Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 12 Gž-553/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak- Premec kao predsjednice vijeća, te Dubravke Bosilj kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Nade Krnjak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Š. iz V., OIB:... zastupanog po punomoćnici I. K. R., odvjetnici u V., protiv tuženika A. B. d.d. iz Z., OIB:... zastupanog po punomoćnici I. Š., odvjetnici u O. društvu Ć. i Š. d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-48/2019-31 od 1. veljače 2022. u sjednici vijeća održanoj dana 11. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-48/2019-31 od 1. veljače 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 3. st. 2. i odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 136-172/2005 kreditna partija 136-50-11549 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 14. lipnja 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna uz koju je vezana glavnica u CHF, kao i u dijelu u kojem je ugovoren način promjene redovne godišnje kamatne stope tijekom postojanja obveze po ugovoru u skladu sa Odlukom Banke o kamatnim stopama uz utvrđenje da navedene odredbe ne proizvode pravni učinak za ugovorne stranke, toč. II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 54.684,48 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima na svako mjesečni navedeni iznos od dana dospijeća do isplate počevši od mjeseca travnja 2009. pa do mjeseca travnja 2015., toč. III. izreke tuženiku je naloženo nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.699,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja odluke do isplate.

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr.57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 89/14 – odluka US RH, 70/19 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalba usvoji, pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, a tuženiku dosudi trošak postupka uključujući i trošak žalbe ili podredno da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 3. st. 2. i čl. 6. Ugovora o kreditu br.136-172/2005 kreditna partija 136-50-11549 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog između parničnih stranaka 14. lipnja 2015. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj Odluci kreditora kao i odredba kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, te isplata razlike preplaćenih iznosa u razdoblju od travnja 2009. do uključivo travnja 2015. time da je kredit tužitelj u cijelosti otplatio, a prednje zbog ništetnosti ugovorene promjenjive kamate i valutne klauzule u CHF.

6. Prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku kao nesporno između stranaka utvrđuje da su parnične stranke 17. lipnja 2005. zaključile Ugovor o stambenom kreditu u svrhu kupovine stana br.136-172/2005 na iznos od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 10 godina u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF važećem na dan korištenja kredita i sa kamatnom stopom od 3,99% godišnje promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja je za vrijeme trajanja kredita mijenjana, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati te da se po pitanju parametara po kojima će se mijenjati kamatna stopa, a niti o pitanju valutne klauzule nije pojedinačno pregovaralo što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita. Sud ističe da je u parnici pokrenutoj 4. travnja 2012. po Udruzi Potrošač u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više banaka, između ostalog i ovdje tuženika (tada pod nazivom H. A. A. B. d.d. Z.), presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br.P-1401/1012, potvrđenoj presudom Visokog Trgovačkog suda RH Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnost odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope po kreditorima, a pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovorene valutne klauzule vezane za CHF, a koje presude obvezuju i sudove u parnicama koje pokrenu individualni potrošači radi isplate preplaćenih iznosa kredita zbog ovih ništetnih odredaba sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, kao i odredbi čl. 118. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 - dalje: ZZP/14), isto i prema čl. 81., 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje:ZZP/03) koji je bio na snazi u razdoblju od 10. ožujka 2003. do 6. kolovoza 2007., odnosno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje:ZZP/07). Sud odbija prigovor zastare istaknut po tuženiku utvrđujući da je pokretanjem postupka u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare temeljem čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), a zastara je počela ponovno teći tek od dana pravomoćnosti odluke u tom postupku, dakle 13. lipnja 2014. u pogledu promjenjive kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu valutne klauzule, pa kako je tužba u ovom postupku podnijeta 4. veljače 2019., to do dana utuženja nije protekao zakonski rok od 5 godina u kojem roku zastarijevaju potraživanja stečena bez osnova sukladno čl. 225. ZOO-a, pri čemu se sud poziva na stav Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. Zbog navedenog, a s obzirom da je utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u dijelu čl. 3. st. 2. i čl. 6. tužitelju i dosuđuje iznose utvrđene financijskim vještačenjem po vještaku V. S. O. koje je tužitelj platio temeljem nepoštenih ugovornih odredaba.

7. Pobijajući prvostupanjsku odluku tuženik u opširnoj žalbi sada u vidu žalbenih navoda ponavlja istovjetne prigovore iznijete i tijekom prvostupanjskog postupka pa tako ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, proturječi sama sebi iz razloga što sud zaključuje da se osporene odredbe Ugovora zaključenog između parničnih stranaka ništetne jer tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope i valutnu klauzulu, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje iako to ne proizlazi iz iskaza saslušane svjedokinje I. Ž., time da sud uopće nije odlučio o dokaznom prijedlogu za saslušanje javnog bilježnika. Suprotno istaknutom žalbenom navodu iz iskaza svjedokinje I. Ž. proizlazi da u vezi pregovora koje su radnici banke, pa tako i ona vodile sa potrošačima tako i sa ovdje tužiteljem nisu klijente upoznavali sa detaljima parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope niti je to bilo posebno obrazlagano već je kamata ovisila o stanju na tržištu, da je banka nudila kredite vezane uz CHF i €, da se ne sjeća da li je bilo riječi o stabilnosti tečaja hrvatske kune prema CHF i o tome da li HNB štiti tečaj CHF. Upravo iz ovog iskaza jasno proizlazi da iako nije sporno da je u Republici Hrvatskoj dozvoljeno ugovaranje obveza u stranoj valuti kao da je i dozvoljena promjenjiva kamatna stopa predmetni ugovor nije u utuženim dijelovima utvrđen ništetnim zbog toga što isto ne bi bilo dozvoljeno, već zbog toga što tužitelju nisu na jasan i transparentan način kao potrošaču predočeni bilo kakvi parametri temeljem kojih će se mijenjati ugovorna kamata niti su o tim izmjenama stranke pregovarale već je o promjeni tužitelj samo obavještavan, niti su tužitelju objašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule vezane na CHF.

7.1. Tuženik nadalje ističe počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a iz razloga što je sud neosnovano i neobrazloženo odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka iako se imenovanju navedene vještakinje V. S. O. po prijedlogu tužitelja, tuženik usprotivio. Navodi da vještakinja nije obrazložila način izračuna, a niti je utvrdila tzv. negativne razlike odnosno razdoblja u kojima tečaj CHF bio niži od početnog i da li je navedene iznose uračunala u svojem izračunu, niti je sud obrazložio zašto smatra da je nalaz i mišljenje izrađeno u skladu sa pravilima struke, a niti je vještak obrazložio zašto smatra da su prigovori tuženika neosnovani. Na ove navode valja reći da iz spisa predmeta niti proizlazi da se tužitelj protivio imenovanju vještaka V. S. O., niti je ista imenovana po prijedlogu tužitelja, a niti je tuženik na dostavljeni nalaz i mišljenje iznio bilo kakav prigovor, time da je nalaz sačinjen sukladno rješenju suda od 9. srpnja 2021. Prema rješenju suda kojim se određuje vještačenje nije bilo niti naloženo vještaku da izračuna kako to tuženik navodi „negativne razlike“ a osim toga ukoliko je u pojedinom razdoblju trajanja kredita kamatna stopa ili tečaj CHF bio niži od početnog pa je tužitelj pojedini anuitet prilikom plaćanja bio manji od početnog isti ne znači da bi predmetno bilo ništetno, obzirom je ništetnost u postupku povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena u odnosu na potrošača, a ne banke.

7.2. Daljnjim žalbenim navodom tuženi osporava utvrđenje suda o početku tijeka zastarnog roka tek od dana pravomoćnosti odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina. Sud prvog stupnja pravilno se pozvao na stajalište VSRH izraženo u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2918., time da je VSRH dana 31. siječnja 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka“. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse, obvezno je za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Valja tuženiku ukazati i na odluku Europskog suda u predmetu C-485/19 od 11. srpnja 2019. u kojoj je dani odgovor povodom zahtjeva za prethodnu odluku upućenu po sudu iz Slovačke: „Da li treba čl. 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima potrošača na djelotvoran pravni lijek tumačiti na način da mu se protivi pravilo navedeno nacionalnim zakonom o zaštiti prava potrošača o objektivnom zastarom roku prema kojem pravo potrošača na povrat pozajmljenog iznosa koje proizlazi iz nepoštene ugovorne odredbe zastarijeva i u slučaju u kojem sam potrošač nije u stanju provjeriti nepoštenu ugovornu odredbu i da li takva zastara nastupa i u situaciji u kojoj potrošač nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe“. Na postavljeno pitanje sud navodi „članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 ne protivi se nacionalni propis koji, iako predviđa da tužba za utvrđivanje ništetnosti nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenom između trgovca i potrošača ne podliježe zastari, na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare propisan nacionalnim pravom pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare svako plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ Obzirom na navedeno, kako je tužitelj dobio saznanja o nepoštenim odredbama glede promjenjive kamate tek danom pravomoćnosti presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti ugovorene valutne klauzule vezane za CHF tek pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu 4. veljače 2019. nije nastupila zastara.

8. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih poziva. Istina da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a od 1. rujna 2019. navedena odredba izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ "ili isplatu" no bez obzira na navedeno ukoliko je netko nešto kao ovdje tuženik stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe tada prema odredbi čl. 323. ZOO-a koje reguliraju posljedice ništetnosti dužan je drugoj strani vratiti sve ono što je primio po osnovi takvog ugovora, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos po jednoj ugovornoj strani suprotna strana oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu, time da se zahtjev za utvrđenje ništetnosti nikad ne gasi sukladno čl. 328. ZOO-a.

9. Daljnji žalbeni navodi tuženika da se presudama na koje se poziva tužiteljica nije utvrđivalo da bi bio povrijeđen konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača već da su povrijeđeni kolektivni interes te se iste ne mogu izravno primijeniti na konkretan ugovor bez da se dokaže koji je to individualni interes konkretne stranke povrijeđen pa su navedene presude irelevantne u ovom sporu kao i da je sklapanje predmetnog Ugovora odraz stvarne volje ugovornih strana pa je utvrđivanje ništetnosti njegovih pojedinih ugovornih odredbi bespredmetno, također nisu osnovani.

9.1. Pravomoćna presuda pokrenuta po tužbi Udruge Potrošač protiv osam banaka između kojih i ovdje tuženika doista se ne odnosi direktno na konkretan Ugovor o kreditu zaključen između u ovom sporu parničnih stranaka već na Ugovore o kreditu koje su tužene banke između ostalih i ovdje tuženik zaključivali sa potrošačima u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a u kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci kreditora, a bez utvrđenja bilo kakvih parametara koji utječu na njenu promjenu i u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je ugovor o kreditu između i ovdje parničnih stranaka zaključen upravo u navedenom razdoblju i sa ugovornim odredbama koje su identične onima koje su u kolektivnom sporu utvrđene kao nepoštene, da tužitelju kao potrošaču nisu predočeni nikakvi parametri temeljem kojih će se mijenjati ugovorna kamata niti su o tim izmjenama stranke pregovarale već je o promjeni tužitelj samo obavještavan, niti su tužitelju objašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule vezane na CHF, to se tužitelj sa punim pravom pozvao na pravna utvrđenja iz tog spora koja obvezuju i sudove u individualnim parnicama te je provedenim financijskim vještačenjem u ovom postupku i utvrđeno da je zbog ovih nepoštenih ugovornih odredbi tuženik stekao nepripadnu korist u visini utvrđenoj pobijanom presudom. Da u individualnim parnicama u kojima se stranka pozove na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti odredaba Ugovora zaključenog između konkretnih stranaka koje su istovjetne odredbama kakve su u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim zauzeo je stav i VS RH u presudama Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019, Rev-2868/18-2 od 19. veljače 2019.

10. Tuženik u žalbi tvrdi da utvrđenje suda ukida uopće ugovaranje promjenjive kamatne stope, te da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule čl. 22. ZOO-a no ni ova tvrdnja nije osnovana jer se od trgovca, ovdje tuženika zahtijeva da potrošaču predoči egzaktne, razumljive i provjerljive parametre od kojih će zavisiti promjena kamatne stope tijekom ugovornog odnosa a ne nikakve kako je to navedeno u Ugovoru zaključenom između parničnih stranaka ili općenite Općim uvjetima tuženika, tužitelj je jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja kredita, dok buduća kamatna stopa u samom Ugovoru niti je bila određena a niti odrediva, a time niti razumljiva pa je upravo zbog navedenog, a ne zbog zabrane ugovaranja promjenjive kamatne stope iznos koji je tuženik stekao ugovaranjem ništetnih odredbi i obračunati po jedinoj egzaktno utvrđenoj kamatnoj stopi onoj određenoj u ugovoru o kreditu. Točna je i žalbena tvrdnja da ZOO izričito dopušta zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu zbog čega da kredit zaključen između parničnih stranaka uz valutnu klauzulu u CHF ne može biti ništetan, no isto nema utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude jer presudom odredbe Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF između parničnih stranaka nisu utvrđene ništetnim radi toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF već iz razloga što tuženik nije ovdje tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača, a time i do ništetnosti navedene odredbe.

11. U Ugovoru o kreditu zaključenom između ovdje stranaka nikakvi objektivni kriteriji nisu navedeni, o kriterijima temeljem kojih je tuženica mijenjala kamatnu stopu stranke nisu pregovarale, te se isti i ne mogu utvrđivati naknadno u sudskom postupku i to za proteklo razdoblje. Upravo zbog činjenice da je u ugovoru određena promjenjiva kamatna stopa „prema odluci banke“ pa iako je takva odredba jasna i uočljiva, nerazumljiva je što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu ovdje tužitelja. Zbog prethodno navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi toč. I. izreke prvostupanjske presude kojom se tražilo utvrditi ništetnost odredbi toč. 3. st. 2. i čl. 6. između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je navedeno da je kamata promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana i kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora između stranaka bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema čl. 84. istog Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Istovjetnu odredbu sadržavao je Zakon o zaštiti potrošača koji je na snazi od 7. kolovoza 2007. u čl. 96. st. 1. i u čl. 99. navedenog zakona. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/14 koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle u postupku individualne pravne zaštite, a što potvrđuje i već u ovoj presudi citirana odredba čl. 502.c ZPP-a, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da i u ovom postupku sud obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bez obzira što takve odredbe u vrijeme zaključenja spornog Ugovora između stranaka nisu bile sadržane niti u ZPP-u niti u tada važećem ZZP/03, jer su iste sadržane u odredbama ZPP-a i ZZP/14 u vrijeme podnošenja ove tužbe sudu.

13. Kako je i u ovom konkretnom individualnom sporu visina kamatne stope mijenjana isključivo jednostranom odlukom tuženika, nije tijekom postupka ni bilo sporno da se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo, već iz samog teksta u spisu priloženog Ugovora između stranaka razvidno je da isti ne sadrži nikakve ugovorene parametre temeljem kojih dolazi do promjene kamatne stope, nego je tužitelj o promjeni iste samo obavještavan, tužitelj je jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja kredita, dok buduća kamatna stopa u samom Ugovoru niti je bila određena, a niti odrediva, a time niti razumljiva, kao što tužitelj nije upozoren po tuženiku ni na bilo kakve rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, to prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka posebice ne onu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da je iznio jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koje proizlaze iz isprava u spisu i provedenih dokaza u postupku na kojima je temeljio odluku o ništetnosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu zaključenog između u ovom sporu parničnih stranaka kao i odluku o obvezi tuženika isplatiti tužitelju dosuđeni iznos, a niti pobijana presuda ima bilo kakve druge nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

14. Zbog svega navedenog, kako žalbeni razlozi nisu nađeni osnovanim, niti je sud počinio bilo koju bitnu povredu odredaba ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti osnovom čl. 365. st. 2. ZPP-a pri čemu je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a kako je i odluka o troškovima pravilno zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika valjalo je, odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu osnovom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 11. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec v.r.