REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1982/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. P., OIB ..., iz S. B., koju zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u S. B., protiv prvotuženika A. P., OIB ..., iz S. B., i drugotuženika P. B. Z. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u S. B., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-204/2018-2 od 25. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-447/2016-24 od 5. siječnja 2018., na sjednici održanoj 11. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se kao neosnovana revizija tužiteljice A. P. protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-204/2018-2 od 25. veljače 2019.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice i zahtjev drugotuženika P. b. Z. d.d. za naknadom troškova postupka u povodu revizije.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj I-221/97-3 od 10. veljače 1997., sada poslovi broj Ovrv-793/06, nedopuštena za ½ prava suvlasništva na nekretninama upisanim u Z.U.10871 k.o. S. B. za etaže rednog broja 11., 12., 13., 14., 15. i 16., koje se nalaze u kući, dvorištu i oranici, a koja je sagrađena na kč. broj 3437/2 sa 1293 m2, te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka, a tužiteljici je naloženo da drugotuženiku P. b. Z. d.d. naknadi troškove postupka u iznosu od 131.875,00 kuna.

2. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19. - u nastavku teksta: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti ili ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove postupka u povodu revizije.

3. U odgovoru na reviziju drugotuženik P. b. Z. d.d. osporava revizijske navode predlažući njeno odbijanje. Zahtijeva troškove tog odgovora.

4. Revizija nije osnovana.

5. Na temelju čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Neosnovano tužiteljica ističe da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer su u obrazloženju odluka tih sudova sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, i one nemaju nedostataka koji bi onemogućavali ispitivanje.

6.1. Revizijski prigovori tužiteljice vezani za pogrešnu ocjenu dokaza predstavljaju razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojeg se ne može pobijati odluka prema odredbi čl. 385. ZPP. Neprihvaćanje dokaznih prijedloga tužiteljice u prvostupanjskom postupku upućuju da ističe razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi odredbe čl. 8. ZPP-a. Drugostupanjski sud je odgovorio na ovaj žalbeni navod obrazlažući svoju odluku pravno uvjerljivim razlozima koje prihvaća i ovaj revizijski sud.

6.2. Drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene razloge koji su od odlučnog značenja, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375 st. 1. ZPP-a, na koju se revidentica opisno poziva.

7. Predmet spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe u premetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj I-221/97-3 od 10. veljače 1997., sada poslovi broj Ovrv- 793/06, na nekretnini opisanoj u odlomku 1. obrazloženja ove odluke.

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je prvotuženik A. P. upisani vlasnik za cijelo opisane nekretnine te da je on 1996. založio predmetne nekretnine kao osiguranje vraćanja kredita koji je ugovoren između društva P. d.o.o. i drugotuženika P. b. Z. d.d., koji je teret upisan u zemljišne knjige 15. siječnja 1996.;

- da je 31. siječnja 1997. drugotuženik P. b. Z. d.d. pokrenuo postupak radi prisilne naplate potraživanja po predmetnom kreditu na predmetu zaloga;

- da je tužiteljica, kao treća osoba, u tom ovršnom postupku 2004. podnijela prigovor da su nekretnine koje su predmetom ovrhe njeno suvlasništvo kao bračna stečevina radi čega je upućena u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

8.1. Drugostupanjski sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda da su i tužiteljica i drugotuženik P. b. Z. d.d. savjesni u odnosu na navedeni pravni odnos, jer da tužiteljica, iako je za pretpostaviti da je morala znati, ipak nije znala za postupanje supruga prvotuženika A. P. prilikom zalaganja nekretnina koje predstavljaju njihovu bračnu stečevinu. Kako je predmet tog zaloga u zemljišnim knjigama upisan kao (samo) vlasništvo prvotuženika A. P., a drugotuženik P. b. Z. d.d. kao treća osoba pravo zaloga je stekao povjerenjem u zemljišne knjige, to nižestupanjski sudovi cijene da je taj tuženik savjesni stjecatelj. Stoga zaključuju da tužiteljica ne može s uspjehom ostvariti pravnu zaštitu prava suvlasništva stečenog na temelju zakona kao bračne stečevine, kad to pravo nije bilo upisano u zemljišne knjige, dajući prednost u zaštiti stečenog prava drugotuženiku P. b. Z. d.d. kao trećoj savjesnoj osobi, koji je svoje pravo stekao povjerenjem u zemljišne knjige.

8.2. Pritom drugostupanjski sud neosnovanim cijeni žalbene prigovore tužiteljice, koje ponavlja i u reviziji, da su zaposlenici drugotuženika P. b. Z. d.d., kao građani S. B. morali znati za dugogodišnji brak tužiteljice i prvotuženika te da su morali pretpostaviti da založene nekretnine predstavljaju njihovu bračnu stečevinu. To jer po pravnom shvaćanju tog suda sama činjenica da je netko za vrijeme trajanja braka stekao određenu imovinu ne znači da se radi automatizmom o bračnoj stečevini. Isto tako je pravnog shvaćanja da bi se radilo o nesavjesnost drugotuženika, banke, kod zasnivanja založnog prava, da je potrebno dati konkretne činjenice koje navode na takav zaključak, a ne općenito, tvrdnjama da su zbog ugleda prvotuženika A. P. i zbog male sredine, svi građani, pa tako i zaposlenici drugotuženika morali imati takva saznanja. Taj sud od značaja cijeni i pasivnost tužiteljice u odnosu na upis prava vlasništva stečenog na temelju zakona, jer da iako ona nema zakonske obveze na upis prava vlasništva stečenog zakonom u zemljišne knjige, da u situaciji, kada nositelj toga prava isto ne upiše u zemljišne knjige, može se naći u pravnoj situaciji u kojoj je danas tužiteljica, pri čemu da je ona u braku od 1977., nekretnine su supružnici stekli osamdesetih godine prošlog stoljeća, teret je upisan 1996., da bi tužiteljica tek 2004. podnijela prigovor radi zaštite svojih eventualnih prava na predmetnim nekretninama, pa je pravnog stava da se takvo ponašanje ne može smatrati ponašanjem dobrog gospodara i da ono može dovesti do toga da se suprotstavi pravo treće osobe, kao u ovom slučaju.

9. Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev zaključivši da tužiteljica na predmetnim nekretninama nema pravo koje bi sprječavalo ovrhu.

10. Na temelju odredbe iz čl. 277. i čl. 283. st. 1. Zakon o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", br. 11/78., 45/89. i 59/90.) zajedničkom imovinom (u konkretnom slučaju predmetnom nekretninom) bračni drugovi raspolažu sporazumno.

10.1. Prema odredbi iz čl. 130. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09.,i 143/12. i 152/14., u nastavku teksta: ZV), vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano, a sukladno čl. 122. st. 3. ZV-a, nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao zemljišnoknjižno stanje.

10.2. Prema čl. 61. st. 2. ZV-a, iznimno, od stavka 1. tog članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, s tim da se odredbe stavka 2. tog članka na odgovarajući način primjenjuju i na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari (u ovom slučaju založnog prava).

10.3. Slijedom toga, i protivno navodima revidentice, za pravilnu prosudbu o pravnoj (ne)valjanosti raspolaganja zajedničkom imovinom, a time i utvrđenja (su)vlasničkih prava tužiteljice na predmetnoj nekretnini kao prethodnog pitanja za odluku o tužbenom zahtjevu, bilo je potrebno utvrditi savjesnost ili nesavjesnost (dobru vjeru) svih sudionika predmetnog pravnog posla, ali i tužiteljice koja nije bila formalni sudionik tog pravnog odnosa.

10.4. U tom su smislu nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da je tužena banka, s obzirom na stanje zemljišne knjige i postojeći upis prava vlasništva na ime supruga tužiteljice, bila u dobroj vjeri jer nije znala niti je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati u to da stvar ne pripada upisanom zemljišnoknjižnom vlasniku. Zbog toga je pravilan zaključak da je P. b. Z. d.d., Z., postupala u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige i zato glede upisanog založnog prava uživa zaštitu prema odredbama zakona.

11. Dakle, pravo stjecatelja koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ima jaču pravnu zaštitu od prava suvlasnika ili zajedničkog vlasnika čije pravo vlasništva je stečeno na temelju zakona, a u vrijeme stjecateljeva upisa prava u zemljišnu knjigu pravo vlasništva stvarnog vlasnika nije bilo upisano (tako i Rev 1031/2020 od 21. listopada 2020.).

12. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, to je na temelju čl. 393. ZPP-a presuđeno kao u izreci pod točkom I. ove odluke.

13. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a tužiteljici nije dosuđen trošak u povodu revizije jer s tim pravnim lijekom nije uspjela u sporu, a drugotuženiku P. b. Z. d.d. nije dosuđen zatraženi trošak odgovora na reviziju jer isti nije potreban trošak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke.

Zagreb, 11. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.