REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4508/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J., iz K. P., OIB ..., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-856/19-2 od 13. lipnja 2019., kojim je djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-4792/18-116 od 29. travnja 2019., u sjednici održanoj 11. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja u odnosu na prvo postavljeno pitanje koje glasi:

„1. Prestaje li tužitelju pravo na kondemnatornu pravnu zaštitu u ponovljenom postupku koji se vodi nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo nižestupanjske presude i predmet vratio na ponovno suđenje, činjenicom da je tužitelj u postupku izravne naplate naplatio svoju tražbinu utemeljenu na ukinutoj ovršnoj ispravi, bez obzira što mu se u postupku i nadalje osporava pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva?“,

te se preinačava presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-856/19-2 od 13. lipnja 2019. u dijelu u kojem je prihvaćena žalba tuženice i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 72.723,86 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose na način da se odbija žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-4792/18-116 od 29. travnja 2019. pod toč. I. izreke u dijelu kojim je taj dio tužbenog zahtjeva prihvaćen kao osnovan.

r i j e š i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na drugo postavljeno, treće postavljeno, četvrto postavljeno i peto postavljeno pitanje, a koji glase:

„2. Treba li se smatrati da u slučaju obnašanja višednevnih uzastopnih dežurstava iz čl. 108. i 157. Službovnika oružanih snaga - višednevnih uzastopnih straža u trajanju od 24 sata dnevno sati u kojima tužitelj nije neposredno radno angažiran, a prilikom kojih djelatna vojna osoba boravi na radnom mjestu spremna postupiti po svakoj zapovijedi, ne predstavlja radno vrijeme iako djelatna vojna osoba ne smije napuštati radno mjesto?

3. Treba li se smatrati da u slučaju obnašanja višednevnih uzastopnih dežurstava iz čl. 108. i 157. Službovnika oružanih snaga - višednevnih uzastopnih straža u trajanju od 24 sata dnevno, sate u kojima tužitelj nije neposredno radno angažiran, a prilikom kojih djelatna vojna osoba boravi na radnom mjestu spremna postupiti po svakoj zapovijedi, ne treba ni na koji način vrednovati prilikom isplate plaće djelatnoj vojnoj osobi iako djelatna vojna osoba ne smije napuštati radno mjesto?

4. Treba li se provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, u kojemu tužitelj ne može napustiti mjesto rada, isplatiti tužitelju po satnici redovnog rada ili po nekim drugim osnovama iz čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike NN 92/2004 kao npr. rad u smjenama odnosno čl. 57. u svezi čl. 44. st. 4. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike NN 93/2008?

5. Može li se u slučaju obnašanja višednevnih uzastopnih dežurstava iz čl. 108. i 157. Službovnika oružanih snaga - višednevnih uzastopnih straža u trajanju od 24 sata dnevno provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, u kojemu tužitelj ne može napustiti mjesto rada, smatrati pasivnim dežurstvom na radnom mjestu iz čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike NN 92/2004 kao npr. rad u smjenama odnosno čl. 57. u svezi čl. 44. st. 4. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike NN 93/2008?“

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda obvezana je tuženica na isplatu tužitelju iznosa od 72.723,86 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose i troškovima postupka u iznosu od 23.327,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom (toč. I. izreke) dok je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 16.424,14 kn (toč. II. izreke) i zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak (toč. III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je potvrđena prvostupanjska odluka u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke a djelomično preinačena u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 72.723,86 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose. Rješenjem je ukinuta odluka o troškovima postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) uz tvrdnju da odluka u sporu ovisi o rješavanju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ovom revizijskom sudu da se pobijana presuda preinači ili ukine. Potražuje i trošak revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Temeljem čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7. Predmet je spora zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe, za isplatu razlike plaće s osnova ostvarenog prekovremenog rada te rada subotom, nedjeljom, noću i blagdanima u razdoblju od svibnja 2003. do travnja 2006. godine.

8. Prvostupanjski sud donio je odluku ocijenivši da je u utuženom razdoblju tužitelj radio prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama i blagdanom, a da mu tuženica za taj rad nije u cijelosti isplatila dodatke na plaću, sve pozivom na odredbe čl. 3., čl. 14. i čl. 97. st. 1. i 2. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07; dalje: ZSOS); čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 141/04 i 150/04; dalje: KU) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08; dalje: KU) te odredbe Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR).

9. Pritom, polazeći od utvrđenja da je tijekom utuženog razdoblja tužitelj obavljao stražarsku službu, prvostupanjski sud je na temelju svih provedenih dokaza, ocjenjujući opseg tužiteljevog prekovremenog rada, tužitelju priznao kao prekovremeni rad za te dane šesnaest sati dnevno s odbitkom dnevnog odmora od osam sati, umanjeno za sate rada za koje je tužitelj dobio i iskoristio slobodne dane, te na taj način utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvario dodatke na plaću, a koji mu nisu plaćeni, u visini od 72.723,86 kn koji iznos je tužitelju i dosudio a za više zatraženo ga odbio.

10. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku odluku u dosuđujućem dijelu i odbio i preostali tužbeni zahtjev navodeći da je pogrešan stav prvostupanjskog suda o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva.

11. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je 18. srpnja 2014. donio odluku broj Pr-756/07 kojom je obvezao tuženicu na isplatu tužitelju iznosa od 97.360,06 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 19.612,50 kn, koja odluka je potvrđena od strane drugostupanjskog suda presudom broj Gž R-2038/14 od 24. ožujka 2015. ali su obje odluke ukinute od strane ovog revizijskog suda rješenjem broj Revr 1107/15 od 4. srpnja 2018. Temeljem pravomoćne presude, putem izvansudske ovrhe, tužitelj je naplatio ukupan iznos od 265.956,39 kn.

12. Tužitelj je u reviziji naveo da odluka u ovom postupku ovisi o rješavanju pravnih pitanja važnih za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer da revizijski sud o istima još nije zauzeo shvaćanje, a o tim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova a koja pitanja glase:

„1. Prestaje li tužitelju pravo na kondemnatornu pravnu zaštitu u ponovljenom postupku koji se vodi nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo nižestupanjske presude i predmet vratio na ponovno suđenje, činjenicom da je tužitelj u postupku izravne naplate naplatio svoju tražbinu utemeljenu na ukinutoj ovršnoj ispravi, bez obzira što mu se u postupku i nadalje osporava pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva?

2. Treba li se smatrati da u slučaju obnašanja višednevnih uzastopnih dežurstava iz čl. 108. i 157. Službovnika oružanih snaga - višednevnih uzastopnih straža u trajanju od 24 sata dnevno sati u kojima tužitelj nije neposredno radno angažiran, a prilikom kojih djelatna vojna osoba boravi na radnom mjestu spremna postupiti po svakoj zapovijedi, ne predstavlja radno vrijeme iako djelatna vojna osoba ne smije napuštati radno mjesto?

3. Treba li se smatrati da u slučaju obnašanja višednevnih uzastopnih dežurstava iz čl. 108. i 157. Službovnika oružanih snaga - višednevnih uzastopnih straža u trajanju od 24 sata dnevno, sate u kojima tužitelj nije neposredno radno angažiran, a prilikom kojih djelatna vojna osoba boravi na radnom mjestu spremna postupiti po svakoj zapovijedi, ne treba ni na koji način vrednovati prilikom isplate plaće djelatnoj vojnoj osobi iako djelatna vojna osoba ne smije napuštati radno mjesto?

4. Treba li se provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, u kojemu tužitelj ne može napustiti mjesto rada, isplatiti tužitelju po satnici redovnog rada ili po nekim drugim osnovama iz čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike NN 92/2004 kao npr. rad u smjenama odnosno čl. 57. u svezi čl. 44. st. 4. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike NN 93/2008?

5. Može li se u slučaju obnašanja višednevnih uzastopnih dežurstava iz čl. 108. i 157. Službovnika oružanih snaga - višednevnih uzastopnih straža u trajanju od 24 sata dnevno provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, u kojemu tužitelj ne može napustiti mjesto rada, smatrati pasivnim dežurstvom na radnom mjestu iz čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike NN 92/2004 kao npr. rad u smjenama odnosno čl. 57. u svezi čl. 44. st. 4. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike NN 93/2008?“

13. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj, kada je višednevno obavljao poslove straže i rada na terenu, imao pravo na slobodno vrijeme od osam sati dnevno koje je koristio za odmor i koje vrijeme, unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, nije proveo na poslovima radnog mjesta. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata djelatne vojne osobe u stražarskoj službi, odnosno njenog rada na terenu, i to (suprotno tvrdnjama tužitelja) samo osnovom činjenice što ta osoba ne može napustiti područje rada pa taj dnevni odmor ostvaruje na tome području, a ne u svom domu.

14. Postavljenim pitanjima, od drugog do petog, tužitelj polazi od tvrdnje da je, za vrijeme višednevnog obavljanja stražarske službe i rada na terenu, efektivno neprekidno radio dvadeset četiri sata dnevno, odnosno da je faktično radio i tijekom osam sati dnevnog odmora ili je bio spreman na izvršavanje zapovijedi, koje vrijeme stoga smatra dijelom radnog vremena podredno pasivnim dežurstvom, što je suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima sudova u ovom konkretnom predmetu. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su odlučne činjenice: stvarno odrađeni sati rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog - zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova, te je na temelju tako utvrđenih činjenica, primjenom relevantnih materijalnopravnih propisa, odlučeno o zahtjevu tužitelja za isplatu dodataka na plaću.

15. Slijedom navedenog, budući da pitanja koja revident postavlja u reviziji, od drugog do petog, polaze od činjeničnih utvrđenja suprotnih utvrđenjima suda u konkretnom predmetu, navedena pitanja se ne mogu smatrati važnima za rješavanje konkretnog spora, a posljedično niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP a o istima je revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje odluci broj Revr-133/15-2 od 3. siječnja 2017. i drugima.

16. Kako u reviziji, od drugog od petog pitanja, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za njezinu dopuštenost, propisane odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, valjalo je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP, odlučiti kao u toč. I. izreke rješenja ovog suda.

17. U odnosu na prvo postavljeno pitanje, kao opravdanje važnosti razloga, tužitelj se poziva na odluke revizijskog suda broj Revr 624/2011-2 od 25. svibnja 2011. i broj Rev-x 798/2010-2 od 14. listopada 2010.

18. Prema odredbi čl. 62. st. 1. toč. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 - dalje: OZ), nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio ako je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez učinka i to prema st. 5. u roku od tri mjeseca od dana kad je ovršenik saznao za razlog za protuovrhu, a najkasnije u roku od jedne godine od dana provedbe ovrhe. U slučaju da je protekao navedeni rok ovršeniku pripada pravo tražiti vraćanje novčanog iznosa sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). odnosima („Narodne novine“, broj

19. S obzirom na navedeno, a kako tuženica i nadalje osporava osnov tužbe, u situaciji ako tuženica ima pravo tražiti vraćanje stečenog bez osnove odnosno primljenog po osnovi ukinute presude, to postoji obveza tužitelja na vraćanje primljenog iznosa pa se ne može smatrati da je potraživanje ispunjeno prema odredbi čl. 160. ZOO.

20. Kada je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da, kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom neovisno o tome traje li odmor osam sati neprekidno ili je zbog specifičnosti službe organiziran na drugačiji način. Rad djelatne osobe, za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe u kontinuitetu, prilikom isplate plaće, ne može se vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata (tako i ovaj sud u odlukama broj Revr 753/09 od 17. studenog 2009., Revr 811/13 od 1. lipnja 2016., Revr-51/17 od 17. listopada 2017., Revr-134/18 od 19. prosinca 2018. i dr.).

21. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti presudu suda drugog stupnja u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 72.723,86 kn sa zateznom kamatom na način da se žalba tuženice odbija i potvrđuje prvostupanjska odluka pod toč. I. izreke u dijelu kojim je taj dio tužbenog zahtjeva prihvaćen kao osnovan, a temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

22. Odluka iz toč. II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP obzirom da je drugostupanjski sud ukinuo odluku o troškovima postupka.

Zagreb, 11. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.