Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-3968/2020-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić-Margan, u pravnoj stvari tužitelja R. H., Ministarstva, Z., OIB: ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravni odjel u Š., protiv tuženika M. K. iz Š., OIB:..., zastupanog po punomoćnici E. K., odvjetnici u Š., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj 46 Povrv-270/2018 od 10. rujna 2020., 11. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj 46 Povrv-270/2018 od 10. rujna 2020. i sudi:

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi kojeg je 27. kolovoza 2018. donio javni bilježnik A. K. u Š. pod poslovnim brojem Ovrv-385/18 u dijelu u kojem je naloženo tuženiku M. K. iz Š., (OIB: ...), platiti tužitelju R. H. - Ministarstvu (OIB: ...), Z., iznos od 18.790,54 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

-816,98 kn od 16. lipnja 2016. do isplate,

-816,98 kn od 16. srpnja 2016. do isplate,

-816,98 kn od 16. kolovoza 2016. do isplate,

-816,98 kn od 16. rujna 2016. do isplate,

-816,98 kn od 16. listopada 2016. do isplate,

-816,98 kn od 16. studenog 2016. do isplate,

-816,98 kn od 16. prosinca 2016. do isplate,

-816,98 kn od 16. siječnja 2017. do isplate,

-816,98 kn od 16. veljače 2017. do isplate,

-816,98 kn od 16. ožujka 2017. do isplate,

-816,98 kn od 16. travnja 2017. do isplate,

-816,98 kn od 16. svibnja 2017. do isplate,

-816,98 kn od 16. lipnja 2017. do isplate,

-816,98 kn od 16. srpnja 2017. do isplate,

-816,98 kn od 16. kolovoza 2017. do isplate,

-816,98 kn od 16. rujna 2017. do isplate,

-816,98 kn od 16. listopada 2017. do isplate,

-816,98 kn od 16. studenog 2017. do isplate,

-816,98 kn od 16. prosinca 2017. do isplate,

-816,98 kn od 16. siječnja 2018. do isplate,

-816,98 kn od 16. veljače 2018. do isplate,

-816,98 kn od 16. ožujka 2018. do isplate,

-816,98 kn od 16. travnja 2018. do isplate,

po stopi koja se određuje uvećanjem, za tri postotna poena, prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koju stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška od tuženika.

II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (dvijetisućetetstokuna), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika A. K. u Š., poslovni broj Ovrv- 385/18 od 27. kolovoza 2018. u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 18.790,54 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose od po 816,98 kn mjesečno s prvim dospijećem od 16. lipnja 2016. do isplate te zadnjim dospijećem od 16. travnja 2018. do isplate, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.672,41 kn u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U žalbi navodi da je tužitelj kao osnovu tužbenog zahtjeva naveo naknadu štete zbog stjecanja bez osnove, iako jedna osnova isključuje drugu, dok tužbeni zahtjev temelji na kartici saldo-konti koju je izdao tužitelj, a koja nije potpisana od tuženika. Tvrdi da je nesporno da je bio nositelj stanarskog prava na stanu u kojem stanuje od 1990. do danas, da uredno plaća tužitelju novčani iznos od 199,00 kn na ime stanarine pa da je njegova pravna osnova stanovanja bivše stanarsko pravo koje je zakonom ukinuto. Tvrdi da nikada između stranaka nije sklopljen ugovor o najmu stana niti neki drugi pravni posao temeljem kojeg bi tužitelj imao pravo potraživati određeni novčani iznos. Smatra da je teret dokaza u ovoj parnici bio na tužitelju, koji osim uvida u nedovoljnu knjigovodstvenu dokumentaciju nije ponudio niti jedan dokaz.

4. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

5. Žalba tuženika je osnovana.

6. Sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, međutim, pogrešno je primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

7. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 18.790,54 kn po osnovi neplaćene najamnine za stan u razdoblju od 1. travnja 2016. do 28. veljače 2018., da je svoju pravnu osnovu tužbe obrazložio na način da zahtijeva "naknadu štete zbog stjecanja bez osnove" te utvrđuje da tuženik stanuje u stanu na adresi ... u Š. na kojemu je imao status nositelja stanarskog prava te da se radi o stanu površine 62,46 m[2] . S obzirom na činjenicu prestanka stanarskog prava i stupanja na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" 53/96, 91/96, 48/98, 66/98 - dalje ZNS) sud prvog stupnja ocjenjuje da se stranke nalaze u obveznopravnom odnosu najma stana, budući da je tuženik stupanjem na snagu ZNS-a stekao prava najmoprimca, pri čemu je nesporno da je tužitelj vlasnik narečenog stana. Glede obveze plaćanja najamnine, ocjenjuje da prema odredbi čl. 31. st. 1. ZNS-a osobe koje stječu pravni položaj najmoprimca sklapaju s vlasnikom stana ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme sa zaštićenom najamninom. Kako u spisu nije priložen dokaz da su stranke sklopile ugovor o najmu stana, zaključuje da je tuženik dužan tužitelju plaćati slobodno ugovorenu najamninu, čija visina se utvrđuje u skladu s Odlukom MInistarstva Ur.broj: .... od 20. prosinca 1999. ("Narodne novine" broj 149/99) kojom je propisano da se visina slobodno ugovorene najamnine koju plaćaju najmoprimci iz čl. 30. st. 2. ZNS-a, a koji na temelju čl. 31. st. 2. istog Zakona nemaju pravo na zaštićenu najamninu, utvrđuje u iznosu od 15,00 kn/m[2] stambenog prostora. S obzirom na površinu prijepornog stana te činjenicu da tuženik plaća mjesečno iznos od 119,92 kn, zaključuje da je obračun dužne najamnine izvršen u skladu s narečenom Odlukom. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te obvezuje tuženika naknaditi mu parnični trošak primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa).

8. Pogrešno je pravno stajalište suda prvog stupnja da bi tužitelju pripadalo pravo na isplatu tražbine prema odredbi čl. 31. ZNS-a te da se na odnos stranaka primjenjuje narečena Odluka MInistarstva. Naime, točno je da je stupanjem na snagu ZNS-a prestalo stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema ranijim propisima te da su te osobe stekle prava i obveze najmoprimca. Prema odredbi čl. 31. ZNS-a vlasnik stana i najmoprimac sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s tim da najmoprimac ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu (stavak 1.). Pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji u dijelu stana obavlja poslovnu djelatnost ili ima u vlasništvu useljivu kuću i stan.

9. Tužitelj u postupku nije ni tvrdio da postoji jedan od narečenih razloga zbog kojih tuženik ne bi imao pravo na zaštićenu najamninu. Glede narečene Odluke Ministarstva, valja istaći da se i ta Odluka poziva na odredbe čl. 30. st. 2. i čl. 31. st. 2. ZNS-a kada propisuje visinu slobodno ugovorene najamnine. Naime, prema toj Odluci visina slobodno ugovorene najamnine se odnosi za najmoprimce koji na temelju čl. 31. st. 2. ZNS-a nemaju pravo na zaštićenu najamninu, a to su najmoprimci koji u dijelu stana obavljaju poslovnu djelatnost ili, pak, imaju u vlasništvu useljivu kuću ili stan. To znači da se ni ta Odluka ne može primijeniti na slučaj tuženikovog korištenja stana u vlasništvu tužitelja.

10. Tužitelj je očigledno visinu tužbenog zahtjeva postavio primjenjujući narečenu Odluku Ministarstva pa valja zaključiti da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio takav tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Treba još istaći da je na jedinom ročištu koje je održano 28. kolovoza 2020. zastupnik tužitelja naveo da zahtijeva "naknadu štete zbog stjecanja bez osnove budući da tuženik stan koristi bez akta valjanog za korištenje stana", pri čemu nisu navedene ni činjenice koje bi bile osnova zahtjeva, niti su u tom smislu predloženi dokazi. Naime, radi se o različitim pravnim institutima koji prema Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) predstavljaju izvanugovorne obveze odnose, a da bi se prihvatio tužbeni zahtjev utemeljen na jednoj od tih osnova, moraju biti ispunjene pretpostavke koje za svaku od tih osnova zakon propisuje, a koje su bitno različite. Iako tužitelj nije dužan navesti pravnu osnovu tužbe, dužan je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, a što je u nazočnom slučaju izostalo.

12. Utoliko tužitelj nije dokazao da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika isplatu utuženog iznosa, zbog čega je žalbu tuženika valjalo uvažiti, presudu suda prvog stupnja preinačiti te ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika i odbiti tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

13. Kako je tuženik uspio u parnici, pripada mu pravo na nadoknadu parničnog troška od tužitelja, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Na ročištu održanom 28. kolovoza 2020. punomoćnica tuženika je zatražila nadoknadu parničnog troška koji se odnosi na sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi i nagradu za zastupanje na tom ročištu, ukupno 2.000,00 kn te iznos od 500,00 kn na ime poreza na dodanu vrijednost (PDV), odnosno ukupno 2.500,00 kn. S obzirom na vrijednost predmeta spora, proizlazi da je takav zahtjev osnovan, jer tuženiku pripada pravo na nagradu odvjetnika za sastavljanje prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife te nagrada za zastupanje na ročištu u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, kao i iznos PDV-a od 500,00 kn primjenom Tbr. 42. Tarife.

14. Odluka o troškovima postupka je donesena primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a.

U Rijeci 11. svibnja 2022.

Sutkinja

Milena Vukelić-Margan