Poslovni broj: Usž-853/22-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članica vijeća te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice Z. K., O., koju zastupa opunomoćenik D. R., odvjetnik u O., protiv tuženika Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, Z., radi stjecanja statusa specijalista iz uže specijalizacije, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-900/2021-7 od 21. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice te potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-900/2021-7 od 21. prosinca 2021.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-900/2021-7 od 21. prosinca 2021. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-131-04/19-02/291, urbroj: 534-07-2-2/2-21-06 od 5. ožujka 2021. te zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv prvostupanjske presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome ponavlja tužbene navode. Navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 292. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.) u svezi s člankom 33. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS) s obzirom da je odbio izvesti dokaz saslušanjem tužiteljice. Smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbe Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije („Narodne novine“ 38/18.). Navodi da sud pogrešno smatra da postoj ekskluzivitet da samo neke specijalnosti imaju prioritet u stjecanju statusa užeg specijaliste dok druge to nemaju. Pojašnjava da je notorno da liječenje pacijenata s primjerice melanomom provode djelomično dermatovenerolozi, a nakon toga onkolozi. Ističe da je jasno da dermatovenerolozi ne provode liječenje radioterapijom. Tužiteljica je predlagala svoje saslušanje da pojasni metodologiju liječenja pacijenata koji imaju karcinom kože. Navodi da Pravilnik o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije polazi od kriterija liječenja onkoloških bolesnika od strane svih specijalista koji u tome sudjeluju i dopušta im stjecanje statusa po tom kriteriju, a ne po kriteriju isključivosti. Smatra pogrešnim zaključak da specijalist uže specijalnosti može postati samo liječnik specijalist jedne specijalnosti, dok drugi specijalist to ne može. Po mišljenju tužiteljice, iz Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije proizlazi da specijalist koji ispunjava uvjet propisan tim pravilnikom (što, prema mišljenju tužiteljice, ona nesporno ispunjava) unatoč tome što je Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ 111/09.) određena uža specijalizacija povezana s osnovnom specijalizacijom, može se priznati druga specijalizacija. Smatra da je na taj način regulirana iznimka da se i specijalistima kojima je osnovna specijalizacija ta koja sukladno Pravilniku o specijalističkom usavršavanju doktora medicine nema mogućnost uže specijalizacije, sada u propisanom roku i pod posebnim uvjetima može priznati uža specijalizacija. Slijedom navedenog predlaže da Visoki upravni sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i sam riješi stvar. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu napominje da sukladno točki 16. Priloga broj I. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, specijalizacija radioterapije i onkologije nema propisanu užu specijalizaciju. Stoga tužiteljica nije mogla steći užu specijalizaciju iz dermatološke onkologije iz razloga jer je uža specijalizacija dermatološke onkologije nastavak usavršavanja specijalista dermatologije i venerologije te je završena specijalizacija dermatologije i venerologije uvjet za nastavak usavršavanja u užoj specijalnosti. Predlaže da Visoki upravni sud odbije žalbu tužiteljice.

4. Žalbe nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je osporenim rješenjem tuženika od 5. ožujka 2021. ukinuto rješenje Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske od 7. studenoga 2021. kojim je tužiteljici, dr. med. specijalistu radioterapije i onkologije, priznat status specijalista uže specijalizacije iz dermatološke onkologije.

7. Prvostupanjski je sud odlučujući o tužbi tužiteljice održao raspravu, izvršio uvid u sudski i spis tuženika te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, pravilno ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica, prim. dr. med. specijalist radioterapije i onkologije podnijela 16. travnja 2019. zahtjev za priznavanje statusa specijalista uže specijalizacije iz dermatološke onkologije, koji je odbačen rješenjem od 1. travnja 2020. uz obrazloženje da dermatološka onkologija, kao uža specijalizacija, proizlazi iz dermatologije i venerologije, kao propisane osnovne specijalizacije. Stoga, tužiteljici, kao specijalistici radioterapije i onkologije nije moguće priznati status užega specijalista dermatološke onkologije na temelju odredbi Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije vezano za odredbe Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine. Rješenje od 1. travnja 2020. poništeno je rješenjem tuženika od 7. studenoga 2020. s obrazloženjem da je prilikom donošenja rješenja od 1. travnja 2020. zanemaren smisao odredbe članka 2. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije. Iz obrazloženja rješenja od 7. studenoga 2020. proizlazi da je tužiteljica, zaposlenica Kliničkoga bolničkog centra O., da je specijalistički ispit iz radioterapije i onkologije položila 11. siječnja 2001., da se područjem uže specijalnosti iz dermatološke onkologije bavi više od 10 godina te da je uz zahtjev za stjecanje statusa specijalista iz uže specijalizacije priložila potrebnu dokumentaciju u smislu članka 4. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije.

9. Rješenje od 7. studenoga 2020. ukinuto je osporenim rješenjem od 5. ožujka 2021. Iz rješenja od 5. ožujka 2021. proizlazi da Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine nije propisana uža specijalizacija za specijalizaciju radioterapije i onkologije pa stoga tužiteljici kao specijalistu radioterapije i onkologije nisu mogla pripasti prava stjecanja statusa užega specijalista. Slijedom navedenog ocjenjeno je da je rješenjem od 7. studenoga 2020. povrijeđen materijalni propis u smislu članka 129. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. i 110/21.; dalje: ZUP).

10. Visoki upravni sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni Suda, žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

11. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, odredbe Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije i odredbe Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine.

12. Točkom 16. Priloga broj I. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine za specijalizaciju radioterapije i onkologije nije propisana uža specijalizacija, dok je točkom 13. za specijalizaciju dermatologije i venerologije kao uža specijalizacija propisana dermatološka onkologija. Iz navedenog proizlazi da se uža specijalizacija dermatološke onkologije može priznati samo specijalistima dermatologije i venerologije, a ne specijalistima radioterapije i onkologije. Stoga, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da nema pravne osnove za priznavanje tužiteljici, kao specijalistu radioterapije i onkologije, statusa specijalista uže specijalizacije iz dermatološke onkologije.

13. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor tužiteljice koji se odnosi na tumačenje odredbe članka 2. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije, uz obrazloženje koje prihvaća i ovaj Sud. Odredbom članka 2. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije propisano je da se doktorima medicine specijaliste bez uže specijalizacije, koji se bave određenom propisanom užom specijalnošću najmanje deset godina može, na temelju pribavljenih mišljenja iz članka 4. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije, o njihovom radu na području uže specijalnosti priznati status specijalista uže specijalnost. Pravilno je prvostupanjski sud istaknuo da se citirana odredba odnosi samo na doktore medicine specijaliste bez uže specijalizacije, koji se istom bave najmanje deset godina, ali glede kojih je Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine propisana mogućnost uže specijalizacije.

14. Ostali prigovori tužiteljice istaknuti u žalbi su neosnovani i bez utjecaja na drukčije rješavanje predmetne upravne stvari, a pogotovo zbog toga što se radi o prigovorima koje je isticala i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno i jasno očitovao, a s čijim zaključcima se u potpunosti slaže i ovaj Sud.

15. Sud je u postupku pravilno utvrdio činjenice koje su odlučne u ovom upravnom sporu i na tako utvrđeno činjenično stanje je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo. Pri tome, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude iznio valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama te je, navodeći koje odredbe materijalnog prava primjenjuje u sporu, obrazložio koje su činjenice u smislu mjerodavnog zakona odlučne za konkretnu upravnu stvar te otklonio sve prigovore tužiteljice, s čime je u cijelosti suglasan i ovaj Sud.

16. Pravilna je odluka prvostupanjskog suda o trošku upravnog spora, , donesena na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a s obzirom da je tužiteljica izgubila spor u cijelosti.

17. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 73. stavka 1. ZUS-a, to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

22. S obzirom da je žalbe tužiteljice odbijena, odbijen je zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a.

U Zagrebu 11. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ante Galić