REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 6 Pž-1160/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Božene Zajec, suca izvjestitelja i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. F., I., T., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. V., D. J., M. I., I. B. K.,

V. V. i A. A., iz P., protiv tuženika M. P., G., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda F. S. i L. T., iz P., radi naknade štete od 600.000,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-441/2020-123 od 11. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-441/2020-123 od 11. prosinca 2020. u pobijanim točkama I., II. i III. njezine izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Tuženik M. P., G., OIB: … je dužan naknaditi društvu T. I.N.C. d.o.o., P., OIB: … štetu u iznosu od 128.915,00 kn (slovima: stodvadesetosamtisuća- devetstopetnaest kuna) sa zakonskim zateznim kamata tekućim od 11. prosinca 2020. do isplate, po stopi od 5,89 %, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

Tuženik M. P., G., OIB: … je dužan naknaditi društvu T. I.N.C. d.o.o., P., OIB: … štetu u iznosu od 471.085,00 kn sa zakonskim zateznim kamata tekućim od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

III. Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 6.825,00 kn (slovima: dvadesetšesttisućaosamstodvadesetpet kuna) u roku od 15 dana.

IV. Odbacuje se zahtjev tuženika za naknadu troškova pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn.“

2. U bitnome prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka, po tužbenom zahtjevu temeljenom na odredbi čl. 453. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12 i 68/13; dalje: ZTD) utvrdio postojanje tuženikove odgovornosti kao član uprave društva, da društvu T. I.N.C. d.o.o., P. (dalje: Društvo), naknadi štetu sukladno odredbi čl. 430. u svezi s čl. 252. ZTD-a ocijenivši osnovanim tužbeni zahtjev za iznos od 128.915,00 kn kao u točki I. izreke, dok je u preostalom dijelu za iznos od 471.085,00 kn tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan kao u točki II. njezine izreke.

3. Žalbu je podnio tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u točkama II. i III. njezine izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pobija odluku suda u dijelu tužbenog zahtjeva koji je odnosi se na štetu (izgubljenu dobit) društva T. I.N.C. d.o.o., uslijed prenošenja poslova tog društva na društvo E. N. d.o.o., na koju okolnost je predlagao saslušanje svjedoka i dostavu dokumentacije po tuženiku, a što je sud odbio ne obrazlažući razloge za odbijanje predloženih svjedoka, niti da presuda ne sadrži razloge zbog kojih sud nije pozvao tuženika na dostavu dokumentacije koja bi bila potrebna vještaku za utvrđivanje iznosa izgubljene dobiti Društva, čime je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Navodi da je uslijed toga pogrešna odluka o parničnom trošku. Predlaže ovom sudu ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama II. i III. njezine izreke i vratiti u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.

4. Tuženik žalbom pobija presudu u točku I. njezine izreke iz svih žalbenih razloga. Smatra da je trebalo udovoljiti njegovom prijedlogu za provođenje drugog financijskog vještačenja, zbog velike razlike u primjeni dinamičke i statičke metode. Osim toga, ističe i prigovor zastare, kako je to isticao u postupku. Predlaže ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje radi provođenja novog financijskog vještačenja, odnosno preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, uvećan za trošak žalbenog postupka.

5. Odgovor na žalbe nije podnesen.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Prvostupanjski sud, u obrazloženju svoje presude, obrazlaže razloge zbog kojih postoji odgovornost tuženika na temelju odgovornosti člana uprave iz čl. 252. u vezi čl. 430. ZTD-a.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete od tuženika kao člana uprave Društva da Društvu naknadi štetu u smislu odredbe čl. 430. u vezi s čl. 252. ZTD-a, koja uređuju odgovornost članova uprave za štetu koju počine društvu, i prema kojima uprava odgovara društvu za svaku štetu koju prouzroči time što je propustila postupati s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika.

Prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima, („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) šteta je umanjene nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Oštećenik ima pravo, kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, pri čemu se za ocjenu visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (čl. 1089. st. 1. i 3. ZOO-a).

10. Sud je među strankama utvrdio nespornim - da su tužitelj i tuženik članovi Društva,

- da je tužitelj nositelj jednog poslovnog udjela u Društvu u iznosu od 160.000,00 kn, odnosno 40% temeljnog kapitala Društva,

- da je tuženik nositelj jednog poslovnog udjela u Društvu u iznosu od 160.000,00 kn, odnosno 40% temeljnog kapitala Društva,

- da je F. G. treći član Društva, nositelj jednog poslovnog udjela u Društvu u iznosu od 80.000,00 kn, odnosno 20% temeljnog kapitala Društva,

- da je tuženik bio jedini član uprave - direktor Društva s ovlaštenjem za zastupanje Društva samostalno i pojedinačno,

- da je tuženik član uprave - direktor u društvu E. N. d.o.o., s ovlaštenjem za samostalno i pojedinačno zastupanje društva, - da je članom uprave društva E. N. d.o.o. tuženik imenovan odlukom od 8. svibnja 2014.

- da je 8. svibnja 2014., tuženik, kao direktor Društva, u svojstvu prenositelja poslovnog udjela Društva u društvu E. N. d.o.o., s F. G. kao stjecateljem poslovnog udjela, sklopio ugovor o prijenosu poslovnog udjela u društvu E. N. d.o.o., uz naknadu od 1,00 kn.

11. Sporno je je li otuđenjem poslovnog udjela kojeg je Društvo imalo u društvu E. N. d.o.o. nastala šteta Društvu, u kojem iznosu, i je li za to odgovoran tuženik, zatim, je li tuženik omogućio da društvo E. N. d.o.o. preuzme poslove i klijente od Društva, i time uzrokovao štetu Društvu, i u kojem iznosu. Sporna je i aktivna legitimacija tužitelja, te je li nastupila zastara zahtjeva za naknadu štete.

12. Sud je o aktivnoj legitimaciji i prigovoru zastare odlučio prema činjeničnim navodima tužiteljeva potraživanja štete s dvije osnove i tuženikovu obvezu naknade štete: odgovornost za štetu člana uprave društva tužitelja nastalu društvu zbog nelojalne konkurencije (čl. 248. ZTD-a), te odgovornost člana uprave društva za štetu nastalu društvu (tužitelju) uslijed povrede svoje obveze vođenja poslova društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika (čl. 252. u vezi čl. 430. ZTD-a).

Odredbom čl. 453. st. 1. ZTD-a propisano je da članovi društva na čije poslovne udjele otpada najmanje deseti dio temeljnoga kapitala društva mogu postaviti zahtjev za naknadu štete kojega društvo ima prema članovima uprave i nadzornog odbora, ako su članovi društva odbili protiv njih postaviti takav zahtjev ili je prijedlog da se to učini dostavljen upravi ali ga ona nije pravodobno podnijela članovima društva da o njemu odluče, a st. 2. propisano je da se tužba mora podići u roku od tri mjeseca od dana kada je odbijen prijedlog da se donese odluka o podizanju tužbe ili od kada je osujećeno donošenje odluke o tome.

Odredbom čl. 248. st. 3. ZTD-a, propisan je zastarni rok od tri mjeseca za zahtjev za naknadu štete i to od kada su članovi uprave i članovi nadzornog odbora saznali za radnju povodom koje se može tražiti nadoknada štete, da zahtjevi zastaruju u svakom slučaju, bez obzira na saznanje za radnju, u roku od pet godina od kada je radnja učinjena, a odredbom iz st. 3. tog članka propisan je zastarni rok od tri mjeseca za zahtjev za naknadu štete i to od kada su članovi uprave i članovi nadzornog odbora saznali za radnju povodom koje se može tražiti naknada štete. Prema odredbi čl. 1046. ZOO-a šteta je umanjene nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Oštećenik ima pravo, kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, pri čemu se za ocjenu visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (čl. 1089. st. 1. i 3. ZOO-a).

13. U odnosu na prigovor zastare koji je tuženik isticao u postupku i ponovio u žalbi sud je utvrdio;

- da iz Zapisnika izvanredne skupštine Društva od 4. svibnja 2016., na kojoj su bili prisutni tužitelj, tuženik i F. G., proizlazi da je tužitelj predložio i svojim većinskim glasom donio odluku da Društvo postavi zahtjev za naknadu štete protiv tuženika, koji je bio isključen iz glasovanja zbog sukoba interesa.

- da iz Zapisnika izvanredne skupštine Društva od 25. svibnja 2016., na kojoj su bili prisutni tužitelj, tuženik i F. G. proizlazi da je donesena odluka o stavljanju izvan snage odluke o postavljanju zahtjeva za naknadu štete prema upravi Društva - tuženiku, koja je donesena na izvanrednoj skupštini od 4. svibnja 2016., te je u glasovanju sudjelovao i tuženik.

- da su navedenom odlukom članovi Društva odbili postaviti zahtjev za naknadu štete u korist Društva protiv tuženika kao uprave Društva, tužitelj, čiji temeljni ulog prelazi deseti dio temeljnog kapitala Društva, aktivno je legitimiran za podnošenje ove tužbe u skladu s odredbom čl. 453. st. 1. ZTD-a.

Slijedom toga sud je utvrdivši kako je 25. svibnja 2016. odbijen prijedlog tužitelja da se donese odluka o podizanju tužbe za naknadu štete protiv tuženika, da je tužba podnesena predajom na poštu preporučeno 2. kolovoza 2016., pravilno je ocijenio da je tužba podnesena u roku iz odredbe čl. 453. st. 2. ZTD-a, pa prigovor zastare ponovljen sada kao žalbeni navod nije osnovan. Valja reći da je tuženik trebao dokazati (čl. 428. st. 3. ZTD-a) jeli tužitelj imao saznanja o šteti prije i kada da bi dokazao zastaru takvog zahtjeva. Sud je cijeneći iskaze stranaka zaključio da tužitelj nije imao saznanja da je tuženik postao član uprave E. N. d.o.o. i da je to saznao na izvanrednoj skupštini 4. svibnja 2016. Pravilno zaključivši kako je tužba za naknadu štete Društvu temeljena i na povredi odredbi o zabrani konkurencije, a podnesena je 2. kolovoza 2016., nije nastupila zastara jer je podnesena prije isteka subjektivnog roka zastare propisanog odredbom čl. 248. st. st. 3. ZTD-a.

14. Neosnovan je tuženikov žalbeni navod da je sud trebao udovoljiti njegovom prijedlogu za provođenjem drugog financijskog vještačenja. Naime, valja reći da je sud navedeni prijedlog odbio cijeneći taj tuženikov prijedlog neosnovanim iz razloga utvrđenih nalazom vještaka, a koji je sud prihvatio, cijeneći da je vještak jasno, logično i uvjerljivo odgovorio zadatku vještaku i koju je metodu koristio te je odgovorio na primjedbe tuženika i upite stranaka, pa su to razlozi zbog kojih je sud odbio drugo vještačenja, a ne iz razloga jeli ili ne vještačenje predloženo u prethodnom postupku.

15. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima za svoja utvrđenja kojim je sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za naknadu štete kao u točki I. izreke prvostupanjske presude, a u odnosu na žalbene navode glede primjene dinamičke metode obračuna, sud je iznio valjane i jasne razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, sud je ocijenio da je vještak naveo da statičke metode polaze od imovine, a dinamičke od zarade, jer se utvrđuje neto dobitak i čisti novčani tok, a koji imovina uložena u društvo ostvaruje tijekom svog ekonomskog trajanja. Navela je da postoji bitna razlika u primjeni te dvije metode, odnosno statička se primjenjuje onda kada trgovačko društvo nije imalo prethodno poslovanje, a dinamičke kada je trgovačko društvo imalo prethodno poslovanje jer je ta metoda i bazirana na usporedbi samog trgovačkog društva sa sobom, a ne komparacijom s drugim poduzetnicima odnosno utvrđuje se koje je poslovne prihode i slobodne novčane tijekove društvo ostvarilo povijesno te temeljem toga rasta se i procjenjuje budući rast trgovačkog društva, računajući i rizičnost poslovanja, a to je ekonomsko okruženje u kojem djeluje i same djelatnosti. Da je u odnosu na primjedbe iz podneska tuženika od 15. svibnja 2019. vještak naveo u bitnome da je tuženik izvršio izračune procjene vrijednosti poduzeća primjenom statičkih metoda odnosno primijenio je samo jednu dinamičnu metodu i to onu koja se odnosi na kapitalizaciju dobitka po kojoj procijenjena vrijednost iznosi 1.422.360,00 kn. Uzimajući u obzir elemente koje je tuženik iznio a odnose se na godišnju stopu rasta neto dobiti od 8% i diskontne stope u visini od 11% ta procjena iznosi 1.896.480,00 kn, navedeno je ispravak matematičkog izračuna izvršenog po tuženiku. Navela je da se statičke metode skoro ni ne primjenjuju u procjeni jer su vezane za knjigovodstvenu vrijednost poduzeća a koja se u 99% slučajeva ne podudara s tržišnom vrijednošću. U svom nalazu vještak je primijenio diskontnu stopu u visini od 8,92% uslijed čega procijenjena vrijednost poduzeća iznosi 3.031.262,00 kn odnosno 5% tog iznosa iznosi 151.563,00 kn. Uzimajući diskont od 11%, a to je diskont koji je tuženik uzeo u svom podnesku, procijenjena vrijednost iznosi 2.243.134,00 kn, odnosno 5% tog iznosa iznosi 112.157,00 kn. Usuglašavanjem iznosa odnosno u konkretnom slučaju kao dogovora tuženika i tužitelja prosječni diskont iznosi 9,96% utvrđen aproksimativno između 8,92% i 11%. U tom slučaju procijenjena vrijednost poduzeća iznosi 2.578.315,00 kn odnosno 5% tog iznosa iznosi 128.916,00 kn.

16. Slijedom takvih utvrđenja suda, u odnosu na točku I. izreke pobijane presude s osnove naknade štete, cijeneći da je vještak jasno, logično i uvjerljivo odgovorio zadatku vještaku i koju je metodu koristio, da je odgovorio na primjedbe tuženika i upite stranaka, a tuženik u žalbi samo paušalno navodi da je velika razlika u primjeni metode jer mu je to potvrdio više vještaka financijske struke, a osobito imajući da je vještak odgovorio na tuženikove primjedbe u postupku, sud je tužbeni zahtjev u tom dijelu utvrdio osnovanim. Sud je pravilno zaključio da je Društvo zastupano po tuženiku kao direktoru 8. svibnja 2014. prenijelo trećoj osobi svoj poslovni udjel u E. N. d.o.o. u nominalnom iznosu od 1.000,00 kn, što čini 5% temeljnog kapitala, za 1,00 kn. S obzirom da je vještačenjem utvrđena tržišna vrijednost E. N. d.o.o. na dan 8. svibnja 2014. u iznosu od 2.578.315,00 kn a 5% tog iznosa iznosi 128.916,00 kn, proizlazi da je Društvo oštećeno za 128.915,00 kn. Tuženik kao zastupnik po zakonu Društva, koji je isti dan 8. svibnja 2014. kada je imenovan direktorom E. N. d.o.o. otuđio poslovni udjel Društva u E. N. d.o.o., kako je sam izjavio bez pribavljanja procjene poslovnog udjela, nije postupao s dužnom pažnjom koja se zahtijeva od članova uprave. Argument da je poslovni udjel prodan isključivo radi lakšeg ishođenja kredita ne otklanja njegovu odgovornost za prodaju udjela za samo 1,00 kn, osobito što se očito imalo na umu lakše ishođenje kredita za E. N. d.o.o., a ne za Društvo., da otuđenjem poslovnog udjela nije se štitilo interese Društva već se postupalo na njegovu štetu i umanjila mu se imovina radi čega je valjalo obvezati tuženika da Društvu naknadi štetu (čl. 1046., čl. 1085. st. 3. i čl. 1090. ZOO-a) u iznosu od 128.915,00 kn, sa zateznim kamata tekućim od presuđenja (sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu) 11. prosinca 2020. do isplate, po stopi od 5,89%, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a).

17. U odnosu na tužiteljevu žalbu kojom pobija točku II. izreke prvostupanjske presude, kojom je odbijen zahtjev za naknadu štete izmakle koristi Društva uslijed prenošenja poslova s Društva na društvo E. N. d.o.o., ovaj sud suprotno žalbenim navodima nalazi da u pobijanoj točki II. izreke presude nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva u tom dijelu. Razlozi iz obrazloženje pobijane presude u suglasnosti su sadržajem zapisnika o izvedenim dokazima, kao i rezultatima provedenog postupka.

18. Glede tužiteljeva žalbenog navoda da sud nije radi dokazivanja te šteta izveo dokaze slušanjem predloženih svjedoka M. R., D. P., M. L., G. D. L., C. A. i T. D. predložene na okolnost poslova koje je tuženik pregovarao s menadžmentom društva B. za korist društva E. N. d.o.o., a ne u korist Društva, kao i da sud nije temeljem čl. 233. st. 1. odnosno čl. 234. ZPP-a pozvao tuženika da dostavi potrebnu dokumentaciju (ugovore, račune, narudžbenice) društva E. N. d.o.o. i T. I. d.o.o. za razdoblje od 2012. do 2016. godine kao i od podružnica Društva u Italiji ako koje su činjenice važne za donošenje odluke te o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Taj žalbeni navod nije osnovan, a ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge navedene u obrazloženju prvostupanjske presude. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud odbio prijedlog za saslušanje svjedoka M. R. i D. P., koji su bili predloženi na okolnost da su bili zaposlenici T. I. d.o.o. i da su prebačeni u E. N. d.o.o. te da se opseg, vrsta i količina posla nisu izmijenili, jer su činjenice koji su zaposlenici T. I. d.o.o. i kada prestali biti zaposlenici tog društva i postali zaposlenici E. N. d.o.o. utvrđeni na temelju podataka koje je dostavio Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje a istovjetnost predmeta poslovanja utvrđena je uvidom u izvadak iz sudskog registra za oba društva, te je odlučeno da se neće saslušati svjedoci M. L., D. L. G., C. A. i T. D., na okolnost da je menadžment društva B. iz I. na sastanku potvrdio kako isti radnici koji su prije radili za T. I. d.o.o. sada rade iste poslove za E. N. d.o.o. odnosno da je tuženik s menadžmentom B. pregovarao i poslovao u ime E. N. d.o.o., a ne u ime T. I. d.o.o., jer je na temelju već izvedenih dokaza izveden zaključak da je tuženik povrijedio odredbe o zabrani konkurencije iz čl. 248. st. 1. ZTD-a jer kao član uprave Društva nije imao suglasnost članova Društva da može kao član uprave E. N. d.o.o. u ime i za račun tog društva obavljati poslove koji ulaze u predmet poslovanja Društva. U odnosu na žalbeni navod glede pribave isprava (nabrajanjem isprava) treba reći da žalitelj suprotno čl. 352. ZPP-a ističe nove činjenice, što nije dopušteno. Naime, tužitelj je predložio zadatak vještačenja a sud je rješenjem od 26. travnja 2018. isto odredio i u obrazloženju prvostupanjske presude utvrdio da je vještačenje provedeno na okolnost:

- utvrđenja tržišne vrijednosti društva E. N. d.o.o. tako da se analizom poslovnih knjiga utvrdi da li navedeno društvo ima poslovnicu u Italiji te da se u tom slučaju u procjenu vrijednosti društva uključi i vrijednost predmetne poslovnice u Italiji, da se potom utvrdi tržišna vrijednost otuđenog poslovnog udjela društva T.

I.N.C. d.o.o. u navedenom društvu,

- je li i kada tuženik, kao direktor društva T. I.N.C. d.o.o. i kao direktor društva E. N. d.o.o., prebacio klijente, poslove i radnike društva T. I.N.C. d.o.o. u društvo E. N. d.o.o., njihovih podružnica u Italiji i utvrdi vrijednost preuzetih poslova kao i vrijednost pojedinih osposobljenih radnika, odnosno uslijed toga utvrdi visinu izgubljene zarade.

19. Sud je shodno nalazu vještaka ocijenio da je vještak jasno, logično i uvjerljivo odgovorio zadatku vještaku, utvrdivši da utvrđena zarada trgovačkog društva E. N. d.o.o. u razdoblju od 22. svibnja 2014. do 3. kolovoza 2018. u iznosu od 43.090,35 kn ne može se smatrati izgubljenom zaradom trgovačkog društva T. I. d.o.o., osim što je poznato da su navedena dva društva obavljali poslove s istim klijentima. Vještak je izvršio izračun ostvarene zarade trgovačkog društva E. N. d.o.o. koju je ostvarilo to društvo poslovanjem s istim klijentima s kojima je poslovalo i trgovačko društvo T. I. d.o.o. i to za razdoblje dok je tuženik bio direktor u oba društva od 22. svibnja 2014. do 3. kolovoza 2018. Da je T. I. d.o.o. fakturirao navedene vrijednosti za navedene poslove tim klijentima imao bi uvećan poslovni rezultat za 43.090,35 kn. Utvrđeno je da je tuženik M. P. bio istovremeno direktor u oba društva u razdoblju od 22. svibnja 2014. do 3. kolovoza 2018., u ukupnom iznosu od 43.090,35 kn da su oba društva poslovala s A. T., N. S., Z. L. P., I. U. i obrt I., ali s obzirom da su ti klijenti poslovali s jednim i drugim društvom i prije 22. svibnja 2014., da su poslovi koji su obavljeni za navedene klijente pojedinačno ugovarani od posla do posla, ili putem zaprimljenih narudžbi od kupaca, nema dovoljno elemenata za zaključak da je za iznos zarade od poslovanja s istim klijentima koju je E. N. d.o.o. ostvarila u razdoblju od 22. svibnja 2014. do 3. kolovoza 2018. u ukupnom iznosu od 43.090,35 kn oštećeno Društvo i da bi za to bio odgovoran tuženik.

20. Drugostupanjski sud prihvaća prethodno iznijeta činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da postoje nedostaci u utvrđivanju činjeničnog stanja, a pravo je prvostupanjskog suda da prema vlastitom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odluči koje će činjenice uzeti kao dokazane i koje će dokaze provesti (čl. 8. ZPP-a). Okolnost da dokazi nisu ocijenjeni u skladu s tužiteljevim shvaćanjem ne predstavlja nedostatak u utvrđivanju činjeničnog stanja.

21. Odluka o troškovima postupaka je pravilna i zakonita, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj; 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Niti stranke osporavaju pravilnost obračuna parničnog troška.

22. Slijedom navedenog, tužiteljeva i tuženikova žalba odbijena su kao neosnovane, te je sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 11. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac