REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 348/2016-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja D. K., OIB ..., drugotužiteljice M. K., OIB ... i trećetužitelja N. K., OIB ..., svi troje iz K. M., ..., koje zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika C. d.d., OIB ..., Z., F. S., ..., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika J. B. iz M., ..., kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik iz K., radi naknade štete u ukupnom iznosu od 873.420,00 kn, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-2669/2013 od 3. srpnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-376/2010 od 28. ožujka 2013., u sjednici održanoj 11. svibnja 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-2669/2013 od 3. srpnja 2015. u dijelovima kojima je odbijena žalba tužitelja, potvrđena toč. I/ izreke prvostupanjske presude i odbijen zahtjev za naknadu troška sastava žalbe tužitelja, ukida se i toč. I/ izreke presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-376/2010 od 28. ožujka 2013., te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalim u postupku povodom žalbe i revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude potvrđena je toč. I/ izreke prvostupanjske presude koja glasi:

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I/ Tuženiku C. d.d. Z., F. S. se nalaže da 1. tužitelju D. K. plati iznos od 419.500,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 06. 02. 2008. godine pa do isplate, te 1. tužitelju D. K. plati iznos od 13.920,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, i to zateznu kamatu u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, sve u roku od 15 dana.

II/ Tuženiku C. d.d. Z., F. S. se nalaže da 2. tužiteljici M. K. plati iznos od 220.000,00 kuna, te 3. tužitelju N. K. plati iznos od 220.000,00 kuna, svakome sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 24. 04. 2008. godine pa do isplate i to u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 % poena, sve u roku od 15 dana.

III/ Tuženiku C. d.d. Z., F. S. se nalaže da 1. tužitelju D. K., 2. tužitelju M. K. i 3. tužitelju N. K. nadoknaditi troškove ovoga postupka, sve u roku od 15 dana."

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju su, pozivom na čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 - dalje ZPP), podnijeli tužitelji postavljajući u njoj sljedeća pitanja:

"1) Jesu li sudovi dužni obrazlagati svoje presude u smislu obrazlaganja svojih postupanja, utvrđenja i zauzetih pravnih stajališta, te jesu li sudovi dužni odlučiti o iznesenim žalbenim razlozima o čijoj osnovanosti ovisi i osnovanost tužbenog zahtjeva?

2) Je li prvostupanjski sud, ali i drugostupanjski sud, bio dužan odlučiti o istaknutom žalbenom razlogu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prilikom odlučivanja o odgovornosti za štetu temeljem odredbe čl. 23. st. 1. toč. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05), odnosno je li pogrešno primijenio materijalno pravo, te time propustio uopće iznijeti i obrazložiti svoje pravno stajalište?"

Više puta su se pozvali na dio iskaza 1. tužitelja danog na ročištu od 6. listopada 2010. u kojemu je naveo ''Tko je dozvolio da upravlja'' i ponovili da je prvostupanjski sud potpuno neosnovano i neopravdano izvukao zaključak kako je 1. tužitelj dragovoljno sjeo na suvozačevo mjesto svjestan da će vozilom upravljati mldb. B., dijete u dobi od 14 godina, a drugostupanjski sud je samo ponovio taj navod. Istaknuli su i da bi odredbe čl. 23. st. 1. toč. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao i tuženikovih uvjeta osiguranja iz čl. 2. st. 2. toč. 3. vrijedile ako bi osiguratelj (tuženik) dokazao da je ta okolnost suputniku (1. tužitelju) bila poznata te se pozvali na neosnovanost shvaćanja nižestupanjskih sudova prema kojemu tužiteljima ne pripada pravo na novčanu satisfakciju jer nemaju pravo na naknadu štete po autoobveznom osiguranju ako je šteta nastala u prometnoj nezgodi koju je oštećenik sam uzrokovao. Predložili su preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno, ukinuti presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim sudskim vijećem. Traže naknadu troška revizijskog postupka u iznosu od 10.737,00 kn.

3. Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

4. Revizija je osnovana.

5. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Naime, iako su tužitelji reviziju sadržajno utemeljili na odredbama čl. 382. st. 2. ZPP kako je u konkretnom slučaju dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete po osnovi obveznog osiguranja po automobilskoj odgovornosti.

7. U provedenom postupku utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je I. tužitelj u prometnoj nesreći ... u ranim jutarnjim satima stradao i zadobio teške tjelesne povrede, a da je tada bio star 21 godinu i četiri mjeseca, te pod utjecajem alkohola od najmanje 0,64 g/kg,

- da je vozilo bilo upisano kao vlasništvo III. tužitelja, oca I. tužitelja, koji ga je I. tužitelju poklonio nakon završetka srednje škole, i vozilom je upravljao umješač J. B., koji je u trenutku nesreće bio star 14 godina i pet mjeseci, a bio je pod utjecajem alkohola od najmanje 1,24 g/kg,

- da je I. tužitelju, jer je iskazivao da je cijelu večer bio u društvu umješača, kojeg dobro poznaje od ranije, bilo poznato koliko umješač ima godina i koliko je alkoholiziran,

- da je I. tužitelj tek u iskazu na ročištu od 18. ožujka 2013. (osam i pol godina nakon događaja) naveo da je sprječavao J. B. da upravlja vozilom, da su se i naguravali, a da je do tada u ovom postupku i u kaznenom postupku protiv J. B. detaljno okolnosno iskazivao o tome da su slavili imendan umješača, vozili se u H. K., konzumirali alkohol,

- da I. tužitelj, koji je čitavu večer u društvu J. B., nije istog spriječio da upravlja vozilom, odnosno olako je pristao na to,

- da je uzročna veza sa štetom nepostupanje I. tužitelja, koji je punoljetna osoba, u sprječavanju alkoholiziranog J. B. da upravlja vozilom, i u tome da je u vozilo sjeo kao suvozač.

Drugostupanjski sud je ocijenio da su pravilno primijenjene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) kad je odbijen tužbeni zahtjev.

8. Tužitelji u pretežnom dijelu revizije u kojemu osporavaju utvrđenje nižestupanjskih sudova da je I. tužitelj dragovoljno sjeo na suvozačevo mjesto, svjestan da će vozilom upravljati mldb. B., dijete u dobi od 14 godina, obrazlažu razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji razlog ne mogu isticati u ovom revizijskom postupku. Pritom navodi drugostupanjskog suda da je I. tužitelj tek u iskazu na ročištu od 18. ožujka 2013. (osam i pol godina nakon događaja) naveo da je sprječavao J. B. da upravlja vozilom, a da je do tada u ovom postupku i u kaznenom postupku iskazivao drugačije, ne proturječe stanju spisa u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

9. Oba postavljena pitanja revidenata polaze od pogrešnih premisa – da nižestupanjski sudovi nisu adekvatno obrazložili svoje presude i da su pogrešno primijenili odredbe čl. 23. st. 1. toč. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05) kao i tuženikovih uvjeta osiguranja iz čl. 2. st. 2. toč. 3. na konkretni slučaj. To iz razloga jer su nižestupanjski sudovi obrazložili svoje presude u skladu s odredbama čl. 338. st. 4. ZPP-a i jer je iz obrazloženja tih presuda vidljivo da nisu primijenili navedeni Zakon i tuženikove uvjete osiguranja, nego odredbe čl. 16. i čl. 163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO).

10. S tim u vezi valja dodati i da su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kada nisu primijenili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, ali i mjerodavne tuženikove uvjete osiguranja u sporno vrijeme priložene na listu 112 spisa, jer se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 87. st. 2. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 9/94, 20/97) koja određuje da ako oštećena osoba istakne odštetni zahtjev neposredno prema društvu za osiguranje, društvo za osiguranje ne može u odgovoru na takav zahtjev isticati prigovore koje bi na temelju zakona ili uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti moglo istaknuti prema osiguranoj osobi zbog nepridržavanja zakona ili uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti. To iz razloga što je prvotužitelj upravo ta treća osoba, pa stoga ima pravo na isplatu i temeljem navedene police osiguranja, neovisno o tome što je vozač upravljao motociklom alkoholiziran i bez odgovarajuće vozačke isprave i neovisno o tome što je prvotužitelj vlasnik vozila. Naime, prema čl. 84. toga Zakona nema pravo na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti za štete trećim osobama 1. vozač te njegovi pravni sljednici glede štete zbog smrti ili tjelesne ozljede vozača i 2. vlasnik, suvlasnik i svaki drugi korisnik u slučaju štete na stvarima, o čemu ovdje nije riječ.

11. No, revidenti su, pozivanjem na neosnovanost shvaćanja nižestupanjskih sudova prema kojemu tužiteljima ne pripada pravo na novčanu satisfakciju jer nemaju pravo na naknadu štete po autoobveznom osiguranju ako je šteta nastala u prometnoj nezgodi koju je oštećenik sam uzrokovao, iznijeli i razlog pogrešne primjene materijalnopravnih odredaba čl. 16. i čl. 163. ZOO, a koji je revizijski razlog osnovan. 12. Naime, kao što je to obrazloženo u presudi ovoga suda poslovni broj Rev-x 322/2013 od 1. travnja 2015., u kojoj je činjenično stanje, u bitnom, podudarno sa činjeničnim utvrđenjima u ovom konkretnom slučaju (oštećenik i ujedno suvozač je imao 20 godina i bio pod utjecajem alkohola od 0,73 g/kg, a vozač 14 godina i bio pod utjecajem alkohola od 1,75 g/kg), u slučaju pristanka oštećenika na vožnju s alkoholiziranim vozačem za kojeg je znao da nema položen vozački ispit za upravljanje predmetnim vozilom, valja primijeniti odredbe čl. 192. ZOO kojima je propisana podijeljena odgovornost, a ne odredbe čl. 16. i čl. 163. ZOO koje su primijenili nižestupanjski sudovi i na temelju kojih su pogrešno utvrdili da je šteta nastala isključivom radnjom prvotužitelja. Pritom opseg doprinosa vlastitoj šteti ovisi o okolnostima konkretnog slučaja (npr. stupnju alkoholiziranosti vozača i mogućnosti saznanja oštećenika za takav stupanj, je li vozač zbog ostalih okolnosti kao što je umor i sl. bio sposoban upravljati motornim vozilom i sl.). Izloženo shvaćanje zauzeto je u mnogobrojnim odlukama i predstavlja ustaljenu sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako i ovoga vijeća.

13. U odluci poslovni broj Rev 361/2008 od 21. svibnja 2008., na koju su se i tuženik i nižestupanjski sudovi u ovome postupku pozivali, činjenično stanje pak nije podudarno s činjeničnim utvrđenjima u ovom konkretnom slučaju, i to već iz razloga jer u konkretnom slučaju nije utvrđeno (kao što u navedenoj odluci jest) da je prvotužitelj nagovorio umješača da sjedne na mjesto vozača. Upravo suprotno, umješač je to učinio kada je prvotužitelj koji je dotad vozio predmetno vozilo, napustio vozilo i bio izvan vozila. Situacija na koju bi se izuzetno mogla primijeniti odredba čl. 163. st. 1. ZOO bila bi ona u kojoj postoji svijest na strani oštećenika da će upravo od vožnje kao radnje štetnika nastati šteta (primjerice, da su usmjerili vozilo prema mjestu udarca ili kada je vozač posve nesposoban za vožnju pa ga usprkos tome oštećenik nagovara na vožnju), što u ovom slučaju nije utvrđeno. Dakle, nije utvrđeno da bi na strani prvotužitelja postojala svijest o tome da će upravo od vožnje izvjesno pretrpjeti štetu pa da je ipak na vožnju pristao.

14. Zato je revizija tužitelja osnovana zbog pogrešne primjene materijalnog prava. No, primjenom čl. 395. st. 2. ZPP, valjalo je ukinuti obje presude nižestupanjskih sudova i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje jer je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, i to u pogledu visine nastale štete tužiteljima, pa nema uvjeta za preinaku presude. Stoga će prvostupanjski sud izvesti dokaz saslušanjem vještaka koji su izradili pisane nalaze i mišljenja u ovome postupku, a zatim će, i na temelju mjerodavnih odredaba čl. 177. st. 3. i čl. 192. ZOO u pogledu podijeljene odgovornosti, donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.

15. O troškovima postupka nastalim u povodu žalbe i revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 11. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.