Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: 13 P-122/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužiteljice D. G. iz Š. B., OIB: …, zastupane po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda V. & R. & C. C. iz V., protiv prvotužene R. H., OIB: …, Ministarstvo financija – Carinska uprava, Središnji ured Z., zastupana po O. d. o. u V.i, Građansko-upravni odjel i drugotuženog V. G. iz Š. B., OIB: …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 10. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha koja se vodi u ovršnom predmetu ovrhovoditelja R. H.a, Ministarstvo financija – Carinska uprava, Središnji ured Z., OIB: …, a koja se vodi kod Općinskog suda u Virovitici, broj: Ovr-299/2018 protiv ovršenika V. G. iz Š. B., OIB: …, u dijelu koji se vodi na ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. br. 487 k.o. Š. B. i to čkbr. 3209/2 Kuća, dvor i oranica Vučelnica sa 400 čhv."

II. Nalaže se tužiteljici da prvotuženoj R. H. naknadi parnični trošak u iznosu od 4.312,50 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-356/2020-2 od 17. ožujka 2022. ukinuta je prvostupanjska presuda posl. br. P-416/2018-9 od 12. studenog 2019. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

2. Naime, tužiteljica D. G. je u tužbi navela da je rješenjem Općinskog suda u Virovitici posl.br. Ovr-299/20018-8 od 6. rujna 2018. kao treća osoba upućena na pokretanje parnice protiv prvotužene R. H., Ministarstva financija – Carinska uprava i drugotuženika V. G., radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na ½ dijela nekretnina, pobliže navedenih u točci I. izreke presude, koje se vode u zemljišnim knjigama kao vlasništvo drugotuženika V. G., supruga tužiteljice.

3. Nadalje, tužiteljica je navela da su sporne nekretnine upisane na ime i vlasništvo drugotuženika kao ovršenika u naprijed spomenutom ovršnom postupku, ali da su iste stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice na način da je drugotuženik od svojih roditelja dobio zemljište sa ruševnom kućom koju su oni srušili, na kojem zemljištu su potom tužiteljica i drugotuženik sredstvima koje je dobila od svojih roditelja izgradili kuću, pa je stoga razvidno da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu nje i drugotuženika u kojoj ona ima udio od najmanje ½ dijela.

4. U odgovoru na tužbu prvotužena R. H. je u cijelosti osporavala tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice navodeći, pored ostalog, da je u konkretnom slučaju prvotužena postupala u dobroj vjeri sukladno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. dalje: ZOO), dok na strani tužiteljice nisu utvrđene takve kvalitete, jer iz sadržaja prikupljenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je od stjecanja nekretnine znala da predstavlja u cijelosti vlasništvo drugotuženika, da od navodne gradnje nove kuće u kojoj sudjelovala sa vlastitim novčanim sredstvima nedvojbeno znala da bi joj isključivo na površini novo izgrađene kuće pripadalo pravo suvlasništva osnovom bračne stečevine, ali da nije tijekom pokretanja i vođenja postupaka zasnivanja založnog prava poduzela ni jednu radnju u cilju zaštite svojih prava. S obzirom da je tužiteljica imala saznanja o ovršnom postupku, neživotno je da ta saznanja nije imala u ranijem postupku osiguranja u kojem očigledno nije htjela zaštititi svoje imovinske interese poduzimanjem odgovarajućih radnji, a isto tako niti drugotuženik koji je u spomenutom postupku osiguranja sudjelovao u svojstvu protivnika osiguranja.

5. Iz navedenih razloga prvotužena je predložila da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, kao neosnovan.

6. Drugotuženik V. G. je u odgovoru na tužbu u cijelosti priznao tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice.

7. Dakle, predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje ovrhe poslovnog broja Ovr-299/2018 nedopuštenom na nekretninama upisanih u zk. ul. br. 487 k.o. Š. B., čkbr. 3209/2 Kuća, dvor i oranica Vučelnica sa 400 čhv, za koje tužiteljica tvrdila da predstavljaju bračnu stečevinu nje i drugotuženika u ½ dijela, jer ih je stekla u braku s drugotuženikom V. G., odnosno između tužiteljice i prvotužene je bilo sporno da li predmetne nekretnine čine bračnu stečevinu tužiteljice i drugotuženika, ovršenika V. G. u ovršnom predmetu Ovr-299/2018, i to u ½ dijela, te da li je ovrha nedopuštena na ½ dijela navedenih nekretnina.

8. Radi razjašnjenja navedenih spornih okolnosti sud je izveo dokaz uvidom u zaključak ovog suda (str. 2-3), u izvadak iz zemljišne knjige (str. 9- 11), u povijest promjena na katastarskim česticama (str. 12-13), u izvadak iz zemljišne knjige (sr. 14), u prijepis posjedovnog lista (str. 5), u plan iz katastra (str. 16), u ovosudni spis posl. br. Ovr-299/2018, te dokaz saslušanjem tužiteljice D. G. (str. 31-32) i drugotuženika V. G. (str. 33), svjedoka J. L. (str. 35), G. G. (str. 35-36), K. T. (str. 36- 37) i J. C.j (str. 37-38).

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odr. čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14., dalje: ZPP), sud je utvrdio sljedeće:

- da je tužiteljica kao treća osoba u ovršnom postupku kod Općinskog suda u Virovitici upućena na pokretanje parnice protiv ovrhovoditelja ovdje prvotužene i ovršenika ovdje drugotuženika, a supruga tužiteljice, radi utvrđenja da je ovrha na predmetnoj nekretnini nedopuštena;

-da su tužiteljica i drugotuženik zaključili brak 1989.;

-da je za vrijeme trajanja braka zajedničkim sredstvima supružnika sagrađena kuća koja je predmet ovrhe;

-da je ovršnim poreznim rješenjima Ministarstva financija, Carinska uprava od 13.10.2015. naloženo drugo tuženiku da plati prvotuženoj na ime trošarine za duhanske proizvode iznos od 43.757,35 kn (glavnica i kamate);

-da drugotuženik navedeni dug nije platio;

-da je zbog navedenog duga prvotužena R. H. 18. svibnja 2018. na predmetnim nekretninama zasnovao zasnovano založno pravo i 27. lipnja 2018. pokrenuo ovršni postupak na nekretninama drugotuženika (kč. br. 3209/2);

-da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i drugotuženika svakog u ½ dijela;

-da tužiteljica nije imala nikakvih saznanja o potraživanju prvotužene u odnosu na drugotuženika po osnovi trošarine na duhanske proizvode, već je to saznala tek pokretanjem ovršnog postupka kada je izjavila prigovor te bila upućena na pokretanje parnice.

10. Sud je tijekom postupka saslušao tužiteljicu i drugotuženika, te iz njihovih suglasnih iskaza proizlazi da su brak sklopili 29. travnja 1989. i da od tada zajedno žive u kući koja je predmet ovrhe, koju su sagradili za vrijeme trajanja braka zajedničkim sredstvima, time da je drugotuženik naslijedio od svojih roditelja predmetnu nekretninu na kojoj se je nalazila stara kuća od blata u kojoj je živio njegov otac, kojeg je tužiteljica dohranila, te su do smrti svekra živjeli u toj kući, a poslije njegove smrti su postepeno rušili kuću, i dio po dio gradili zajedničkim novčanim sredstvima, tako da je danas od starih nekretnina vidljiva samo jedna šupa, time da tužiteljicu uopće nije zanimalo na kome će se nekretnina voditi u zemljišnim knjigama kao vlasništvo, jer su smatrali da je ista zajednička imovina, gradeći istu zajedničkim novčanim sredstvima.

11. Iskaz tužiteljice i drugotuženika sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, logičan i životan, kojeg su u cijelosti potvrdili i svjedoci J. L., G. G., K. T. i J. C., pri čemu valja napomenuti da je iskaz drugotuženika valjalo cijeniti posebnom pažnjom jer su tužiteljica i drugotuženik supružnici, pa je istima stoga i u interesu da barem ½ dijela spornih nekretnina ne bude predmetom ovrhe. Međutim, sud je u cijelosti prihvatio i iskaz tužiteljice i drugotuženika, jer su u bitnome suglasni, neposredno uvjerljivi, logični i životni.

12. Međutim, sve te utvrđene činjenice ne daju tužiteljici osnova proglasiti pobijanu ovrhu nedopuštenom na zatraženih ½ dijela navedenih nekretnina, jer upisano založno pravo u zemljišnim knjigama, za koje je tužiteljica morala znati, daje ovdje prvotuženoj R. H.osigurano pravo namirenja iz založenih nekretnina.

13. Naime, Odredbom čl. 124. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.,153/09., 143/12., 152/14, 81/15. i 94/17., dalje ZV) propisano je da stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, da ju je stekao kao da na njoj ne postoje tuđa prava, 3 Poslovni broj Gž-356/2020-2 tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis. S druge strane, temeljem odredbe čl. 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 11/78, 45/89 i 59/90 – dalje: ZBPO) određeno je da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno te da niti jedan bračni drug ne može samostalno s takvom zajedničkom imovinom raspolagati niti je opteretiti pravnim poslom među živim. Isto je propisano u odredbi čl. 61. st. 1. ZV glede raspolaganja zajedničkim stvarima i gdje je moguće raspolagati samo na temelju ovlasti koje su jednom od zajedničara dali ostali zajedničari. U čl. 61. st. 2. ZV propisano je kao iznimka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, da će treća osoba na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Pritom je u čl. 61. st. 3. ZV određeno da se odredba stavka 2. navedenog članka na odgovarajući način primjenjuje na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari.

14. Prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svezi ove problematike zaključio da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa. Međutim, nakon te odluke u presudi VSRH broj Rev-1867/12-2 od 29. listopada 2013. zauzeto je pravno shvaćanje da kada su dva sudionika pravnog posla savjesna, i kada je jedan od njih treća osoba koja je u dobroj vjeri, a druga bračni drug koji nije bio sudionik pravnog posla (koji je za posljedicu imao opterećenje i njegovog suvlasničkog dijela nekretnine), polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige iz čl. 122. ZV, prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Takvo stajalište prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-1719/2014 u kojoj je odbio ustavnu tužbu protiv navedene presude ovog suda broj Rev-1867/12-2 od 29. listopada 2013.

15. Uzimajući u obzir ranije navedena pravna shvaćanja izražena u odlukama Ustavnog i Vrhovnog suda, zaključak je ovoga suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan obzirom na nedvojbeno postojanje savjesnosti i poštenja treće osobe koja se poziva na načelo povjerenja u zemljišne knjige, (čl. 122. ZV), a sve polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige, a to je u konkretnom slučaju prvotužena R. H.

16. Slijedom izloženog, valjalo je u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice i presuditi kao u točci I. izreke.

17. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbama članka 154. st.1. ZPP iz razloga što je prvotužena u cijelosti uspio u ovoj parnici, a trošak u iznosu od 4.312,50 kuna, kojeg je tužiteljica dužna istoj nadoknaditi, odnosi se na trošak sastavljanja odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kuna, na zastupanje na ročištima 10. listopada 2019., 12. studenog 2019. i 10. svibnja 2022. za svako u iznosu od 1.000,00 kuna, i na trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 312,50 kuna. Iz navedenih razloga o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci II. izreke presude.

18. Slijedom izloženog, presuđeno je kao u izreci.

U Virovitici 10. svibnja 2022.

Sutkinja:

Anneliese Janeš-Mihoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

Dostaviti:

1. ZOU V.& R. & C. C, V.

2. ODO, Građansko-upravni odjel, V., na br. P-DO-16/2022

3. V. G., Š. B.