Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-382/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i Marije Balenović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. T., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak i 101/17., 118/18. i 126/19. dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 6. rujna 2021. broj K-1/2021., u sjednici održanoj 12. svibnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjene branitelja optuženika, odvjetnika V. M.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. T. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u u Osijeku od 6. rujna 2021. broj K-1/2021., optuženi I. T. proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11. te je na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

1.1. Na temelju članka 72. stavak 1. i 3. KZ/11. izrečena mu je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju koje je 4 (četiri) godine dulje od izrečene kazne zatvora i počinje teći od izvršnosti presude.

1.2. Na temelju članka 72. stavak 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) vrijeme privremenog oduzimanja vozačke dozvole od 4. svibnja 2021. nadalje uračunava se u vrijeme zabrane upravljanja motornim vozilom.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženi I. T. djelomično je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 1. do 6. ZKP/08., te je obvezan temeljem članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP/08. platiti sudski paušal u iznosu od 2.000,00 kuna i temeljem članka 145. stavka 2. točka 7. nagradu opunomoćenika oštećene M. B., odvjetnika A. J. iz O. u iznosu od 19.375,00 kuna, u roku 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka (članak 471. stavka 2. ZKP/08.) s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju te da ga obveže da u cijelosti podmiri troškove kaznenog postupka.

3. Žalbu je podnio i optuženik po branitelju, odvjetniku D. S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenopravnoj sankciji, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači a podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

4. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

5. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. O sjednici drugostupanjskog vijeća, na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08., izviješteni su na njihovo traženje optuženi I. T. i njegov branitelj, odvjetnik D. S., te državni odvjetnik. Sjednici vijeća prisustvovao je zamjenik branitelja, odvjetnik V. M., dok iako uredno pozvani, nisu pristupili optuženik i državni odvjetnik pa je ista održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Optuženi I. T. ističe bitnu povredu odredaba kaznenog ali podrobnije ne obrazlaže u čemu bi se te povrede sastojale. Stoga je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti i nije našao da su počinjene bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu 476. stavka 1. točka 1. ZKP/08. Slijedom navedenog nije osnovana optuženikova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

8.1. Nadalje, optuženik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći da je prvostupanjski sud prilikom utvrđenja krivnje optuženika s nastankom prometne nesreće, propustio utvrditi doprinos oštećenika, a to je od utjecaja na odluku o kazni.

8.2. Međutim, optuženik se u očitovanju na navode optužbe izjasnio da se smatra krivim, a potom i u svojoj obrani priznao kazneno djelo, pa slijedom toga na temelju članka 464. stavka 7. ZKP/08. ne može podnijeti žalbu iz navedene žalbene osnove, s iznimkama u vidu naknadno pribavljenih dokaza za isključenje protupravnosti ili krivnje ili koje bi bile odlučne za izbor kazne, uvjetne osude, oduzimanja imovinske koristi, troškova kaznenog postupka i slično.

8.3. Stoga su neosnovani navodi žalbe, koji se, odnose na tvrdnju da je bilo potrebno provesti dopunsko prometno vještačenje na okolnost mjesta uključivanja oštećenog na kolnik, jer da ni svjedok D. G. ne zna gdje se oštećenik uključio u promet, a prometni vještak D. J. ne isključuje mogućnost uključivanja na drugom mjestu, dok se ne prihvaća nalaz vještaka da tragovi kočenja koje je evidentirao na očevidu ne potječu od vozila optuženika koji pak se zbog velikog stresa ne sjeća da li je kočio, jer se radi o prigovorima činjenične naravi.

8.4. U odnosu na činjenične prigovore koji se odnose na kaznu i koji se stoga u žalbi mogu isticati, optuženik promašeno problematizira da oštećenik nije imao upaljeno zadnje svjetlo i kacigu na glavi, i da je time doprinio nastanku prometne nesreće, jer je provedenim prometnim vještačenjem utvrđeno da do prometne nesreće ne bi došlo da optuženik nije vozio nedopuštenom i neprilagođenom brzinom, brzinom koja je dvostruko veća od dopuštene u naseljenom mjestu sa upaljenim kratkim svjetlima pod utjecajem alkohola. Valja istaknuti da je provedenim prometnim vještačenjem utvrđeno da je moped oštećenika imao upaljena prednja duga svjetla, a optuženik tehničku mogućnost pravovremenim reagiranjem i poduzimanjem radnje kočenja izbjeći prometnu nesreću, međutim, s obzirom na opasan način vožnje optuženika koji je prekršio čak tri blanketna propisa u naseljenom mjestu u neposrednoj blizini obilježenog pješačkog prijelaza izazvao je prometnu nesreću u kojoj je jedna osoba smrtno stradala. Stoga, ispravno prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne nije cijenio eventualni doprinos oštećenika prometnoj nesreći, jer ga prema provedenom vještačenju, nije niti bilo.

8.5. Državni odvjetnik u svojoj žalbi, zbog odluke o kazni navodi da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje visine kazne, jer da je utvrđene olakotne okolnosti precijenio, a otegotne nije cijenio u dovoljnoj mjeri. Tako ističe da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio da je optuženik višestruki recidivist u činjenju prometnih prekršaja, među kojima i zbog alkohola i prekoračenja brzine, da je propustio cijeniti visoku alkoholiziranost optuženika i vožnju brzinom dvostruko većom od dopuštene. Također državni odvjetnik ističe da izrečenom kaznom zatvora nije ispunjena svrha kažnjavanja te da je istu, i to kako u smislu specijalne, tako i u smislu generalne prevencije, moguće ostvariti tek izricanjem kazne zatvora u duljem trajanju.

8.6. Protivno žalbenim navodima, a u odnosu na obje žalbe zbog odluke o kazni, time da optuženik ne daje konkretni prijedlog u odnosu na kaznu ali se iz sadržaja žalbe može zaključiti da je žalba podnesena kako bi se pobijana presuda preinačila u blažu kaznu, drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti na strani optuženika važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri vrednovao.

8.7. Tako je prvostupanjski sud, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, uzeo u obzir i pravilno cijenio optuženiku kao olakotne okolnosti, mlađu životnu dob, iskreno priznanje i kajanje, zatim njegovu kaznenu neosuđivanost. Međutim, u odnosu na njegovu prekršajnu kažnjivost koju prvostupanjski sud cijeni kao otegotnu, treba imati na umu da se te okolnosti mogu procjenjivati u smislu prijašnjeg života optuženika i neusklađenost njegovog ponašanja sa zakonom i općeprihvaćenim normama ponašanja. Naime, radi se o podacima o novčanom kažnjavanju optuženika zbog prometnih prekršaja koji se ne unose u prekršajne evidencije, dok se prekršajna kažnjavanost u predmetu Pp J- 566/2019-7 odnosi na prekršaj koji nije povezan s izazivanjem prometne nesreće, već neovlašteno posjedovanje droge.

8.8. Dakle, sve naprijed navedene okolnosti i po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske upućuju na zaključak da se radi o počinitelju kojem je radi ostvarenja specijalne i generalne prevencije, ali i druge svrhe kažnjavanja potrebno izreći kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine. Upravo takvom kaznom dostatno će se utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a ujedno izrečena kazna sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio obitelji oštećenika, te društvu u cjelini. Istovremeno, ta kazna će zasigurno pozitivno utjecati na jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te će djelovati, prvenstveno na optuženika, ali isto tako i na druge članove društvene zajednice da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Stoga su žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni neosnovane.

9. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o sigurnosnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilima svih kategorija iz članka 72. KZ/11., a na temelju članka 478. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi zakonski uvjeti za izricanje te mjere.

10. Žaleći se zbog odluke o troškovima kaznenog postupka državni odvjetnik ističe da odluka o troškovima postupka nije pravilna i da je optuženika trebalo obvezati da snosi troškove postupka u cjelini, a ne ga osloboditi plaćanja dijela troškova jer da radi kao kuhar s plaćom od 4.000,00 kuna i da je vlasnik vozila. Međutim, podaci koje iznosi državni odvjetnik dani su u ranijoj fazi postupka kod prvog ispitivanja, dok je na raspravi optuženik naveo da je nezaposlen, bez imovine, i stoga je pravilna odluka prvostupanjskog suda da bi plaćanjem svih troškova kaznenog postupka bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje. Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o troškovima postupka.

11. Slijedom izloženog, a obzirom na to da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao povrede na koje u smislu članka 476. stavka 1. točka 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 12. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

mr.sc. Ljiljana Stipišić