Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-173/2021-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. E. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. i p. d.o.o. Z., protiv tuženika Zavoda, Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicama iz ZOU A. K.-N. i N. K. iz Z., radi proglašenja odluke o otkazu nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr- 142/19 od 28. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-142/19 od 28. siječnja 2021. u točkama I., II., III. i V. izreke, ispravljena rješenjem poslovni broj Pr-142/19 od 8. veljače 2021.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđeno da je tužitelj M. E. u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme, u točki II. izreke je utvrđeno da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika 3. lipnja 2019., a u točki III. izreke je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na posao i priznati mu sva prava iz radnog odnosa počevši od 3. lipnja 2019. i to na radno mjesto zamjenika ravnatelja, odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesto, sukladno stručnoj spremi i zvanju tužitelja, sve u roku od 8 dana.

2. U točki IV. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je nezakonita i nedopuštena odluka tuženika od 3. lipnja 2019. Ur. broj 01-3422/2018, kojom je tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu te da radni odnos nije prestao te zahtjev za utvrđenje da je prestanak radnog odnosa s danom 3. lipnja 2019. nezakonit, dok je u točki V. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od osam dana.

3. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pobijajući presudu u točkama I., II., III. i V. izreke zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. U žalbi navodi da je tužitelj zasnovao radni odnos 23. ožujka 2015. te da je ugovorom o radu predviđeno da se sklapa na određeno vrijeme te traje do izbora ravnatelja tuženika. Ističe da je postupio u skladu s odredbom čl. 9. tog ugovora te je tužitelju ponudio drugo radno mjesto adekvatno njegovoj stručnoj spremi, što da je tužitelj odbio pa da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja o tome da žalitelj nije dostavio dokaze o ponudi novog radnog mjesta, jer da o tome govore odluke žalitelja od 26. rujna 2019. te 30. siječnja 2020. Navodi da je ovom potonjom odlukom stavljena izvan snage odluka od 26. rujna 2019. upravo zbog toga što tužitelj nije prihvatio novo radno mjesto. Pored toga da postoje dokazi koji su priloženi u spisu, a koji potvrđuju činjenicu da je tužitelj zaprimio Odluku o prestanku ugovora o radu. Smatra da svojevoljni ostanak tužitelja na radnom mjestu se ne može smatrati prerastanjem ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Pored toga da je sud prvog stupnja propustio utvrditi činjenicu da je P.U. Z., Služba policije podnijela Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru kaznenu prijavu protiv tužitelja zbog kaznenog djela pronevjere. Ističe da iz iskaza svjedoka P. O. jasno proizlazi da je tužitelju ponuđeno drugo radno mjesto, a da je sud propustio utvrditi da je tužitelj kategorički to odbio pa da je razvidno da je radni odnos tužitelja prestao istekom navedenih rokova. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, bez posebnog obrazloženja.

5. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu parničnog troška.

6. Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da tuženik nije dokazao da mu je ponudio drugo radno mjesto, štoviše iz zapisnika sa sjednice Upravnog vijeća tuženika održane 30. siječnja 2020. da nesporno proizlazi da mu nikad nije dostavljen novi ugovor o radu za neko konkretno mjesto, što da je u iskazu potvrdio i svjedok P. O.. Tvrdi da kaznena prijava na koju se poziva tuženik u žalbi nije ni u kakvoj svezi s prestankom radnog odnosa te u nastavku ponavlja činjenice o sklapanju ugovora o radu između stranaka, te o primjeni materijalnog prava na konkretan slučaj.

7. Predlaže žalbu tuženika odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi te obvezati tuženika na nadoknadu troška sastava tog podneska.

8. Žalba tuženika nije osnovana.

9. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tužitelj s tuženikom sklopio prvi ugovor o radu na određeno vrijeme 17. veljače 2014. za obavljanje poslova radnog mjesta rukovoditelja Odjela ... poslovanja, s trajanjem ugovora do 17. veljače 2014., da je potom sklopljen prvi Anex tog Ugovora o radu gdje je trajanje ugovora određeno do povratka radnika s bolovanja, a potom je drugim Anexom ugovora o radu određeno trajanje tog ugovora za razdoblje od 5. srpnja 2014. do 14. srpnja 2015. te je tužitelj raspoređen na poslove stručnog suradnika zaštite na radu i održavanje vozila,

- da je 23. ožujka 2015. između stranaka sklopljen Ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od 23. ožujka 2015. do izbora ravnatelja Zavoda te da je čl.

9. tog Ugovora stipulirano da će nakon isteka mandata ako radnik ne bude ponovno imenovan, poslodavac tužitelja rasporediti na drugo radno mjesto odgovarajuće stručne spreme,

- da je odlukom Upravnog vijeća tuženika od 3. lipnja 2015. tužitelj imenovan na dužnost zamjenika ravnatelja Zavoda,

- da je ravnatelj tuženika odlukom od 3. lipnja 2019. tužitelja odjavio sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja zbog isteka mandata,

- da je protiv ove potonje odluke tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava,

- da je Upravno vijeće tuženika na sjednici održanoj 26. rujna 2019 usvojilo zahtjev za zaštitu prava te je naloženo ravnatelju tuženika vratiti tužitelja na rad i rasporediti na odgovarajuće radno mjesto najkasnije u roku od 60 dana od donošenja te odluke,

- da tužitelj nije raspoređen na neko drugo radno mjesto, već je odlukom Upravnog vijeća tuženika od 30. siječnja 2020. stavljena izvan snage odluka istog tijela od 26. rujna 2019., uz obrazloženje da ova potonja odluka nije konzumirana u roku određenom u toj odluci,

- da nakon sklapanja Ugovora o radu 23. ožujka 2015. stranke nisu sklapale neki drugi ugovor niti je tuženik donio odluku o prestanku radnog odnosa tužitelja pa tako ni eventualno odluku o otkazu ugovora o radu.

11. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tužitelj protivno odredbi čl. 12. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje: ZR) zaposlen kod tuženika na određeno vrijeme duže od tri godine pa da dolazi u primjenu odredba čl. 12. st. 7. ZR-a, što znači da ugovor o radu na određeno vrijeme po samom Zakonu postaje ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Pritom zauzima stajalište da tužitelj nije trebao dokazivati da je od poslodavca zahtijevao sklapanje novog ugovora o radu niti u tom smislu podnijeti tužbu, budući da je do transformacije postojećeg ugovora došlo na osnovi samog zakona. S obzirom na činjenicu da je tužitelj nastavio raditi kod tuženika na istim poslovima i nakon isteka vremena za koje je ugovor o radu na određeno vrijeme bio sklopljen, a između stranaka nije sklopljen novi ugovor o radu na određeno vrijeme, ocjenjuje da su ostvarene pretpostavke iz čl. 12. st. 7. ZR-a prema kojima se smatra da je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme. Pritom ocjenjuje neodlučnim što tužitelju nije produžen mandat zamjenika ravnatelja, s obzirom na činjenicu da time nije prestao radni odnos tužitelja kod tuženika, a pored toga utvrđuje da u spisu nema dokaza da je tužitelj odbio ponuđeno drugo radno mjesto nakon što mu nije produžen mandat zamjenika ravnatelja. Nadalje, sud prvog stupnja ocjenjuje da Odlukom od 3. lipnja 2019. tužitelju nije otkazan ugovor o radu, niti da ta odluka ima karakter otkaza, zbog čega da ugovor o radu obvezuje obje ugovorne strane. Glede odluke o vraćanju tužitelja na rad, sud prvog stupnja primjenjuje odredbu čl. 124. ZR- a s obzirom na utvrđenje da radni odnos nije prestao, pri čemu upućuje da je tužitelja potrebno vratiti na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, znanju, radnom iskustvu i sposobnostima, ukoliko ga nije moguće vratiti na radno mjesto na kojemu je radio prije donošenja odluke ravnatelja tuženika od 3. lipnja 2019.

12. Stoga u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te obvezuje tuženika nadoknaditi tužitelju parnični trošak primjenom odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa).

13. Pravilno je pravno stajalište suda prvog stupnja da Odluka ravnatelja tuženika od 3. lipnja 2019. kojom je tužitelj odjavljen u Zavoda 1 i Zavodu 2 nije proizvela pravne posljedice na radnopravni status tužitelja budući da je povodom zahtjeva za zaštitu prava tužitelja protiv te odluke, Upravno vijeće tuženika na sjednici održanoj 26. rujna 2019. prihvatilo zahtjev za zaštitu prava tužitelja i naložilo ravnatelju tuženika vratiti tužitelja na rad i rasporediti ga na odgovarajuće radno mjesto, najkasnije u roku od 60 dana od donošenja te odluke. Dakle, sam tuženik je ocijenio na taj način da je odjava tužitelja sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja bila nezakonita pa se sud ne može upuštati u ocjenu zakonitosti takve odluke, budući da ona više ne postoji.

14. Već samim time je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja radi utvrđenja da mu nije prestao radni odnos kod tuženika s danom 3. lipnja 2019., kada je, dakle, donesena Odluka ravnatelja o odjavi tužitelja.

15. Glede zahtjeva za utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme, treba navesti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 12. st. 7. ZR-a kada je ocijenio osnovanim takav zahtjev. Prema tom propisu, ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama tog Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena na koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

16. Prema odredbi čl. 12. st. 3. ZR-a ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme, uključujući i prvi ugovor o radu, ne smije biti neprekinuto duže od tri godine, osim ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom. Kako to proizlazi iz utvrđenja suda prvog stupnja, tužitelj je bio zaposlen kod tuženika od 17. veljače 2014. do 3. lipnja 2019. pa bi ukupno trajanje uzastopnih ugovora o radu bilo duže od tri godine, što je protivno zakonu, a kako je tužitelj nastavio raditi kod tuženika i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, u primjenu dolazi presumpcija iz čl. 12. st. 7. ZR-a da je ugovor o radu od 23. ožujka 2015. sklopljen na neodređeno vrijeme. Naime, prema zadnjem ugovoru o radu od 23. ožujka 2015. tužitelj je trebao raditi na radnom mjestu vršitelja dužnosti ravnatelja tuženika do izbora ravnatelja, pa iako je ravnatelj imenovan u lipnju 2015., tužitelj je nastavio raditi, bez sklapanja novog ugovora o radu. Pritom je neodlučno što je Odlukom Upravnog vijeća od 3. lipnja 2015. imenovan na dužnost zamjenika ravnatelja, budući da prema Statutu tuženika, zamjenika ravnatelja imenuje i razrješava upravno vijeće na prijedlog ravnatelja, a zamjenik ravnatelja je u radnom odnosu kod tuženika te u okviru tuženika ostvaruje svoja prava i obveze iz radnog odnosa (čl. 32. i 33. Statuta). To znači da je s tuženikom trebao biti sklopljen novi ugovor o radu, što mu tuženik evidentno nije ponudio pa se ima smatrati da je nastavio raditi kod tuženika nakon isteka vremena za koje je ugovor o radu od 23. ožujka 2015. sklopljen.

17. Tuženik se u osnovi u žalbi koncentrira na tvrdnju da je tužitelju ponuđeno drugo radno mjesto, što da je tužitelj kategorički odbio. Međutim, dokazi koji su provedeni tijekom ovog postupka ukazuju na suprotan zaključak. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, tužitelj je zahtijevao da ga tuženik rasporedi na odgovarajuće radno mjesto i isplati naknadu plaće za razdoblje od 3. lipnja 2019. do rasporeda na drugo radno mjesto, o čemu svjedoči dopis od 27. prosinca 2019. naslovljen kao "Zahtjev za provedbu Odluke Upravnog vijeća broj ..." te odgovor tuženika od 7. siječnja 2020., iz kojeg proizlazi da postoji upražnjeno radno mjesto na koje se tužitelj može rasporediti, ukoliko se izjasni za to zainteresiranim. Iz odgovora tužitelja na taj dopis od 27. siječnja 2020. nedvojbeno proizlazi da je tužitelj prihvatio povratak na rad kod tuženika pa je netočna tvrdnja koja se u žalbi ističe da je ponudu kategorički odbio.

18. Netočna je i tvrdnja da o odbijanju ponude govori i iskaz svjedoka P. O., budući da je taj svjedok, koji je u lipnju 2019. bio imenovan na mjesto ravnatelja tuženika, na posebno pitanje odgovorio da tužitelju nije ponuđeno drugo radno mjesto pisanim putem, iako je pravna služba sačinila novu sistematizaciju kako bi se pronašlo radno mjesto sukladno stručnoj spremi tužitelja.

19. Još treba dodati da tvrdnja tuženika o podnošenju kaznene prijave protiv tužitelja nije ni u kakvoj svezi sa postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelja, s obzirom na činjenicu da u svezi te prijave nije donesena neka odluka tuženika koja bi se ticala radnopravnog statusa tužitelja kod tuženika. Ostaje činjenica da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao odjavom ravnatelja tuženika 3. lipnja 2019., da je povodom zahtjeva za zaštitu prava tužitelja, upravno vijeće tuženika odlukom zahtjev prihvatio i naložilo ravnatelju vratiti tužitelja na rad pa je pravilno stajalište suda prvog stupnja da donošenjem Odluke ravnatelja od 3. lipnja 2019. nije prestao radni odnos tužitelja kod tuženika te da su ostvarile pretpostavke iz čl. 12. st. 7. ZR-a, što znači da postoji presumpcija da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Pravilno je primijenjena i odredba čl. 124. ZR-a koja se odnosi na vraćanje tužitelja na posao i to na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima ukoliko ga nije moguće vratiti na rad na radno mjesto na kojem je radio prije donošenja narečene odluke ravnatelja tuženika.

20. Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj je u pretežitom dijelu uspio s tužbenim zahtjevom pa primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a ima pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, s tim što je trošak tužitelja pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife.

21. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I, II, III i V izreke potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP- a, dok presuda u točki IV izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

22. Tužitelju nije priznat trošak žalbenog postupka, jer je ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice (čl. 155. ZPP-a).

U Rijeci 11. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara