Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-11831/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. I.Š., zbog prekršaja iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. toč.1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga (Narodne novine, broj 107/01, 87/02, 163/03, 141/04, 40/07, 149/09, 84/11, 80/13 i 39/19) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj putem odvjetnika iz Zajedničkog odvjetničkog ureda XX u G., protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, broj: 43. Pp-1274/2021 od 15. listopada 2021., na sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. I.Š. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okr. I.Š. se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. I.Š. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 282. st. 4. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama na način činjenično opisan u t. I. izreke pobijane presude za koji mu je utvrđena novčana kazna u iznosu 10.000,00 kuna te zbog prekršaja iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, činjenično opisanog pod t. II. izreke pobijane presude za koji mu je na temelju istog propisa utvrđena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna pa mu je izrečena ukupna novčana kazna u iznosu 15.000,00 kuna u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme provedeno u uhićenju kao 300,00 kuna tako da mu je ostalo za platiti 14.700,00 kuna novčane kazne, time da ukoliko okrivljenik u roku od 90 dana od primitka pravomoćne presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cjelini.

1.1. Istom presudom okrivljenik je obvezan naknaditi troškove prekršajnog postupka i to materijalne troškove vještačenja u iznosu od 900,00 kuna te troškove postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

1.2. Nadalje, istom presudom je okrivljeniku izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od tri mjeseca, te da će se vrijeme za koje je vozačka dozvola bila privremeno oduzeta uračunati u izrečenu zaštitnu mjeru.

1.3. Istom presudom je od okrivljenika, na temelju čl. 64. st. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, u vezi s čl. 76.a PZ-a, oduzeta droga konoplje ukupne mase 23,31 g.

2. Protiv te presude okr. Ivan Šafar je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o prekršajnopravnoj sankciji i troškovima postupka, predlažući usvojiti žalbu preinačiti presudu i odlučiti u smislu žalbenih navoda, odnosno, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Iako žalitelj u žalbi (3. i 5. odlomak) ističe bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. i 6. PZ-a, ti žalbeni navodi ni na koji način nisu obrazloženi niti konkretizirani već predstavljaju parafraziranje zakonskog teksta navedenih odredbi, odnosno, nije navedeno koje bi konkretno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka prvostupanjski sud počinio, tako da se ova žalbena tvrdnja nije niti mogla ispitati te ju ovaj sud drži paušalno iznesenom, a time i bespredmetnom.

6. Nadalje, iz sadržaja žalbe, vidljivo je da žalitelj u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz počinjenog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a jer žalitelj uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

7. Žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja proizlaze iz onih navoda žalbe kojima okrivljenik suštinski ponavlja svoju obranu ističući da je, iako je u izreci presude proglašen krivim da je upravljao automobilom te se odbio podvrgnuti ispitivanju prisutnosti droga ili lijekova u organizmu odnosno uzimanju krvi i urina, rekao policiji da nema potrebe da se testira jer je bilo izvršeno preliminarno testiranje koji test je bio pozitivan jer je reagirao na thc te je okrivljenik priznao da je konzumirao drogu pa se ne može smatrati da je odbio stručni pregled uzimanja krvi i urina u smislu odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama koji kažnjava samo odbijanje.

7.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio. Naime, ispitani svjedok Ivica Hlapović policijski službenik, čiji iskaz je prvostupanjski sud prihvatio kao neposredno uvjerljiv i vjerodostojan, iskazao je da je okrivljeniku nakon preliminarnog testiranja utvrđena prisutnost droge, odnosno, reakcija na thc zbog čega mu je ponudio obavljanje stručnog pregleda uzimanja krvi i urina, na što je isti rekao da za to „nema potrebe jer je test pokazao prisutnost droge“ pa je samim time okrivljenik odbio stručni pregled uzimanja krvi i urina radi analize. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda (kao što je to zaključio i ispitani svjedok) da je opisanim postupanjem okrivljenik ostvario bitno obilježje prekršaja iz čl. 282. st. 4. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, budući da sukladno st. 3. iste odredbe nije ostavljeno na izbor vozaču odlučiti hoće li se ili neće podvrgnuti stručnom pregledu uzimanja krvi i urina kada se preliminarnim ispitivanjem utvrdi da u organizmu ima droga, već je to njegova obveza kako to i propisuje navedena odredba:

„Članak 282.

3) Policijski službenik odvest će na vađenje krvi i uzimanje urina radi analize ili na liječnički pregled i osobu za koju se ispitivanjem utvrdi da u organizmu ima droga ili lijekova koji utječu na psihofizičke sposobnosti i na sposobnosti upravljanja vozilima, utvrđene odgovarajućim sredstvima ili uređajima.“

7.2. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da ukoliko se ispitivanjem odgovarajućim sredstvom (u konkretnom slučaju jednokratni tester „DrugCheck 3000“) kao preliminarnim ispitivanjem, utvrdi prisutnost droga u organizmu vozača, tada ga policijski službenik mora odvesti na vađenje krvi i uzimanje urina radi analize ili na liječnički pregled, upravo iz razloga nepouzdanosti takvog preliminarnog ispitivanja. Stoga je u konkretnom slučaju okrivljenik bio dužan otići s policijskim službenikom na navedeno vađenje krvi i uzimanje urina koje mu je isti ponudio te je odgovorom da za to „nema potrebe“ na pasivan način odbio ponuđeno ispitivanje za koje i po izričitoj zakonskoj odredbi ima potrebe, čime je ostvario odlučne činjenice koje čine biće prekršaja iz čl. 282. st. 4. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama jer je nije postupio o zahtjevu policijskog službenika.

7.3. Iz navedenog razloga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio neosnovanom obranu okrivljenika u kojoj je porekao predmetni prekršaj navodeći da nije odbio stručni pregled te je na temelju izvedenih dokaza imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 282. st. 4. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Provedene dokaze je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okrivljenika, kako za predmetni prometni prekršaj, tako i za prekršaj iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, koji okrivljenik nije niti poricao. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

7.4. Slijedom iznesenog, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

8. Razmotrivši odluku o kazni, povodom navoda žalbe, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. I po ocjeni ovog suda utvrđene pojedinačne kazne primjerene su i dostatne kako svim okolnostima počinjenih prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Naime, prvostupanjski je sud okrivljeniku za oba prekršaja utvrdio prvenstveno blažu vrstu kazne – novčane kazne, a potom i najniže novčane kazne propisane za te prekršaje, budući da je za prekršaj iz čl. 282. st. 4. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propisana novčana kazna u rasponu od 10.000,00 kuna do 20.000,00 kuna, odnosno, kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do 60 dana, a za prekršaj iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, novčana kazna u rasponu od 5.000,00 kuna do 20.000,00 kuna, odnosno, kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do 90 dana, pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika. Pravilno je prvostupanjski sud uračunao u izrečenu kaznu vrijeme oduzimanja slobode okrivljenika te mu ukazao na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku od 90 dana od dana primitka pravomoćne presude.

9. Nadalje, razmotrivši odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom, povodom navoda žalbe, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud, osnovao i u skladu sa zakonom okrivljeniku izrekao zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije u trajanju tri mjeseca. Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika i u skladu je s načelom razmjernosti iz čl. 51.a PZ-a. Duljina trajanja izrečene mjere od tri mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, po ocjeni ovog suda, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa.

10. Iako se u žalbi ne pobija presuda zbog odluke o oduzimanju predmeta, sama žalba podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o oduzimanju imovinskopravne koristi te oduzimanju predmeta. Stoga, razmotrivši odluku o izrečenoj mjeri oduzimanja droge konoplje, ovaj sud drži da je ista na zakonu osnovana, sukladno čl. 76.a st. 3. PZ-a, budući da se radi o predmetima čije posjedovanje je zakonom zabranjeno te je u skladu i s načelom razmjernosti iz čl. 51.a PZ-a.

11. Ispitujući odluku o troškovima prekršajnog postupka povodom žalbenih navoda, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito obvezao okrivljenika na plaćanje troškova toksikološkog vještačenja, sukladno odredbi čl. 138. st. 2. t. 2. PZ-a, a koji troškovi su nastali tijekom vođenja postupka, koje je sud unaprijed isplatio iz proračunskih sredstava, kao i troškova postupka u paušalnom iznosu, koji troškovi su određeni Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13), sukladno trajanju i složenosti postupka te imovnom stanju okrivljenika i po stavu ovog suda ne predstavljaju ugrozu egzistencije okrivljenika ili osoba koje je eventualno dužan uzdržavati pa da bi se iz tog razloga istog oslobodilo od plaćanja troška prekršajnog postupka.

12. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim navedenim Rješenjem, imajući u vidu imovno stanje okrivljenika te složenost i trajanje postupka.

13. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. st. 1. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. svibnja 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Bjelovaru, u 4 otpravka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.