REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 41-P-3783/2019-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice A. F. iz M. L., OIB …, zastupane po L. H. G., odvjetnici iz Z., protiv tuženika A. b. d.d. iz Z., OIB …, zastupanog po H. M., odvjetniku iz Z., radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 06. travnja 2022. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice odvjetnice V. S. i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika D. P., a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 12. svibnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se odredba čl. 6. Ugovora o kreditu br. … od 12. 07. 2007. u dijelu u kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetnom.

II Nalaže se tuženiku A. b. d.d. iz Z., OIB … da tužiteljici A. F. iz M. L., OIB …, isplati iznos od 5.770,06 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 33,22 kn od 31. 3. 2008. do isplate - na iznos od 32,40 kn od 30. 4. 2008. do isplate - na iznos od 32,08 kn od 31. 5. 2008. do isplate - na iznos od 32,48 kn od 30. 6. 2008. do isplate - na iznos od 31,89 kn od 31. 7. 2008. do isplate - na iznos od 31,92 kn od 31. 8. 2008. do isplate - na iznos od 32,27 kn od 30. 9. 2008. do isplate

- na iznos od 34,89 kn od 31. 10. 2008. do isplate

- na iznos od 33,13 kn od 31. 11. 2009. do isplate

- na iznos od 51,26 kn od 31. 12. 2008. do isplate

- na iznos od 51,76 kn od 31. 1. 2009. do isplate -

na iznos od 51,98 kn od 28. 2. 2009. do isplate -

na iznos od 51,36 kn od 31. 3. 2009. do isplate -

na iznos od 76,83 kn od 30. 4. 2009. do isplate -

na iznos od 75,41 kn od 31. 5. 2009. do isplate

- na iznos od 74,37 kn od 30. 6. 2009. do isplate

- na iznos od 74,65 kn od 31. 7. 2009. do isplate

- na iznos od 75,20 kn od 31. 8. 2009. do isplate

- na iznos od 75,15 kn od 30. 9. 2009. do isplate

- na iznos od 74,59 kn od 31. 10. 2009. do isplate

- na iznos od 75,64 kn od 30. 11. 2009. do isplate

- na iznos od 76,47 kn od 31. 12. 2009. do isplate

- na iznos od 77,66 kn od 31. 1. 2010. do isplate

- na iznos od 77,39 kn od 28. 2. 2010. do isplate

- na iznos od 79,00 kn od 31. 3. 2010. do isplate

- na iznos od 78,70 kn od 30. 4. 2010. do isplate

- na iznos od 79,29 kn od 31. 5. 2010. do isplate

- na iznos od 84,46 kn od 30. 6. 2010. do isplate

- na iznos od 83,39 kn od 31. 7. 2010. do isplate

- na iznos od 86,64 kn od 31. 8. 2010. do isplate

- na iznos od 85,52 kn od 30. 9. 2010. do isplate

- na iznos od 83,71 kn od 31. 10. 2010. do isplate

- na iznos od 92,13 kn od 30. 11. 2010. do isplate

- na iznos od 92,37 kn od 31. 12. 2010. do isplate

- na iznos od 88,94 kn od 31. 1. 2011. do isplate

- na iznos od 90,26 kn od 28. 2. 2011. do isplate

- na iznos od 88,73 kn od 31. 3. 2011. do isplate

- na iznos od 89,00 kn od 30. 4. 2011. do isplate

- na iznos od 95,49 kn od 31. 5. 2011. do isplate

- na iznos od 96,12 kn od 30. 6. 2011. do isplate

- na iznos od 101,54 kn od 31. 7. 2011. do isplate

- na iznos od 98,76 kn od 31. 8. 2011. do isplate

- na iznos od 95,71 kn od 30. 9. 2011. do isplate

- na iznos od 70,97 kn od 31. 10. 2011. do isplate

- na iznos od 79,67 kn od 30. 11. 2011. do isplate

- na iznos od 80,88 kn od 31. 12. 2011. do isplate

- na iznos od 81,94 kn od 31. 1. 2012. do isplate

- na iznos od 82,09 kn od 29. 2. 2012. do isplate

- na iznos od 81,35 kn od 31. 3. 2012. do isplate

- na iznos od 81,85 kn od 30. 4. 2012. do isplate

- na iznos od 82,19 kn od 31. 5. 2012. do isplate

- na iznos od 81,62 kn od 30. 6. 2012. do isplate

- na iznos od 81,77 kn od 31. 7. 2012. do isplate

- na iznos od 81,34 kn od 31. 8. 2012. do isplate

- na iznos od 80,43 kn od 30. 9. 2012. do isplate

- na iznos od 81,41 kn od 31. 10. 2012. do isplate

- na iznos od 81,89 kn od 30. 11. 2012. do isplate

- na iznos od 81,54 kn od 31. 12. 2012. do isplate

- na iznos od 79,68 kn od 31. 1. 2013. do isplate

- na iznos od 81,26 kn od 28. 2. 2013. do isplate

- na iznos od 81,40 kn od 31. 3. 2013. do isplate

- na iznos od 80,78 kn od 30. 4. 2013. do isplate

- na iznos od 78,86 kn od 31. 5. 2013. do isplate

- na iznos od 78,81 kn od 30. 6. 2013. do isplate

- na iznos od 79,28 kn od 31. 7. 2013. do isplate

- na iznos od 80,04 kn od 31. 8. 2013. do isplate

- na iznos od 81,09 kn od 30. 9. 2013. do isplate

- na iznos od 80,55 kn od 31. 10. 2013. do isplate

- na iznos od 80,93 kn od 30. 11. 2013. do isplate

- na iznos od 81,36 kn od 31. 12. 2013. do isplate

- na iznos od 81,63 kn od 31. 1. 2014. do isplate

- na iznos od 82,21 kn od 28. 2. 2014. do isplate

- na iznos od 82,02 kn od 31. 3. 2014. do isplate

- na iznos od 81,39 kn od 30. 4. 2014. do isplate

- na iznos od 81,18 kn od 31. 5. 2014. do isplate

- na iznos od 81,28 kn od 30. 6. 2014. do isplate

- na iznos od 81,61 kn od 31. 7. 2014. do isplate.

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 6.118,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. svibnja 2022. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 12.07.2007. sklopila Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.983,00 CHF prema srednjem tečaju HNB s ugovorenim rokom otplate od 7 godina. Navodi da je pored iznosa glavnice tužiteljica prema Ugovoru bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu s važećim Odlukama o kamatnim stopama banke, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 5,90 % godišnje. Ističe da je za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika više puta mijenjana na štetu tužiteljice. Kako je tužiteljica zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćala povećane iznose, to ista, smatrajući da su korištene nepoštene ugovorne odredbe i pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13, konačno postavljenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima dio odredbe iz čl. 6 Ugovora o tome da je kamatna stopa promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Svojim zahtjevom tužiteljica također potražuje i ukupan iznos od 5.770,06 koji se odnosi na razliku između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom, sve sa zateznom kamatom na pojedine iznose, te sve uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužiteljica imala mogućnost izbora između više opcija kredita i odlučila se upravo za onaj s valutnom klauzulom u CHF te s promjenjivom kamatom stopom, pri čemu su joj svi parametri bili poznati, što znači da na strani tuženika nema nepoštenja niti nesavjesnosti, a niti je takav ugovor ništetan. Tuženik ističe prigovor zastare te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 12.07.2007. (list 10), otplatni plan (list 16), nalaz i mišljenje vještaka D. d.o.o., D. P.

(list 45).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

5. Nesporna je činjenica da je dana 12.07.2007. sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 5,90% godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužiteljicu. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom.

6. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. -H.S.U.Z.Z.P. protiv više tuženika (Z. b. d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržaj standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje ZZP) čitavo vrijeme dok se koriste.

7. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

8. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužiteljicu u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, te takve odredbe ugovora utvrđuje ništetnim, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim.

9. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, sve kako to traži tužiteljica.

10. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza.

11. U tom smislu sud nalazi nepotrebnim provoditi personalne dokaze, odnosno saslušavati sudionike predmetnog ugovornog odnosa, slijedom čega je taj dokazni prijedlog odbio sukladno odredbi čl. 10. i 220. u svezi sa čl. 311. st. 2. ZPP-a.

12. Naime, ovdje valja ukazati da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu R. b. vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. R. b. tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18. Tom revizijom Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je dakle tom presudom dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude, o čemu je u konkretnom slučaju i u ovom predmetu riječ.

13. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku D. d.o.o., D. P. sa zadatkom utvrditi da li je bilo i kolika je bila preplata u mjesečnim iznosima anuiteta po Ugovoru o kreditu od 12.07.2007. ako bi se smatralo da je za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa bila ugovorena kamata u visini brojčano izraženoj u tom ugovoru. Iz nalaza proizlazi da razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 5.770,06 s iznosima i datumima dospijeća upravo kako je to tužiteljica i precizirala u svom zahtjevu.

14. Nakon tako obrazloženog nalaza, stranke istom nisu prigovarale, a sud ga je prihvatio kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu, pri čemu smatra da je zadatak vještaku određen upravo sukladno utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda RH u parnici P., za koja je sud vezan, kako je to ranije obrazloženo, te da se ne radi o ugovaranju fiksne kamatne stope već o jedinom obračunu koji je moguće izvršiti imajući u vidu da je promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom. Nadalje, iz nalaza je vidljivo da kamatna stopa niti u jednom periodu nije bila niža od one početno ugovorene, pa niti na tu okolnost nije bilo potrebno dodatno očitovanje vještaka.

15. Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka, to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki I izreke.

16. Pritom valja istaknuti da je sud dopustio preinaku tužbe kako je to zatraženo u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, tužiteljica je tek nakon provedenog vještačenja saznala za točne iznose koje tuženik duguje, odnosno za ukupni iznos razlike. Stoga je takva preinaka dopuštena u smislu 192. st. 2. ZPP-a, pri čemu valja ukazati na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. Su-IV-162/2021 prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

17. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

18. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

19. Pri tome valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

20. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, dok je tužiteljici valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kao je to navedeno u toč. II izreke.

21. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

22. Kamate su dosuđene do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

23. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužiteljici zastupanoj po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (Tbr. 7/1) - 75 bodova, zastupanje na ročištima 25.02.2021. i 06.04.2022. (Tbr. 9/1) - po 75 bodova, sastav podnesaka od 05.01.2021. i 11.03.2021. (Tbr. 8/3) - po18,75 bodova i sastav podneska od 17.05.2021. (Tbr. 8/1) - 75 bodova, ukupno 337,5 bodova odnosno 3.375,00 kn. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 843,75 kn, trošak vještačenja od 1.500,00 te pristojbe na tužbu i presudu po 200,00 kn, pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 6.118,75 kn, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.

24. Na tako utvrđeni trošak tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

U Zagrebu 12. svibnja 2022. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku uz rj. o pristojbi na presudu - 200,00 kn

2. tuženiku po punomoćniku