Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 33 Gž Ob-433/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, te Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Z. iz I. (u tužbi navedena adresa V., …), OIB:…, zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku u Z., protiv tužene I. F. iz V. (u tužbi navedena adresa J., …), OIB:…, zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., radi utvrđenja izvanbračne stečevine, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Varaždinu posl. broj P Ob-141/2016-167 od 27. siječnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu posl. broj P Ob-141/2016-167 od 27. siječnja 2022. u pobijanoj točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Varaždinu posl. broj P Ob-141/2016-167 od 27. siječnja 2022. u pobijanoj točki II. izreke, kao i odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke, i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom citiranom u izreci odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je D. Z. iz V., OIB…, suvlasnik u 1/2 (polovici) dijela, odnosno suvlasnik u dijelu sukladno omjeru koji bude određen temeljem nalaza i mišljenja vještaka na temelju provedenog građevinskog vještačenja na okolnost prometne vrijednosti i građevinske vrijednosti nekretnine, nekretnine opisane kao: a) kat.čest. 1174/3, u naravi V. H., površine 1600m2, kat.čest. 1174/4, u naravi H., površine 2204 m2, od čega Kuća H. površine 185 m2, Dvorište H. površine 500 m2,

V. H. površine 1519 m2, sveukupne površine 3804 m2, sve upisano u zk.ul. 2944, k.o. 331333 V.-B., eb) kat.čest. 1175/2, u naravi H., površine 1109 m2, od čega K. površine 56 m2, V. površine 826 m2, V. površine 227 m2, sve upisano u zk.ul. 2878, k.o. 331333 V.-B., c) kat.čest 894/2, u naravi Voćnjak na H., površine 2610 m2, upisano u zk.ul. 2195, k.o. 331333 V.-B..

II. Nalaže se tuženici I. F.-V. iz J., OIB…, trpjeti upis tužitelja D. Z. iz V., OIB… na nekretninama navedenim u točki I. ove Presude."

II .Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja D. Z. koji glasi:

"III. Nalaže se tuženici I. F.-V. iz J., OIB…, da tužitelju D. Z. iz V., OIB…, isplati iznos od 1.500.000,00 kn, a iznos koji će se po potrebi korigirati temeljem nalaza i mišljenja vještaka na temelju provedenog građevinskog vještačenja na okolnost prometne vrijednosti i građevinske vrijednosti nekretnine, na ime ulaganja u nekretnine opisane kao:

a) kat.čest. 1174/3, u naravi V. H., površine 1600m2, kat.čest. 1174/4, u naravi H., površine 2204 m2, od čega Kuća H. površine 185 m2, Dvorište H. površine 500 m2, V. H. površine 1519 m2, sveukupne površine 3804 m2, sve upisano u zk.ul. 2944, k.o. 331333 V.-B.,

b) kat.čest. 1175/2, u naravi H.¹, površine 1109 m2, od čega Klijet površine 56 m2, Vinograd površine 826 m2, Voćnjak površine 227 m2, sve upisano u zk.ul. 2878, k.o. 331333 V.-B.,

c) kat.čest 894/2, u naravi Voćnjak na H., površine 2610 m2, upisano u zk.ul. 2195, k.o. 331333 V.-B., zajedno s zakonskim zateznim kamatama od utuženja pa do isplate po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a sve tu roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženici I. F.-V. iz J., OIB…, da tužitelju D. Z. iz V., OIB…, naknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku od utuženja do isplate, po stopi od od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a sve tu roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tužitelju D. Z. da tuženoj I. F. nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 226.875,00 kn (slovima: dvjesto dvadeset šest tisuća osamsto sedamdeset pet kuna) u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19– dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda „odbaci“, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugo vijeće.

3. Tuženica je podnijela žalbu protiv dijela točke III. presude, kojim joj nisu priznati daljnji troškovi, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se odluka o troškovima preinači i tuženici priznaju daljnji troškovi te troškovi žalbenog postupka.

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženica u odgovoru na žalbu predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a žalba tuženice je osnovana.

6. Tužitelj u postupku traži da sud utvrdi, da je on suvlasnik nekretnine citirane u izreci, koja je kupljena za vrijeme izvanbračne zajednice stranaka a upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo tuženice, na temelju čl. 36. st. 1. Obiteljskog zakona (NN 116/03).

7. U postupku je utvrđeno, a između stranaka nije niti sporno, da su stranke bile u izvanbračnoj zajednici, te da je između stranaka sklopljen bračni ugovor.

8. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su stranke dana 22.07.2015. zaključile Ugovor o uređenju imovinskih odnosa – bračni ugovor; Ugovor su oboje potpisali i to nakon razgovora i konzultacija s odvjetnikom, koji je ugovor i sastavio, a potpisi su ovjereni kod javnog bilježnika. Da su stranke upoznate sa sadržajem tog ugovora potvrdili su u svojim iskazima i tužitelj i tužena,

- da je tužitelj je tijekom postupka tvrdio kako je taj ugovor sastavljen radi reguliranja vlasništva na plovilu E. i da je to bila svrha ugovora, a tužena je s druge strane navodila da je ugovor sklopljen kako bi riješili međusobne imovinske odnose glede imovine i zarade,

- da iz iskaza svjedoka M. K., odvjetnika proizlazi da nije mogao reći na čiji zahtjev je sastavio nacrt ugovora, međutim istaknuo je kako misli da su stranke zajedno tražile nacrt. Tijekom svog svjedočenja istaknuo je da je svrha potpisivanja ovog ugovora, prema izraženoj volji stranaka, bila upravo da se otklone učinci izvanbračne zajednice u pogledu imovine stranaka, budući je u 6. mj. 2015. trebao proteći rok od 3 godina od kad su stranke živjele zajedno i tada bi se po zakonu na zajednicu primjenjivale odredbe Obiteljskog zakona. Stranke su izričito hitjele isključiti primjenu odredaba Obiteljskog zakona, tako da stečena imovina i zarada stečena do tog trenutka, bude zasebna imovina stranka. Što se tiče samog bračnog ugovora iz veljače 2015. istaknuo je kako je odmah po izraženoj volji stranka izradio nacrt. Pored općenite svrhe koja je trebala biti postignuta, a to je isključenje bračne zajednice u pogledu imovine, u ugovor je na zahtjev stranaka trebalo unijeti i da je brod zasebna imovina tužene, budući ga je ona platila u vrijeme kada su stranke živjele zajedno, a brod je bio registriran na ime gospodina Z.. Nakon što je dostavio nacrt ugovora g. Z. je 2. ožujka 2015. vratio nacrt i zahtijevao izmjene u odnosu na netočno dostavljene podatke o brodu;

Iako za to nije bilo razloga, ugovor je bio potpisan tek u srpnju 2015. Sama činjenica svrhe potpisivanje tog ugovora naznačena je u toč. I. ugovora, koji predstavlja i preambulu ugovora. Stranke su u konačnici bez znanja svjedoka, ugovor potpisale u srpnju 2015., a obzirom je radio samo nacrt ugovora, a ne i konačnu verziju, taj ugovor mu nitko nije platio. Posebno je istaknuo da je vrlo intenzivno komunicirao sa gospodinom Z. o sadržaju i značaju ugovora. Tako su imali usmeni sastanak na kojem je ukazao tužitelju na sve značajke ugovora i njegova sadržaja. Nakon toga, su komunicirali putem e-maila, a kad je gospodin Z. tražio ispravak ugovora rekao je da će on sam predložiti tuženoj da potpiše ugovor po uzoru na dostavljeni nacrt. Svjedok je, prema svojim navodima, najmanje komunicirao sa gospođom F.. Nakon komunikacije u veljači i ožujku 2015. tužitelj ga nije tražio daljnja pojašnjenja, a svjedok je spis pospremio budući je smatrao da je to riješeno. Izričito je istaknuo kako je upozorio tužitelja na sve učinke ugovora, odnosno nacrta bračnog ugovora, koji je sastavio. Izričito mu je rekao i da neće stjecati zajedničku imovinu iz zarade, tim više jer je gospodin Z. imao vrlo čudnu prošlost i imao je dugove. Među ostalim, kao odvjetnik, je blokirao njegovu firmu radi dugova prema trećim osobama. Nacrt ugovora, koji je odvjetnik izradio i bračni ugovor koji su stranke potpisale u srpnju 2015., razlikuje se jedino po datumu, dok je sadržaj identičan,

- da iz bračnog ugovora jasno proizlazi kako stranke njime uređuju međusobne imovinske odnose glede postojeće i buduće imovine, koja je stečena tokom trajanja zajednice i imovine koja će se stjecati ubuduće (čl.1.).

9. Stranke ovim ugovorom iskazuju suglasnost da imovina svake od njih koju ima u tom trenutku, dakle 22.07.2015., ostaje njena vlastita imovina (čl.2.). Također je ugovoreno da će zarada svake od stranaka stečena u toku njihovog zajedničkog života i tijekom trajanja bračne i izvanbračne zajednice, biti vlastita imovina (čl.5.).

10. Ukoliko bi nakon potpisa tog ugovora stjecali vrjednije pokretnine ili nekretnine, stranke su ugovorile da će u tom slučaju ugovorom o stjecanju te imovine odrediti da li je takva imovina zajednička ili vlastita imovina neke od stranaka ili je u suvlasništvu (čl.4.). Posebno je bračnim ugovorom uređeno vlasničko stanje plovila E. iz razloga što je u službenim evidencijama navedeno kako je plovilo u vlasništvu tužitelja, a kupljeno je novčanim sredstvima tužene (čl.2.). Dakle, stranke su uredile imovinske odnose ugovorom od 22.07.2015. te su oboje potpisali ugovor, svjesni njegovog sadržaja što su pred sudom i potvrdili.

11. Radi toga prvostupanjski sud ocjenjuje, da su stranke, u skladu s odredbom čl. 255. st. 1. Obiteljskog zakona (NN br. 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11., 25/13. i 5/15. dalje ObZ /03), bračnim ugovorom uredile imovinskopravne odnose na postojećoj ili budućoj imovini, pa kako je nekretnina u V. B. kupljenima 11. travnja 2012. vlastitim sredstvima tuženice, takva imovina čini njenu vlastitu imovinu, a što je i ugovoreno Bračnim ugovorom od 22. srpnja 2015., jer su se ugovorne strane izričito suglasile da imovina svake ugovorne strane, a koju ima u trenutku sklapanja, ostaje njegova vlastita imovina te su se izričito i suglasile da ukoliko će nakon potpisa ovog ugovora, ugovorne strane stjecati u toku zajedničkog života vrjednije pokretnine ili nekretnine, tada će ugovorom o stjecanju takve imovine odrediti da li je takva imovina zajednička ili vlastita imovina neke od ugovornih strana ili je u suvlasništvu ugovornih strana. Pri tome tužitelj nije tvrdio niti dokazivao da je pobijao navedeni Bračni ugovor, a nije niti tvrdio da ga bračni ugovor ne bi obvezivao, već je samo pogrešno i neosnovano tvrdio da se navedeni ugovor odnosi na pitanje vlasništva plovila, što je suprotno sadržaju samog ugovora te dokazima izvedenim tijekom postupka. Nakon zaključenja bračnog ugovora 22.07.2015. stranke su nesporno bile u izvanbračnoj zajednici do 1.06.2016. godine.

12. Što se bračnog ugovora tiče tužitelj je u stranačkom iskazu potvrdio da su ga on i tužena zaključiti sporazumno. Prije zaključenja bračnog ugovora konzultirao je odvjetnika K.. Pojasnio je da je tužbu podnio radi utvrđenja suvlasništva, odnosno isplate obzirom na nekretninu u H. kbr. 217. (V. B.). Ova nekretnina sastoji se od 5 zemljišnoknjižnih čestica. U travnju 2012. tužena je kupila 3 zemljišnoknjižne čestice, dok je 2013. na ime sina tužene kupljeno još dvije zemljišnoknjižne čestice. Naknadno je jedna od zemljišnoknjižnih čestica, koje su bile vlasništvo sina tužene, u zemljišnim knjigama prenesena na tuženu kako vlasnicu, dok je jedna zemljišnoknjižna čestica, još u vlasništvu sina. Opisao je kako je na ovim zemljišno knjižnim česticama od ranije postojala jedna građevina i to stara kurija iz 1800. godina, koja je temeljito sanirana, adaptirana i uređena. Pored toga, izgrađena je garaža, pomoćna građevina sa boksom za pse te nadstrešnice, a ukupna površina tih čestica je oko 5000 m2. Kako su bili u izvanbračnoj zajednici, tvrdio je da je on vodio izvedbu sanacije i adaptacije kurije te je sve naručivao i nadzirao izvođače radova. Na taj način uložio je svoj rad i znanje u nekretninu tužene. Obzirom na financijska ulaganja pojasnio je kako je u 4 godine trajanja izvanbračne zajednice imao prihode od ukupno 700.000,00 kn s osnova plaće u D. B. i drugih prihoda. Povremeno je plaćao režije u nekretnini u kojoj su živjeli, tako da je prema svojoj procjeni ukupno uložio u objekt u V. B. oko 300,000.00 kn i još 50.000,00 kn u objekt u M.. Pored toga, je kako je tvrdio, s osnova režija platio dodatnih 145.000,00 kn. Prije stupanja u izvanbračnu zajednicu kupio je stan u Z. uz valutnu klauzulu uz CHF, zbog čega je bio zadužen. Tužena mu je pomogla otplatiti taj stan te mu je 2013. pozajmila iznos od 685.000,00kn, kojim iznosom je zatvorio kredit. Naknadno je prodao stan i vratio dug. Također je imao dugovanje po odobrenim minusima na tekućim računima.

13. Napomenuo je da je projektirao i nadzirao izvedbu radova na kući tužene u Slavenskoj ulici 3. Radovi su započeli u studenom 2011., a završeni su krajem 2013.

14. Za ove radove tuženoj nije naplatio nadzor radova i misli da je to znatno narušilo financijsko poslovanje trgovačkog društva u kojem je bio ranije zaposlen. Obzirom na nekretninu na V. B. od prvotne kurije ostali su samo nosivi zidovi. Skidao se krov, međukatna konstrukcija i prozori. Izvedena je nova instalacija struje, vode, grijanja, fasade i završnog uređenja. U rekonstrukciji je sudjelovao oko 30 dobavljača ili izvođača. Kurija je kupljena za iznos od 1.500.000,00 kn, a danas po procijeni vrijedi 450.000,00 €. Svi objekti na 5000m2 vrijede 900.000,00 €. Tijekom trajanja izvanbračne zajednice tvrdio je da nije imao drugih pozajmica od tužene. U periodu od 2011. do lipnja 2016. tužitelj je, prema svojim navodima, primao neto plaću u iznosu od 9.000,00 kn sa putnim troškovima od 2.000,00 kn. Pored toga, bio je član nadzornog odbora Varkom d.d., gdje je primao naknadnu od 1.8000,00 kn mjesečno i član upravnog odbora Županijske uprave za ceste, na temelju čega je primao naknadu od 1.000,00 kn mjesečno. Obzirom na sve ove dužnosti, tužitelj je pojasnio kako je sa tuženom dogovorio da će napustiti svoj privatni posao, koji je radio, i da će se samo posvetiti projektima tužene i njega te D. B.. Nadalje, tužitelj je pojasnio da je prilikom ulaska u izvanbračnu zajednicu imao osobni automobil, koji nije bio otplaćen i bio je na leasing i imao je stan, koji je trebao otplatiti u iznosu od 685.000,00 kn. U ovom periodu otplaćivao je i druge dugove od ranije te je plaćao džeparac djeci. Prvih 6 mj. nakon razvoda također je plaćao bivšoj supruzi tekuće režije. Što se tiče ulaganja u nekretninu u H. - V. B. tužitelj u podnesku od 4. prosinca 2021. (list 1148 spisa) ukazuje na tri načina isplate izvođačima radova pa tvrdi kako je 1/3 troškova izvođačima plaćano direktno na ruke u gotovini i to tako što je tužena na tekući račun tužitelju uplaćivala novac, a on je novac podizao i plaćao direktno izvođačima ili im je tužena na ruke plaćala sama ili je pak tužitelj sam plaćao gotovinske iznose. Jednu trećinu je tužena je plaćala putem D. B., a jednu trećinu je plaćala osobno tužena.

15. Tužitelj dakle ne spori da je tužena nekretninu na V. B. kupila 11. travnja 2012., ali tvrdi da je za vrijeme trajanja njihove zajednice povećana vrijednost te nekretnine pa da bi on s te osnove imao pravo na suvlasništvo iste, budući da je u nekretninu ulagao financijska sredstva, kao i svoje znanje i sposobnosti. Što se financijskih sredstava tiče tužitelj navodi kako je nakon otplate kredita za stan u Z. taj stan prodao i zaradio dodatnih 7.000,00 €, koje da je uložio u nekretninu. Međutim, u tužbi ne navodi da je 90.000,00 € za otplatu kredita pozajmio od tužene, nego to potvrđuje tek nakon što je tužena na spis dostavila ugovor o zajmu, koji su stranke zaključile 13.08.2013. (u koverti na listu 58 spisa), dakle godinu dana nakon što su ušli u izvanbračnu zajednicu. Tim ugovorom tužena tužitelju pozajmljuje 90.000,00 €, a on se obvezuje taj iznos vratiti nakon što proda stan. Tužena tvrdi da joj tužitelj taj iznos do danas nije vratio, dok tužitelj istodobno tvrdi kako je pozajmicu vratio na način da je u dogovoru sa tuženom sklopio ugovor o korištenju sefa broj: 318-08-030494 kod RBA dana 18. listopada 2013. godine.

16. Vlasnik sefa je tužitelj, a tužena je ovlaštenik. Tužitelj je tvrdio kako je položio iznos od 95.000,00 €, a ne na devizni ili tekući račun tužene iz razloga tadašnje provedbe izvida nad tuženom po nalogu Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu (podnesak tuženika od 20. studenog 2021. godine list 1082 spisa).

17. Radi toga prvostupanjski sud zaključuje, da je financijska mogućnost tužitelja da ulaže u nekretninu tužene bila sporna među parničnim strankama. Kao što je već navedeno tužitelj je prilikom iskazivanja tvrdio da mu je tužena pomogla otplatiti stan u Z. na način da mu je 2013. pozajmila iznos od 685.000,00 kn, kojim iznosom je zatvorio kredit. Također je priznao i da je imao dugovanje po odobrenim minusima na tekućim računima.

18. S druge strane prikazao je procjenu svojih prihoda za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, kao i ulaganja koje je imao u tom periodu.

19. Istodobno tužena je prilikom davanja svog iskaza navodila da su ubrzo kada se tužitelj doselio k njoj, došle i ovrhe. Sa svog tekućeg računa platila je ovrhe u iznosu od 38.000,00 kn vjerovniku Porezna uprava I.. I drugi vjerovnici dolazili su osobno tražiti ispunjenje dugova od strane tužitelja. Isplatu je, među ostalima, zahtijevao i sin gospodina Z. zajedno sa kamatarima. U odnosu na adaptaciju nekretnine na V. B. navodila je da je upravo tužitelj inzistirao na opsežnoj adaptaciji predmetnih nekretnina te je iznijela stajalište kako je tužitelj to učinio da bi nesmetano mogao raspolagati njenim sredstvima. Pojasnila je da mu je dala karticu i pin te je on mogao raspolagati sa znatnim financijskim sredstvima. Također je i putem Internet bankarstva mogao raspolagati njenim novcem. Tvrdila je nadalje da je upravo tužitelj ostao dužan i njoj i njenim firmama, jer je tijekom zajedničkog života vraćala njegove dugove. Potvrdila je da je tužitelj nadzirao izvedbu radova na kuriji međutim, obzirom je zarađivao 9.000,00 kn, iznijela je stajalište da nije uopće ulagao novac u samu kuriju, jer nije imao otkuda. Istodobno je tužitelj za cijelo vrijeme trajanja izvanbračne zajednice plaćao režije svojoj prijašnjoj obitelji za kuću u Ivancu.

20. Režije za nekretninu u kojoj su živjeli parnične stranke plaćao je na način da je sa tekućeg računa tužene prebacivao novac na svoj tekući račun i tako plaćao režije za kuću u I.. Tužena je posebno istaknula da joj tužitelj nikada nije vratio pozajmicu za stan u Z..

21. Nadalje je utvrđeno financijsko stanje tužitelja u trenutku stupanja u izvanbračnu zajednicu. Dana 1. lipnja 2012. godinu (po razvodu ranijeg braka) zaduženja tužitelja su iznosila 792.214,51 kn. Istodobno uzimajući u obzir sve prihode tužitelja koje je ostvario tijekom trajanja izvanbračne zajednice dakle, dohotke s osnova nesamostalnog rada, dohotke od osiguranja i drugog dohotka, tužitelj je tijekom izvanbračne zajednice zaradio 498.410,00 kn, primitak s osnova nagrada u iznosu od 7.142,00 kn (sve temeljem zaposlenja u o trgovačkim društvima koja su s većinskim udjelom u vlasništvu tužene), te naknade za članstvo u nadzornim odborima u visini od 111.980,00 kn. Ukupno je dakle tijekom trajanja izvanbračne zajednice uprihodio 617.532,00 kn. Provedenim vještačenjem utvrđeni su i troškovi za koje se može zaključiti da ne predstavljaju ulaganje u imovinu tužene. Tako je utvrđeno da je tužitelj imao izdatak od 54.409.13 kn za članove njegove obitelji, izdatak od 31.500,00 kn za potrebe TD Z. d.o.o., nadalje 201.093,50 kn uplate na svoj devizni račun, izdatak od 361.046,39 kn za kredite i kartice, izdatak od 1.000,00 kn Agenciji za upravljanje projektom gradnje i izdatak od 1.800,00 kn na drugi račun tužitelja.

22. Ukupno je riječ o 650.848,02 kn rashoda koji se ne odnose na ulaganja tužitelja u predmetnu nekretninu.

23. Radi toga prvostupanjski sud osnovano zaključuje, da uz prikazano zaduženje tužitelja u trenutku stupanja u izvanbračnu zajednicu, njegove ukupne prihode, kao i rashode za koje je utvrđeno da se ne radi o troškovima vezanim uz ulaganje u spornu nekretninu tužene, nema mjesta zaključku o novčanim ulaganjima tužitelja u nekretninu tužene, u bilo kojem iznosu, a osobito ne u iznosu od 1.500.000,00 kn. 24. Tužitelj je u trenutku stupanja u izvanbračnu zajednicu očito bio prezadužen. Mjesečno je ostvarivao novčani prihod od oko 9.000,00 kn s osnova redovite plaće, u koji iznos je uključeno 2.000,00 kn na ime putnog troška. Pored toga, na ime članstva u nadzornim odborima primao je naknadu u iznosu od kako tvrdi 2.800,00 kn mjesečno. Sa ovakvim primanjima, kao i s početnim zaduženjem tužitelja na dan 1.6.2012., ali i sa raspolaganjima svojim novčanim sredstvima na način da je za osobne potrebe, koje ne mogu biti dovedene u vezu sa ulaganjem u predmetnu nekretninu, potrošio u 4 godine 650.848,02 kn, te je pored toga kako tvrdi ulagao i u kuću u M., ali i platio 145.000,00 režijskih troškova, tužitelj prema ocjeni suda nikako nije mogao uložiti bilo kakva sredstva, a posebno ne 1.500.000,00 kn kako se navodi u tužbi. U odnosu na prodaju automobila P. tužitelj je tijekom postupka tvrdio da je taj auto prodao i novac koji je na tome zaradio uložio je u nekretninu u V. B.. O tome ne dostavlja nikakvih dokaza, a da mu i taj dio nije uvjerljiv proizlazi iz činjenice da je sklopio ugovor o leasingu i da je otplatu tog leasinga preuzeo upravo D. B., ustanova u vlasništvu tužene.

25. U odnosu na navode tužitelja, da je uložio svoje znanje i rad u nekretninu u V. B. na način da je on vodio radove i vršio nadzor nad izvođenjem radova, prvostupanjski sud obrazlaže da je tužitelj u D. B. i Domu za odrasle osobe K. (u većinskom vlasništvu tužene) bio u radnom odnosu od 1.08.2012. do 7.06.2016.

26. Za to je vrijeme primao plaću i to za radno mjesto voditelja tehničke službe. Pored toga, u svom iskazu tužitelj tvrdi kako je obzirom na ovo zaposlenje sa tuženom dogovorio da će napustiti svoj privatni posao, koji je radio, i da će se samo posvetiti projektima tužene, njega te D. B.. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da, ako je tužitelj i ulagao svoje znanje i sposobnosti u adaptaciju nekretnine na V. B., da je to očito bio dio posla za koji je bio plaćen, budući je tijekom rada u ovom Domu, u dogovoru sa tuženom očito, kako je sam navodio, vodio projekte stranaka i Doma.

27. Ono što je odlučno u ovom postupku jest činjenica, da su stranke bile u izvanbračnoj zajednici u razdoblju od 12. lipnja 2012. do 1. lipnja 2016. te da su 22. srpnja 2015. (koverta na listu 7 spisa) zaključile Ugovor o uređenju imovinskih odnosa (Bračni ugovor), kojim ugovorom su uredili međusobne imovinske odnose glede postojeće i buduće imovine, odnosno imovine koja je stečena tokom trajanja zajednice i imovine koju će stjecati ubuduće, kako to proizlazi iz čl. 1. navedenog ugovora. Utvrđeno je i kako iz čl. 2. Bračnog ugovora proizlazi da su ugovorne strane suglasne da imovina svake ugovorne strane, a koju ima u trenutku zaključenja ugovora ostaje njegova vlastita imovina, s time da plovilo „E.“ bez obzira što je registrirano na tužitelja predstavlja vlastitu imovinu tuženice, pošto je kupljen isključivo novčanim sredstvima koje predstavljaju vlastitu imovinu tuženice. Pored toga, stranke su ugovorile u čl. 4. Bračnog ugovora da ako će nakon potpisa ugovora, stjecati u toku zajedničkog života vrjednije pokretnine ili nekretnine, tada će ugovorom o stjecanju takve imovine odrediti da li je takva imovina zajednička ili vlastita imovina neke od ugovornih strana ili je u suvlasništvu ugovornih strana, dok su čl. 5. ugovorne strane uredile da će zarada svakog od bračnih drugova stečena u toku njihovog zajedničkog života i tokom trajanja bračne ili izvanbračne zajednice biti vlastita imovina. Na ovaj način stranke su među ostalim izričito ugovorile da je predmetna nekretnina tužene, u naravi kurija na V. B., koja je kupljena prije početka izvanbračne zajednice, zasebna imovina tužene te su, pored toga, izričito ugovorili da je zarada svakog od njih u cijelom periodu njihovog zajedničkog života njihova vlastita imovina. Stoga ovdje ne možemo govoriti o stjecanju suvlasničkog dijela nekretnine tužene od strane tužitelja temeljem primjene Obiteljskog zakona, koji uređuje, među ostalim, i izvanbračnu stečevinu, budući su upravo stranke navedenim ugovornim odredbama isključile primjenu Obiteljskog zakona, svojom vlastitom voljom. Pored toga, tužitelj u okviru prikazanih financijskih mogućnosti nije dokazao da je uložio novčana sredstva u nekretninu tužene, a prvostupanjski sud nalazi da je za uloženo znanje tijekom nadzora adaptacije plaćen, u okviru zaposlenja, gdje je primao redovita novčana mjesečna primanja.

28. Nedvojbeno je utvrđeno kako je tužena nekretninu kupila prije stupanja u izvanbračnu zajednicu te je temeljem vjerodostojnog iskaza svjedoka M. B. utvrđeno da adaptacija kupljene Kurije iz prostora za druženje poslovnih partnera u stambeni prostor, nije zahtijevala tako opsežne radove, kako ih prikazuje sam tužitelj niti je izvedenim radovima nastala nova građevina.

29. Odredbom čl. 35. ObZ propisano je, da bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu. Čl. 36. st. 1. ObZ propisano je, da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe od te imovine.

30. Odredbom čl. 39. st. 1. i 2. ObZ propisano je, da imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, a vlastita imovina je i ona koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom osnovu različitom od temelja iz članka 36. toga Zakona.

31. Odredbom čl. 11. st. 1. ObZ propisano je, da se odredbe Zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenoga muškarca koja traje najmanje tri godine, a kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete ili ako je nastavljena sklapanjem braka, a prema st. 2. istog članka, takva izvanbračna zajednica stvara osobne i imovinske učinke kao bračna zajednice te se na nju na odgovarajući način primjenjuju odredbe ObZ o imovinskim odnosima bračnih drugova.

32. Pravilan je, s obzirom na navedena utvrđenja, zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije stekao suvlasništvo sporne nekretnine na temelju odredaba ObZ o bračnoj stečevini, jer je istu tuženica stekla prije stupanja u izvanbračnu zajednicu s tužiteljem, stranke su ugovorile da svaka stranka zadržava vlasništvo imovine koju je imala u trenutku zaključenja ugovora, te je svrha ugovora bila upravo ta da se izbjegne primjena odredaba o bračnoj stečevini u smislu citiranih odredaba ObZ.

33. Nadalje, pravilan je, s obzirom na rezultate financijskog vještačenja, i zaključak da tužitelj nije mogao uložiti znatnija financijska sredstva u vlastitu imovinu tuženice, jer takvima naprosto nije raspolagao, te je utvrđenih 650.848,02 kn rashoda koji se ne odnose na ulaganja tužitelja u predmetnu nekretninu veći iznos od ukupnih 617.532,00 kn prihoda tijekom izvanbračne zajednice, dok je u odnosu na ulaganja sredstava od prodaje stana i automobila, prethodno obrazloženo da je istom prethodila otplata kredita za stan i leasinga za automobil od strane tuženice i njezine tvrtke.

34. Osnovano međutim tužitelj prigovara, da je on ulagao i svoja znanja i rad u vidu vršenja nadzora nad provođenjem radova, što je i tuženica priznala, te je dakle isto među strankama nesporno, te time povećao imovinu tuženice odnosno vrijednost sporne nekretnine.

35. Tuženica je naime iskazala da je tužitelj nadzirao izvedbu radova na kuriji, a da je projekt napravio jedan ured sa K., te je u podnesku od 23.11.2016. (l. 88 spisa) navela da je to bio dar jer da je svoj rad tužitelj dobrovoljno uložio odnosno darovao, dok je na ročištu od 28.5.2021., kada je tužitelj predložio da se provede građevinsko vještačenje na okolnost povećanja vrijednosti nekretnina nakon ulaganja tijekom trajanja izvanbračne zajednice i saslušanje svjedoka M. H. na okolnost izvedbe radova i navoda tužene, tuženica iskazala da bi on imao eventualno pravo na naknadu troškova za radove koje je on izveo.

36. Rad tužitelja koji je dakle nesporno uložen u uređenje posebne imovine tuženice, ne predstavlja, suprotno mišljenju tužitelja, njegov udio u bračnoj stečevini (jer sporna nekretnina to nije) ali predstavlja ulaganje u tuđu stvar, za koju tužitelj ima pravo na naknadu, odnosno obveznopravni zahtjev u smislu čl. 1111. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO).

37. Tužitelj je takav zahtjev postavio (pri čemu sud, na temelju čl. 186. st. 3. ZPP, nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva) a sud je isti odbio uz obrazloženje da je za uloženo znanje tijekom nadzora adaptacije plaćen u okviru zaposlenja, gdje je primao redovita novčana mjesečna primanja.

38. Tužitelj je međutim bio zaposlen u pravnoj osobi (neovisno o tome tko je vlasnik pravne osobe) i u njoj primao plaću za obavljeni rad, dok sporna nekretnina nije imovina te pravne osobe već tuženice kao fizičke osobe.

39. Radi toga zaključak, da je tužitelj za adaptaciju nekretnine na V. B. bio plaćen, budući da je tijekom rada u D. B., u dogovoru s tuženicom, kako je sam navodio, vodio projekte stranaka i Doma, nije prihvatljiv, jer plaća za rad u D. B. ne može biti ujedno i naknada za rad na privatnoj imovini tuženice. Tuženica je saslušana kao stranka iskazala da bi on imao eventualno pravo na naknadu troškova za radove koje je on izveo, pa očito niti ona nije smatrala da je dolazilo do takvog miješanja imovine pravne osobe u njezinom vlasništvu i njezine privatne imovine.

40. Zbog pogrešnog pravnog stava, da je tužitelj za svoj rad na privatnoj nekretnini tuženice plaćen dohotkom koji je ostvarivao u D. B., sud je propustio provesti dokaz građevinskim vještačenjem koji je tužitelj predlagao tijekom cijelog postupka, te kod kojeg je ustrajao do zaključenja glavne rasprave, a radi utvrđenja visine vrijednosti radova koje je tužitelj izveo na spornoj nekretnini. O tim radovima saslušavane su stranke i svjedok M. H., ali sud nije utvrdio koji su to radovi niti njihovu vrijednost smatrajući da su isti plaćeni na prethodno opisani način.

41. Pri tom treba reći da nije odlučna promjena prometne vrijednosti sporne nekretnine, za koju je tužitelj također predložio provođenje vještačenja, jer na istu osim uloženih sredstava i rada utječu tržišni uvjeti koji nemaju veze s radom stranaka. Odlučno je koje je točno radove tužitelj izveo (što je, bez obzira na to jesu li ti radovi bili nužni s obzirom na stanje nekretnine ili ne, prema stanju spisa bilo u dogovoru stranaka, te je tuženica stavila tužitelju sredstva na raspolaganje) i vrijednost tih, konkretnih radova koje je obavio sam tužitelj. Navedena vrijednost predstavlja doprinos tužitelja posebnoj imovini tuženice, te bi on imao pravo na naknadu za takvo svoje ulaganje na temelju odredaba ZOO o stjecanju bez osnove.

42. U ponovljenom postupku sud će utvrditi vrijednost visine radova koje je tužitelj obavio prilikom adaptacije nekretnine koja je predmet spora, te primjenom citirane odredbe čl. 1111. st. 2. ZOO, odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu.

43. Budući da je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, te nije poznat konačni uspjeh stranaka u sporu, ukinuta je i odluka o troškovima postupka. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka u ponovljenom postupku sud će voditi računa o uspjehu stranaka u sporu, o tome koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice, sve na temelju čl. 154. i 155. ZPP, te odredbama mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, dalje: OT).

44. Na temelju odredbe čl. 370. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 11. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić, v.r.