Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1854/2021-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci u vijeću u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja F. Z., iz R. S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik iz R., protiv tuženika Z. D., iz M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1886/2017-78 od 22. ožujka 2021. i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1886/2017-80 od 23. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj od 11. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1886/2017-78 od 22. ožujka 2021. potvrđuje u točki I., II. III., i točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 142.475,62 kn, te odbijajućem dijelu.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se citirana presuda u dosuđujućem dijelu točke IV. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 16.875,00 kn (od 142.475,62 kn do iznosa od 159.350,62 kn).

III Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

r i j e š i o  j e

Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1886/2017-80 od 23. ožujka 2021. i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 479.25 kn odbija.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je prvopostavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnina upisanih u Zemljišno knjižnom odjelu suda prvog stupnja za k.o. R. G. u zk. ul. …i to kč. br. … i kč. br. …upisanoj u zk. ul. …. pa da je tuženik dužan trpjeti upis vlasništva tih nekretnina na ime tužitelja.

2. Točkom II izreke usvojen je dio drugopostavljenog zahtjeva i tuženiku naloženo vratiti tužitelju iznos kupovnine za naprijed navedene nekretnine od 35.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. kolovoza 2013. do isplate po stopi kako je to navedeno u izreci presude.

3. Točkom III izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 95.000,00 EUR protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. kolovoza 2013. do isplate.

4. Točkom IV izreke tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 159.350,62 kn u roku od 15 dana, dok je zahtjev tuženika u preostalom dijelu odbijen.

5. Rješenjem suda prvog stupnja od 23. ožujka 2021. naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku na ime parničnih troškova daljnji iznos od 479.25 kn u roku od 15 dana.

6. Protiv navedene presude stranke su izjavile žalbe i to svaka u dijelu u kojem nije uspjela u sporu, tužitelj protiv točke I, III i dosuđujućeg dijela točke IV izreke, dok tuženik podnosi žalbu protiv točke II i odbijajućeg dijela točke IV izreke presude te navedenog rješenja, i to iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda, odnosno rješenje preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

7. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

8. Žalbe nisu osnovane, osim žalbe tužitelja djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka.

9. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj stekao vlasništvo navedenih nekretnina pa da je tuženik dužan trpjeti upis njegova vlasništva u zemljišnim knjigama, te eventualni zahtjev, odnosno ukoliko nađe neosnovanim glavni - prvopostavljeni zahtjev da prihvati eventualni - drugopostavljeni zahtjev kojim će naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 130.000,00 EUR uz zakonsku zateznu kamatu, sve sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a.

10. Sud prvog stupnja na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- stranke su 20. travnja 2010. zaključile predugovor o kupoprodaji u kojem su kao predmet kupoprodaje navedene nekretnine iz zk. ul. …i …k.o. R. G. koje tužitelj kupuje a tuženik prodaje uz kupoprodajnu cijenu od 170.000,00 EUR, prema sadržaju istog kupac je prodavatelju isplatio kaparu od 10.000,00 EUR s time da u sadržaju predugovora nije navedeno kada će biti isplaćen ostatak kupoprodajne cijene,

- istog dana sačinjena je izjava tuženika kojom potvrđuje da je na račun prve rate po navedenom predugovoru primio od tužitelja iznos od 25.000,00 EUR te je njegov potpis na toj izjavi i predugovoru ovjeren od strane javnog bilježnika N. Š. iz O.,

- na poleđini te izjave napisane su rukom potvrde sa datumima primitka novčanih iznosa i to 7. svibnja 2010. na ime druge rate iznos od 20.000,00 EUR, 10. svibnja 2010. na ime treće rate 11.000,00 EUR, 17. lipnja 2010. iznos od 10.000,00 EUR, 13. srpnja 2010. iznos od 2.000,00 EUR, 27. srpnja 2010. iznos od 5.000,00 EUR, 23. rujna 2010. iznosa od 4.500,00 EUR bez naznake svrhe isplate,

- u sadržaju potvrda je navedeno bez naznake svrhe da je tužitelj primio 9. kolovoza 2010. iznos od 2.500,00 EUR, 14. listopada 2010. iznos od 25.000,00 EUR, 27. kolovoza 2010. iznos od 4.000,00 EUR, 14. ožujka 2011. iznos od 7.000,00 EUR, 18. ožujka 2011. iznos od 3.000,00 EUR, 30. ožujka 2011. iznos od 1.000,00 EUR, 16. travnja 2011. iznos od 4.000,00 EUR, 3. svibnja 2011. iznos od 1.500,00 EUR i 18. srpnja 2011. iznos od 900,00 EUR, s time da se uz neke iznose nalazi potpis za koji tužitelj tvrdi da je potpis tuženika kao potvrda da je primio navedeni iznos,

11. Sud prvog stupnja iz iskaza stranaka utvrđuje kako tužitelj tvrdi da su prilikom postizanja sporazuma o kupoprodaji nekretnina vlasništvo tuženika dogovorili da će mu odmah isplatiti 20.000,00 EUR na ime kupoprodajne cijene a da ostatak do 80.000,00 EUR (polovima ugovorene kupoprodajne cijene) ostane kod tužitelja i da će mu davati novac kako mu bude potrebno, s obzirom da je tuženik tada započeo izgradnju drugog objekta. Prema njihovom dogovoru da je taj novac trebao uložiti u dovršetak objekta i uređenje sve dokumentacije a da se nakon toga nekretnina – kuća sa okućnicom koja je predmet kupoprodaje upiše na ime tužitelja. Međutim, da je tuženiku trebalo novaca radi dovršetka te kuće tako da mu je na njegov zahtjev davao određene novčane iznose, da je potvrdu o primitku određenih iznosa ovjerio kod bilježnika, a nakon toga u više navrata samo stavio svoj potpis kao dokaz da je navedene iznose primio, osim što je to odbio učiniti prilikom zadnje isplate od 10.000,00 EUR uz navode da će prebrojiti da li je sve u redu i potpisati nakon što mu isplati ostatak iznosa. On je vodio evidenciju o izvršenim isplatama tako da mu je uključujući iznos prve rate na ime kupoprodajne cijene i kapare isplatio ukupan iznos od 128.000,00 EUR što je tuženik potvrdio potpisima i još 10.000,00 EUR primitak kojeg iznosa nije potpisao. Tuženiku je nudio da mu isplati ostatak ugovorene cijene ali da prethodno završi sve radove na kući, odnosno napravi fasadu i poruši šternu te ishodi uporabnu dozvolu, a tuženik je jedino napravio fasadu dok ostalo nije izvršio uz opravdanje da još malo sačeka, tražio da mu isplati kupoprodajnu cijenu u cijelosti a da će nakon toga "usput rješavati papire", saznao je kako tuženik oglašava prodaju kuće te se obratio odvjetniku, s time da prethodno nije proveo zabilježbu ugovora u zemljišnoj knjizi, obratio se radi pomoći i agenciji A. G. radi upisa nekretnine za njegovo ime i B. Ž. koji nije uspio provesti upis vlasništva u zemljišnim knjigama na njegovo ime.

12. Iz iskaza tuženika utvrđuje da je sa tužiteljem dogovorio kupoprodaju kuće i okućnice za iznos od 170.000,00 EUR, da je dogovorena uplata kapare, odnosno dijela kupoprodajne cijene od 25.000,00 ili 30.000,00 EUR-a, a da će ostatak cijene isplatiti kroz godinu dana. Za iznos koji mu je tužitelj predao prilikom sklapanja predugovora da su sačinili potvrdu koju je potpisao i potpis ovjerio kod javnog bilježnika i da je to jedini iznos koji je primljen na ime kupoprodajne cijene. Izričito poriče da bi po toj osnovi primio bilo koji drugi iznos osim onaj naveden u izjavi odnosno potvrdi. Kroz te kontakte da se povezao sa tužiteljem koji je rekao da ima financijskih problema jer je prodao stroj nekom S. G., ali taj nije ispunio obveze tako da je ostao bez novca i stroja za proizvodnju. Na zahtjev tužitelja pristao je angažirati ljude koje je poznavao u Z. kako bi našli G. i razgovarali s njim, a ovaj je na kraju pristao da preda stroj s time da je angažiranje ljudi u Z. plaćao tužitelj. Kako mu tužitelj nije plaćao kupoprodajnu cijenu, a on je započeo sa gradnjom druge kuće bio je prisiljen posuditi novac od drugih osoba, ali na kraju nije uspio završiti niti taj objekt, već ga je prodao u fazi roh bau tako da mu je nakon vraćanja duga preostao jedino iznos od 5.000,00 EUR. Tužitelj je u više navrata dolazio na gradilište i razgovarali su da bi mu na kraju rekao da odustaje od kupoprodaje, jer njemu neke osobe nisu platile dugove, pa je govorio o nekom špediteru iz M. koji mu duguje 80.000,00 EUR, spominjao je carinika u S. koji mu je obećao da će njegov kontejner sa cigaretama izvaditi sa carine i to mu platio ali tu obvezu nije ispoštovao, tražio je od tuženika da se on angažira oko naplate tih dugova i u S., a on je za to angažirao druge ljude tako da je tužitelj određene novčane iznose plaćao njemu i tim osobama.

13. Analizirajući iskaze svjedoka B. Ž., Z. F., J. F. i N. P. utvrđuje kako nitko od njih nema neposredna i točna saznanja o dogovoru stranaka vezanom uz isplatu kupoprodajne cijene i izvršavanje ugovornih obveza, odnosno njihovoj realizaciji tako da iz tih iskaza ne može izvesti zaključke o visini isplaćenog iznosa na ime kupoprodajne cijene niti eventualnog dogovora o vremenu i načinu realizacije istog.

14. Nadalje, sud prvog stupnja cijeni rezultate provedenih grafoloških vještačenja po Centru "I. V. " iz Z. i vještaku grafologu dipl. iur. S. T. te u bitnom utvrđuje kako oba nalaza potvrđuju da relevantne rukopisne razlike isključujućeg karaktera nisu utvrđene, ali da prema pravilima struke nije moguća sigurna identifikacija već u nekom od najnižih stupnjeva vjerojatnosti. Razlog tome da je to što su sporni i nesporni potpisi tuženika izuzetno jednostavni grafijski oblici koji ne sadrže posebno vrijedne rukopisne značajke neophodne za provedbu kvalitetne analize, a raspoloživi nesporni potpisi su izrazito neujednačeni. Zbog navedenog da se ne može isključiti kao mogući skriptor spornih potpisa tuženik, ali je logično zaključiti da veći broj osoba može ispisati ovakve potpise te da nema temelja za sigurniju identifikaciju budući izostaju kvalitetne individualnosti neophodne za realniju procjenu rezultata analize. U konkretnom slučaju u bitnom da je problem jednostavna struktura spornih i nespornih potpisa tuženika i izostanak vrijednih individualnih značajki u njima, a da školski oblik pisanog grafema "D" može ispisati veći broj trećih osoba kao i drugi dio spornih paragrafa. Utvrđuje nadalje da veća količina nespornih potpisa tuženika zbog jednostavnosti strukture spornih parafnih potpisa ne bi mogla dovesti do decidiranog mišljenja o njihovom skriptoru, odnosno da bi eventualno svaka pojedina varijacija dovela do mogućnosti davanja mišljenja u nekom od stupnjeva vjerojatnosti za poneki od spornih potpisa. Kako su se vještaci na iznesene primjedbe i prijedloge za dopunu očitovali kako pismeno tako i usmeno u više navrata, to sud prvog stupnja odbija daljnje dokazne prijedloge.

15. Iskaz tužitelja cijeni neuvjerljivim, nelogičnim i konfuznim, u pojedinim dijelovima proturječnim i u suprotnosti s dostavljenom dokumentacijom. Uz to, da nije u pojedinim dijelovima u odnosu na relevantne i odlučne činjenice jasan niti decidiran jer uopće ne navodi kada je trebao isplatiti ostatak cijene, odnosno rok za ispunjenje te ugovorne obveze, da je nelogično zašto bi tuženik pristao da mu plati samo određeni manji iznos kupoprodajne cijene, a da on ostatak zadrži kod sebe i da mu plaća kada mu to bude trebalo radi izvođenja radova na gradnji drugog objekta. Daljnje nelogičnosti da se odnose i na navode da mu je tuženik dao ključeve, ali mu ih je naknadno vratio, a s druge strane navodi kako je saznao da tuženik prodaje kuću kada se obratio odvjetniku i dobio savjet da "blokira" kuću i tuži ga. I u navodima iz iskaza tuženika utvrđuje nelogičnosti, jer iako mu tužitelj nije isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti, već prema njegovim navodima, iznos od oko 30.000,00 EUR, ne proizlazi da bi od tužitelja tražio isplatu ostatka. Uz to, tvrdi da je za tužitelja obavljao i druge poslove za koje mu je ovaj plaćao određene iznose, kao i ljudima koje je on angažirao, ali ne navodi decidirano o kojim se iznosima radi.

16. Nadalje, cijeni da stranke u svojim iskazima spominju treću osobu po imenu Zlatko koja je navodno bila nazočna nekim isplatama, ali ne predlažu njegovo saslušanje kao svjedoka.

17. Temeljem svih navedenih utvrđenja sud prvog stupnja cijeni neosnovanim prvopostavljeni – glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje vlasništva utuženih nekretnina jer se prema odredbi čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12; dalje ZV) vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla stječe upisom u zemljišne knjige. Uz to, da prema sadržaju predugovora tuženik nije izdao klauzulu intabulandi, odnosno dozvolu tužitelju da se temeljem iste upiše u zemljišne knjige kao vlasnik istih, niti je tužitelj dokazao da je izvršio ugovornu obvezu u cijelosti ili pretežnom dijelu.

18. Iz opisanih navoda stranaka zaključuje da je raskinut ugovor o kupoprodaji nekretnina voljom obiju ugovornih stranaka jer tužitelj tvrdi da ga je tuženik izbjegavao i prestao s njim komunicirati te oglašavao prodaju nekretnine, dok tuženik tvrdi da ga je tužitelj izvijestio da ima financijskih problema i da mu ne može isplatiti ostatak iznosa. Kako ne proizlazi iz provedenih dokaza da bi iskazali stvarnu volju da se ugovor ispuni u cijelosti, iako izričite izjave o raskidu ugovora stranke nisu dale, utvrđuje da su se o tome suglasili.

19. Konačno, zaključuje da je tužitelj isplatio tuženiku iznos od ukupno 35.000,00 EUR. te primjenom odredbe čl. 368. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO)obvezuje ga isplatiti tužitelju navedeni iznos uz zakonsku zateznu kamatu od podnošenja tužbe do isplate, dok u preostalom dijelu zahtjev odbija. Navedeno iz razloga što smatra kako rezultati dokaznog postupka potvrđuju da je navedeni iznos tužitelj isplatio tuženiku, ali ne i ostatak utuženog iznosa od 95.000,00 EUR, cijeneći opisane iskaze stranaka, svjedoka te rezultate grafoloških vještačenja.

20. S obzirom na ovakav ishod postupka obvezuje tužitelja isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos naveden u točki IV. izreke, dok u preostalom dijelu zahtjev odbija.

21. Protivno tvrdnjama stranaka, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude iznio razloge u odnosu na sve odlučne činjenice tako da je presudu u svemu moguće ispitati pa njenim donošenjem nije ostvarena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koje se stranke pozivaju u žalbi, niti je ispitujući presudu u povodu žalbi utvrđeno da bi bila počinjena koja od drugih apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

22. Nadalje, za donošenje odluke po zahtjevima tužitelja sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te analizom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno (čl. 8. ZPP-a) te daljnjom primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 219. i 221.a. ZPP-a) pravilno primijenio materijalno pravo donošenjem pobijane presude.

23. S obzirom na naprijed opisana utvrđenja, odnosno sadržaj predugovora sklopljenog između stranaka te postupanje stranaka nakon sklapanja istog pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 120. ZV-a te odbija prvopostavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje vlasništva tužitelja prijepornih nekretnina te obvezu tuženika na trpljenje upisa vlasništva u zemljišnim knjigama na njegovo ime.

24. Protivno tvrdnjama tuženika pravilan je zaključak suda prvog stupnja da do realizacije kupoprodaje nekretnina nije došlo voljom obiju ugovornih stranaka. Naime, tužitelj ne tvrdi decidirano u kojem roku je trebao izvršiti isplatu ostatka kupoprodajne cijene (iako se radi o znatnom iznosu), dok tuženik tvrdi da je to bilo u roku od godine dane jer je taj novac trebao upotrijebiti za gradnju drugog objekta, ali je nakon toga tužitelj izjavio da nema financijskih sredstava i odustaje od kupoprodaje. Međutim, dokazni postupak ne potvrđuje da bi se tuženik, ukoliko mu je primitak tog iznosa kao što tvrdi bio važan za dovršetak objekta u M., obraćao tužitelju pismeno ili na drugi način pozivajući ga na ispunjenje ugovorne obveze, odnosno isplatu ostatka kupoprodajne cijene. Dapače, potvrđuje da su se nakon toga sprijateljili, ali da ga je tužitelj u međuvremenu angažirao i radi nekih drugih poslova, za koje je on morao angažirati ljude koje poznaje i za koje je konačno tužitelj morao plaćati određene iznose. I iskaz svjedoka B. Ž., vlasnika tvrtke A. G., kojem se tužitelj obratio radi zastupanja i upisa prava vlasništva na dvije nekretnine (tuženika i F.) potvrđuje kako nikada detaljne upute vezane uz postupanje oko realizacije kupnje prijepornih nekretnina od tužitelja nije dobio. To da je bio slučaj u odnosu na nekretninu F. za koju su i prema navodima svjedoka N. P., koji kao odvjetnik vodi pravne poslove za tu tvrtku, tužitelj i F. sklopili izvansudsku nagodbu, dok vezano uz nekretninu tuženika nema saznanja da bi posredovao između stranaka ili da bi se vodio bilo kakav postupak. Dakle, ukoliko je tužitelj isplatio tuženiku 130.000,00 EUR a tuženik odbija potpisati primitak iznosa i oglašava prodaju, tada bi da je tužitelj ustrajao kod realizacije ugovora bilo logično da pravnu pomoć zatraži od navedene tvrtke i odvjetnika koju isti zastupa i istima dade detaljne upute vezane uz postupanje, što ne proizlazi utvrđenim. Isto tako, nelogično je da tuženik nije poduzimao i obraćao se radi pravne pomoći, ukoliko je ustrajao na realizaciji ugovora i ukoliko mu je tužitelj ostao dužan tako veliki iznos na ime kupoprodajne cijene, koji mu je prema njegovim navodima bio potreban za gradnju objekta koju je započeo tako da je bio prisiljen posuđivati određena sredstva od drugih osoba.

25. Takvo postupanje stranaka i prema mišljenju ovoga suda, potvrđuje da je do nerealizacije ugovora, odnosno njegova raskida došlo suglasnošću volja obje ugovorne strane, pa u takvoj situaciji dolazi u primjenu odredba čl. 368. ZOO-a prema kojoj su raskidom ugovora obje ugovorne strane oslobođene svojih obveza, osim obveza na naknadu štete, a ukoliko je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala.

26. I prema mišljenju ovoga suda rezultati dokaznog postupka ne potvrđuju da bi tužitelj isplatio tuženiku iznos od 130.000,00 EUR koliko potražuje eventualnim tužbenim zahtjevom. Naime, u tom dijelu su navodi stranaka kontradiktorni jer tužitelj tvrdi da je o tome vodio evidenciju i da je tuženik ovjerio potpis o primitku iznosa samo u dva navrata, dok je primitak ostatka iznosa potvrđivao potpisom, osim posljednjeg iznosa od 10.000,00 EUR kojeg je odbio potpisati. Tuženik pak tvrdi da je primio samo one iznose za koje je izvršio ovjeru potpisa kod javnog bilježnika, te poriče da bi potpisao primitak bilo kojeg daljnjeg iznosa.

27. Tužitelj na kojem je teret dokaza provedenim grafološkim vještačenjima nije dokazao da bi tuženik potpisom potvrdio primitak utuženog iznosa, odnosno iznos preko 35.000,00 EUR. Naime, nalaz i mišljenje Centra "I. V. " iz Z. kao i nalaz vještaka grafologa dipl. iur. S. T., su u bitnom suglasna da bi tuženik bio mogući skriptor spornih potpisa, ali da nije moguće niti u jednom od stupnjeva vjerojatnosti potvrditi da bi to bio upravo on, već da bi to mogla biti i treća osoba.

28. Prema nalazu navedenog Centra i vještaka pronađene su rukopisne sličnosti u načinu oblikovanja inicijalnog grafema "D", kao i oblicima grafema kojim završavaju pojedini potpisi, ali kako su i sporni i nesporni potpisi izuzetno jednostavni grafijski oblici koji ne sadrže posebno vrijedne rukopisne značajke neophodne za provedbu kvalitetne analize, s time da su i raspoloživi nesporni potpisi neujednačeni, to bez obzira što nisu nađene rukopisne razlike isključujućeg karaktera, prema pravilima struke nije moguća sigurna identifikacija, već u nekom od najnižeg stupnja vjerojatnosti. Budući nema kvalitetnih individualnosti u potpisima tuženika jer su i nesporni potpisi neujednačeni, to se tuženik ne može isključiti kao mogući skriptor spornih potpisa, ali izrazita jednostavnost ukazuje da bi te potpise mogao ispisati veći broj osoba.

29. I vještak S. T. potvrdio je da nesporni potpisi zbog jednostavnosti strukture ne sadrže vrijedne individualne značajke, odnosno da relevantne razlike nisu nađene pa da uslijed nađenih podudarnosti i odsustva razlika isključujuće vrijednosti, potvrđuje da bi tuženik bio mogući skriptor spornih potpisa, ali da jednostavna struktura svih potpisa ne omogućava davanje mišljenja u nekom od stupnja vjerojatnosti, pa svakako niti decidiranog mišljenja o skriptoru spornih potpisa.

30. U odnosu na primjedbe i prijedloge tužitelja da se pribave eventualni daljnji nesporni potpisi tuženika koji bi omogućili davanje decidiranog mišljenja, oba vještačenja su potvrdila da veća količina nespornih potpisa tuženika zbog jednostavnosti strukture spornih parafnih potpisa ne bi mogla dovesti do decidiranog mišljenja o njihovu skriptoru, odnosno da su dostavljeni nesporni i sporni potpisi rukopisno i sadržajno zadovoljavajući za provođenje vještačenja tako da sigurnija identifikacija ne bi bila moguća ni u slučaju nadopune nespornim materijalom.

31. Dakle, iz opisanih utvrđenja koja žalbenim navodima tužitelja nisu dovedena u dvojbu, proizlazi da isti, a na njemu je teret dokaza, nije dokazao da bi tuženiku isplatio ukupan iznos od 130.000,00 EUR kao što to navodi i traži tužbenim zahtjevom, jer s obzirom na navedene rezultate vještačenja nije dokazao da bi potpisi o primitku pojedinih iznosa bili potpisi tuženika.

32. Nadalje, to ne proizlazi utvrđenim niti iz iskaza tuženika i svjedoka koji navode da je tuženik za tužitelja obavljao neke poslove za koje mu je plaćao određene iznose (što tužitelj nije porekao prilikom saslušanja tužitelja) tako i za slučaj da je tužitelj dokazao da je tuženik potpisao primitak navedenih iznosa to ne bi potvrđivalo da mu je sve te iznose isplatio na ime kupoprodajne cijene nekretnine. Osim toga, nelogično je da tužitelj isplaćuje tuženiku tako velike novčane iznose, a ne traži ovjeru potpisa po javnom bilježniku o primitku istih ili isplaćuje u prisuthosti svjedoka, iako je prethodno primitak određenih iznosa tuženik potvrdio potpisom i ovjerom po javnom bilježniku.

33. Protivno tvrdnjama stranaka iz rezultata dokaznog postupka sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je tužitelj dokazao da je tuženiku isplatio iznos od 35.000,00 EUR te ga primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZOO-a obvezuje vratiti tužitelju navedeni iznos, dok u preostalom dijelu zahtjev odbija.

34. Nadalje, pravilnom primjenom odredbe stavka 7. citirane odredbe obvezuje ga platiti zakonske zatezne kamate na navedeni iznos i to od postavljanja zahtjeva, odnosno podnošenja tužbe do isplate.

35. Osnovano tužitelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom odmjeravanja troškova pripadajućih tuženiku za zastupanje na ročištima na kojima je istog zastupao odvjetnički vježbenik. Naime, kako je od strane suda prvog stupnja odvjetničkom vježbeniku koji je potvrdio da nema položen pravosudni ispit uskraćeno zastupanje (čl. 95. st. 3. ZPP-a), to tuženiku ne pripada naknada za zastupanje po odvjetniku za dva ročišta te ročište za objavu presude, kao što ističe tužitelj u žalbi.

36. Stoga je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja valjalo odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. izreke preinačiti i odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova u iznosu od 16.875,00 kn, kao i rješenje suda prvog stupnja te zahtjev tužitelja za naknadu troškova u tom dijelu odbiti.

37. Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1., 373. toč. 3. i čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

38. Zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka odbijeni su kao neosnovani jer tuženik nije uspio sa žalbom, dok je tužitelj uspio samo djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 1. i 5. ZPP-a).

U Rijeci 11. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković