REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 3 Us I-247/2021-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja F. V. d.o.o., V., OIB: …, kojega zastupa opunomoćenik D. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B., Š., D. i S. d.o.o., Z., protiv tuženika ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik V. R., službena osoba tuženika, radi poreznog nadzora, 12. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/20- 01/327, URBROJ: 513-04-20-2 od 21. prosinca 2020.

II Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Virovitica, Službe na nadzor, KLASA: UP/I-471- 02/20-01/29, URBROJ: 513-07-10/20-1 od 10. srpnja 2020.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju F. V. d.o.o., V., trošak upravnog spora u iznosu od 12.500,00 kn (dvanaest tisuća pet stotina kuna), dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-471-02/20-01/327, URBROJ: 513-04-20-2 od 21. prosinca 2020. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Virovitica, Službe za nadzor, KLASA: UP/I-471-02/20-01/29, URBROJ: 513-07-10/20- 1 od 10. srpnja 2020., kojim je tužitelju, za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019., utvrđen manje obračunati PDV u iznosu od 5.113.705,94 kn s pripadajućom kamatom u iznosu od 224.136,58 kn te kojim je tužitelju naložena uplata iznosa od 5.113.705,94 kn s pripadajućom kamatom, kao i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, koja se odnose na navedene promjene.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako je sporno je li tužitelj u promatranom razdoblju na usluge odvojenog prikupljanja elektronskog i električnog otpada bio ovlašten obračunati i naplatiti PDV po općoj stopi od 25% ili po stopi od 13%. Ističe kako porezno tijelo nije označilo konkretnu zakonsku normu kojom bi se opravdalo odstupanje od odredbe članka 38. stavka 3. točke h) Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Ukazuje kako je porezno tijelo samo prividno izvršilo svoju obvezu iz članka 125. Općeg poreznog zakona te se nije držalo posebnih standarda koji moraju biti poštivani prilikom organiziranja i provođenja zaključnog razgovora, već ga je svelo na izradu službene bilješke. Napominje kako su stajališta prvostupanjskog i drugostupanjskog poreznog tijela proturječna, jer prvostupanjsko tijelo prepoznaje činjenicu da skupljanje otpadnih električnih i elektroničkih uređaja i otpada kao posebnih kategorija otpada pripada u uslugu odvojenog sakupljanja otpada iz članka 38. stavka 3. točke h) Zakona o porezu na dodanu vrijednost, dok tuženik navodi da Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost nije korisnik javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada. Iznosi kako je zakonodavac odredio primjenu niže stope PDV-a na prikupljanje miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada, koje se po Zakonu o održivom gospodarenjem otpadom izrijekom označavalo javnom uslugom i, pored toga, na prikupljanje svega drugog otpada koji se skuplja po posebnom propisu, a koji nije izrijekom proglašen javnom uslugom. Smatra kako se iz pobijanog rješenja ne može razaznati je li sporno to što je tužitelj s Fondom sklopio ugovor, ili je riječ o tome da usluge koje tužitelj pruža Fondu nemaju karakter javnih usluga te od kakvoga je to utjecaja na odredbu članka 38. stavka 3. točke h) Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Ističe kako porezna tijela nisu pravilno primijenila odredbe materijalnoga prava, jer nisu uspjela naznačiti odredbu iz koje bi proizlazili njihovi zaključci, koji su protivni s odredbom članka 38. stavka 3. točke h) Zakona o porezu na dodanu vrijednost i članka 47. stavka 2. točke h) Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost. Ukazuje kako se stopa PDV-a od 13% primjenjuje na sve usluge odvojenog prikupljanja otpada (u koju spada i sakupljanje električnog i elektroničkog otpada), a da pitanje je li riječ o javnoj usluzi ili nije nema utjecaja na primjenu članka 38. stavka 3. točke h) Zakona o porezu na dodanu vrijednost i članka 47. stavka 2. točke h) Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, neovisno o tome financira li Fond dio troškova sakupljanja elektroničkog i elektronskog otpada. Napominje kako gospodarenje otpadom pa tako i prikupljanje elektronskog i električnog otpada predstavlja interes Republike Hrvatske i Europske unije. Navodi kako je i Katedra za upravno pravo Pravnoga fakulteta u Zagrebu dala pravno mišljenje da se u konkretnom slučaju na tužitelja ima primijeniti stopa PDV-a od 13%, što tuženik uopće nije uzeo u obzir. S obzirom na navedeno, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i obustaviti porezni postupak, podredno predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak, uz naknadu troška upravnoga spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod pobijanoga rješenja iz razloga navedenih u obrazloženju istoga te predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Na raspravi održanoj pred ovim Sudom 9. lipnja 2021., u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), opunomoćenik tužitelja dodatno je predložio pribaviti očitovanje od Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja te Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost predstavljaju li ugovori koje je tužitelj zaključio s Fondom, a na temelju kojeg su izdane fakture sa spornom stopom PDV-a upravo ugovore kojima se pruža usluga odvojenog sakupljanja otpada prema posebnom propisu u smislu članka 38. stavka 3. točka h) Zakona o porezu na dodanu vrijednost te članka 47. stavka 2. točke h) Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost i članka 53. Zakona o održivom gospodarenju otpadom, kao i ima li pružanje tih usluga od strane tužitelja karakter javne usluge. Također, na okolnost volje ugovornih strana pri sklapanju predmetnih ugovora predložio je saslušati zakonskog zastupnika tužitelja i čelnika Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, kao i na okolnost ispravnosti obračuna PDV-a provesti financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke. Službena osoba tuženika na raspravi je ostala kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja, protivila se predloženim dokaznim prijedlozima jer smatra da je u konkretnom slučaju riječ o primjeni materijalnog prava te je dodala da su tijekom upravnog postupka poštivana proceduralna pravila.

5. Sud je tijekom upravnog spora pribavio očitovanje Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja koje u podnesku od 28. srpnja 2021. u bitnome citira odredbe Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“, broj: 94/13., 73/17., 14/19. i 98/19., u daljnjem tekstu: Zakon) koje smatra relevantnima te ističe da se odvojeno sakupljanje otpada prema posebnom propisu, a vezano na javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada odnosi na obveze jedinice lokalne samouprave iz članka 28. Zakona na način propisan člankom 35. toga Zakona, odnosno odnosi se na „uslugu povezanu s javnom uslugom“ koja je člankom 3. stavkom 1. točkom 22. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom („Narodne novine“, broj: 50/17., 84/19.) određena kao „odvojeno sakupljanje otpada putem reciklažnog dvorišta, mobilno reciklažnog dvorišta, spremnika na javnim površinama i kod korisnika usluge te odvojeno prikupljanje krupnog (glomaznog) komunalnog otpada“. Sukladno navedenom, ugovori Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost s tužiteljem nisu ugovori koji uređuju pružanje usluge odvojenog sakupljanja otpada u sklopu javne usluge te takvi ugovori nemaju karakter javne usluge jer je ista propisana Zakonom.

6. Također, pribavljeno je očitovanje Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost koji u podnesku od 29. rujna 2021. u bitnome zaključuje da ugovori sklopljeni između tužitelja i Fonda jesu ugovori o pružanju usluga odvojenog sakupljanja otpada prema posebnom propisu, ali isti ne predstavljaju javnu uslugu u smislu odredaba Zakona.

7. Tužitelj u podnesku od 19. travnja 2022., osim već dosada iznesenih navoda, ističe da Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja u svom očitovanju nije odgovorilo na pitanje da li je tužitelj pružao uslugu odvojenog sakupljanja otpada prema posebnom propisu, dok je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u podnesku izrijekom potvrdio da je tužitelj na osnovu ugovora sklopljenih s Fondom, a za koje je izdao fakture na kojima je PDV obračunao po sniženoj stopi, pružao usluge odvojenog sakupljanja otpada prema posebnom propisu u smislu odredbi članka 38. stavka 3. točke h) Zakona o porezu na dodanu vrijednost i članka 47. stavka 2. točke h) Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost. To stoga jer je sakupljanje otpadnih električnih i elektroničkih uređaja i otpada, slijedom odredbi iz članka 53. stavka 1., članka 67. i 68. tada važećeg Zakona, predstavljalo odvojeno sakupljanje otpada, a upravo je navedeni Zakon posebni propis u smislu odredbi članka 38. stavka 3. točke h) Zakona o porezu na dodanu vrijednost i članka 47. stavka 2. točke h) Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost. Nadalje, Ministarstvo tvrdi da bi uslugu odvojenog sakupljanja otpada prema posebnom propisu bilo moguće pružati samo kao uslugu povezanu s javnom uslugom u smislu odredbe članka 28. stavka 1. točke 2. tada važećeg Zakona i članka 3. stavka 1. točke 22. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom, ali ne i kao javnu uslugu u smislu odredbe članka 28. stavka 1. točke 1. Zakona, a jednako shvaćanje zastupa i Fond u podnesku, koji također zauzima stajalište da se pojam javne usluge veže isključivo za prikupljanje miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada. Proizlazi, dakle, da prema shvaćanju Ministarstva i Fonda, ne postoji mogućnost pružanja javne usluge odvojenog sakupljanja otpada prema posebnom propisu, a što tužitelj smatra neprimjenjivim. Posebice ističe da Fond ima svojstvo pravne osobe s javnim ovlastima i obavlja poslove povezane s gospodarenjem otpadom koji su od interesa za Republiku Hrvatsku, dok je koncesiju za obavljanje djelatnosti sakupljanja posebnih kategorija otpada tužitelju dodijelilo Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva prema tada važećem Zakonu o otpadu i Zakonu o koncesijama. Nadalje tužitelj dodaje da je Zakonom o koncesijama bila predviđena mogućnost dodjele koncesije samo za pružanje javnih usluga, a tužitelj je javnu uslugu pružao u okviru javnog sustava odvojenog sakupljanja i obrade posebne kategorije otpada iz članka 53. Zakona uspostavljenog prema odredbama članka 67. do 74. Zakona kojim je upravljao Fond, a u konačnici je taj sustav imao za cilj ispuniti (javne) obveze koje je Republika Hrvatska preuzela međunarodnim ugovorima.

8. Radi utvrđivanja svih daljnjih, relevantnih činjenica u sporu, kod ovoga Suda je nastavljena javna rasprava 4. svibnja 2022. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. ZUS-a. Opunomoćenik tužitelja je na istoj ostao pri svim do tada iznesenim navodima tijekom spora, te kod predloženih dokaznih prijedloga. Ujedno je zatražio naknadu troška upravnog spora u ukupnom iznosu od 266.892,15 kn, specificiranom u troškovniku predanom na ročištu (list 86 spisa). Službena osoba tuženika također je ostala kod svih do tada iznesenih navoda.

9. Sud je izveo dokaze uvidom u spis i spis upravnog postupka te je u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Prvenstveno valja napomenuti da je sukladno odredbi članka 33. stavka 5. ZUS-a u svezi članka 292. stavka 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 70/19.), Sud odbio dokazne prijedloge tužitelja za saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja i čelnika Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju te Sud smatra nepotrebnim i nesvrsishovitim izvoditi predložene dokazne prijedloge. 11. Prema odredbi članka 38. stavka 3. točke h) Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 148/13., 143/14., 115/16. i 106/18.), PDV se obračunava i plaća po sniženoj stopi od 13% na isporuke sljedećih dobara i usluga: javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada, biorazgradivog komunalnog otpada i odvojenog sakupljanja otpada prema posebnom propisu.

12. Člankom 47. stavkom 2. točkom h) Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 79/13., 85/13. - ispravak, 160/13., 35/14., 157/14., 130/15., 1/17., 41/17., 128/17. i 1/19.) propisano je da se PDV plaća po stopi 13% na javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada, biorazgradivog komunalnog otpada i odvojenog sakupljanja otpada prema posebnom propisu o održivom gospodarenju otpadom.

13. Člankom 4. stavkom 1. točkom 31. Zakona, propisano je da je „odvojeno sakupljanje“ sakupljanje otpada na način da se otpad odvaja prema njegovoj vrsti i svojstvima kako bi se olakšala obrada i sačuvala vrijedna svojstva otpada.

14. Iz odredbe članka 30. stavka 1. Zakona proizlazi kako javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada.

15. Nadalje, člankom 28. stavkom 1. točkama 1. i 2. Zakona propisane su obveze koje je jedinica lokalne samouprave dužna osigurati na svom području, uključujući i odvojeno prikupljanje otpadnog papira, metala, stakla, plastike i tekstila te krupnog (glomaznog) komunalnog otpada, dok je člankom 35. Zakona propisan način izvršenja obveze odvojenog prikupljanja navedenog otpada jedinice lokalne samouprave.

16. Prema odredbi članka 53. Zakona, posebnom kategorijom otpada smatra se: biootpad, otpadni tekstil i obuća, otpadna ambalaža, otpadne gume, otpadna ulja, otpadne baterije i akumulatori, otpadna vozila, otpad koji sadrži azbest, medicinski otpad, otpadni električni i elektronički uređaji i oprema, otpadni brodovi, morski otpad, građevni otpad, otpadni mulj iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, otpad iz proizvodnje titan dioksida, otpadni poliklorirani bifenili i poliklorirani terfenili (stavak 1.). Posebnom kategorijom otpada smatra se i: 1. određeni otpad za kojeg, temeljem analize postojećeg stanja o gospodarenju tim otpadom, ministar odlukom utvrdi da je radi ispunjavanja zahtjeva iz članaka 6., 7. i 9. ovoga Zakona potrebno odrediti poseban način gospodarenja tim otpadom, 2. određeni otpad za kojeg je propisom Europske unije uređen način gospodarenja (stavak 2.). Postupke i ciljeve za pojedine sustave gospodarenja posebnim kategorijama otpada, uvjete gospodarenja posebnom kategorijom otpada, vrste otpada koje se moraju sakupljati odvojeno i način obrade te vrste otpada, zahtjeve u pogledu sakupljanja, skladištenja i prijevoza otpada uključujući i označavanje i opremanje vozila, zahtjeve u pogledu obrade otpada, zahtjeve u pogledu otpada koji nastaje obradom i s tim povezane mjerne postupke, sadržaj programa za obavljanje usluge sakupljanja posebne kategorije otpada, obveze vođenja evidencija, dokazivanja i dojavljivanja, metode provedbe analize životnog ciklusa i uvjete za odstupanje od reda prvenstva, obveze i način ispunjavanja obveza proizvođača proizvoda, zahtjeve u pogledu proizvoda, način i uvjete označavanja proizvoda i ambalaže, popis vrsta proizvoda za koje je obvezna registracija u Registar gospodarenja posebnim kategorijama, popis vrsta proizvoda za koje se može dozvoliti pojedinačno ispunjavanje obveze cilja, najmanje količine određene vrste proizvoda iz članka 80. stavka 1. ovoga Zakona, način obveznog postupanja proizvođača proizvoda i posjednika otpada, uvjete za tehnološki proces miješanja određenog otpada, propisuje ministar pravilnikom (stavak 3.). Način izvršenja obveze postizanja propisanog cilja u vezi gospodarenja posebnom kategorijom otpada sustavom kojim upravlja Fond te sustavom kojim upravlja organizacija, način izračuna i iznos naknade gospodarenja posebnom kategorijom otpada, način izračuna i iznos naknade za rad sustava gospodarenje posebnom kategorijom otpada, iznos povratne naknade za određene kategorije otpada, način izračuna troškova za povratnu naknadu, način izračuna jamstva i uvjete jamstva izvršenja povjerenih poslova organizacije, način izračuna troškova iz članka 70. stavka 4. ovoga Zakona, iznos najviše dopuštene naknade iz članka 75. stavka 6. ovoga Zakona i osnovne odrednice programa rada organizacije propisuje Vlada uredbom (stavak 4.). Gospodarenje otpadnim muljem iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, u suradnji s ministrom nadležnim za vodno gospodarstvo, propisuje ministar pravilnikom (stavak 5.).

17. Sukladno odredbi članka 54. Zakona, otpad koji je određen da se smatra posebnom kategorijom otpada mora se odvajati na mjestu nastanka, odvojeno sakupljati i skladištiti u skladu s načinom propisanim propisom kojim se uređuje gospodarenje posebnom kategorijom otpada (stavak 1.). Do 1. siječnja 2015. Republika Hrvatska će putem nadležnih tijela osigurati odvojeno sakupljanje sljedećih vrsta otpada: papir, metal, plastika i staklo, električni i elektronički otpad, otpadne baterije i akumulatori, otpadna vozila, otpadne gume, otpadna ulja, otpadni tekstil i obuća i medicinski otpad (stavak 2.).

18. Uvidom u spis upravnoga postupka utvrđeno je kako je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Virovitica, Služba za nadzor obavila porezni nadzor kod tužitelja, o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: 471- 02/20-01/7, URBROJ: 513-07-10-20-5 dana 30. travnja 2020., dok je predmet nadzora bio porez na dodanu vrijednost za 2019. godinu.

19. Tijekom nadzora porezno tijelo je utvrdilo kako je na temelju Odluke Gradskog vijeća Grada Virovitice o načinu pružanja usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području Grada Virovitice KLASA: 351-01/18-01/01, URBROJ: 2189/01-03-01/03-18-2 od 30. siječnja 2018. tužitelj utvrđen davateljem javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada, biorazgradivog komunalnog otpada i odvojenog prikupljanja otpada prema posebnom propisu na određenom području te pruža usluge putem spremnika i vrši prijevoz toga otpada do ovlaštene osobe za obradu otpada, koja korisniku (vlasniku nekretnine) obračunava cijenu javne usluge razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju.

20. Tužitelj je i skupljač posebnih kategorija otpada (EE otpad, PET, A1/Fe, staklo, papir, ulja, gume, baterije), jer mu je Ministarstvo zaštite okoliša, prostornoga uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske dodijelilo koncesiju za obavljanje djelatnosti sakupljanja posebnih kategorija otpada od pravnih i fizičkih osoba te od davatelja javne usluge (iz reciklabilnog komunalnog otpada).

21. Nadzorom je također utvrđeno da su zaključeni Ugovor o obavljanju sakupljanja otpadnih električnih i elektroničkih uređaja i opreme za područje Republike Hrvatske od 5. srpnja 2007., Dodatak II. osnovnog ugovora od 4. siječnja 2010. te Dodatak III. br. 2017/000205 osnovnog ugovora od 26. rujna 2017., između Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i tužitelja kao skupljača, a tužitelj se tim ugovorom i njegovim dodacima obvezao preuzimati EE otpad od posjednika bez naknade i predati ga ovlaštenoj tvrtki na obradu i uporabu te mjesečno dostavljati Fondu podatke iz pratećeg lista na propisanim obrascima PPEEO I ISOEEO, dok Fond na temelju tih podataka obračunava i isplaćuje tužitelju propisanu i ugovorenu naknadu za obavljanje poslova sakupljanja, privremenog skladištenja, razvrstavanja i prijevoza EE otpada od posjednika do privremenoga skladišta skupljača ili skladišta obrađivača.

22. Nadalje, nadzorom je utvrđeno kako je zaključen Ugovor o privremenom sakupljanju ambalažnog otpada od 4. srpnja 2012. između Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i tužitelja kao skupljača, dok se tim ugovorom tužitelj obvezao sakupljati ambalažni otpad od posjednika, sortirati po osnovnoj klasifikaciji, izvagati i prevesti do osobe ovlaštene za zbrinjavanje i oporabu te mjesečno dostavljati Fondu izvješća o skupljenim vrstama i količinama ambalažnoga otpada, dok se Fond obvezao da će na temelju podataka iz izvješća te ispostavljenih računa isplatiti tužitelju naknadu za pokriće troškova sukladno članku 25. stavku 7. i 9. Pravilnika o ambalaži i ambalažnom otpadu.

23. Nadzorom je utvrđeno i da je zaključen Ugovor o privremenom obavljanju poslova Centra za gospodarenje ambalažnim otpadom od 4. srpnja 2012. i Dodatak Ugovora od 27. siječnja 2014. između Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i tužitelja. Sukladno navedenom Ugovoru i njegovom Dodatku, tužitelj koji ima status Centra za gospodarenje ambalažnim otpadom obvezuje se preuzimati ambalažni otpad (PET-a i AI/Fe) od ovlaštenih skupljača prema nalozima Fonda, kontrolirati način pakiranja ambalažnog otpada u namjenske vreće Fonda, vagati otpad, brojati vreće i jedinice otpada, evidentirati manjak jedinica otpada te ga balirati i otpremati ovlaštenoj osobi za zbrinjavanje i oporabu ambalažnog otpada. Osim navedenih poslova, tužitelj na temelju naloga Fonda obavlja i druge poslove, kao što su sortiranje PET ambalažnoga otpada po boji ili vrsti materijala (AI/Fe), baliranje i prijevoz otpadnih namjenskih vreća Fonda do ovlaštene osobe za zbrinjavanje, dok Fond ima pravo izvršiti kontrolu i nadzor rada i obavljanja poslova tužitelja.

24. Nadalje, nadzorom je utvrđeno da je tužitelj Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost obračunao troškove sakupljanja reciklabilnog komunalnog otpada kojega je preuzeo od korisnika usluge (sakupljanje, skladištenje, razvrstavanje, prijevoz, vaganje, prešanje, baliranje, vođenje evidencije o otpadu – PET, EE, AUFE, staklo, guma, ulje) te je tom prilikom primijenio sniženu stopu PDV-a od 13%.

25. Kako je tužitelj 2019. godine ispostavio račune Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, koji su navedeni na stranici 16 do 18 označenog zapisnika od 30. travnja 2020., za troškove sakupljanja posebnih kategorija otpada kojega je preuzeo od korisnika usluge (sakupljanje, skladištenje, razvrstavanje, prijevoz, vaganje, prešanje, baliranje, vođenje evidencije o otpadu – PET, EE, AUFE, staklo, guma, ulje), na kojima je obračunavao PDV po stopi od 13%, odnosno nije za predmetne troškove ispostavljao račune na kojima je obračunavao PDV po stopi od 25%, prvostupanjsko tijelo mu je označenim poreznim rješenjem od 10. srpnja 2020. utvrdilo razliku obveze PDV-a za 2019. godinu u iznosu od 5.113.705,94 kn. 26. Prvostupanjsko tijelo u bitnome obrazlaže da se snižena stopa 13% primjenjuje na javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada, biorazgradivog komunalnog otpada i odvojenog sakupljanja otpada prema posebnom propisu kojim se propisuje održivo gospodarenje otpadom, odnosno prema Zakonu, te da usluge sakupljanja ostalog otpada koji se prema Zakonu ne smatra miješanim komunalnim otpadom ili biorazgradivim komunalnim otpadom podliježu oporezivanju PDV-om po stopi od 25%. Zaključuje da tužitelj ne može primijeniti sniženu stopu PDV-a od 13% za obračunate troškove sakupljanja posebnih kategorija otpada Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, već navedeni troškovi podliježu oporezivanju PDV-om po stopi 25%.

27. Tužitelj se na označeno porezno rješenje od 10. srpnja 2020. žalio, povodom koje žalbe je tuženik donio pobijano rješenje od 21. prosinca 2020., kojim je žalbu odbio u bitnome obrazlažući da se snižena stopa PDV-a primjenjuje na javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada, biorazgradivog komunalnog otpada i odvojenog sakupljanja otpada prema posebnom propisu, a ne za ugovorenu naknadu za obavljanje poslova skupljanja, privremenog skladištenja, razvrstavanja i prijevoza EE otpada od posjednika do privremenog skladišta skupljača ili skladišta obrađivača, odnosno za naknadu za pokriće troškova koju je tužitelj u konkretnom slučaju obračunavao Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

28. Međutim, Sud osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela ne može ocijeniti zakonitim.

29. Naime, prema stajalištu Suda, u odvojeno sakupljanje otpada prema posebnom propisu u smislu odredbe članka 38. stavka 3. točke h) Zakona o porezu na dodanu vrijednost (i članka 47. stavka 2. točke h) Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost) pripada i sakupljanje posebnih kategorija otpada, između ostalih, i otpadnih električnih i elektroničkih uređaja i opreme (članak 53. stavak 1. Zakona) te Sud smatra da se navedene odredbe, prema kojima se PDV obračunava i plaća po sniženoj stopi od 13%, odnosi i na sakupljanje otpadnih električnih i elektroničkih uređaja i opreme iz članka 53. stavka 1. Zakona, pogotovo uzimajući u korelaciju citiranu odredbu članka 54. Zakona koja upravo propisuje i obvezu odvojenog sakupljanja otpada, odnosno obvezu Republike Hrvatske da do 1. siječnja 2015. osigura odvojeno sakupljanje, između ostalih, i električnog i elektroničkog otpada.

30. Tome u prilog govore i Direktiva 2012/19/EU o otpadnoj električnoj i elektroničkoj opremi koja posebno apostrofira odvojeno prikupljanje otpada u točki (14), kao i obvezu država članica za donošenje odgovarajućih mjera kako bi zbrinjavanje EE otpada kao nesortiranog komunalnog otpada svele na minimum i ostvarile visoku razinu odvojenog prikupljanja otpada, s ciljem postizanja odabrane razine zaštite i usklađenih okolišnih ciljeva na razini Unije (točka 15.) te Direktiva 2011/65/EU o ograničavanju uporabe određenih opasnih tvari u elektroničkoj i elektroničkoj opremi.

31. Pri suprotnom tumačenju, odredba članka 38. stavka 3. točke h) Zakona o porezu na dodanu vrijednost ne bi niti imala smisla jer bi se ista odnosila samo na javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog otpada jer se pojam javne usluge prema Zakonu propisuje jedino uz prikupljanje navedenog otpada. Stoga nije od odlučnog značaja činjenica da li odvojeno sakupljanje otpadnih električnih i elektroničkih uređaja i opreme prema članku 53. stavku 1. Zakona ima karakter javne usluge.

32. Vezano za obvezu jedinice lokalne samouprave o odvojenom prikupljanju otpadnog papira, metala, plastike i tekstila te krupnog (glomaznog) otpada iz članka 28. stavka 1. točaka 1. i 2. Zakona te članka 35. Zakona, valja istaknuti da u Zakonu nigdje nije navedeno da se radi o javnoj usluzi (članak 35. Zakona).

33. Naime, iako tuženik u osporavanom rješenju isto izrijekom ne spominje, dalo bi se zaključiti da isti zastupa stajalište da se sniženom stopom PDV-a 13% oporezuje (osim javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog otpada) odvojeno sakupljanje otpada prema posebnom propisu, a vezano na javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada, koja se odnosi na obveze jedinice lokalne samouprave u smislu članka 35. Zakona, dok se na sakupljanje posebnih vrsta otpada koje se smatraju posebnom kategorijom otpada prema posebnom propisu ne primjenjuje snižena stopa PDV-a 13%, već navedene usluge podliježu oporezivanju PDV-om po stopi od 25%.

34. Obzirom na izneseni pravni stav Suda, tuženik i prvostupanjsko tijelo neosnovano su tužitelju utvrdili razliku obveze PDV-a za 2019. godinu u iznosu od 5.113.705,94 kn prema računima koje je ispostavio Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost za troškove sakupljanja posebnih kategorija otpada kojega je preuzeo od korisnika usluge (sakupljanje, skladištenje, razvrstavanje, prijevoz, vaganje, prešanje, baliranje, vođenje evidencije o otpadu – PET, EE, AUFE, staklo, guma, ulje), jer je tužitelj na računima ispravno obračunavao PDV po stopi od 13% sukladno odredbi članka 38. stavka 3. točke h) Zakona o porezu na dodanu vrijednost (i članka 47. stavka 2. točke h) Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost. 35. S obzirom na navedeno, ovaj Sud je osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela ocijenio nezakonitim te je stoga ista na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a poništio, čime je konačno riješena upravna stvar te je stoga odlučeno kao u izreci presude pod točkama I i II.

36. Prema odredbi članka 79.stavka 1. ZUS-a troškove upravnog spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškove spora obuhvaćaju i nagrade za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Vrijednost predmeta spora smatra se neprocjenjivom (stavak 2.). Stavkom 4. istoga članka Zakona propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

37. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio spor, Sud je odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnoga spora odluku utemeljio na citiranoj odredbi ZUS-a, a sama visina troškova određena je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa). S obzirom da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, to je tužitelju u skladu sa zahtjevom za naknadu troška, priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 23/1. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 42. Tarife), trošak sastava podneska od 19. travnja 2022. (Tbr. 23/1. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 42. Tarife), kao i trošak pristupa na ročišta održana dana 9. lipnja 2021. i 4. svibnja 2022., svako u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 23/2. Tarife), uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 42. Tarife) te je stoga tuženik dužan naknaditi tužitelju ukupno priznati trošak u iznosu od 12.500,00 kn u roku od 60 dana, dok se u preostalom zatraženom dijelu zahtjev odbija, obzirom da je tužitelj zatražio trošak prema vrijednosti predmeta spora (točka III izreke presude).

38. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 12. svibnja 2022.

Sutkinja

Jasenka  Beker

v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).