojeg ne bi bilo moguće na valjana način ispitati, ni pobijanu presudu, a ni pravilnost u primjeni materijalnog prava.

9.2.) Neutemeljene su i tvrdnje da je sud prvog stupnja, izvođenjem dokaza uvidom u fotografije koje je tužiteljica u spis predmeta dostavila na prvom ročištu za glavnu raspravu, učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.1. u svezi čl.299.st.3. ZPP- a.

9.2.1.) Naime, doista nije sporno da su sporne fotografije u spis predmeta uložene na prvom ročištu za glavnu raspravu – dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka, međutim, iz stanja predmetnog spisa potpuno izvjesno proizlazi da je izvođenje toga dokaza (pregledavanje fotografija snimljenih pri pokušaju montaže naručenih vrata) tužiteljica predloženo već u tužbi.

9.2.2.) Odredbom čl.299. ZPP-a je propisano da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke (st.1.); da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (st.2.); i da sud nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka, neće uzeti u obzir (st.3.).

9.2.3.) Dakle, imajući navedenu zakonsku odredbu sasvim je jasno da navedena odredba govori o obvezi i mogućnosti predlaganja dokaza u postupku, odnosno do koje faze postupka stranka to može učiniti i pod kojim uvjetima. Nesporno je da je tužiteljica izvođenje dokaza pregledavanjem snimljenih fotografija predmetnih vrata koja je tuženik imao namjeru ugraditi na njen objekt predložila već u tužbi – dakle, prije zaključenja prethodnog postupka, ali ih je u spis predmeta radi izvođenja tog pravovremeno predloženog dokaza dostavila nakon zaključenja prethodnog postupka – tj. na prvom ročištu za glavnu raspravu, pa sud prvog stupnja, kada je taj dokaz i izveo, nije povrijedio naprijed navedenu odredbu čl.299. ZPP-a niti je učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.1. ZPP-a, na koju se izričito ukazuje u žalbi.

9.3.) Suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja nije učinio ni bitnu povredu postupka iz čl.354.st.1. u svezi čl.8. ZPP-a, jer je sve izvedene dokaze ocijenio u skladu sa navedenom odredbom čl.8. ZPP-a, tj. svaki zasebno i sve zajedno u njihovoj međusobnoj povezanosti. Pri tome, a kada je riječ osobito o ocjeni dokaza uvidom u spis predmeta po tužiteljici dostavljenih fotografija, sud je taj dokaz, odnosno vjerodostojnost fotografija cijenio u povezanosti sa iskazom vještaka te iskazima saslušanih svjedoka, i na temelju takve ocjene pravilno je utvrdio sve važne činjenice.

9.4.) Ispitujući pobijanu presudu u skladu sa odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi prvostupanjski sud, niti pri donošenju pobijane presude a niti u postupku koji joj je prethodio, učinio i bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se uvijek pazi po službenoj dužnosti.

10.) Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo iz zakonskih odredbi na koje se je i pozvao u pobijanoj presudi.

11.) U ovom žalbenom stadiju postupka nije sporno da su stranke zaključile ugovor o djelu u smislu odredbe čl.590. ZOO/05 – tj. da se je tuženik obvezao izraditi troja ulazna vrata te ista ugraditi na stambeni objekt tužiteljice, a tužiteljica mu se je obvezala za to isplatiti u ovoj parnici utuženi iznos, koji mu je avansno unaprijed, tj. prije izvršenja djela, u cijelosti isplatila. U ovom žalbenom stadiju postupka sporno je da li je tuženik ugovorena vrata izradio u skladu sa pravilima struka, odnosno da li su vrata koja je namjeravao ugraditi na objekt tužiteljice imala nedostatke zbog kojih bi tužiteljica imala pravo raskinuti sklopljeni ugovor, te ovisno od toga ima li tužiteljica pravo tražiti povrat unaprijed plaćene ugovorene naknade.

12.) U skladu sa odredbama čl.597.st.1. i st.2. ZOO/05 temeljne obveze izvođača djela su izvršiti djelo onako kako je ugovoreno i po pravilima struke te izvršiti ga za određeno vrijeme, a ako ono nije određeno, onda za vrijeme koje je razumno potrebno za takve poslove.

12.1.) Nadalje, odredbom čl.604.st.1. ZOO/05 je propisano da je naručitelj dužan pregledati izvršeno djelo čim je to po redovitom tijeku stvari moguće i o nađenim nedostacima bez odgađanja obavijestiti izvođača. Odredbom čl.608. istog zakona je pak propisano da naručitelj koji je uredno obavijestio izvođača da obavljeno djelo ima neki nedostatak može zahtijevati od njega da nedostatak otkloni, i za to mu odrediti primjeren rok (st.1.); da on ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog toga (st.2.); i ako uklanjanje nedostatka zahtijeva pretjerane troškove, da izvođač može odbiti ga izvrši, ali u tom slučaju naručitelju pripada, po njegovu izboru, pravo na sniženje naknade ili raskid ugovora te pravo na naknadu štete (st.3.).

12.2.) Konačno, odredbom čl.610. ZOO/O5 je propisano da kad obavljeni posao ima nedostatak zbog kojega djelo nije neuporabljivo, odnosno kad posao nije obavljen u suprotnosti s izričitim uvjetima ugovora, naručitelj je dužan dopustiti izvođaču da nedostatak otkloni (st.1.); da naručitelj može odrediti izvođaču primjeren rok za otklanjanje nedostataka (st.2.); da ako izvođač ne otkloni nedostatak do isteka toga roka, naručitelj može, po svom izboru, otkloniti nedostatak na račun izvođača ili sniziti naknadu, ili raskinuti ugovor (st.3.); da kad je riječ o neznatnom nedostatku, da se naručitelj ne može koristiti pravom na raskid ugovora (st.4.); i da u svakom slučaju on ima pravo i na naknadu štete (st.5.).

13.) Iz provedenih dokaza u postupku pred prvostupanjskim sudom proizlazi, a što je i utvrdio sud prvog stupnja na temelju tih dokaza, da je tužiteljice opravdano odbila primiti izvršeno djelo – odnosno da je zbog nedostataka izvršenog djela, a koje tuženik kao izvođač djela nije otklonio u danom mu primjerenom roku, opravdano odbila ugradnju predmetnih vrata te se u tom slučaju s pravom koristila svojim zakonskim pravom na raskid ugovora. Pravilan zaključak da su ulazna vrata, koja je tuženik izradio i imao namjeru ugraditi na građevinu tužiteljice, imala takve nedostatke koji su narušavali njihov estetski izgled, i da se ti nedostaci ne mogu smatrati neznatnim nedostacima o kojima govori odredbe čl.610.st.4. ZOO/05, proizlazi ne samo iz fotografija snimljenih po suprugu tužiteljice prilikom drugog (10.10.2018.) i trećeg (28.11.2018.) pokušaja ugradnje vrata, a čiju vjerodostojnost tuženik osporava, već i iz po sudu prvog stupnja prihvaćenog iskaza supruga tužiteljice saslušanog u svojstvu svjedoka, i iskaza saslušanog građevinskog vještaka.

14.) Žalbene tvrdnje, koje iznosi u sporenju vjerodostojnosti spornih fotografija, da iste nisu morale biti snimljene prilikom drugog (10.10.2018.) i trećeg (28.11.2018.) pokušaja ugradnje, već i prilikom prve (28.09.2018.) ugradnje, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene jer iz, u tom dijelu suglasnih iskaza svjedoka D. D. (suprug tužiteljice) te svjedoka P. P. (zaposlenik tuženika), proizlazi da je prilikom prve ugradnje u rujnu mjesecu suprug tužiteljice, već prilikom te ugradnje kada je zamijetio nedostatke u izvedbi vrata odmah pozvao zaposlenika tuženika P. P. da ih i sam pregleda, što je ovaj i učinio, i kada se je sam uvjerio u postojanje nedostataka dao nalog radnicima tuženika da ih demontiraju te su ista vraćena u tvornicu radi uklanjanja tih nedostataka. Dakle, nakon što su u mjesecu rujnu vrata bila demontirana sa objekta i vraćena na otklanjanje nedostataka, pa sve do drugog odnosno trećeg pokušaja ugradnje, niti tužiteljica niti njen suprug nisu ni bili u mogućnosti slikati navedena vrata. Osim toga, radnici tuženika koji su došli na ponovnu ugradnju, a koji su i saslušani u ovom parničnom postupku u svojstvu svjedoka, potvrdili su da se je suprug tužiteljice, kada su imali namjeru izvršiti ponovnu ugradnju vrata, tome usprotivio zbog navodnih nedostataka (vidljivih oštećenja) te da je ista tada i fotografirao dok su mu ih oni pridržali, nakon čega su vrata vratili u skladište tuženika.

14.1.) Niti preostale žalbene tvrdnje kojima se dovodi u pitanje vjerodostojnost snimljenih fotografija – da su iste nakon snimanja doradom izmijenjene, ne mogu se prihvatiti, i to ne samo zbog toga što za takve tvrdnje tuženik nije iznio niti jedan konkretan argument niti je u tom smislu predložio izvođenje ikakvog dokaza. Naime, navedenu tvrdnje tuženik temelji na iskazu vještaka da su na snimljenim fotografijama vidljiva oštećenja koje ne postoje na vratima neposredno pregledanim prilikom vještačenja. U svezi toga treba reći da je vještak prilikom vještačenja pregledao sporna vrata u skladištu tuženika i fotografije koje je tužiteljica dostavila u spis kao dokaz o nedostacima djela, i vještak je potvrdio da se na predočenim fotografijama nalaze upravo vrata koja mu je predočio tuženik kao vrata koja je imao namjeru ugraditi u objekt tužiteljice temeljem sa njom sklopljenog ugovora. Međutim, vještak je iskazao i to da to što je na snimljenim fotografijama uočio znatno više oštećenja i nedostatak u odnosu na vrata koja je neposredno pregledao kod tuženika, posljedica toga da su neka oštećenja, vidljiva na fotografijama, sanirana nakon što su fotografije snimljene, jer je i na pregledanim vratima u skladištu tuženika zamijetio da su takvi zahvati (kitanje i prebojavanje) na njima poduzimani. S obzirom na ovakav iskaz vještaka, sud prvog stupnja je izveo pravilan zaključak, koji prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da je tuženik doista, i to nakon pokušaja ugradnje vrata 28. studenog 2018. godine te tužiteljičinog otkaza ugovora zbog neotklonjenih nedostataka djela, vršio saniranje nedostataka zbog kojih tužiteljica nije dozvolila njihovu ugradnju i zbog kojih je raskinula ugovor.

15.) Iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka o kvaliteti izvedenog djela (izrađenih vrata), i to prema stanju u kakvom su se ta vrata nalazila 28. studenog 2018. godine (treći pokušaj ugradnje kojem se je tužiteljica usprotivila zbog nedostataka), proizlazi da su ista bila funkcionalna, ali da im je estetika narušena, i to prije svega zbog lošeg poklapanja spojenih profila, zbog vidljivih ogrebotina i zbog oštećenja na staklodržačima. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi i to da je većinu tih nedostataka bilo moguće otkloniti, odnosno sanirati, čime bi i estetika tih vrata bila zadovoljavajuća.

16.) Ako se ima u vidu nesporna činjenica da su vrata, koja je izradio tuženik, već i prvom pokušaju ugradnje 28. rujna 2018. godine imala određene nedostatke, da je tuženik 10. listopada 2018. godine pokušao ponovno ugraditi ista vrata sa nedostacima, nakon čega je opet imao dovoljno vremena (do 28. studenog 2018. godine – više od mjesec i pol dana) te nedostatke sanirati, tj. otkloniti, u kojem slučaju bi vrata i estetski zadovoljavala pa tužiteljica u tom slučaju ne bi niti imala pravo se pozivati na raskid ugovora, pravilan je zaključak da tužiteljica, kao naručitelj djela, nije bila dužna prihvatiti ugradnju vrata u stanju u kojem su se nalazila, odnosno sa nedostacima koji dovode u pitanje njihov estetski izgled.

16.1.) Dakle, u skladu sa naprijed navedenim, tužiteljica kao naručitelj djela, imala je pravo u skladu sa naprijed citiranim odredbama zahtijevati od tuženika ispunjenje djela koje će biti ne samo funkcionalno, već udovoljavati i estetskim zahtjevima, odnosno ista nije bila dužna prihvatiti ugradnju vrata sa vidljivim ogrebotinama i oštećenjima. Slijedom toga, tužiteljica je od tuženika bila ovlaštena zahtijevati otklanjanje navedenih nedostataka u primjerenom roku, što je i učinila, a tuženik te nedostatke u tom roku nije otklonio. S obzirom na to, tužiteljica je u skladu sa odredbom čl.610.st.3. ZOO/05 imala pravo birati jedno od prava iz te odredbe – dakle, i izabrati pravo na raskid ugovora, u kojem slučaju je ovlaštena od tuženika, u skladu sa odredbom čl.368.st.2. i st.5. ZOO/05, zahtijevati povrat isplaćene mu naknade za ugovoreno djelo, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, pa tuženik tome neutemeljeno prigovara žalbom pobijanoj presudi.

17.) Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, sud prvog stupnja je pravilno, u skladu sa odredbama čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, odlučio i o troškovima postupka kada je naložio tuženiku da tužiteljici naknadi cjelokupni parnični trošak potreban za vođenje predmetne parnice.

18.) Zbog svega naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

19.) Tuženik nije uspio sa izjavljenom žalbom pa mu ne pripada niti pravo na trošak njenog izjavljivanja slijedom čega mu isti nije niti dosuđen.

Bjelovar, 13. svibnja 2022.

Sudac

Antun Dominko