Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Garešnici

Garešnica, Vladimira Nazora 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Ivanu Poljaku kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja A. L. iz G., T. H. B. 4, O.: … i S. L. iz G., T. H. B. 4, O.: …, oboje zastupani po punomoćnici M. L., odvjetnici iz D., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, radi brisanja založnog prava, dana 10. svibnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su tužitelji A. L., G., T. H. B. 4, OIB: … i S. L., G., T. H. B. 4, OIB: … u cijelosti otplatili kupoprodajnu cijenu po Ugovoru o kupoprodajni stana na kojem postoji stanarsko pravo od dana 20. travnja 1994. godine u iznosu od 66.385,416 tadašnjih HRD, što je tuženik Republika Hrvatska zastupana po ODO Bjelovar, Građansko- upravni odjel, OIB: 52634238587, kao pravni slijednik G. poduzeće za ugostiteljstvo G. u stečaju dužan priznati i trpjeti brisanje prava zaloga – hipoteke koja je upisana pod brojem; S-39/94 na nekretninama upisanim kod Općinskog suda u Bjelovaru, Zemljišnoknjižni odjel Garešnica upisanim u zk.ul.br. 3162 k.o. G. kao etažno vlasništvo s određenim omjerima i to suvlasnički dio 77/1583 – Etažno vlasništvo (E- 24) koji se sastoji od tri sobe, dvije lođe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, degažmana i lođe u ukupnoj površini od 77,15 m2, koji stan se nalazi u zgradi mješovite uporabe kbr. 2,3 i 4 i U. A. L. D. kbr. 22 (stambeno-poslovni objekt) i dvorište na T. H. B. s 162 čhv sagrađenoj na kčbr. 1082/1.

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljima plati troškove ovoga postupka u iznosu od 7.675,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog Suda podnio tužbu protiv tuženika radi brisanja založnog prava.

2. U tužbi navodi da su tužitelji suvlasnici stana upisanog kod Općinskog suda u Bjelovaru, Zemljišnoknjižni odjel Garešnica upisanog u zk.ul.br. 3162 k.o. G. kao etažno vlasništvo s određenim omjerima i to suvlasnički dio 77/1583 – Etažno vlasništvo (E-24) koji se sastoji od tri sobe, dvije lođe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, degažmana i lođe u ukupnoj površini od 77,15 m2, svaki u ½ dijela.

Nadalje, navodi da temeljem Ugovora o kupoprodaji stana od dana 20. travnja 1994. godine na naprijed opisanom stanu je upisana hipoteka za korist G., Poduzeće za ugostiteljstvo G. u stečaju, time da je Ugovor o kupoprodaji stana glasio na pok. supruga I. tužitelja Š. L. u ½ dijela, kojeg je II. tužitelj naslijedio temeljem Rješenja o nasljeđivanju Javnog bilježnika Branke Škalički broj: O- 201/04 od dana 13. listopada 2004. godine.

Tužitelji su uredno i u cijelosti otplatili kupoprodajnu cijenu naprijed opisanog stana, radi čijeg osiguranja je upisana hipoteka na stanu, time da su otplatu vršili Gradu Garešnica iz razloga jer su sva prava iz Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo prešla na grad Garešnicu, jer je bilo izvjesno da stečajni postupak neće trajati koliko je ugovorena obročna otplata stana, time da predmetni stan nije unesen u temeljni kapital tvrtke G. d.d. u stečaju.

Kako je tužitelj uredno otplatio sve rate po Ugovoru o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, sam grad Garešnica se je sukladno mišljenju DORH- a, broj: M-DO-154/2018-2 od dana 16.11.2018. godine obratio Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine radi brisanja prava zaloga, no isto je zahtjev odbilo s obrazloženjem da založno pravo nije upisano u korist Republike Hrvatske.

Stečajni postupak nad založnim vjerovnikom G. d.d. u stečaju za ugostiteljstvo, turizam i trgovinu je zaključen rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru, broj: St-43/99-178 od dana 27. prosinca 2002. godine, te je stečajni dužnik rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru, broj: Tt-03/1535-1 od dana 12. studenog 2003. godine brisan iz sudskog registra. Nakon brisanja stečajnog dužnika iz sudskog registra rješenjem Trgovačkog suda nije upisana Stečajna masa kao posebni pravni subjekt koji bi imao pravo i mogućnost zastupanja pred sudom, niti je stečajni upravitelj J. V. imenovan upraviteljem stečajne mase.

Tužitelji su se obratili i stečajnom upravitelju J. V. radi izdavanja brisovnog očitovanja, no isti ih je izvijestio da ne raspolaže dokumentacijom niti ovlaštenjima za izdavanje brisovnog očitovanja, da on nije primao uplate na ime otplate stanarskog prava niti je predmetni stan unesen u temeljni kapital trgovačkog društva u stečaju, slijedom čega nema osnove za izdavanje brisovnog očitovanja.

Kako su prava iz Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo prešla na grad Garešnicu, to ista nisu niti bila predmetom stečajnog postupka nad založnim dužnikom, niti su procijenjeni u vrijednost temeljnog kapitala društva. Također, iako su uplate vršene gradu Garešnica, grad Garešnica nije u mogućnosti tužitelju izdati brisovno očitovanje, sve kako je u zemljišnim knjigama osigurano potraživanje G. d.d. u stečaju za ugostiteljstvo, turizam i trgovinu, a ne potraživanje grada Garešnica.

Iz navedenih razloga, a temeljem odredbe čl. 56 st.1.i 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom, imajući u vidu da se neprocijenjenom imovinom u smislu Zakona, smatraju i tražbine koje su proizašla iz prava na stanovima koja su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, te da su ista vlasništvo Republike Hrvatske, Republika Hrvatska je pasivno legitimirana za izdavanje brisovnog očitovanja tužitelju, sve kako je nesporno da je tražbina koju je hipoteka osiguravala prestala.

Pri tome, tužitelj ističe da je pred Županijskim sudom u Bjelovaru, pod brojem:

Gž-1417/2015-2 od dana 02. veljače 2017. godine donesena pravomoćna presuda u svezi gotovo identičnog zahtjeva tužitelja, te pred Naslovnim sudom, pod brojem: P- 464/2019.

Tužitelj se je obratio tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora, na koji zahtjev se je tužena očitovala na način da je zahtjev odbila, slijedom čega su ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe u smislu odredbe čl. 186 b Zakona o parničnom postupku.

U bitnome tužena navodi da je sukladno odredbama Stečajnog zakona stečajni upravitelj, odnosno Stečajna masa legitimiran za brisanje hipoteke upisane u korist „ G.“ poduzeće za ugostiteljstvo, turizam, trgovinu i turizam, time da nakon dovršetka stečaja nije imenovana Stečajna masa kao pravni slijednik brisanog trgovačkog društva, a kako to pogrešno navodi tužena. Naime, sukladno odredbi čl. 289. Stečajnog zakona stečajna masa se ne upisuje ex officio već samo u slučaju kada se u ime i za račun stečajne mase vode postupci koji dovode do naknadne diobe, time da ista mora biti upisana u sudski registar, te imati dodijeljen OIB broj, a što sve nije slučaj u konkretnom predmetu.

Stoga, a kako tužitelj ima evidentan pravni interes za vođenje ovog postupka, sve u cilju brisanja prava zaloga – hipoteke, koja mu onemogućuje slobodno raspolaganje nekretninom.

3. Zakonski zastupnik tužene dao je pisani odgovor na tužbu u kojem tužena osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na utvrđenje pravnog slijeda tuženika kao slijednika poduzeća G., poduzeća za ugostiteljstvo G., u stečaju, a time i dužnost tuženika da prizna i trpi brisanje prava zaloga-hipoteke na nekretnini tužitelja.

Naime tužena tvrdi da tužitelji ne dokazuju dokazima priloženima uz tužbu, kao niti onima koje su predložili da se izvedu, da je Republika Hrvatska pravni slijednik poduzeća G. u stečaju, te tužena stavlja prigovor promašene pasivne legitimacije.

Osoba ovlaštena za zastupanje trgovačkih društava nakon zaključenja stečajnog postupka pa tako i za sva daljnja pravna raspolaganja je sukladno odredbama Zakona o stečaju, stečajni upravitelj tog društva.

Slijedom navedenog, stečajni upravitelj je ovlašten izdavati i brisovna očitovanja za nekretnine ukoliko su u cijelosti isplaćena potraživanja vjerovnika vezana za zasnivanje založnih prava na nekretninama dužnika.

Republika Hrvatska nije legitimirana za izdavanje brisovnih očitovanja za upis a niti brisanje hipoteke upisane rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici broj S-39/94 na nekretnini upisanoj u podulošku 252, zk.ul.2208 k.o. Garešnica i to stan broj 1 na III katu, ulaz C koji se sastoji od tri sobe, dvije lođe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, degažmana i lođe u ukupnoj površini od 77,15 m2 koji stan se nalazi u zgradi u G., T. H. B. 4, sagrađenoj na čk.br. 1783,1082/1,1784/1 i 1089 u k.o. G. zajedno sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom na zajedničkim dijelovima i uređajima te zgrade, te zemljišta na kojem je zgrada sagrađena.

Naime, čl. 5. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano je da općina, odnosno grad, prodaje i stanove koji su predani na gospodarenje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu.

Temeljem ove odredbe općine odnosno gradovi prodavali su stanove bivših društvenih poduzeća koja su temeljem čl. 2. st. 3. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća bili isključeni iz vrijednosti društvenog kapitala društvenog poduzeća u pretvorbi, a njima su bili predani na raspolaganje.

Stanovi koje društvena poduzeća nisu unijela u svoj temeljni kapital nakon pretvorbe trebala su biti predana na upravljanje fondovima u stambeno komunalnom gospodarstvu koji su trebali iste prodavati a nakon ukidanja fondova, općine i gradovi su raspolagali prodanim stanovima tako da su naplaćivali kupoprodajni cijenu. Republika Hrvatska je postala vlasnikom stanova koje su društvena poduzeća isključila iz vrijednosti društvenog kapitala prilikom pretvorbe i koji su bili predani na gospodarenje općinama i gradovima a nisu prodani do 1. siječnja 2011. sukladno čl. 49 st. 2. i 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom (NN 145/2010).

Republika Hrvatska je prema navedenom zakonu postala vlasnikom stanova koji su bili Neprocijenjena imovina, koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, br. 43/92., 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 4/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 11/97., 68/98., 96/99., 120/00. i 78/02.).

Samo tada je Republika Hrvatska bila ovlaštena prodavati stanove a time i uknjižiti se kao vjerovnik koji ima pravo osiguranja hipotekom na takvim stanovima. Međutim, kako je unatoč tome G. poduzeće za ugostiteljstvo, trgovinu i turizam u stečaju Garešnica, prodao stan tužiteljima, a kako je nad trgovačkim društvom G. d.d. za ugostiteljstvo, turizam i trgovinu – u stečaju zaključen stečajni postupak i isto je društvo brisano iz registra 2003. godine, to je sada sukladno odredbama Zakona o stečaju njegov pravni slijednik Stečajna masa tog trgovačkog društva odnosno njihov stečajni upravitelj legitimirani nositelj koji može izdati brisovno očitovanje za brisanje hipoteke upisane u korist G. poduzeće za ugostiteljstvo, trgovinu i turizam u stečaju G., a ne Republika Hrvatska.

Iz Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sklopljenog dana 20. 4. 1994. godine između poduzeća G. iz G., kao prodavatelja i tužitelja, kao kupca stana sada upisanog u podulošku 252, zk.ul. 2208 k.o. G. i to stan broj 1 na III katu, ulaz C koji se sastoji od tri sobe, dvije lođe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, degažmana i lođe u ukupnoj površini od 77,15 m2 koji stan se nalazi u zgradi u G., T. H. B. 4, sagrađenoj na čk.br. 1783,1082/1, 1784/1 i 1089 u k.o. G. u ul. V. N. 12, ulaz B, III kat, stan 2. proizlazi da se kupoprodajna cijena plaća obročno i to prodavatelju, u roku od 28 godina.

Tužena niti ne osporava da su tužitelji platili sve obroke na ime kupoprodajne cijene stana što je dokazno i pismenim dokazima u vidu kartice kupca i dopisa grada Garešnice od 30.10.2020.

Također, u ovom postupku se ne primjenjuje čl. 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom (NN 52/2018), kako to pogrešno u historijatu tužbe navodi tužitelj, jer u ovom postupku stan nije vlasništvo Republike Hrvatske, a niti je to imovina koja je trebala biti procijenjena u postupku pretvorbe društvenog poduzeća u trgovačko društvo, već je to imovina koja je već samim trenutkom sklapanja ugovora o kupoprodaji 1994. godine, prenesena u vlasništvo fizičke osobe, dakle imovina fizičke osobe – kupca, a ne neprocijenjena imovina koja nije u cijelosti ili u dijelu procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća sukladno odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 19/91, 83/92, 94/93, 2/94, 9/95 i 18/99) i Zakona o privatizaciji (NN 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00), pa da bi ista trebala sukladno navedenim propisima ex lege postati imovinom Republike Hrvatske.

Slijedom navedenog, tužena smatra se ona ne može smatrati pasivno legitimiranim a niti ovlaštenim da prizna i trpi brisanje prava zaloga na stanu tužitelja.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u isprave sadržane u spisu predmeta te saslušanjem svjedoka J. V. i M. G..

Sve izvedene dokaze Sud je cijenio u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku.

Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige, utvrđeno je da je u zemljišnim knjigama u zk.ul.br. 3162 k.o. Garešnica kao etažno vlasništvo s određenim omjerima i to suvlasnički dio 77/1583 – Etažno vlasništvo (E-24) koji se sastoji od tri sobe, dvije lođe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, degažmana i lođe u ukupnoj površini od 77,15 m2, upisano suvlasništvo tužitelja, svakog u ½ dijela. te je na istom stanu kao teret temeljem Ugovora o kupoprodaji stana od dana 20. travnja 1994. godine upisana hipoteka za korist G., Poduzeće za ugostiteljstvo Garešnica u stečaju, time da je Ugovor o kupoprodaji stana glasio na pok. supruga I. tužitelja Š. L. u ½ dijela.

Uvidom u rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Garešnici donesenom po javnom bilježniku Branki Škalički iz Garešnice pod brojem O- 201/04 UPP/OS- Garešnica 205/04 od 13. listopada 2004. godine, utvrđeno je da je Š. L. umro dana 13. listopada 2004. godine, a da je njegovim nasljednikom pa tako i na ½ dijela predmetnog stana proglašen sin S. L. u cijelosti.

U svome iskazu svjedok J. V. navodi: "Bio sam stečajni upravitelj trgovačkog društva G. d.d. u stečaju te taj stečaj i proveden, a stečajna arhiva pohranjena u državnom arhivu. Prije nekog vremena obratila mi se gospođa P. koja me je pitala što će biti sa stanom, ona je mene to pitala za vrijeme stečajnog postupka, a ja sam odgovorio da će biti ono što po zakonu mora biti. Stečaj G. završen je 2005. godine. Ne sjećam se da li je u okviru postupka vezanog u stečajnu masu G. bilo kakvog razgovora o založnim pravima odnosno hipotekama koje su bile upisane u korist G. na nekretnine drugih osoba. Potraživanje za otplatu temeljem stanarskog prava na stanu kao što je predmetni preuzeo je stambeni fond, a nakon toga grad ili općina. Ne sjećam se kada je bila pretvorba G.. Ne znam da li bi ja kao bivši stečajni upravitelj uopće mogao izdati brisovno očitovanje za predmetnu hipoteku pogotovo bez odobrenja stečajnog suca. Ne raspolažem sa pečatom istog trgovačkog društva jer je preuzet u povijesni arhiv. Nakon zaključenja stečaja nisam obavljao nikakve radnje za G.."

U svom iskazu svjedok M. G. navodi: "Poznato mi je radi čega se vodi ovaj spor pa mogu reći da je Grad Garešnica vodio brigu oko naplate obroka otplate stanova kao što je bio i stan tužitelja te je nakon naplate dio sredstava prosljeđivao dalje, a u jednom dijelu i u korist Republike Hrvatske. Poznato mi je da je ukupna cijena stana bila 75.794,65 kn te da je zadnja uplata bila izvršena 02. srpnja 2015. godine. Nije mi poznato da li je na predmetnom stanu upisana hipoteka tj. založno pravo radi osiguranja navedenog potraživanja odnosno tražbine. Nije mi poznato tko je ovlašten izdati brisovno očitovanje za hipoteke kao što je prethodna, ali mi je poznato da je dio ljudi kada je u pitanju G. obraćao Gradu Garešnici, a Grad nije bio u mogućnosti izdati takvo očitovanje. Za vrijeme stečaja takvo očitovanje je izdavao stečajni upravitelj gosp. V.. U Gradu Garešnica radim kao pročelnik za gospodarstvo i opće poslove. Potraživanje prema tužiteljima u cijelosti je podmireno. Poznato je da je Grad Garešnica obraćao se Ministarstvu državne imovine iz razloga što smo također sa stanom bivšeg G. imali problem sa obitelji P.."

Nije sporno, između stranaka, da su tužitelji uredno i u cijelosti otplatili kupoprodajnu cijenu naprijed opisanog stana radi čije otplate je kao osiguranje upisana hipoteka na stanu.

Nesporna je i činjenica da je G. poduzeće za ugostiteljstvo G. – u stečaju prestalo postojati i da je brisano iz sudskog registra, a tijekom postupka je utvrđeno da u procjenu vrijednosti društvenog kapitala trgovačkog društva G. d.d. G. nisu uneseni stanovi kojima je raspolagalo predmetno društveno poduzeće G. i oni nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala te predmetni stan nije procijenjen u vrijednosti društvenog kapitala predmetnog društvenog poduzeća u postupku pretvorbe, a isto tako u procjenu vrijednosti društvenog kapitala tog trgovačkog društva nije uneseno niti potraživanje radi kojeg je zasnovano založno pravo na predmetnom stanu. S obzirom na to sve navedeno nije niti bilo dio stečajne mase G. d.d. G. u Stečaju, čiji stečajni upravitelj je bio J. V. tako da ni po kojem osnovu na koji se poziva tužena on nije ovlašten izdati zahtijevano brisovno očitovanje.

Po ocjeni ovoga Suda, tužena je pasivno legitimirana u ovome predmetu primjenom odredbe članka 56. st. 1. i 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom.

Naime, odredbom članka 56. st. 1. Zakona o upravljanju državnom imovinom propisano je da su neprocijenjena imovina, u smislu ovoga Zakona, dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, građevinska zemljišta, poslovni prostori, stanovi, tražbine i pokretnine koje nisu, u cijelosti ili u dijelu, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (»Narodne novine«, br. 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.), odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji (»Narodne novine«, br. 21/96., 71/97., 16/98. i 73/00.), a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća, dok je odredbom st. 3. istog članka propisano da je neprocijenjena imovina iz stavaka 1. i 2. ovoga članka je imovina Republike Hrvatske.

Dakle, kako je odredbom članka 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom propisano da imovinu Republike Hrvatske čine i tražbine koje nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, po ocjeni ovoga Suda, predmetno založno pravo i njime osigurana tražbina je upravo tražbina navedenog društvenog poduzeća koja nije procijenjena u vrijednosti društvenog kapitala tog društvenog poduzeća i nije unesena u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije pa je ista imovina Republike Hrvatske, a time je i tužena pasivno legitimirana u ovome predmetu. Navedeno stajalište proizlazi i iz Sudske prakse izražene u odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 1417/2015-2., kao i iz pravomoćne odluke ovoga Suda u predmetu broj P-464/2019. Nadalje, po ocjeni ovoga Suda u prilog pasivne legitimacije tužene u ovom predmetu ide i sadržaj dopisa koji se nalazi na listu broj 22 u spisu ovog predmeta u kojem to upravo potvrđuje Državno odvjetništvo Republike Hrvatske po zamjenici Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Prema odredbi članka 346. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, založno pravo prestaje kada prestane cijela njime osigurana tražbina, međutim, kako se u predmetnom slučaju radi o založnom pravu na nekretnini (hipoteka) primjenom članka 347. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nije dovoljno da je prestala tražbina koju je osiguravala, već hipoteka prestaje brisanjem iz zemljišne knjige.

S obzirom da su tijekom postupka, po ocjeni ovoga Suda, tužitelji nedvojbeno dokazali da su u cijelosti otplatili potraživanje prednika tužene radi koje tražbine je u zemljišnim knjigama zasnovano založno pravo to su, po ocjeni ovoga Suda, tužitelji u cijelosti dokazali sve pretpostavke potrebne za donošenje presude kojom se utvrđuje da su otplatili potraživanje radi kojeg je zasnovano založno pravo na njihovim nekretninama te da im je upravo tužena to dužna priznati i trpjeti brisanje zasnovanog založnog prava. S obzirom na navedeno valjalo je udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja te presuditi kao u izreci ove presude.

Sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka M. G. i J. V. jer su njihovi iskazi logični i uvjerljivi, a zajedno s ostalim provedenim dokazima predstavljaju jednu logički zaokruženu cjelinu.

Budući je tužena u cijelosti izgubila ovu parnicu, sukladno odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, dužna je tužiteljima naknaditi troškove postupka koji su im u smislu odredbi članka 155. bili potrebni i opravdani, a koji se odnose na trošak sudskih pristojbi te na trošak zastupanja po odvjetniku. Potrebni i opravdani troškovi tužitelja odnose se na zastupanje dvije osobe po odvjetniku, a koji su određeni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te se odnose na sastav zahtijeva za mirno rješenje spora, na sastav tužbe sastav jednog obrazloženog podneska te na zastupanje na dva ročišta u iznosu od 1.375,00 kn po svakoj navedenoj radnji. Isto tako, potrebni i opravdani troškovi tužitelja odnose se na troškove sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 800,00 kn. Dakle, potrebni i opravdani troškovi tužitelja koje je potraživao ukupno iznose 7.675,00 kn.

Obzirom na izloženo presuđeno je kao u izreci

U Garešnici, 10. svibnja 2022. godine.

S u d a c :

Ivan Poljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe na nadležni županijski sud, u roku od 15 dana, od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.