REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 11 Us I-172/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužitelja 1. K. K. iz R. A., B., P. 15-17/DG03 i 2. D. M. T. iz R. A., P., L. 2, osobno i kao nasljednici iza pokojne K. M. T., koje oboje zastupa opunomoćenica I. J. L. iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J., odvjetnici u R., N. T. 9/V-VI, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Rijeka, Frana Kurelca 3 i 2. Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, radi naknade za oduzetu imovinu, 11. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/18- 01/268, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-03 od 7. prosinca 2021.

Obrazloženje

1. Djelomičnim rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-942-05/04-01/138, URBROJ: 2170-04-02/8-18-12 od 28. svibnja 2018. 1. M. T. K. iz R. A. u 1/3 dijela, M. T. D. iz R. A. u 1/3 dijela i K. K. iz R. A. u 1/3 dijela, ovdje tužiteljima osobno i kao nasljednicima pokojne M. T. K., utvrđeno je pravo na naknadu za stanove koji se nalaze u stambenoj zgradi u R., P. 9, sagrađenoj na k.č.br. … upisanoj u zk.ul. …, zk.ul. .., zk.ul. … i zk.ul…, sve k.o. P. i to za: stan broj 1 na I. katu zgrade, ukupne površine 167,55 m[2] , vlasništvo G. S., utvrđene vrijednosti 459.941,90 kn; stan broj 3 u prizemlju zgrade, ukupne površine 122,19 m[2] , vlasništvo J. K., utvrđene vrijednosti 327.349,88 kn; stan broj 4 u suterenu zgrade, ukupne površine 76,22 m[2] , vlasništvo F. D., utvrđene vrijednosti 196.208,68 kn i stan broj 5 u prizemlju zgrade, ukupne površine 50,77 m[2] , vlasništvo R. D., utvrđene vrijednosti 136.014,03 kn (toč. 1.). Nadalje je utvrđen iznos naknade od 1.119.514,49 kn (toč. 2.), obveznikom naknade je utvrđeno Ministarstvo financija (toč. 3.), koje je dužno iznos od 25% utvrđene vrijednosti stanova, odnosno iznos od 279.878,62 kn isplatiti ovlaštenicima naknade i to svakom ovlašteniku iznos od 93.292,87 kn (toč. 4.), dok će Ministarstvo financija na ime preostalog iznosa naknade od 571.963,02 kn ovlaštenicima naknade isplatiti u obveznicama Republike Hrvatske i to svakom ovlašteniku iznos od po 190.654,34 kn (toč. 5.). Ministarstvo financija je obvezno predati obveznice ovlaštenicima naknade u roku od 60 dana od pravomoćnosti rješenja (toč. 6.), ukoliko obveznik naknade ne ispuni obvezu utvrđenu rješenjem ovlaštenici naknade imaju pravo radi ostvarenja svog prava podnijeti tužbu pred nadležnim sudom (toč. 7.). Nadalje je odlučeno da će se o preostalom dijelu zahtjeva tužitelja odlučiti naknadno (toč. 8.) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (toč. 9.).

2. Povodom izjavljene žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-942-01/18-01/268, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-03 od 7. prosinca 2021. poništio prvostupanjsko djelomično rješenje od 28. svibnja 2018. i odbio zahtjev tužitelja za priznanjem prava na naknadu za stanove u stambenoj zgradu u R., P. 9, sagrađenoj na k.č.br. … upisanoj u zk.ul. …, zk.ul. …, zk.ul. … i zk.ul. …, sve k.o. P..

3. Tužitelji su protiv rješenja tuženika pravodobno podnijeli tužbu ovom sudu kojom osporavaju zakonitost istoga navodeći u bitnome da je izostalo valjano obrazloženje o razlozima odbijanja njihovog zahtjeva, odnosno da nije razvidno kojim je to odredbama materijalnog prava propisano da nemaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu, smatrajući da je pogrešno primijenjena odredba čl. 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19, dalje: Zakon o naknadi) jer da pitanje povrata imovine oduzete njemačkim državljanima nije riješeno međudržavnim ugovorom koji bi regulirao predmetno pitanje u smislu čl. 10. Zakona o naknadi. Smatraju da su ispunjeni svi uvjeti za priznanjem predmetnog prava u skladu s odredbama Zakona o naknadi pa da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava pogrešno odlučeno o njihovom zahtjevu. Slijedom navedenog, predloženo je sudu donijeti presudu kojom će poništiti pobijano rješenje tuženika.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, 1. zainteresirana osoba u ovom sporu, u odgovoru na tužbu je u bitnome navela da je pravilno primijenjena odredba čl. 10. Zakona o naknadi jer je Sporazumom o reparacijama Njemačke, o uspostavi Međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata sklopljenog u Parizu 14. siječnja 1946. između Vlada Albanije, Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Belgije, Kanade, Danske, Egipta, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Grčke, Indije, Luksemburga, Norveške, Novog Zelanda, Nizozemske, Čehoslovačke, Južnoafričke Unije i Jugoslavije riješeno pitanje njemačke reparacije, a u sklopu te reparacije i pitanje imovine Nijemaca koja je oduzeta zakonima pojedinih država potpisnica toga Sporazuma. Navedenim Sporazumom je u Tablici udjela određen udio Jugoslavije koji je imala u ukupnim reparacijama koje je morala platiti Njemačka. Nadalje, poziva se na čl. 6. Sporazuma te Objavu uz Protokol o završetku okupacijskog režima u Saveznoj Republici Njemačkoj od 23. listopada 1954., objavljenom u Saveznom službenom listu- II. dio od 31. ožujka 1955. i Ugovora o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije objavljenog u istom Službenom listu. U Petom poglavlju čl. 3. ugovoreno je da Savezna Republika Njemačka neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera koje su provedene ili će se provesti protiv njemačke imovine u inozemstvu i druge imovine koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovu ratnog stanja ili na osnovu sporazuma koje su saveznici potpisali ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. Istim člankom da je propisano da nisu dopušteni nikakvi zahtjevi ili tužbe protiv osoba koje su stekle vlasništvo te imovine, protiv međunarodnih organizacija i stranih Vlada ili osoba koje su djelovale prema uputama tih organizacija i Vlada. Nadalje da je čl. 5. Petog poglavlja toga Ugovora propisano da će Savezna Republika Njemačka osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima kojima je zaplijenjena imovina na temelju mjera reparacije. Ističe da iz navedenog slijedi da je pitanje naknade imovine koja je oduzeta pripadnicima njemačkog Reicha, kao i imovine oduzete Nijemcima, riješeno međunarodnim sporazumima, a da se Savezna Republika Njemačka obvezala isplatiti naknadu vlasnicima kojima je ta imovina oduzeta pa tužitelji na temelju čl. 10. Zakona o naknadi nisu ovlaštenici prava. Pri tome se poziva na odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-215/21-3 od 30. rujna 2021. u kojoj je izraženo shvaćanje o pitanju prava na naknadu oduzete imovine njemačkim državljanima. Slijedom svega navedenog predloženo je sudu odbiti tužbeni zahtjev.

6. Grad Rijeka, 2. zainteresirana osoba u ovom sporu, iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na tužbu.

7. Budući da su pravno odlučne činjenice među strankama nesporne, da tužitelji osporavaju samo primjenu prava, da stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu zatražile održavanje rasprave, sud je bez održavanja rasprave, primjenom odredbe čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS), donio odluku u ovom sporu.

8. Među strankama u ovom sporu nije sporno da je:

- D. M. T. stekao vlasništvo nekretnine označene kao k.č.br. … upisane u zk. ul. … k.o. P. na temelju kupoprodajnog ugovora od 25. studenog 1929.;

-da je Odlukom Komisije za konfiskaciju njemačke imovine Gradskog NO-Sušak, broj 7789/45 od 7. rujna 1945. na temelju čl. 30. Zakona o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije ("Službeni list DFJ" broj 40/45) i čl. 1. Odluke AVNOJ-a o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile od 21. studenoga 1944. (dalje: Odluka AVNOJ-a od 21. studenoga 1944.) konfiscirana cjelokupna imovina njemačkom državljaninu D. M. T. ml. rođenom 22. studenog 1914.;

- da je predmetna nekretnina na temelju Odluke Kotarskog Narodnog suda na Sušaku broj: 303, 304 i 305/45 od 14. studenog 1945. prenesena u državnu svojinu i uknjižena u korist Demokratske Federativne Jugoslavije;

- da je predmetna nekretnina na temelju Uredbe o uknjiženju prava vlasnosti na državnoj nepokretnoj imovini ("Službeni list FNRJ" broj 58/47) i rješenja Glavne direkcije industrije za brodogradnju Rijeka, Broj: 2800/1 od 30. studenog 1948. uknjižena kao općenarodna imovina s organom upravljanja poduzeća "V." R.;

- da je na temelju rješenja Akademskog savjeta FNRJ u Beogradu broj 134 od 20. siječnja 1950. na k.č.br. 1373/1 upisan kao organ upravljanja Oceanografska stanica u Rijeci, zatim Ribarska stanica Rijeka;

- da je na temelju prijedloga NO Kotara Rijeka od 30. srpnja 1958. kao organ upravljanja upisan NO Kotara Rijeka;

- da je predmetna nekretnina prenesena u zk.ul. … k.o. P.;

- da je D. M. T. (rođen 22. studenoga 1914.) stekao njemačko državljanstvo 10. listopada 1938. i da je isto posjedovao do 6. listopada 1947.;

- da se D. M. T. rođen 22. studenoga 1914. ne vodi u evidencijama državljanstva Ministarstva unutarnjih poslova (evidencije optanata, prestanka državljanstva po osnovi otpusta, odricanja i oduzimanja te primitka u državljanstvo prirođenjem);

- da kao njemački državljanin s prebivalištem na Sušaku nije mogao steći bivše jugoslavensko državljanstvo sukladno odredbama Zakona o državljanstvu osoba na području pripojenom FNRJ po Ugovoru o miru s Italijom ("Službeni list FNRJ" broj 104/47);

- da nije upisan u knjigu državljana Matičnog ureda Rijeka;

- da je predmetna nekretnina konfiscirana D. M. T. kao njemačkom državljaninu.

9. Međutim, među strankama ovoga spora sporna je primjena materijalnog prava, odnosno je li odredba čl. 10. Zakona o naknadi pravilno primijenjena.

10. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Odredbom čl. 10. Zakona o naknadi propisano je da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

12. Naime, predmet ovoga spora se odnosi na oduzimanje imovine njemačkom državljaninu koje je izvršeno na temelju mjera u provođenju Odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. Konfiskacija se u smislu navedene Odluke provodila sukladno Zakonu o konfiskaciji koji ulazi u doseg primjene Zakona o naknadi, kao i Zakon o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba („Službeni list FNRJ“ broj 63/46) kojim je potvrđena i zamijenjena naprijed navedena Odluka.

13. Nadalje, 14. siječnja 1946. sklopljen je Sporazum o reparacijama Njemačke, o uspostavi međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata (dalje: Pariški sporazum iz 1946. godine) između Vlada Albanije, Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Belgije, Kanade, Danske, Egipta, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Grčke, Indije, Luksemburga, Norveške, Novog Zelanda, Nizozemske, Čehoslovačke, Južnoafričke Unije i Jugoslavije. Člankom 6.A. navedenog sporazuma ugovoreno je da će svaka vlada potpisnica, u skladu s postupcima koje sama odabere, čuvati ili se rješavati njemačke neprijateljske imovine koja je u njenoj nadležnosti na način koji je utvrđen kako bi se spriječio povrat imovine u njemačko vlasništvo ili kontrolu te će tu imovinu zaračunati u korist svog udjela u reparacijama (u neto iznosu bez akumuliranih poreza, založnih prava, troškova administracije, ostalih in rem pristojbi na određene konkretne stavke i na zakonita ugovorna potraživanja prema bivšim njemačkim vlasnicima takve imovine).

14. Savezna Republika Njemačka, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske te Republika Francuska potpisale su Konvenciju o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije od 26. svibnja 1952. i Protokol o završetku okupacijskog režima u Saveznoj Republici Njemačkoj od 23. listopada 1954. (dalje: Bonska konvencija iz 1955. godine) koja prema čl. 1. st. 1. Šestog poglavlja uzima u obzir i ranije sporazume vezane uz reparaciju. U čl. 3. st. 1. Šestog poglavlja Konvencije navedeno je da Savezna Republika Njemačka u budućnosti neće stavljati prigovore protiv mjera koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine, koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Saveznici (SAD, SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo) potpisali ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. U st. 3. istog članka i poglavlja Konvencije navedeno je da zahtjevi i tužbe protiv osoba koje su stekle vlasništvo ili im je vlasništvo preneseno na osnovi mjera opisanih u st. 1. i 2. istog članka, kao i zahtjevi i tužbe protiv međunarodnih organizacija, stranih vlada ili osoba koje su djelovale prema uputama tih organizacija ili vlada, nisu dopušteni. Čl. 5. istog poglavlja navedene Konvencije ugovoreno je da će Savezna Republika Njemačka osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima vrijednosti koje su zaplijenjene na osnovi mjera iz čl. 2. i 3. istog poglavlja Konvencije.

15. Dakle, iz citiranih odredbi Bonske konvencije iz 1955. godine jasno proizlazi da se Savezna Republika Njemačka obvezala naknaditi štetu ranijim vlasnicima vezano na mjere provedene u odnosu na imovinu njemačkih državljana u inozemstvu, na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Saveznici potpisali s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima.

16. Nadalje valja navesti da je 10. ožujka 1956. na temelju Bonske konvencije iz 1955. godine sklopljen Sporazum između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Vlade Savezne Republike Njemačke o reguliranju zahtjeva za odštetu za restitucije koje se ne mogu ostvariti i zahtjeva protiv njemačke obračunske kase, a kojim su riješena preostala pitanja nastala iz rata i okupacije vezana uz Peto poglavlje Bonske konvencije iz 1955. godine.

17. Stoga iz navedenog proizlazi da je navedenim međudržavnim sporazumima riješeno pitanje povrata imovine oduzete njemačkim državljanima na temelju mjera savezničkih država poduzetih nakon završetka Drugog svjetskog rata, koje uključuju i oduzimanje imovine sukladno Odluci AVNOJ-a od 21. studenoga 1944., Zakonu o konfiskaciji i Zakonu o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba.

18. Naime, iz relevantnog navedenog sadržaja Bonske konvencije iz 1955. godine u vezi s Pariškim ugovorom iz 1946. godine proizlazi da je Savezna Republika Njemačka prihvatila odredbe Pariškog sporazuma iz 1946. godine i preuzela obvezu obeštećenja svojim državljanima kojima je imovina oduzeta u inozemstvu, što se, dakle, odnosi i na imovinu oduzetu njemačkim državljanima na području današnje Republike Hrvatske.

19. Slijedom prethodno navedenoga, u predmetnoj upravnoj stvari nedvojbeno postoji zapreka za priznavanje prava na povrat imovine oduzete pravnom predniku tužitelja, njemačkom državljaninu, jer je Savezna Republika Njemačka međunarodnim sporazumima preuzela obvezu osigurati naknadu štete za oduzetu imovinu.

20. Stoga je, suprotno navodima tužitelja, u postupku donošenja pobijanog rješenja pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba čl. 10. Zakona o naknadi, slijedom čega je i pravilno odlučeno o zahtjevu tužitelja za priznanjem prava na naknadu za oduzetu imovinu.

21. Slijedom navedenog, budući da je pobijao rješenje tuženika ocijenjeno zakonitim to je tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a valjalo odbiti kao neosnovan te riješiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 11. svibnja 2022.

Sutkinja

Dubravka Zec v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćenici I. J. L. iz OD V., J., Š., S., J. & J., R., N. T. 9/V-VI

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa i uprave, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb,

- Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Frana Kurelca 3, Rijeka,

- 2. zainteresiranoj osobi Gradu Rijeci, Korzo 16, Rijeka