REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj 40 P-614/2019-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz B., OIB: 4***, kojeg zastupa punomoćnica V. M., odvjetnica u P., protiv tuženika P. d.d., Z., OIB: 0***, koga zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Š. M., M., S. & P. d.o.o., odvjetnici u Z., radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 25. ožujka 2022. u prisutnosti punomoćnice tužitelja V. M., odvjetnice iz P., te zamjenice punomoćnika tuženika, N. V., odvjetnice iz P., 12. svibnja 2022. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku P. d.d., OIB:0***, isplatiti tužitelju J. M., OIB:4***, iznos od 12.365,09 kuna sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 14,53 kuna od 31. kolovoza 2005.

- na iznos od 10,95 kuna od 30. rujna 2005.

- na iznos od 10,55 kuna od 31. listopada 2005.

- na iznos od 12,65 kuna od 30. studenog 2005.

- na iznos od 3,08 kuna od 31. prosinca 2005.

- na iznos od 40,19 kuna od 31. kolovoza 2007.

- na iznos od 39,71 kuna od 30. rujna 2007.

- na iznos od 39,19 kuna od 31. listopada 2007.

- na iznos od 38,72 kuna od 30. studenog 2007.

- na iznos od 38,20 kuna od 31. prosinca 2007.

- na iznos od 37,63 kuna od 31. siječnja 2008.

- na iznos od 84,20 kuna od 29. veljače 2008.

- na iznos od 82,97 kuna od 31. ožujka 2008.

- na iznos od 81,79 kuna od 30. travnja 2008.

- na iznos od 80,61 kuna od 31. svibnja 2008.

- na iznos od 79,38 kuna od 30. lipnja 2008.

- na iznos od 78,15 kuna od 31. srpnja 2008.

- na iznos od 76,88 kuna od 31. kolovoza 2008.

- na iznos od 75,60 kuna od 30. rujna 2008.

- na iznos od 122,31 kuna od 31. listopada 2008.

- na iznos od 73,05 kuna od 30. studenog 2008.

- na iznos od 124,83 kuna od 31. prosinca 2008.

- na iznos od 135,25 kuna od 31. siječnja 2009.

- na iznos od 140,49 kuna od 28. veljače 2009.

- na iznos od 121,59 kuna od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 123,05 kuna od 30. travnja 2009.

- na iznos od 98,91 kuna od 31. svibnja 2009.

- na iznos od 78,10 kuna od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 81,04 kuna od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 90,81 kuna od 31. kolovoza 2009.

- na iznos od 88,10 kuna od 30. rujna 2009.

- na iznos od 75,94 kuna od 31. listopada 2009.

- na iznos od 94,47 kuna od 30. studenog 2009.

- na iznos od 107,59 kuna od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 129,48 kuna od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 121,86 kuna od 28. veljače 2010.

- na iznos od 150,63 kuna od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 142,45 kuna od 30. travnja 2010.

- na iznos od 154,67 kuna od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 244,79 kuna od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 223,60 kuna od 31. srpnja 2010.

- na iznos od 274,84 kuna od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 256,19 kuna od 30. rujna 2010.

- na iznos od 218,55 kuna od 31. listopada 2010.

- na iznos od 286,48 kuna od 30. studenog 2010.

- na iznos od 371,43 kuna od 31. prosinca 2010.

- na iznos od 309,96 kuna od 31. siječnja 2011.

- na iznos od 329,92 kuna od 28. veljače 2011.

- na iznos od 299,05 kuna od 31. ožujka 2011.

- na iznos od 301,69 kuna od 30. travnja 2011.

- na iznos od 415,68 kuna od 31. svibnja 2011.

- na iznos od 421,63 kuna od 30. lipnja 2011.

- na iznos od 519,76 kuna od 31. srpnja 2011.

- na iznos od 469,47 kuna od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 414,21 kuna od 30. rujna 2011.

- na iznos od 405,66 kuna od 31. listopada 2011.

- na iznos od 399,07 kuna od 30. studenog 2011.

- na iznos od 420,61 kuna od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 443,36 kuna od 31. siječnja 2012.

- na iznos od 443,28 kuna od 29. veljače 2012.

- na iznos od 424,73 kuna od 31. ožujka 2012.

- na iznos od 430,95 kuna od 30. travnja 2012.

- na iznos od 436,65 kuna od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 422,77 kuna od 30. lipnja 2012.

do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. prema odredbama Uredbe o visini kamatne stope, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje isplatu zateznih kamata koje teku:

- na iznos od 2,00 kuna od 28. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 2,00 kuna od 31. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 200,00 kuna od 31. srpnja 2011. do isplate.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.062,50 kuna, sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 13. svibnja 2022. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, za iznos od 1.562,50 kuna, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

IV Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 13.125,50 kuna.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9***, kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 18.633,54 CHF koji će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF banke kao kreditora na dan korištenja, a tužitelj se obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen u Ugovoru o kreditu. Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika D. K. u P. 29. lipnja 2005. pod brojem OU-713/05. Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoren je iznos kredita u valuti CHF i to u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za CHF banke, odnosno tuženika na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,50 % godišnje, a obračunava se u CHF mjesečno, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Odredbom čl. 7. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke

– tuženika važeće na dan plaćanja. U odnosu na ugovornu odredbu o stopi redovne kamate i odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/12 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj: Revt-249/14 kojom je odbijena, između ostalog, revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je u pojedinačnom postupku vezan za utvrđenje iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Tuženik je umjesto po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,50% jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu. Prema prvotnom otplatnom planu koji je tuženik uručio tužitelju prva rata dospijevala je za naplatu dana 31. srpnja 2005. i iznosila je 267,76 CHF. Predmetni kredit realiziran je dana 30. lipnja 2005. kada je tuženiku isplaćen iznos ugovorenog kredita u kunskoj protuvrijednosti od 18.633,54 CHF. Kamatne stope koje su utvrđene jednostranom odlukom banke bile su veće od početno ugovorene kamatne stope, pa je zbog promjene kamatne stope došlo i do promjene u visini anuiteta, a zbog stalnog rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu povećavao se i iznos u kunama koji je tužitelj plaćao na ime otplate anuiteta predmetnog kredita. Tužitelj je otplatio kredit zaključno s danom 30. lipnja 2012. i pregledom knjigovodstvene kartice proizlazi da je na opisani način tužitelj zbog načina na koji je ugovoren izračun visine anuiteta ukupno platio više nego što bi bio dužan da se anuiteti nisu obračunavali temeljem ništetnih odredbi ugovora. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve odredbe primila. Visinu iznosa kojeg tuženik treba vratiti tužitelju nužno je utvrditi na način da se poštuju valjane odredbe ugovora te da se primjeni početno ugovorena kamatna stopa i srednji tečaj za CHF tečajne liste banke - tuženika po kojem je obračunata prva rata, a sve s obzirom da su jedino ti parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu te zbog rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu tužitelj je preplatio iznos od 12.636,66 kuna. Zbog svega navedenog, ništetne su odredbe ugovora o kreditu kojeg je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 28. lipnja 2005. broj 9*** u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja ugovorne obveze mijenjala na osnovu jednostrane odluke tuženika kao kreditora, te su ništetne odredbe istog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je tužitelj zbog ugovorenih ništetnih odredbi o kreditu platio više iznos od 12.636,66 kuna, koji iznos, zajedno s pripadajućim kamatama, tužitelj potražuje tužbom.

1.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 15. veljače 2022. uredio tužbeni zahtjev uskladivši ga (u pretežitom dijelu) s nalazom i mišljenjem vještaka, pa konačno postavljenim zahtjevom od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 12.365,09 kuna, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u izreci presude) teku od njihova dospijeća (počevši od 31. kolovoza 2005. pa do 30. lipnja 2012.) do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev u pogledu osnove i visine te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Navodi da tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Međutim, kako se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove (isplate), pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno je irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Ujedno, tuženik ističe kako je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen, čime je predmetni ugovorni odnos okončan te ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, dok se utvrđenja iz kolektivnog spora odnose na ugovorne odnose koji su još aktualni te povreda i dalje traje. Nadalje, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa pa u ovom postupku nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi. U kolektivnom sporu utvrđivana je tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se raspravljalo u kolektivnom sporu. U konkretnom postupku valja utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Pritom treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive. Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan. Upravo suprotno, tuženik je putem svojih djelatnika prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, a tužitelj je takav rizik prihvatio. Tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima. Nadalje, treba naglasiti da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao mogućnost izbora jer je tuženik u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu, ali je tužitelj svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama ocijenivši da mu upravo takav ugovor najviše odgovara. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. U odnosu na valutnu klauzulu, ističe da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, a osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Kako je valutna klauzula na temelju čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., obzirom da očito zaključuje da je na temelju te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz spomenute presude ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, ovdje tužitelja. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, jer je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZPK) iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO-a jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“, a što ovdje nije slučaj. Prema Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Tuženik nadalje ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., gdje je čl. 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Prema tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim njegovim poslovnicama, a sadržavali su kriterije promjenjivosti kamatne stope. Pored navedenog, tuženik je od stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Zaključno napominje kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka, kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EZ 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda proizlazi: da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito da promjenjiva kamatna stopa nije ništetna; da su kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; da ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; da je u konkretnom slučaju volja ugovornih stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope te ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena te da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima i načelima hrvatskog pravnog poretka te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, kako prilikom sklapanja ugovora, tako ni prilikom mijenjanja kamatne stope. Ističe i prigovor zastare. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva te potražuje parnični trošak. 3. U dokaznom postupku pročitan je Ugovor o kreditu (list 4-6 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 16. travnja 2019. (list 7 spisa), otplatna tablica (list 8 spisa), plan otplate (list 9-10 spisa), knjigovodstvena kartica (list 11-20 spisa), Opći uvjeti poslovanja s građanima (list 47-55 spisa), Pojašnjenje "analize koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom-primjer kredita vezanog uz švicarski franak" (list 56-57 spisa), Presuda C-118/17 od 14. ožujka 2019. (list 90- 96), Presuda C-452/18 od 9. srpnja 2020. (list 97-100 spisa), Presuda C-81/19 od 9. srpnja 2020. (list 101-102 spisa), Priopćenje za javnost HNB-a od 21. siječnja 2015. (list 127-137 spisa) te nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje financijske struke G.

Š. M. od 11. siječnja 2022.

4. Tužbeni zahtjev je u pretežitom dijelu osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od ukupno 12.365,09 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u izreci presude) teku od njihova dospijeća (počevši od 31. kolovoza 2005. pa do 30. lipnja 2012.) do isplate. Navedeni iznos tužitelj potražuje na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta, u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica, sve po pravilima o stjecanju bez osnove, navodeći da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu za kupnju vozila broj: 9***, koji su parnične stranke sklopile 28. lipnja 2005. te koji je 29. lipnja 2005. potvrđen po javnom bilježniku D. K. u P. pod brojem: OU-713/05, pritom se pozivajući na utvrđenja iz presuda: Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

6. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 28. lipnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9***, koji je potvrđen po javnom bilježniku D. K. pod brojem: OU-167/07 (dalje u tekstu: Ugovor), kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 18.633,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50 % godišnje, kao ni da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF.

6.1. Također, nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,50 % (list 358) te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,727872 kuna) u pojedinim mjesecima tijekom otplatnog perioda povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je predmetni ugovor otplaćen prije podnošenja tužbe, točnije u lipnju 2012.

7. Sporno je radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost, odnosno ta ništetnost razmatra kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu. Sporno je i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva.

8. Prvenstveno valja reći da okolnost što je tužitelj otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO/05), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

8.1. Slijedom navedenog, neosnovana je i tuženikova tvrdnja da se iz tog razloga na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu odnositi pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (ovdje potrošača) koja je podnesena 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, u kojemu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.2. Također, okolnost koju ističe tuženik, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari i čini.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Z. d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), kao i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 4. i 7. sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od strane banke, a u čl. 1., 5. i 7. odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.6. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

9.7. Pritom valja napomenuti da tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

9.8. Isto tako, tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi čl. 502. c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošač, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radilo o gotovinskom namjenskom kreditu koji je s tuženikom sklopio tužitelj kao fizička osoba, pri čemu nema nikakve naznake da je kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da se uopće bavio poduzetničkom djelatnošću, a niti je tuženik (na kojem je teret dokaza te činjenice) predlagao provođenje dokaza u svrhu utvrđenja da tužitelj nije potrošač, to prigovor tuženika da tužitelj ne pripada kategoriji "prosječnog potrošača" o kakvom se raspravljalo u kolektivnom sporu nije osnovan.

10. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

10.1. Može se prihvatiti tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

10.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu ni u Ugovoru o kreditu, ni u općim uvjetima (na koje se tuženik poziva – list 47 do 55 spisa) nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

10.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za konačno 1,70 postotnih poena (7,20 % u odnosu na početnih 5,50 %), ili za više od 30%, te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

10.4. Pritom, nije odlučna okolnost koju ističe tuženik da su kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja, pa i ona najviša, bile u okviru najviše dopuštene kamatne stope, jer nije odlučna visina promjenjive kamatne stope, već način ugovaranja promjenjivosti zbog čega je ta odredba nepoštena.

10.5. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

10.6. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

10.7. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tuženika, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe opravdano ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

11.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

12. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 5,50 %), te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

12.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke G. Š. M., koja je u svom nalazu i mišljenju utvrdila razliku preplaćenih anuiteta po spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati prema početnom otplatnom planu, uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj. Za svoj izračun vještakinja je koristila parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 18.633,54 CHF, da je početna kamatna stopa bila 5,50 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,727872 kuna.

12.2. Na temelju izračuna vještakinje utvrđeno je da razlika po osnovi preplaćene kamate, odnosno po mjesecima obračunata pretplata koja je nastala uslijed povećanja kamatne stope jednostranom odlukom banke (tuženika) u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu (5,50 %), iznosi 2.713,70 kuna, a da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima obračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, iznosi 9.651,39 kuna, što daje ukupni iznos od 12.365,09 kuna (pojedinačni iznosi specificirani su po mjesecima u Tablici 3. Nalaza i mišljenja – list 354 do 363 spisa).

12.3. Tužitelj nije prigovarao nalazu i mišljenju vještakinje, već je nakon zaprimljenog nalaza i u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev.

12.4. Tuženik je u cijelosti prigovorio nalazu i mišljenju, ali iz sadržaja njegovih primjedbi proizlazi da ne prigovara matematičkom obračunu vještaka, već su njegove primjedbe usmjerene na zadatak određen vještaku. Pritom je, kao i u ranijoj fazi postupka, isticao da je vještački nalaz utemeljen na pogrešnoj premisi da je među strankama ugovorena fiksna kamatne stopa i fiksni tečaj, a što nije bila volja stranaka prilikom sklapanja ugovora, predlažući dopunu nalaza i mišljenja na način da se izračuna kolika bi bila realna kamatna stopa tijekom otplatnog razdoblja, na temelju svih elemenata koji utječu na visinu stope. Dodatno, tuženik smatra da prilikom utvrđenja visine tužbenog zahtjeva valja uzeti u obzir činjenicu da je u razdoblju od siječnja 2006. do srpnja 2007. među strankama primjenjivala kamatna stopa niža od one početno ugovorene, kao i da je u pojedinim mjesecima tijekom otplatnog perioda tečaj CHF bio manji od onog prikazanog u početnom otplatnom planu.

12.5. Glede istaknutih primjedbi tuženika, već je obrazloženo da je u potrošačkim kreditima načelno dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Međutim, u situaciji poput predmetne, kada su takve odredbe utvrđene nepoštenima, a posljedično i ništetnima, tužitelj može pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredbi ostvariti upravo koristeći jedine valjano određene a time i poštene parametre. Suprotno navodu tuženika, to ne znači da je među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, već da su početna kamatna stopa i tečaj na dan isplate kredita jedini valjano ugovoreni, pa se jedino njihovom primjenom može odrediti visina tužbenog zahtjeva i postići restitucija na koju tužitelj po zakonu ima pravo.

12.6. U tom smislu nije bilo razloga ni za prihvaćanje tuženikova prijedloga da se provede dopunsko vještačenje na način da se obračuna kolika bi bila realna kamatna stopa u otplatnom periodu na temelju elemenata koji utječu na visinu stope, što je detaljno pojašnjeno i ranije, u toč. 10. obrazloženja.

12.7. Nisu osnovani ni navodi tuženika da je pri utvrđenju visine tužbenog zahtjeva valjalo uzeti u obzir i tzv. "negativne razlike", odnosno umanjiti tražbinu tužitelja za manje uplaćeno od onog što je tužitelj bio dužan uplatiti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF. Prije svega, sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je preplatio uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do pretplate nisu predmet njegovog konačno postavljenog zahtjeva, a niti je tuženik u tijeku postupka u tom smislu postavio odgovarajući zahtjev (pa ni u obliku prigovora radi prebijanja) o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku.

12.8. Međutim, po stavu ovoga suda, takav zahtjev tuženika ne bi ni bio osnovan. Naime, tuženik koji je sam sastavio odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom tuženika i tijekom otplatnog razdoblja donosio odluke o promjenama kamatne stope, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanjem bez osnove. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (odluke Rev 580/07 od 29. kolovoza 2007. i Rev 2624/15 od 23. siječnja 2019.). Tuženik koji je za trajanja ugovornog odnosa primio isplate po umanjenoj kamatnoj stopi koju je sam odredio, nema pravo na isplatu koristi koju je tužitelj stekao primjenom tako određene kamatne stope. Osim toga, u postupku kolektivne zaštite jasno je naznačeno da je neravnoteža u pravima o obvezama ugovornih strana utemeljena na jednostranom povećanju (a ne i na smanjenju) kamatnih stopa na štetu potrošača.

12.9. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i stručnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

13. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem, istog je (u pretežitom dijelu) valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05 odlučiti kao u toč. I izreke presude, nalaganjem tuženiku da tužitelju isplati iznos od 12.365,09 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica i na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope.

13.1. Tužbeni je zahtjev odbijen jedino u dijelu u kojem tužitelj potražuje zatezne kamate koje na iznos od 2,00 kuna teku od 28. veljače 2009. do isplate, na iznos od 2,00 kuna od 31. kolovoza 2009. do isplate, a na iznos od 200,00 kuna od 31. srpnja 2011. do isplate.

13.2. Kao što je obrazloženo, tužitelju na ime razlike nastale zbog promjene kamatne stope i tečajne razlike pripada iznos od 12.365,09 kuna (koji iznos i potražuje tužbom) sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od njihova dospijeća do isplate.

13.3. Međutim, tužitelju na ime pretplate za anuitet koji je dospio 28. veljače 2009. pripada iznos od 140,49 kuna (69,07 kuna na ime razlike preplaćene kamatne stope i 71,42 kuna na ime tečajne razlike), a ne iznos od 142,49 kuna, stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje zatezne kamate koje na iznos od 2,00 kuna teku od 28. veljače 2009. do isplate. Zatim, na ime pretplate za anuitet koji je dospio 31. kolovoza 2009. pripada mu iznos od 90,81 kuna (60,75 kuna na ime razlike preplaćene kamatne stope i 30,06 kuna na ime tečajne razlike), a ne iznos od 92,81 kuna, stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje zatezne kamate koje na iznos od 2,00 kuna teku od 31. kolovoza 2009. do isplate. Konačno, na ime pretplate za anuitet koji je dospio 31. srpnja 2011. tužitelju pripada iznos od 519,76 kuna (23,31 kuna na ime razlike preplaćene kamatne stope i 496,45 kuna na ime tečajne razlike), a ne iznos od 719,76 kuna, stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje zatezne kamate koje na iznos od 200,00 kuna teku od 31. srpnja 2011. do isplate. Stoga je odlučeno kao u toč. II izreke.

13.4. Radi pojašnjenja, a s obzirom da zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa naznačenih u toč. I izreke presude iznosi 12.363,93 kuna, dok ukupni dosuđeni iznos tražbine utvrđen na temelju nalaza i mišljenja vještaka iznosi 12.365,09 kuna, valja ukazati i sljedeće. Tužitelj potražuje zateznu kamatu na iznos od 124,83 kuna od 31. prosinca 2008. do isplate, iako visina tog preplaćenog anuiteta iznosi 124,89 kuna. Nadalje, potražuje zateznu kamatu na iznos od 135,25 kuna od 31. siječnja 2009. do isplate, iako visina tog preplaćenog anuiteta iznosi 136,25 kuna. Također, potražuje zateznu kamatu na iznos od 121,59 kuna od 31. ožujka 2009. do isplate, iako visina tog preplaćenog anuiteta iznosi 121,69 kuna. Proizlazi dakle da na iznos od 1,16 kuna tužitelj ne potražuje zateznu kamatu, ali unatoč tome nema zapreke da mu se dosudi ukupni preplaćeni iznos, utvrđen, kako je već navedeno, na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

14. Valja još ukazati i da je tužitelj u više podnesaka upućenih ovome sudu isticao (no ne i dokazao) da tužbeni zahtjev nije osnovan, navodeći da su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sklopile sporazum o konverziji, dostavljajući odluke sudova u Republici Hrvatskoj te suda Europske unije iz kojih, po stavu tuženika, proizlazi neosnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Međutim, prema dokumentaciji u spisu i navodima tužitelja koje tuženik nije osporio, proizlazi da među strankama nije sklopljen sporazum o konverziji. Štoviše, nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen još 2012., dakle prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

15. Konačno, prigovor zastare nije osnovan.

15.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

15.2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (4. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva.

15.3. Pritom, kako je u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05. U protivnom, kada se ne bi smatralo da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP u mnogim slučajevima ne bi ni imale smisla jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. odnosno 14. lipnja 2013., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom ni u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa, neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača.

15.4. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se, stoga, odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koji se u aktualnoj parnici na to pozvao, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru, jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. kolovoza 2008. i da, slijedom toga, nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita te da kao potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva, odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

15.5. Time nije dovedena u pitanje pravna sigurnost ni svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske niti se radi o povredi zabrane promjene roka zastare iz članka 218. ZOO/05, kojom je propisano da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom a ni odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

15.6. Slijedom navedenog, stav je ovoga suda da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

16. Odluka o parničnom trošku (toč. III i IV izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi sa čl. 155. ZPP. Budući da tužitelj nije uspio s postavljenim zahtjevom u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, u cijelosti su mu dosuđeni troškovi postupka, dok tuženiku, primjenom iste zakonske odredbe ne pripada pravo na trošak zatražen u iznosu od 13.125,00 kuna.

16.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje: Tarifa), sastav podnesaka od 14. srpnja 2020. i 15. veljače 2022. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 16. listopada 2020. i 25. ožujka 2022. (Tbr. 9.1. Tarife), kao i iznos od 25 bodova za sastav podneska od 13. studenog 2020. (Tbr. 8.3. Tarife), ukupno 525 bodova, a što obzirom na vrijednost boda od 10,00 kuna i uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.312,50 kuna (Tbr. 42. Tarife) iznosi 6.562,50 kuna. Također, tužitelju je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujme za provedbu vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 500,00 kuna i presudu u iznosu od 500,00 kuna. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 10.062,50 kuna, dok je u preostalom dijelu, u iznosu od 1.562,50 zahtjev tužitelja odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan.

U Puli 12. svibnja 2022.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćnicima