REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1248/2016-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B. iz S. N., ..., OIB ..., protiv tuženice S. B., B., L., ..., OIB ..., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K., V. & partneri u Z., radi utvrđenja prava vlasništva i trpljenja uknjižbe, vrijednost predmeta spora: 501.000,00 kn, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1923/2014-2 od 26. siječnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2563/2013 od 20. svibnja 2014., u sjednici održanoj 11. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška revizijskog postupka u iznosu od 11.250,00 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i suđeno je:

''I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja V. B. koji glasi:

Utvrđuje se da je tužitelj V. B. iz S. N. ..., suvlasnik nekretnine upisane u zemljišne knjige koje se vode kod OS Zadar, upisane u z.k.ul. ... označene kao k.č.br. ... k.o. Z. ..., koje suvlasništvo je povezano u smislu čl. 68., 69. i 370/4 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima sa vlasništvom posebnog dijela nekretnine u naravi stana S2 u dijelu prizemlja koji se sastoji od dnevnog boravka, blagovaone, kuhinje, degažmana, kupatila, spavaće sobe, netto korisne površine 62,02 m2 (u elaboratu označeno zelenom bojom) sve opisano kao u posjedovnici z.k.ul. ... k.o. Z., što je tužena dužna priznati i trpjeti uknjižbu tužitelja kao suvlasnika predmetne nekretnine, i vlasnika posebnog dijela nekretnine kako je to označeno, kao i naknaditi mu parnicom prouzročeni trošak u iznosu od 35.000,00 kuna sve u roku od 15 dana pod prijetnjom zakonskih posljedica.

II. Nalaže se tužitelju V. B. da tuženoj S. B. nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 26.662,50 kn u roku od 15 (petnaest) dana, pod prijetnjom ovrhe.''

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je, pozivom na čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 - dalje ZPP), podnio tužitelj (tada zastupan po odvjetniku) navodeći da je drugostupanjski sud, onom istom ovlasti kojom je rekao prvostupanjskom sudu da griješi kada nalazi da je ugovor simuliran, trebao reći prvostupanjskom sudu da se ovdje radi o stjecanju bez osnove. To iz razloga jer i drugostupanjski sud pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti. Tužena je dobila, ne novac od revidenta, nego vlasništvo, prostom izjavom revidenta da neka ugovor glasi na nju kada je stan već bio plaćen. Nikakav novac revident nije dao za plaćanje stana nego ga je jednostavno ranije uplatio prodavatelju. Ključ je dakle u toj izjavi koju je revident dao. Zašto ju je dao i da li je causa zbog koje ju je dao, a koja je trebala biti u budućim prestacijama tužene, otpala. Traži naknadu troška revizijskog postupka u iznosu od 19.375,00 kn.

3. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio odbiti je kao neosnovanu. Traži naknadu troška revizijskog postupka u iznosu od 11.250,00 kn.

4. Revizija nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na određenoj nekretnini (stanu), a što je tuženica dužna priznati i trpjeti uknjižbu vlasništva tužitelja.

7. U provedenom prvostupanjskom postupku utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su se tužitelj i tužena jako dobro poznavali prije sklapanja samih spornih poslova, te među sobom imali visok stupanj povjerenja;

- da su stranke sklopile predugovor o kupoprodaji nekretnina s D. d.o.o. kao prodavateljem kojeg su 16. svibnja 2013. godine ovjerili po javnom bilježniku E. B. iz Z. u kojem su navedene obje stranke na strani kupca i kao suvlasnici, svatko u ½ dijela, stana u prizemlju i stana u potkrovlju;

- da je sklopljeni Ugovor o kupoprodaji između D. d.o.o. kao prodavatelja i S. B. kao kupca stana u prizemlju ovjeren po javnom bilježniku E. B. dana 26. kolovoza 2013. godine te aneks tom ugovoru ovjeren kod istog javnog bilježnika dana 24. listopada 2013. godine u kojem se kao kupac spominje samo tužena a na temelju kojeg se ona uknjižila kao vlasnica na spornoj nekretnini;

- da iz iskaza svjedoka I. M. proizlazi da je tužitelj znao i bio svjestan da je u tom spornom ugovoru o kupoprodaji kao kupac stana u prizemlju navedena jedino tužena;

- da je tužena tijekom postupka mijenjala svoje tvrdnje;

- da je tužitelj cijelim tijekom postupka tvrdio da je on stvarni kupac spornog stana, da ga je platio svojim sredstvima, što proizlazi i iz iskaza I. M., te priložene dokumentacije odnosno izvoda sa žiro-računa tužitelja i bankovne dokumentacije o prometu njegovog računa;

pa da sve to jasno ukazuje da je upravo tužitelj pravi kupac u ovom pravnom odnosu, a čime su se ispunili uvjeti za valjanost toga pravnog posla kao ugovora o kupoprodaji nekretnina, jer je u cijelosti realiziran po strankama, dok kod tužene nedostaje u pogledu utvrđivanja stranačke uloge kupca suglasnost i volja kao preduvjet za nastanak spornog ugovora te isplata cijene, jer je tužitelj platio cijenu, koja je bitan sastojak samog ugovora o kupoprodaji, pa je po ocjeni prvostupanjskog suda takav kupoprodajni ugovor između D. d.o.o. i tužene prividan (fiktivan), odnosno simulirani pravni posao koji nema pravni učinak između ugovornih strana, dok je stvarni disimulirani posao upravo ugovor o kupoprodaji spornog stana između tužitelja kao kupca i D. d.o.o. kao prodavatelja.

8. Drugostupanjski sud je, primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP, preinačio prvostupanjsku presudu jer je prvostupanjski sud zbog pogrešno zauzetog pravnog stajališta, nakon što je pravilno utvrdio činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 285. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08, dalje ZOO) te čl. 114. i 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12), kada je temeljem istih tužbeni zahtjev našao osnovanim. To iz razloga jer je tužitelj podnio tužbeni zahtjev na utvrđenje vlasništva što upućuje na stjecanje vlasništva na originiran način, a kao osnovu tužbenog zahtjeva navodi derivativan način stjecanja. Nadalje, prikrivenost ugovora se može utvrđivati samo između ugovornih strana odnosno između tužene kao kupca i društva D. d.d., kao prodavatelja. Dodao je da iako se tužitelj u odgovoru na žalbu poziva na odredbu čl. 1111. st. 1. toč. 3. ZOO, u činjeničnom opisu tužbe pa ni tijekom ovog parničnog postupka, nije tvrdio a niti bilo kojim dokazom ili navodom ukazivao da bi i na koji način tužena sporni stan stekla bez osnove, a upravo suprotno proizlazi iz spisa, jer je tužena sporni stan stekla temeljem pravnog posla, odnosno ugovora o kupoprodaji s prodavateljem D. 5 d.o.o., a tužitelj u ovom parničnom postupku nije tražio povrat isplaćene cijene niti vrijednost u visini isplaćene cijene koju bi, kako to insinuira sada tužitelj, platio u ime tužene za kupljeni stan pa da bi eventualno visina isplaćene cijene bila imovina koja bi bez pravne osnove prešla u imovinu tužene, no, na to treba kazati i da je tužitelj a što proizlazi iz spisa, pa i iskaza saslušanih svjedoka, postupao svojevoljno bez ikakve prisile ili zablude jer je bio svjestan da novac uplaćuje za kupovinu stana na ime tužene i da će potpisanim ugovorom o kupoprodaji imovina prijeći u vlasništvo tužene, te da se temeljem tog kupoprodajnog ugovora i aneksa tužena može u zemljišnim knjigama upisati kao vlasnik spornog stana u cijelosti. Dakle, iz svega toga proizlazi jasna volja i namjera tužitelja da upravo tužena bude kupac odnosno vlasnik spornog stana, a eventualne tvrdnje tužitelja da bi se stan kupovao u namjeri bavljenja iznajmljivanjem ne proizlaze iz spisa niti ih je tužitelj valjano dokazao, pa stoga prema stavu toga suda ni ova pravna osnova nije ostvarena niti se temeljem nje tužbeni zahtjev može smatrati osnovanim.

9. Iako se drugostupanjski sud u obrazloženju presude pozvao na čl. 373. toč. 3. ZPP iz činjenice da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude, pored prethodno navedenog, naveo i da je povjerovao ''tvrdnji tužitelja da je bilo riječ o dogovoru stranaka da će se taj stan koristiti kao formalno vlasništvo tužene za moguće poslovanje agencije za nekretnine u kojoj bi radila tužena'' dok je drugostupanjski sud utvrdio da je ''jasna volja i namjera tužitelja da upravo tužena bude kupac odnosno vlasnik spornog stana, a eventualne tvrdnje tužitelja da bi se stan kupovao u namjeri bavljenja iznajmljivanjem ne proizlaze iz spisa niti ih je tužitelj valjano dokazao'', proizlazi da je primijenio i čl. 373.a ZPP jer je djelomično drukčije utvrdio činjenično stanje. Navedeno je važno za ocjenu revizijskih navoda jer revident smatra da je u konkretnom slučaju potrebno primijeniti čl. 1111. st. 1. toč. 3. ZOO upravo iz razloga jer je zbog izostanka tih ''budućih prestacija tužene opisanih u točki II. tužbe'', otpala osnova.

10. Neosnovano se revident poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka koju nalazi u tome što su razlozi drugostupanjske presude nejasni i nerazumljivi jer je, suprotno njegovom višekratnom pozivanju na odredbu čl. 186. st. 3. ZPP, drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude izričito naveo i detaljno obrazložio zašto tužbeni zahtjev nije osnovan niti primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. toč. 3. ZOO, a koji su razlozi citirani i u obrazloženju ove presude.

11. Revidentov zaključak ''ključ je u izjavi koju je (tužitelj) dao, zašto ju (izjavu da neka ugovor glasi na tuženicu) je dao i da li je causa zbog koje ju je dao, a koja je trebala biti u budućim prestacijama tužene, otpala'' pak polazi od pogrešnog činjeničnog utvrđenja jer je drugostupanjski sud utvrdio da ''tvrdnje tužitelja da bi se stan kupovao u namjeri bavljenja iznajmljivanjem ne proizlaze iz spisa niti ih je tužitelj valjano dokazao''. No, osim toga, čak ni u tom slučaju (izostanka ''budućih prestacija tužene opisanih u točki II. tužbe'') tuženičina osnova za stjecanje vlasništva – ugovor o kupoprodaji, ne bi otpala, a niti je tužitelj aktivno legitimiran tražiti povrat imovine primjenom odredaba čl. 1111. ZOO jer je tijekom postupka utvrđeno da predmetni stan nikada nije bio u njegovoj imovini. Zato je drugostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženica stekla predmetni stan na temelju valjane pravne osnove i pritom dodao da tužitelj u ovom parničnom postupku nije tražio povrat isplaćene cijene koju je platio u ime tuženice za kupljeni stan, posljedično čemu tužitelj nije niti pobijao osnovu te isplate.

12. Stoga je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena.

13. Zahtjev tuženika za naknadu troška revizijskog postupka nastalog podnošenjem odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan na temelju odredbe čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice.

Zagreb, 11. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.