Poslovni broj: 6 Us I-1547/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja V. R. iz V., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik D. Š.,, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom društvu D. Š., I. K., I. K. R. i l. J., O., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, A. Mihanovića 3, Zagreb, kojeg zastupa Lj. S. – N., službena osoba tuženika, radi prava na starosnu mirovinu, 10. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/21- 01/03343130875, URBROJ: 341-99-05/3-21-3826 od 13. prosinca 2021. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Osijeku, KLASA: UP/I 140-02/20-01/ 03343130875, URBROJ: 341-12-05/3-20-29316 od 25. ožujka 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 140-02/21- 01/03343130875, URBROJ: 341-99-05/3-21-3826 od 13. prosinca 2021., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Osijeku, KLASA: UP/I 140-02/20-01/ 03343130875, URBROJ: 341-12-05/3-20-29316 od 25. ožujka 2021. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je kao hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata određena starosna mirovina, počevši od 26. rujna 2020., u svoti od 3.891,96 kn mjesečno, koja od 1. siječnja 2021. iznosi 3.913,83 kn mjesečno, te je odlučeno da isplata navedene mirovine tužitelju pripada počevši od 26. rujna 2020. Navedenim rješenjem izmijenjeno je rješenje Područne službe u Osijeku, broj 100566 od 10. studenoga 2020.

2. Tužitelj u tužbi navodi, u bitnome, da su u upravnom postupku odluke donesene kao posljedica nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te da je izračun visine osnovice i njemu pripadajućih koeficijenata za razdoblje 1991., 1992. i 1993. godine, pogrešno utvrđen, kao i pripadajući koeficijent za 2019. godinu, s obzirom da je tužitelj radio samo u siječnju 2019. godine. Ističe da je prvostupanjsko rješenje doneseno 10. studenog 2020., dok iz obrazloženja osporavanog rješenja tuženika proizlazi da je Hrvatski zavod za zapošljavanje, Regionalni ured Osijek, dana 23. studenog 2020. dostavio kartice iz kojih je vidljivo da je tužitelj u 1991. godini, ostvario plaću od 21.804,00 kn, kao i u prethodnom postupku, a da su novi iznosi za 1992. godinu, u iznosu od 143.422,92 kn, za razliku od ranije utvrđenih 85.565,17 kn, a novi iznos plaća za 1993. godinu iznosi 442.456,52 kn, u odnosu na raniji iznos od 441.766,00 kn. Smatra nelogičnim da je rješenje doneseno 10. studenog 2021. na temelju podataka koje je dostavio Hrvatski zavod za zapošljavanje, 23. studenog 2020. Nadalje, tužitelj osporavano rješenje smatra nerazumljivim, jer tužitelj nije mogao ostvariti plaću tijekom 1992. godine, u iznosu od 143.422,92 kn, što bi iznosilo preko 10.000,00 kn mjesečno, a da bi mu koeficijent, koji je u tablici izražen, iznosio 0,2139.; jednako tako, tijekom 1993. godine, utvrđena je visina ostvarene plaće, od 441.766,00 kn, što bi mjesečno iznosilo preko 30.000,00 kn, a utvrđen je koeficijent od 0,0699. Stoga smatra da su u spornom razdoblju pogrešno utvrđeni koeficijenti, jer se isti ne slažu sa stvarnim stanjem ostvarene plaće tužitelja i obračuna prema prosječnim plaćama u istom vremenskom razdoblju. Ističe da je u navedenom razdoblju bio nezaposlen te je i primao naknadu kao nezaposlen, te osporava način utvrđenja koeficijenta u navedenom razdoblju (vrijednost boda za 1992. i 1993. godinu). Također, u siječnju 2019. godine, tužitelj je ostvario plaću od 13.051,11 kn, a izračunat mu je koeficijent tj. vrijednost boda od 0,1241, budući je ista jednomjesečna plaća stavljena u omjer cjelokupne 2019. godine, prema čemu bi tužitelj trebao ostvariti prosječnu godišnju plaću u iznosu od 105.192,00 kn. Kako tužitelj nije radio nije niti mogao ostvariti plaću za cijelu godinu, s obzirom da je nakon siječnja 2019. godine, otišao u mirovinu. Navodi usporedbe visine svoje mirovine s mirovinom poznanika (iste struke), smatrajući da je došlo do pogreške u izračunu. Slijedom navedenog predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika kao i prvostupanjsko rješenje u ovoj upravnoj stvari, te da sud vrati predmet na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Naime, rješenjem Područne službe u Osijeku od 10. studenog 2020. tužitelju je priznato pravo na starosnu mirovinu, a u povodu izjavljene žalbe izvršena je kontrola njegovih zarada za razdoblje od 29. rujna 1991. do 28. rujna 1993., te je 24. studenog 2020. zaprimljen podnesak Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (od 23. studenog 2020.) u prilogu kojega su dostavljeni MPP-1 obrasci za 1991. 1992. i 1993. godinu zajedno sa karticama osiguranika za sporne godine, te je na osnovu novih platnih podatka za 1991., 1992. i 1993. godine doneseno navedeno rješenje Područne službe u Osijeku od 25. ožujka 2021. Stoga navodi da nema nelogičnosti vezane uz datum donošenja prvostupanjskog rješenja i datum zaprimanja podataka od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Poziva se na sadržaj odredbe članka 81. stavak 1. i stavak 8. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21; dalje: ZOMO) u smislu izračuna vrijednosnog boda kao i prosječnog vrijednosnog boda. Tužitelj je do 28. rujna 1991. bio u radnom odnosu te je za 8 mjeseci i 28 dana 1991. godine ostvario plaću od 76306,80 dinara dok je od 29. rujna 1991. do 28. rujna 1993. bio prijavljen kod Hrvatskog zavoda za zapošljavanje na osnovu čega mu je isplaćena osnovica osiguranja od 21.804,00 dinara za 3 mjeseca i 2 dana što ukupno čini plaću/osnovicu osiguranja od 98.110,80 dinara koja je dijeljena sa prosječnom godišnjom plaćom u Republici Hrvatskoj u neto iznosu za tu godinu u iznosu od 96.540,00 dinara. Osnovica osiguranja dostavljena od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za 1992. godinu u iznosu od 143.422,92 dinara je također dijeljena sa prosječnom godišnjom plaćom u Republici Hrvatskoj u neto iznosu za tu godinu u iznosu od 400.080,00 dinara a na koji način je postupljeno i prilikom izračuna vrijednosnog boda za 1993. godinu sukladno izričitoj odredbi članka 81. ZOMO-a. U vezi navoda tužitelja da je u 2019. godini ostvario plaću samo za jedan mjesec a koja je dijeljena sa prosječnom godišnjom plaćom u Republici Hrvatskoj za cijelu godinu ističe da su u pojedinoj kalendarskoj godini u kojoj tužitelj nije radio svih 12 mjeseci plaće/osnovice osiguranja ostvarene u toj godinama dijeljene s prosječnom godišnjom plaćom u Republici Hrvatskoj za te godine te je tako dobiven vrijednosni bod za tu godinu. Svi vrijednosni bodovi izračunati na navedeni način za pojedine godine su zbrojeni i predstavljaju ukupne vrijednosne bodove. Ukupni vrijednosni bodovi su podijeljeni sa stvarnim razdobljem za koji su obračunati (tj. koliko je stvarno tužitelj radio u pojedinoj kalendarskoj godini) te su dobiveni prosječni vrijednosni bodovi od kojih se računa pripadajuća svota mirovine. Dakle, kako je tužitelj u 2019. godini radio 1 mjesec i 1 dan za izračun razdoblja s kojim se dijele ukupni vrijednosni bodovi uzeti su samo 1 mjesec i 1 dan. U svim godinama u kojima je tužitelj radio manje od 12 mjeseci za izračun razdoblja s kojem se dijele ukupni vrijednosni bodovi uzimalo se samo onoliko vremena koliko je tužitelj stvarno u toj godini radio samo se to radi u drugom koraku, dakle ne prilikom izračuna vrijednosnog boda, nego prilikom izračuna prosječnog vrijednosnog boda jer je tako propisano odredbom članka 81. stavka 8. ZOMO-a. U odnosu na navod tužitelja da su njegovi kolege ostvarili pravo na veće iznose mirovine ističe da je svaka mirovina osobno, materijalno pravo te se ista priznaje i određuje samo i jedino u skladu s podacima koji se odnose na tu osobu. Protivi se saslušanju tužitelja jer se saslušanjem istog ne mogu utvrditi relevantne činjenice za rješavanje ove upravne stvari. Stoga tuženik predlaže da sud presudom odbije tužbeni zahtjev.

4. Sud je u ovom sporu 3. svibnja 2022. održao raspravu u nazočnosti tužitelja i opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te je na takav način strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda RH, 29/17. i 110/21.), prije donošenja presude, pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Na navedenoj raspravi tužitelj je ponovio tužbene navode u smislu sporne visine osnovice iz mirovinskog osiguranja za 1985., kao i 1991. godine, odnosno 1992. godinu, 1993. godinu, 1998. godinu i 2019. uslijed uzimanja samo mjeseca siječnja radi izračuna vrijednosnog boda. Tužitelj je također zatražio naknadu troška u ovom upravnom sporu u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn i to za trošak sastava tužbe (u iznosu od 2.500,00 kn uz pripadajući iznos PDV-a) i za trošak zastupanja na raspravi (u iznosu od 2.500,00 kn uz pripadajući iznos PDV-a), sukladno Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu upravnog spora te spisu upravnog postupka, pa je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. 1. Odredba članka 81. stavak 1. ZOMO-a da se vrijednosni bodovi utvrđuju na temelju plaća i osnovica osiguranja ostvarenih nakon 1. siječnja 1970. tako da se plaća, odnosno osnovica osiguranja utvrđena za svaku kalendarsku godinu podijeli s prosječnom godišnjom plaćom svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj za istu kalendarsku godinu. Plaće ili osnovice koje su u bruto svoti dijele se s prosječnom bruto plaćom, a ako su u neto svoti s prosječnom neto plaćom.

6.2. Stavkom 8. navedenog članka ZOMO-a propisano je da se prosječni vrijednosni bodovi računaju tako da se zbroj vrijednosnih bodova iz stavka 1. do 5. i stavka 7. istog članka i članka 82., 83. i 84. ZOMO-a podijeli s razdobljem za koje su obračunati.

6.3. Člankom 81. stavkom 9. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da osiguraniku kojem se ne mogu utvrditi vrijednosti bodovi ni za jednu kalendarsku godinu od 1. siječnja 1970. zbog toga što osiguranik nakon toga dana nije bio osiguran ili za razdoblja nakon toga dana nema podataka o plaći, odnosno osnovici osiguranja, vrijednosti bodovi će se utvrditi tako da će se za svaku godinu mirovinskog staža uzeti jedan vrijednosni bod.

7. Iz spisa tuženika proizlazi da je tužitelju, kao hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata, rješenjem Područne službe u Osijeku, broj 100566 od 10. studenoga 2020. priznato pravo na starosnu mirovinu, počevši od 26. rujna 2020. u svoti od 3.876,82 kn mjesečno, na temelju ispunjenja uvjeta za priznavanje prava na starosnu mirovinu, primjenom odredbe članka 26. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/17, 98/19; - u daljnjem tekstu: ZOHBDR), a svota mirovine tužitelja izračunata je na temelju ukupno ostvarenog mirovinskog staža iskazanog u decimalnom broju od 34,4636, prosječnih vrijednosnih bodova 1,3068 ostvarenih u razdoblju od 1985. do 2019. godine i polaznog faktora 1,0 te povećanih osobnih bodova 55,8459 izračunatih prema članku 86. ZOMO-a i članka 27. ZOHBDR-a.

8. U povodu izjavljene žalbe tužitelja zatražena je kontrola platnih podataka za razdoblje od 29. rujna 1991. do 28. rujna 1993. (razdoblje nezaposlenosti kada je tužitelj bio prijavljen na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje), te je na temelju dopisa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalnog ureda Osijek od 23. studenoga 2020. odnosno uvida u kartice tužitelja i tiskanice MPP-1 od 23. studenoga 2020. utvrđeno da je tužitelj u 1991. godini za 3 mjeseca i 2 dana staža osiguranja ostvario plaću od 21.804,00 din, u 1992. godini za 12 mjeseci ostvario plaću od 143.422,92 din i u 1993. godini za 8 mjeseci i 2 dana staža osiguranja ostvario plaću od 442.456,52 din.

9. Stoga je prvostupanjska tijelo donijelo rješenje od 25. ožujka 2021. primjenom odredbe članka 113. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09 – dalje: ZUP) u kojem je utvrđeno da je tužitelj rođen 26. rujna 1958. pa je do dana 26. rujna 2020. navršio 62 godine i 00 mjeseci života i ostvario ukupno 34 godine, 5 mjeseci i 18 dana mirovinskog staža koji se računa za izračun mirovine.

10. Slijedom navedenoga nisu od utjecaja tužbeni navodi o naknadnoj dostavi podataka Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalnog ureda Osijek od 23. studenoga 2020., jer je prvostupanjsko rješenje u ovoj upravnoj stvari doneseno nakon dostave predmetnih podataka, dakle 25. ožujka 2021.

11. Tužitelj nesporno ima utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u borbenom sektoru u trajanju od 1098 dana, te ostvaruje uvjete za priznanje prava na starosnu mirovinu iz članka 26. ZOHBDR-a.

12. Stoga je prvostupanjskim rješenjem u ovoj upravnoj stvari tužitelju pravilno određena svota starosne mirovine na temelju ukupno ostvarenog mirovinskog staža iskazanog u decimalnom broju od 34,4663 te prosječnih vrijednosnih bodova 1,3118 ostvarenih u razdoblju od 1985. do 2019. godine i polaznog faktora 1,0 te povećanih osobnih bodova 56,0640 izračunatih prema članku 86. ZOMO-a i članka 27. ZOHBDR-a, na način kako je to specificirano u obrazloženju prvostupanjskog rješenja od 25. ožujka 2021. čiji je sastavni dio Prilog – ispis podataka o plaći, osnovicama osiguranja, naknadi i vrijednosnih bodova po godinama od 10. studenog 2020., te prethodno izneseno u navodima odgovora na tužbu, što sud neće (nepotrebno) ponavljati.

13. Svota starosne mirovine određena je prema članku 79. stavku 1. ZOMO-a, na način da su povećani osobni bodovi 56,0640 pomnoženi s mirovinskim faktorom 1,0 i aktualnom vrijednošću mirovine 69,42 kn na dan ostvarivanja prava na mirovinu prema Odluci o aktualnoj vrijednosti mirovine (Narodne novine, broj 98/20) što iznosi 3891,96 kn mjesečno, a usklađena mirovina od 1. siječnja 2021 . iznosi 3913,83 kn mjesečno.

14. U odnosu na pravilnost utvrđene svote mirovine prema naknadno pribavljenim podacima o plaći proizlazi da su prosječni vrijednosni bodovi pravilno utvrđeni prema podacima o plaći za godine 1991. 1992. i 1993. godinu, a koje je dostavio Hrvatski zavod za zapošljavanje Regionalni ured Osijek 24. studenoga 2020., iskazanim na karticama osobnog dohotka temeljem kojih je izrađena tiskanica MPP-1 od 23. studenoga 2020., kako je to prethodno navedeno.

15. U odnosu na određeni datum isplate mirovine iz spisa tuženika proizlazi da je rješenjem prvostupanjskog tijela predmetna greška ispravljena, primjenom odredbe članka 104. ZUP-a, na način da tužitelju isplata mirovine (pravilno) pripada od 26. rujna 2020.

16. Slijedom navedenoga sud smatra da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje pogreške u izračunu mirovine, dok je tuženik argumentirano (i dokumentirano) obrazložio utvrđenja vrijednosnih bodova kao i prosječnih bodova za sporna razdoblja, odnosno iznos ukupnih vrijednosnih bodova po godinama.

17. Kako, dakle, tužitelj u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, a sud ne nalazi nezakonitosti u osporavanom rješenju tuženika i prvostupanjskog tijela, odnosno provedenom upravnom postupku, sud smatra da donošenjem pobijanih rješenja nije došlo do povrede prava tužitelja, kao niti do povrede zakona na štetu tužitelja pa je primjenom odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, kao u toč. I. izreke ove presude.

18. Kako je tužitelj izgubio upravni spor u cijelosti, valjalo je primjenom odredbe članka 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude.

U Osijeku 10. svibnja 2022..

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku