REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 91 Pž-2937/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Marković, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o. OIB 82925459345, Osijek, L. Jagera 5, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Borić & Toš u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFESEINBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1228/19-33 od 14. svibnja 2021., 11. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1228/19-33 od 14. svibnja 2021. u točkama I. i III. njene izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.781,00 kn.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1228/19-33 od 14. svibnja 2021. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 7.943,98 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosa od 20,92 kn sa zateznim kamatama dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.787,50 kn.

2. Pod istim poslovnim brojem prvostupanjski sud je donio rješenje kojim je utvrdio povlačenje tužbe u dijelu za isplatu iznosa od 76,72 kn sa zateznim kamatama.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude u točkama I. i III. njene izreke zbog svih žalbenih razloga. Predlaže da ovaj sud preinači presudu u pobijanom dijelu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama, podredno ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u vidu sastava žalbe u iznosu od 1.171,87 kn i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 600,00 kn.

4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu. Predlaže da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi presudu u pobijanom dijelu. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 531,00 kn.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu na temelju odredaba članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/07, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, imajući u vidu odredbu članka 467. stavka 1. ZPP-a, ocjena je ovog suda da je pravilna i zakonita.

7. Iz podataka u spisu i obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud je utvrdio da između stranaka nije sporno da su tuženik i TT sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-2995435 od 11. kolovoza 2005.

8. Uvidom u Ugovor prvostupanjski sud je utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP), dok je tuženik ugovor sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita pa je u tom ugovoru imao ulogu trgovca. Nadalje je utvrdio da je točkom 1. Ugovora ugovoreno da je iznos kredita kunska protuvrijednost 11.208,05 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, da je točkom 2. Ugovora ugovoreno da je redovna kamata 5,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika i da je točkom 7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

9. Nadalje je utvrdio da su TT i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu tražbine 7. lipnja 2019. čijom odredbom članka 2. TT ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između njega i tuženika, i to ugovora o kreditu broj 528-50-2995435 te da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti točno utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će tužitelj od dužnika (tuženika) zahtijevati isplatu ustupljene tražbine. Prvostupanjski sud je zaključio da je tražbina iz članka 2. Ugovora o ustupu odrediva, tj. da je odrediva činidba koja je predmet bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos, kao i da taj Ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te da je vidljivo kako se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, a da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će tužitelj pokrenuti. Stoga je zaključio da je takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, dok se visina tražbine može utvrditi financijskim vještačenjem.

10. Ocijenio je neosnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. To iz razloga jer tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi članka 3. točke 1. ZZP-a, a primatelj pravna osoba. Zaključio je da je tražbina koja je predmet ustupa novčana tražbina koje nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Zaključio je i da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa da nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije, kao i da identitet tražbine nije promijenjen ustupom što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO). Stoga je zaključio da novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač pa se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. S tim u vezi poziva se i na presudu Europskog suda C383/18 od 23. svibnja 2019. u kojoj je zauzeto takvo pravno stajalište.

11. Nadalje prvostupanjski sud navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parničnom postupku između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, u točki 4. njene izreke utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. tog te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naveo je i da je presudom ovog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., između ostalog, odbijena žalba Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 pod točkom 4. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Naveo je i da je presudom ovog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena žalba Raiffeisenbank Austria d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 4. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

12. Prvostupanjski sud je zaključio da je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koja se prema odredbi članka 53. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 57/11) primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

13. Također je zaključio i da pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. To iz razloga jer ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik TT pa se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Stoga zaključio da je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. te da se zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili TT i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 11. kolovoza 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

14. Zaključio je i da odredbe članka 502.a stavka 1. i članka 502.b ZPP-a i odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak presude u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koji se odnosi na tuženika, zaključio je da nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo u suprotnosti s navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

15. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darfin d.o.o. utvrdio je da razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope prema obračunu tuženika primjenom promijenjenih kamatnih stopa u odnosu na primjenu početne kamatne stope od 5,50% iznosi ukupno 2.013,11 kn te da je korisnik kredita primjenom valutne klauzule vezane uz švicarski franak pojedine mjesečne anuitete platio u većem iznosu, a pojedine anuitete u manjem iznosu u odnosu na ugovor o kreditu bez valutne klauzule, tj. ugovor o kreditu u kunskom iznosu pri čemu je iznos kredita onaj iznos u kunama koji je tuženik stvarno isplatio korisniku kredita. Također je utvrdio da je ukupna razlika koju je korisnik kredita preplatio ako se uzmu u obzir samo oni iznosi anuiteta koje je preplatio 5.951,79 kn, a ako se uzmu u obzir svi anuiteti, dakle i oni anuiteti u kojima je platio manje iznose uz primjenu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pa se ti iznosi odbiju od preplaćenih iznosa, tada je ukupno preplaćeni iznos 4.919,26 kn.

16. Zaključio je da se tuženik neosnovano poziva na odredbu članka 326. stavka 2. ZOO-a jer korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja. Budući da je zaključio da se u onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. da je u tom dijelu tuženik primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe, zaključio je da je tuženik sukladno odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi s odredbom članka 324. stavka 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, a što ukupno iznosi 5.951,79 kn. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule zaključio je da to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Stoga je zaključio da je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Slijedom navedenog zaključio je da je obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od 5.951,79 kn, a na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 2.013,11 kn.

17. Tuženikov prigovor zastare je ocijenio djelomično osnovanim. Zaključio je da tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a te da Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa. Nadalje je utvrdio da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena 4. travnja 2012. čime je zastara prekinuta sukladno odredbi članka 241. ZOO-a te da počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, a u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Kako je kolektivna tužba podnesena 4. travnja 2012., zaključio je da je nastupila zastara za restitucijski zahtjev u dijelu u kojem je korisnik kredita izvršio plaćanje tuženiku na temelju ništetnih ugovornih odredbi prije 4. travnja 2007.

18. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je u pogledu restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi najraniji preplaćeni iznos plaćen 11. prosinca 2007. (odnosi se na anuitet koji je dospio 30. studenog 2007.) pa da do podnošenja kolektivne tužbe nije protekao opći zastarni rok zbog čega nije nastupila zastara tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa za promjenjive kamatne stope. U odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio je da je iznos od ukupno 20,92 kn plaćeni tuženiku prije 4. travnja 2007. zbog čega je za tu tražbinu nastupila zastara zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je ocijenio osnovanim za iznos od 7.943,98 kn.

19.. U odnosu na zatezne kamate prvostupanjski sud je zaključio da prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zaključio je da iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga je zaključio da zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

20. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud zanemario njegove navode i dokazne prijedloge za koje postupanje nije dao nikakve razloge. Nadalje navodi da prvostupanjski sud temelji presudu na primjeni odredbe članka 502. c ZPP-a koja nije primjenjiva u ovom slučaju, kao i na odredbi članka 138.a ZZP-a. Nadalje navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer preuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su nejasni i proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije ukazujući da se radi o tražbini strogo osobne naravi koja se po svojoj naravi protivi prenošenju. Ističe i da utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite nemaju nikakav učinak na tužiteljeva prava i potraživanja te da je potrebno ocijeniti okolnosti konkretnog ugovornog odnosa. Stoga ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno odbio njegove personalne dokaze predložene na okolnost da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo te ne očitovavši se dostavljenim ispravama. Navodi da prvostupanjski sud zanemaruje na koju okolnost te vještačenje bilo određeno te da je prihvatio tužbeni zahtjev koji nije u skladu sa izračunom vještaka, dok je vještačenje izrađeno kao da je ugovoren kunski kredit. Navodi i da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare jer tužitelj nije potrošač. Ističe i da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen te da se eventualno radi o zabrani manjeg značaka kao i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je on nesavjesni stjecatelje. U odnosu na odluku o troškovima postupka navodi da je tužitelju priznat trošak sastava podneska od 9. listopada 2020. koji mu nije bio ni dostavljen zbog čega on smatra da nije bio potreban za vođenje postupka, kao ni podnesci od 24. listopada 2019. i 26. ožujka 2021. kojima tužitelj ponavlja već iznesen razloge.

21. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da prvostupanjski sud pravilno nije izvodio dokaze predložene po tuženiku koji su se odnosili na utvrđivanje postojanja/nepostojanja već presuđene stvari, odnosno ništetnosti točno određenih odredbi Ugovora o kreditu, a kakav pravni stvar je zauzet i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posebno odluci Rev-3142/2018 koja je potvrđena odlukom Ustavnog suda U-III-2233/2019. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije budući da je tužitelj aktivno legitimiran na temelju ugovora o cesiji. Navodi i da je prvostupanjski sud pravilno primijenio i odredbu članka 502.c ZPP-a, što je uostalom i pravni standard u svim revizijskim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i presudama Ustavnog suda Republike Hrvatske u „slučaju franak". Ističe i da je vještak pravilno izradio nalaz i mišljenje te da je presudom u kolektivnom sporu jasno deklarirana nepoštenost tuženika zbog čega je on nepošteni stjecatelj. Navodi i da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o zastari, ka i da prvostupanjski sud u ovom pojedinačnom sporu nije trebao utvrđivati ništetnost spornih odredbi budući da je pravomoćno utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu na koji način je istodobno utvrđena i u svakom pojedinačnom sporu radi isplate.

22. Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je ovog suda da njima tuženik nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu.

23. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno primjenom odredbe članka 80. ZOO-a ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije, pravilno zaključivši da tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač te da se identitet tražbine ne mijenja njenim ustupanjem pa sva prava koja je za naplatu tre tražbine imao ustupitelj ima i tužitelj kao primatelj tražbine. S obzirom na to da Ugovor o ustupu tražbine ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom i nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima aktivnu legitimaciju.

24. Nadalje, tuženik neosnovano ukazuje u žalbi da je prvostupanjski sud bio dužan provoditi dokazni postupak za konkretan slučaj jer da se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini. S tim u vezi pravilno je primijenio odredbu članak 502.a stavka 1., članka 502. b. i članka 502.s ZPP-a, te zaključio da te odredbe ZPP-a kao i odredbe ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarena potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. stavka 1. ZPP-a. Stoga s obzirom na sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebno u navedenom pravcu ponovno izvoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

25. Iako je u odnosu na iznos od 7.943,98 kn pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare, pravilno primijenivši opći zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO, prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da zastarni rok počinje teći od ispunjenja činidbe iz ništetnog ugovora. Naime,Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da su prema odredbi članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima („Narodne novine" broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18 i 126/19) pravna shvaćanja zauzeta na sjednici odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske obvezatna za drugostupanjska vijeća i suce pojedince građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako i za ovaj sud, zastara u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude ovog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena navedena presuda u točki 4. njene izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je Raiffeseinbank Austria d.d. od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Međutim, kako je tužba u ovom konkretnom slučaj podnesena 12. lipnja 2019., tužiteljeva tražbina u iznosu od 7.943,98 kn nije zastarjela jer do njenog podnošenja nije protekao opći zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a. Stoga je neovisno o tome što je prvostupanjski sud pogrešno kao početak tijeka zastarnog uzeo trenutak ispunjenja činidbe iz ništetnog ugovora, pravilno tuženiku naloži plaćanje iznosa od 7.943,98 kn, kojeg je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka, ocijenivši stručnim i argumentiranim, te uzimajući u obzir da nijedna stranka nije imala pitanja za vještaka i primjedbe na izračun po osnovi razlike s primjenom promjenjive kamatne stope i bez promjenjive kamatne stope i primjenom valutne klauzule i bez valutne klauzule.

26. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o troškovima parničnog postupka primjenom odredbe članka 154. stavka 5. i članka 155. ZPP-a. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno tužitelj priznao trošak sastav podneska od 24. listopada 2019., 9. listopada 2020. i 26. ožujka 2021., ocijenivši ih ostalim podnescima u smislu Tbr. 8/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" broj: 142/12, 103/14. 118/14 i 107/15) za što tužitelju pripada trošak u iznosu od 187,50 kn za svaki, uvećan za PDV od 25% sukladno Tbr. 42. Tarife.

27. Budući da tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost presude u pobijanom dijelu, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti njegovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u tom dijelu (točka I. izreke ove presude).

28. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 531,00 kn jer sastav odgovora na žalbu nije bila radnja potreba za vođenje žalbenog postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a (točka II. izreke ove presude).

Zagreb, 11. svibnja 2022.

Sudac

Nevenka Marković