REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 896/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Davor Vidović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5192/15-2 od 6. studenoga 2017., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama, poslovni broj Pn-2072/15 od 18. svibnja 2015., na sjednici održanoj 11. svibnja 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5192/15-2 od 6. studenoga 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama poslovni broj Pn-2072/15 od 18. svibnja 2015. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanim drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđeno je rješenje suda prvoga stupnja kojim je predmetna tužba, u kojoj je sadržan zahtjev za isplatu naknade štete od tuženika u iznosu od 2.768.834,00 kn sa zateznim kamatama, odbačena.

2. Protiv drugostupanjskoga rješenja tužiteljica je podnijela reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. u vezi s čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, dalje: ZPP) zbog „razloga propisanih čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku“ i predložila je ovom revizijskom sudu da ukine nižestupanjska rješenja i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak.

3. Tuženica na reviziju nije odgovorila.

4. Na temelju odredbe čl. 392.a u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP ovaj je sud pobijano rješenje ispitao u cijelosti, jer ga tužiteljica revizijom u tom opsegu i pobija, i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

5. Revizija je osnovana.

6. Prvostupanjski je sud predmetnu tužbu odbacio tek paušalno se pozvavši na to da „tužiteljica nije postupila prema odredbi čl. 186.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ... " jer se nije prije podnošenja tužbe obratila nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora", ne izjašnjavajući se pritom o tužbenim navodima prema kojima ne proizlazi takva tužiteljičina obveza.

7. Potvrđujući pravilnost shvaćanja prvostupanjskoga suda prema kojem je postojala tužiteljičina obveza, koju nije ispunila, obratiti se prije podnošenja tužbe državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, i time pravilnost primjene odredaba čl. 186.a st. 1. i 6. ZPP, drugostupanjski je sud obrazložio da to što je, kao zakonska nasljednica svoga oca sada pokojnoga KC, podnijela zahtjev Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske za naknadu štete radi postizanja nagodbe, tužiteljicu nije oslobodilo dužnosti da podnese zahtjev državnom odvjetništvu prema odredbi čl. 186.a st. 1. ZPP, „jer tužiteljica ne traži naknadu štete prema odredbama ZKP“ te se stoga „ne radi o situaciji propisanoj odredbom čl. 186.a st. 7. ZPP već tužiteljica kao zakonska nasljednica traži naknadu štete zbog konfiskacije imovine pokojnog oca“.

8. Osnovano tužiteljica u reviziji ukazuje na to da su razlozi na koje se drugostupanjski dud pozvao proturječni stanju spisa.

9. Relevantne postupovnopravne odredbe u ovom su slučaju:

- odredbe čl. 186.a st. 1., 6. i 7. ZPP koje glase:

„(st. 1.) Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba.

(st. 6.) Sud će odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka iz stavka 2. ovoga članka.

(st. 7.) Odredbe prethodnih stavaka ovoga članka ne primjenjuju se u slučajevima kada je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili nekom drugom tijelu.“ te

odredbe čl. 476. i 477. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, dalje: ZKP/97) koje su na temelju odredbe čl. 573 al. 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 152/08, dalje: ZKP/12) bile na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, koje glase:

"Čl. 476.

(1) Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba prema kojoj je bila pravomoćno izrečena kaznena sankcija ili koja je proglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena, osim ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zato što je u novom postupku oštećenik kao tužitelj, odnosno privatni tužitelj odustao od progona ili što je oštećenik odustao od prijedloga, a do odustanka je došlo na temelju sporazuma s okrivljenikom.

(2) Osuđenik nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzročio svoju osudu, osim ako je na to bio prisiljen. (3) U slučaju osude za kaznena djela u stjecaju pravo na naknadu štete može se odnositi i na pojedina kaznena djela glede kojih je udovoljeno uvjetima za priznanje naknade.

Čl. 477.

(1) Pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda.

(2) Prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade."

10. Tužiteljica je u tužbi navela da pravo na naknadu štete ima kao zakonska nasljednica svoga oca sada pokojnoga KC, jer je on presudom Vojnog suda Vojne oblasti Vojvodine za Srem broj 527/1945 od 31. svibnja 1945. i Višeg vojnog suda Jugoslavenske armije broj II. Sud. br. 1163/1945 od 12. lipnja 1945. osuđen na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od deset godina s gubitkom političkih i pojedinih građanskih prava te na konfiskaciju kuće u [adresa], a te presude da su poništene pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Kv-I-279/10 od 12. travnja 2012. Iz tužbe proizlazi kako smatra da joj pravo na naknadu štete pripada prema citiranim pravilima ZKP-a/97 o pravu na naknadu štete zbog neopravdane osude te je navela da se prije podnošenja predmetne tužbe u skladu s odredbom čl. 477.st. 2. ZKP/97 obratila Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske i tužbi je priložila taj zahtjev kao i odgovor toga Ministarstva kojim je njen zahtjev otklonjen.

11. Tužitelj u parničnom postupku je taj koji određuje činjeničnu osnovu svoga zahtjeva (čl. 186. st. 1. ZPP). Stoga, ako tužiteljica tvrdi da joj naknada štete pripada zbog neopravdane osude osobe čiji je zakonski nasljednik, konkretno i da „tužiteljica svoje pravo crpi iz odluke ... (presude Županijskog suda u Zagrebu broj Kv-I-279/10)

...“ te se na propise koji daju pravo osobama na naknadu štete zbog neopravdane osobe i poziva (iako pravnu osnovu tužitelj nije dužan navesti, a za onu navedenu sud nije vezan – čl. 186. st. 3. ZPP), nije jasno zašto drugostupanjski sud smatra da „tužiteljica ne traži naknadu štete prema odredbama ZKP“. To što pak tužiteljica visinu naknade štete postavlja kao tržišnu vrijednost njenom ocu konfiscirane nekretnine nije dalo za osnovu drugostupanjskom sudu da zaključi kako se ovdje ne radi o tužbi sa zahtjevom za naknadu štete po osnovi neopravdane osude te da tužiteljici ukazuje na to da se ovdje ne radi o takvoj tužbi i da se trebala obratiti državnom odvjetništvu u skladu s odredbom čl. 186.a st. 1. ZPP, a ne Ministarstvu, u skladu s odredbom čl. 477.st. 2. ZKP/97. Posve je pak druga stvar bi li tužiteljičin prednik, a sada i ona, imao pravo na naknadu štete po osnovi po kojoj se ona predmetnom tužbom traži.

12. Stoga osnovano tužiteljica ukazuje na to da je ovakvim obrazloženjima obje nižestupanjske odluke ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

13. S obzirom na navedeno, odlučeno je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP kao u t. I. izreke.

14. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud ponovno razmotriti postoje li u ovom slučaju pretpostavke za dopuštenost predmetne tužbe u skladu s odredbom čl. 186. st. 7. ZPP. Utvrdi li da takve pretpostavke postoje, odlučit će o tužbenom zahtjevu, ako pak zaključi da je tužba nedopuštena odbacit će je i za takvu odluku dati jasne i neproturječne razloge.

15. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (t. II. izreke).

Zagreb, 11. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić