Pr-812/2019-17

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. I.M.G. P.

S., S., O.: …, zastupana po ravnatelju Ž.

P., a ovaj po V. V., odvj. u S., protiv tužene B. P. iz S.,

O.: …, zastupane po pun. M. J., odvj. u S.,

radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. listopada 2021. u nazočnosti zamj. pun. tužiteljice D. C. V., odvj. u S. i

zamj. pun. tužene A. M., odvj. vjež. kod M. B., odvj. u S., objavljene dana 11. svibnja 2022.

p r e s u d i o j e:

I. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju na ime isplaćenih plaća u ukupnom bruto iznosu od 111.510,00 kn sa razdoblje od 01. lipnja 2014. pa do 30. lipnja 2017, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 20. kolovoza 2019. sve do isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

Za više zatraženo s osnova zakonskih zateznih kamata, tužbeni zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženoj da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 20.312,50 kn.

Obrazloženje

1.U tužbi koja je kod ovog suda zaprimljena 24. listopada 2019. navodi se da je tužitelj P. I.M.G., sa tuženom zaključio Ugovor o

radu s raskidnim uvjetom 2010. Nadalje, da je tužitelj mijenjao naziv ustanove, pa je 15. svibnja 2014. ponovno sa tuženom sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s raskidnim uvjetom. Da su dana 18. lipnja 2016. i dana 15. prosinca 2016. sklopljeni Aneksi ugovoru o radu na neodređeno vrijeme s raskidnim uvjetom. Stranke da su sklopile i Sporazumni prestanak ugovora o radu dana 31. svibnja 2017. Nadalje, stranke da su zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa raskidnim uvjetom za radno mjesto specijalizanta iz medicinske mikrobiologije s parazitologijom, da je tužena bila dužna u roku 48 mjeseci svladati program specijalizacije, te je nakon toga trebala nastaviti s radom u svojstvu specijaliste na neodređeno vrijeme. Međutim, dana

15. svibnja 2014. da je novim ugovorom bilo utanačeno da tužena kao specijalizant treba svladati do kraja program specijalizacije do 14. veljače 2015., što tužena nije ispunila, specijalistički ispit da je položila tek dana 27. travnja 2017. Bez obzira na navedeno da je tužitelj tuženoj izašao u susret, te da joj je na njenu zamolbu omogućio o trošku tužitelja produžiti ugovorni odnos sve do polaganja specijalističkog ispita, što da je trebalo biti do dana 18. lipnja 2016. Bez obzira što tužena ni do tog dana nije položila specijalistički ispit, tužitelj joj je omogućio pravo na rad do polaganja specijalističkog ispita, što je konačno bilo dana 27. travnja 2017. S tim u svezi, dana 31. svibnja 2017. da su stranke sporazumno raskinule Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s raskidnim uvjetom iz 2010. Sporazumom da je bilo utvrđeno da je tužena specijalistički ispit položila (27. travnja 2017.) nakon kojeg datuma će koristiti pripadajući godišnji odmor, te da će joj radni odnos s P. P. S. prestati

dana 31. svibnja 2017. Tužitelj ističe da je baš navedenim Sporazumom bilo utvrđeno da će stranke međusobna potraživanja nastojati regulirati dogovorom stranaka. Tužena da je sukladno odredbama Aneksa br. 3. Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 15. prosinca 2016. preuzela odgovornost za sve troškove koji su nastali za produžetak radnog odnosa, a koje je podmirivala P., kao i garanciju povrata

svih troškova istog Aneksa, kojim je tužena garantirala povrat troškova uz zahvalnost za razumijevanje. Nakon sporazumnog prestanka radnog odnosa, te ugovorenog roka od 30 dana, da je tužena bila dužna podmiriti ugovorene obveze, kako to nije učinila, da se tužitelj i nadalje nadao da će na miran način tužena dogovorom regulirati i podmiriti svoje obveze. Kako se tužena oglušila glede podmirenja obveza, da su joj se obratili pisanim putem dana 03. travnja 2019., na što tužena nije odgovorila. Na koncu, obzirom da je tužitelj u cijelosti snosio troškove potrebne za specijalizaciju tužene, te je istoj u dva navrata na njenu zamolbu produžavao specijalizaciju tj. snosio troškove specijalizacije i isplaćivao plaće nakon propisanog roka, tj. veljače 2014. Tužitelj da je zbog navedenog pretrpio štetu u visini bruto plaće koju je istoj isplaćivao, tj. za 6 mjeseci 2014., 2015., 2016. i 6 mjeseci 2017. u ukupnom iznosu od 11.510,00 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče za svaki pojedinačni mjesečni iznos od 06. srpnja 2014. do isplate. Tužitelj je predložio sudu tuženu obvezati na isplatu ukupnog iznos od 111.510,00 kn za razdoblje od 01. lipnja 2014. do 30. srpnja 2017., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako je pobliže navedeno u izreci presude.

2.U odgovoru na tužbu od 01. listopada 2020. tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, opreza radi istakao je prigovor zastare tražbine, predložila je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbiti, te istu obvezati na snašanje parničnog troška. U bitnome tužena navodi da Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s raskidnim uvjetom, sklopljen dana 14. veljače 2011., nije ugovor između tužitelja i tužene, nego između P. S., tj. da je sklopljen od strane tužene kao zaposlenika s

trećom osobom, ne sa tužiteljem. Tužitelj da nije pravni slijednik P. S.,

već samostalna pravna osoba. S tim u svezi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s raskidnim uvjetom od 14. veljače 2011., da nema nikakve veze s pravima i obvezama parničnih stranaka iz ugovora o radu s raskidnim uvjetom od 15. svibnja 2014. Poslodavac da je u dva navrata mijenjao naziv tvrtke. Nadalje, dana 15. svibnja 2014. da je sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s raskidnim uvjetom između tužitelja s jedne strane kao poslodavca i tužene s druge strane kao specijalizanta.

Tužena se obvezala započeti s programom specijalizacije iz medicinske mikrobiologije i parazitologije, nakon čega da će nastaviti raditi kod poslodavca u svojstvu specijaliste te grane. Među strankama da su sklopljeni aneksi ugovora o radu i to dana 18. lipnja 2016. i 15. prosinca 2016., te da je dana 21. svibnja 2017. potpisan Sporazumni prestanak ugovora o radu. Obzirom da tužitelj nije pravni slijednik P. S.,

Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 14. veljače 2011. nema veze s pravima i obvezama parničnih stranaka iz Ugovora o radu s raskidnim uvjetom od 15. svibnja 2015. Tužiteljica je navela da se aneksi iz 2016., kao i sporazumni prestanak ugovora o radu iz 2017. odnose na ugovor o radu sklopljen dana 14. veljače 2011., dakle ugovor koji sklopljen među ovopredmetnim parničnim strankama. Nadalje, tužena navodi da je odredba čl. 12. spornog Ugovora o radu kojim je utvrđeno da je tužena kao specijalizant ako ne završi specijalizaciju i ne odradi kod tužitelja, na radnom mjestu specijaliste medicinske mikrobiologije najmanje 5 godina, tužitelju kao poslodavcu vratiti troškove plaće i druge troškove isplaćene specijalizantu s uvećanjem s 12% kamata godišnje u dvostrukom iznosu s osnove troškova i izgubljene zarade. Navedena odredba da je djelomično ništetna, obzirom da se ne može ugovoriti kamata veća od zakonom propisane kamate, dok bi ugovaranje vraćanja plaće bilo protivno kongentnim normama Zakona o radu. Na koncu, da ne postoji osnov za istaknuti zahtjev za naknadu štete temeljem odredbe čl. 12. Ugovora o radu od 15. svibnja 2014.

Predmetni ugovor da je dvostrano obvezujući konsenzualni pravni posao, kojim se tužena obvezala završiti specijalizaciju, što se ostvarilo, te nakon završetka specijalizacije kod tužitelja raditi na radnom mjestu specijaliste medicinske mikrobiologije i to najmanje 5 godina. Tužena da je bila spremna ispuniti preuzetu obvezu, ali do ne ispunjenja da je došlo krivnjom tužitelja. S tim u svezi, da je zbog izostanka prava na zapošljavanje specijaliste za mikrobiologiju, tužitelj odgovoran za nemogućnost ispunjenja ugovora o radu od dana 15. svibnja 2014. Na koncu, činjenica da je sporazumni prestanak ugovora o radu posljedica nemogućnosti tužitelja da ispuni svoju ugovornu obvezu, jer tužitelj tuženu nije mogao zaposliti na radno mjesto specijaliste mikrobiologije. Tužena je istakla činjenicu da se u ugovornoj odredbi iz Sporazuma od dana 31. svibnja 2017. navodi da će stranke međusobna potraživanja nastojati regulirati dogovorom, sukladno odredbama potpisanog ugovora i dodataka ugovora. U slučaju da je u svibnju 2017. postojala obveza ili volja stranaka da se spor riješi na način da je tužena dužna tužiteljici vratiti bruto plaće, da bi isto bilo precizno, jasno utvrđeno sklopljenim Sporazumom.

3.Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, s raskidnim uvjetom od 14. rujna 2011.; Ugovora o radu na neodređeno vrijeme s raskidnim uvjetom od 15. svibnja 2014.; Ugovora o radu na neodređeno vrijeme s raskidnim uvjetom od 18. lipnja 2016.; Ugovora o radu na neodređeno vrijeme s raskidnim uvjetom od 15. prosinca 2016.; Sporazumnog prestanka ugovora o radu od 31. svibnja 2017. sa povratnicom; porezne kartice za 2014. god.; obračunskih lista za tuženu; Uvjerenja Ministarstva zdravstva Klasa: UP/I- 133-02/17-01/141 Ur.broj: 534-04-1-2/4-17-4 od 27. travnja 2017.; Povijesnog izvatka iz sudskog registra za P. S. i P. P. S."; potvrde HZMO-

a S. od 06. rujna 2019.; izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje I. P., te tužene kao parnične stranke; izveden je dokaz pregledom i ostale dokumentacije koja prileži spisu.

4.Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5.Pun. stranaka popisali su parnični trošak.

6.Među strankama nije bilo sporno:

- da je 2010. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s raskidnim uvjetom između P. S. i tužene (str. 6-10 spisa).

- nije bilo sporno da su dana 15. svibnja 2014. stranke sklopile Ugovor o radu (str. 15- 20 spisa).

- nije bilo sporno da su dana 18. lipnja 2016. i 15. prosinca 2016. sklopljeni Aneksi ugovora o radu (str. 22-27 spisa).

- nije bilo sporno da je dana 31. svibnja 2017. sklopljen Sporazumni raskid ugovora o radu (str. 28 spisa).

- nije bilo sporno da je tužena sukladno odredbama potpisanog Ugovora od 2010. trebala specijalističku edukaciju završiti u roku od 48 mjeseci u odnosu na početak specijalističke edukacije (početak 14. veljače 2011.)

- nije bilo sporno da je tužiteljica specijalistički ispit položila dana 27. travnja 2017.

- nije bilo sporno da je Ministarstvo zdravstva zabranilo rad P. S., jer nije ispunjavala uvjete rada laboratorija za mikrobiologiju s parazitologiju, o čemu je tužena imala jasna saznanja.

- nije bilo sporno da je baš P. P. S. omogućila daljnju specijalizaciju tuženoj, te joj redovito podmirivala sve troškove (plaće i doprinose),

- nije bilo sporno da su citirani Ugovori o radu s raskidnim uvjetom, kao i citirani Aneksi konzumirani.

7.Kao sporno trebalo je utvrditi je li osnovan zahtjev tužitelja kojim od tužene potražuje isplatu ukupnog iznosa od 111.510,00 kn s osnova pretrpljene štete, nastale zbog školovanja tužene, za razdoblje od lipnja 2014. do svibnja 2017. s pripadajućim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjeseca, pa do isplate.

8.Ugovorom iz 2010. god. bilo je utvrđeno da će tužitelj kao poslodavac tuženoj kao specijalizantici omogućiti program specijalizacije iz medicinske mikrobiologije s parazitologijom u trajanju od 48 mjeseci. Utvrđeno je da će tužena s radom, tj. edukacijom kod poslodavca početi s danom 14. veljače 2011. Tužena se obvezala da će nakon specijalističkog ispita raditi kod tužitelja najmanje 5 godina. Nadalje, Ugovorom o radu s raskidnim uvjetom od 15. svibnja 2014. bio je utvrđen kraj specijalizantske edukacije s danom 14. veljače 2015. Utvrđeno je i da ako specijalizant tj. tužena ne završi program specijalizacije ili završi i nastavi rad za poslodavca u svojstvu specijaliste mikrobiologije, ali manje od 5 godina, specijalizant je u obvezi vratiti poslodavcu, tj. tužitelju troškove plaće i druge troškove specijalizacije, uvećano za 12% kamata godišnje i to dva puta. Istim ugovorom i to čl. 13. utvrđeno je da ako nastupi opisana okolnost, obveza vraćanja ukupnih sredstava da specijalizant, tj. tužena je dužna vratiti poslodavcu tj. tužitelju u roku od 30 dana, računajući od dana podnošenja zahtjeva. Aneksom od 18. lipnja 2016. i Aneksom od 15. prosinca 2016. bilo je utvrđeno da je tužena B. P. počela specijalizaciju za potrebe

P. S.. Kako je P. S. prestala s radom, da je P. P.

S. od nadležnog ministarstva ishodila suglasnost da tužena nastavi specijalistički staž za potrebe P. P. S.. S tim u svezi da je P. P. S.

preuzela sve obveze prema tuženoj, koje je u cijelosti i izvršavala. Nadalje, je utvrđeno da obzirom da do 18. lipnja 2016. tužena nije položila specijalistički ispit, da joj je omogućeno daljnje korištenje specijalističkog staža i polaganje specijalističkog ispita za naredih 6 mjeseci. Na koncu, utvrđeno je da je tužena u obvezi vratiti poslodavcu troškove plaće i ostale troškove isplaćene u svezi s programom specijalizacije. Isto je navedeno i u drugom Aneksu ugovora o radu na neodređeno vrijeme s raskidnim uvjetom. Na koncu, Sporazumnim raskidom ugovora o radu od 31. svibnja 2017. utvrđeno je da radni odnos tužene kod tužitelja prestaje s danom 31. svibnja 2017., te da će parnične stranke međusobna potraživanja nastojati regulirati dogovorom stranaka, sve sukladno stavkama sklopljenih Ugovora o radu kao i sklopljenim Aneksima.

9.Svjedokinja I. P. (tijekom 2011.) suvlasnica i ravnateljica P.

S., iskazala je da je P. raspisala natječaj za specijalizaciju mikrobiologije,

na koji se javila tužena, s kojom je tada bio zaključen ugovor o radu s raskidnim uvjetom. Obveza tužene da je bila obavljati specijalizaciju u specijaliziranim ustanovama izvan P. S., u trajanju od 5 godina, u roku od 6 mjeseci

položiti specijalistički ispit. Sa tuženom da su bili u iznimno korektnim odnosima, da im je bilo žao što ista nakon završetka specijalizacije, zbog novonastalih okolnosti se neće raditi u njihovoj P.. Tužena da je zbog osobnih razloga produljavala trajanje specijalizacije i to cca 2 godine, za što da je tužitelj imao razumijevanja, te su nastavili tužiteljici isplaćivati plaću i sve mjesečne doprinose sve do travnja 2017. Tužena pak da je bila suglasna i zadovoljna svojim statusom kod tužitelja (vezano za novonastale subjektivne i objektivne okolnosti), da su zbog toga zaključili više aneksa ugovora o radu, želeći tuženoj izaći u susret, tj. omogućiti završetak specijalizacije, bez obzira što tužitelj više nije imao nikakvog interesa za specijalistom iz mikrobiologije. Istaknula je da je za tužitelja kao poslodavca to predstavljalo značajno financijsko opterećenje, osobito kod činjenice da tužena neće nastaviti raditi kod tužitelja. S tim u svezi, respektirajući zalaganje tužitelja, da je tužena obećala da će im vratiti sva sredstva uložena u njenu specijalizaciju, a koja se odnose na razdoblje od kada je osnovana

P. P. S.. Sve pojedinosti da su sa tuženom jasno iskomunicirali, te usuglasili iznos duga (jasno proizlazi iz knjigovodstvene evidencije, bruto primanja tužene u navedenom razdoblju), s čime da se tužena suglasila. S tuženom da su razgovarali, da se suglasila da će utvrđeni iznos podmiriti, zbog čega da su je čekali više od godinu dana. Upravo kako bi tužena što lakše vratila iznos tužitelju, da su se osobno založio tuženoj pomoći u pronalasku radnog mjesta. Nakon što je tužena zasnovala radni odnos, da su u više navrata razgovarale, da je uvijek govorila da će novac vratiti sukladno postignutom dogovoru, da bi na kraju kazala da njen suprug nije suglasan sa povratom novca, tj. da novac neće vratiti. Na koncu, svjedokinja je iskazala da su sa tuženom sklopili Sporazum 2017. nakon položenog specijalističkog ispita, koji je upravo potvrdio njihovu pravu volju. Izričito je iskazala da odredbama sporazumnog prestanka ugovora o radu, da nije bio naveden iznos duga, baš iz razloga jer su sve pojedinosti kao i iznos već bili jasni, raspravljeni, koje je tužena i prihvatila. Slijedom navedenog, da su smatrali da nema potrebe u odredbama sporazumnog prestanka ugovora o radu od 31. svibnja 2017. ponovno navoditi već utvrđene detalje. Svjedokinja je iskazala da je nakon zaključenja ugovora o radu s raskidnim uvjetom, Ministarstvo zdravstva utvrdilo da P. ne zadovoljava uvjete koji se odnose baš na mikrobiologiju s parazitologijom (nemaju mikrolaboratorij površine 90 m2). Kada je ministarstvo zatvorilo P. S., da je odmah otvorena nova P. P. S., registrirana za pružanje internističke i ginekološke medicinske djelatnosti bez mikrobiologije. O navedenom da je tužena imala saznanja, da joj je odmah bilo jasno, da nakon polaganja specijalističkog ispita neće moći raditi kod tužitelja, tj. da tužitelj više nije imao uvjete za obavljanje mikrobiološke djelatnosti. Tužitelj da je uvažavajući novonastalu situaciju u kojoj se našla tužena od ministarstva ishodio mogućnost da tužena ipak završi specijalizaciju,

bez obzira što je bilo jasno da neće nastaviti s radom kod tužitelja. Međutim, svjedokinja je istaknula da bez obzira na promjene u odnosu na P. P.

S. kao poslodavca, da je tužena i nadalje nastavila s planom edukacije, te su joj uredno isplaćivane sve plaće, kao i doprinosi sada od P. P. S., što je do tada izvršavala P. S..

10.U stranačkom iskazu tužena je iskazala da se prijavila na natječaj P.

S. za specijalizaciju iz mikrobiologije. Da je sa tužiteljem sklopila Ugovor o radu (da su joj uvjeti bili dobro poznati, te da je iste uvjete prihvatila), da je trebala završiti specijalistički staž, položiti specijalistički ispit do 2016. potom raditi u P. S.

još 5 godina, čemu da se iznimno radovala, očekujući radno mjesto voditeljice laboratorija. Međutim, tijekom 2015. da ju je tužitelj izvijestio kako je P. S.

likvidirana, specijalistički staž da nije prekidala, radeći na istim poslovima, dok joj je tužitelj nastavio isplaćivati plaće i sve doprinose (kao do tada P. S.).

Obzirom da zbog objektivnih okolnosti nije položila specijalistički ispit u roku, da je rok produljila za cca 22 mjeseca uz suglasnost tužitelja. Štoviše, da je saznavši za likvidaciju P. S., zatražila od tužitelja da joj omogući završetak

specijalizacije, da tada nije postavljala pitanja vezana za nastavak rada kod tužitelja, kod činjenice da više nema laboratorija. Zbog obveza na specijalizaciji o tome da nije imala vremena razmišljati, ljudski se nadajući da će se laboratorij otvoriti, što da joj tužitelj nikada nije potvrdio. Zbog odgode polaganja specijalističkog ispita, s čime se tužitelj suglasio, da je sa tužiteljem sklopila Anekse ugovora o radu. U travnju 2017. kada je završila specijalistički ispit, nakon korištenja godišnjeg odmora, da je razgovarala s tužiteljem, da je ponovljeno da neće nastaviti raditi kod njih, te da je u obvezi vratiti bruto plaće koje su nastale vjerojatno od trenutka kada je sklopila Anekse ugovora o radu s P. P. S.. Izričito je iskazala da u tim razgovorima

nije potvrdila iznos koji bi im bila dužna vratiti, da joj je tužitelj doista pomogao u pronalasku posla. Dana 31. svibnja da je potpisala sporazumni prestanak ugovora o radu. Iskazala je da su joj bile jasne sve odredbe sporazumnog raskida, te da su ona i njen suprug bili voljni podmiriti dug. Međutim, da su oni smatrali da će se kod tužitelja formirati laboratorij, te da će ona odredbe aneksa (čl. 3. i čl. 4.) riješiti upravo radeći u laboratoriju tužitelja. Na koncu, u trenutku sporazumnog raskida u svibnju 2017., da kao ni u razgovorima koji su prethodili da nije potvrdila koji bi iznos bila dužna vratiti, jer da se u tom trenutku samo željela zaposliti.

11.Glede prigovora pomanjkanja aktivne legitimacije na strani tužitelja, P. P. S., za navesti je da je tužena 2010. sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s raskidnim uvjetom, prihvaćajući sve odredbe koje su joj bile jasne, pa tako i da program edukacije počinje 14. veljače 2011. i traje 48 mjeseci. Nakon ovog ugovora, između stranaka je sklopljen ugovor o radu s raskidnim uvjetom, dana 15. svibnja 2014. Tužena je u cijelosti prihvatila sve odredbe i ovog ugovora. Štoviše, u uvjerljivom stranačkom iskazu je iskazala da je tražila od tužitelja da joj omogući završetak specijalizacije bez obzira na izmijenjene, kako objektivne (prestanak P. S.), tako i subjektivne razloge (opravdano produljenje specijalizacije). Dakle, proizlazi da su zaključenjem svih daljnjih ugovora, kao i aneksa (nakon 2010.) sva prava i obveze ugovornih stranaka P. S. prenesena

na tužitelja, što potvrđuje aktivnu legitimaciju istog. Tužena je moguće dileme mogla izbjeći da je specijalističku edukaciju završila u roku (što ista nije mogla zbog osobnih razlog), zbog čega je molila da joj se omogući daljnja edukacija, pa da su s tim u svezi bili sklopljeni svi naredni ugovori o radu, kao i aneksi istih. Štoviše, tekstovima aneksa koji su nesporno konzumirani, člankom 1. i 3. utvrđeno je da se tužitelju obraćala s molbom za razumijevanje da joj produlji radni odnos, kako ne bi propao dotadašnji trud, pa da su baš zbog tog razloga izlazeći u susret tuženoj, potpisani aneksi, te da joj je tužitelj i nadalje isplaćivao sve troškove vezane za radno-pravni status tužene kao specijalizantice.

12.Nadalje, činjenica koju je isticala tužena, vezano za odredbe Sporazumnog prestanka ugovora o radu od 31. svibnja 2017., u kojima nije precizno naveden iznos obveze tužene prema tužitelju, što da ne bi bilo navedeno iz razloga jer da u tom trenutku obveza tužene prema tužitelju, uopće ne postoji. Ovaj sud ne može prihvatiti jer je iz jezičnog i gramatičkog tumačenja zadnjeg stavka Sporazuma jasno da su se stranke suglasile da će obveze koje su preostale u trenutku sklapanja ovog Sporazuma, regulirati dogovorom. Naime, ukoliko su parnične stranke u tom trenutku smatrale da ne postoji nikakva međusobna obveza, tako ni utužena, onda bi sasma sigurno upravo takvu odredbu unijele u sporazumni raskid ugovora o radu. Potrebno je opet istaknuti da je tužena u stranačkom iskazu jasno navela da je bila svjesna svojih obveza prema tužitelju, da se nadala da će ih isplatiti radeći kod tužitelja, bez obzira što je znala da laboratorij u kojem je trebala raditi više ne postoji. Tužena je izričito iskazala da joj od strane tužitelja nikada nitko nije rekao da će se laboratorij otvoriti.

13.Po mišljenju ovog suda od iznimnog je značaja iskaza tužene u kojem izričito navodi da u trenutku prestanka postojanja P. S., nije došlo do prekida specijalističkog staža, da je izvršavala iste radne zadatke, te da joj je P. P.

S. nastavila isplaćivati plaću kao i druge doprinose, kao do tada P.

S..

13.1.Prednji navodi, osim iz iskaza tužene, proizlaze iz uvjerljivog i životno logičnog iskaza svjedokinje I. P., koji je u bitnome suglasan s iskazom tužene.

Navedeno potvrđuje i odredba čl. 4. potpisanih Aneksa.

14.Glede prigovora da bi Ugovor od 15. svibnja 2014. bio ništetan ili djelomično ništetan ovo zbog odredbe čl. 12. Ugovora o radu od 15. svibnja 2014., po mišljenju ovog suda također nije osnovan, ovo iz razloga jer su tužena i svjedokinja u jasnim iskazima navele da je ugovor u tom trenutku predstavljao pravu volju ugovornih strana. Štoviše, nije bilo sporno da je sklopljen baš na zahtjev i u interesu tužene, uz razumijevanje tužitelja. Tada je tužena prihvatila sve uvjete regulirane citiranim ugovorom o radu. Dakle, u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zbog kojih bi citirane odredbe bile ništetne ili pak ugovor u cijelosti, sve u smislu odredbe čl. 222. Zakona o obveznim odnosima ("NN" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15-dalje ZOO).

Opet se ističe baš prema izjavi tužene, citirani Ugovor konzumiran je u cijelosti.

15.Slijedom prednjih utvrđenja, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa od 111.510,00 kn s osnova naknade štete, koju je tužitelj pretrpio isplaćujući plaće i sve doprinose tuženoj u razdoblju od 01. lipnja 2014. do 30. lipnja 2017. u cijelosti osnovan. Radi se o razdoblju koje je obuhvaćeno Ugovorom iz svibnja 2014. god.

16.Glede visine postavljenog tužbenog zahtjeva, tuženik je istu paušalno osporio, međutim nije osporio vjerodostojnost dokaza koje je tužitelj uz tužbu priložio (str. 29-32 spisa). Iz navedene evidencije (stupac 3.) vidljivo je koliko je svakog pojedinog mjeseca utuženog razdoblja, tužitelj isplaćivao na račun tužene, što tužena u stranačkom iskazu nije osporila.

17.Međutim, tužitelju na dosuđeni iznos ne pripadaju zakonske zatezne kamate kako je to zatražio od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Naime, odredbom čl. 13. Ugovora o radu s raskidnim uvjetom od dana 15. svibnja 2014., utvrđeno je da obveza vraćanja ukupnih sredstava tužene tužitelju, dospijeva u roku od 30 dana, računajući od dana podnošenja zahtjeva tužitelja kao poslodavca, tuženoj kao radnici. Tužena je upozorenje tužitelja zaprimila dana 20. srpnja 2019., kojem datumu se ima pribrojiti još 30 dana. Tužitelju pristoji zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos koja teče od 20. kolovoza 2019. pa do isplate, u smislu odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u svezi s čl. 112. st. 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 25/13. i

89/14.) Za više zatraženu kamatu, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan, pa je zato odlučeno kao pod tokom I. izreke presude.

18.Potraživanje tužitelja nije zastarjelo, jer je Aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme s raskidnim uvjetom sklopljen dana 15. prosinca 2016., a tužba podnesena 24. listopada 2019., pa zastarni rok od 3 godine nije protekao. Nadalje, nije zastarjelo ni iz razloga jer je tužena upozorenje pred tužbu zaprimila dana 19. srpnja 2019. (str. 37 spisa), kada je obveza i dospjela, obzirom da je tužitelj ustao tužbom 24. listopada 2019., to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

19.Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 3. Zakona o parničnom postupku („NN“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05.,

02/07., 84/08., 25/13. i 89/14.). Tužitelju bi tako, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i popisani trošak, valjalo priznati trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("MM“ br. 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje Tarifa), sve polazeći od uspjeha tužitelja u ovom sporu. Naime, u ovom postupku bili su sporni i osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, tužitelj nije uspio u neznatnom dijelu potraživanja, koji se odnosi na dio zakonskih zateznih kamata, pa mu se trošak obistinjuje u cijelosti i to kako slijedi: za sastav tužbe 2.500,00 kn, za sastav podnesaka od 06. studenog 2020. i 12.

svibnja 2021. po 2.500,00 kn, za pristup na ročišta održana 12. studenog 2020., 09.

rujna 2021. i 27. listopada 2021. po 1.250,00 kn, za pristup na ročišta održana 11. veljače 2021. i 14. travnja 2021. po 2.500,00 kn, kojem iznosu je trebalo pridodati i iznos od 4.062,50 kn na ime pripadajućeg PDV-a, tako se pun. tužitelja obistinjuje parnični trošak u ukupnom iznosu od 20.312,50 kn, kao što je odlučeno pod točkom II. izreke presude.

U Splitu, 11. svibnja 2022.

S u d a c

Jerka Kovačić Garac v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud,

u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika

-u spis

ss