REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2600/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. d.d. Filijala Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. i P. u Z., protiv tuženika S. S. u Z., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica Z. Ž., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3779/2015-2 od 3. srpnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9259/00-62 od 12. veljače 2015., u sjednici vijeća održanoj 10. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 3779/2015-2 od 3. srpnja 2018. odbija se kao neosnovana u odnosu na glavnicu i kamate.

r i j e š i o  j e :

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 3779/2015-2 od 3. srpnja 2018. odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na parnični trošak.

Obrazloženje

1. Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-9259/00-62 od 12. veljače 2015. P-1122/2013 od 14. veljače 2014. pod točkom I. izreke ukinuo je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Iv-18664/97 od 24. rujna 1998. u dijelu pod točkom I. rješenja kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.627.567,46 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na 2.470.809,59 kuna od 1. srpnja 1997. do isplate i na iznos od 1.156.757,87 kuna od podnošenja tužbe do isplate te pod točkom III. rješenja o ovrsi kojom je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 10.000,00 kuna.

Pod točkom II. izreke odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.400.046,38 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno pod točkom izreke II. izreke. Pod točkom III. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 344.052,50 kuna.

2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž-3779/2015-2 od 3. srpnja 2018. pod točkom I. izreke odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu u točki II. i III. izreke, pod točkom II. izreke je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, pod točkom III. je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe, a pod točkom IV. izreke je odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku odluku tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu ili samo drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom odnosno drugostupanjskom sudu.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

5. Revizija djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno navodima revidenta, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP o teretu dokazivanja i čl. 8. ZPP na koje revident opisno ukazuje, a niti je ta povreda učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom. To stoga jer je sud izveo sve dokaze koje je predložio tužitelj, a u situaciji kada je tuženik još u prigovoru protiv rješenja o ovrsi od 6. listopada 1998. osporio da bi za utuženo razdoblje potpisao ijednu policu osiguranja imovine, a tužitelj podneskom od 12. listopada 2005. obavijesti sud da ne raspolaže dokumentacijom koju ga je sud pozvao rješenjem dostaviti jer je tužitelj škartirao dokumentaciju koja se odnosi na utuženo razdoblje, da bi nakon toga podneskom od 2. rujna 2009. dostavio prijepise polica za utuženo razdoblje bez žiga i potpisa tužitelja kao osiguratelja i tuženika kao ugovaratelja osiguranja, pravilno je sud primjenom odredbe čl. 108. st. 3. ZPP pozvao tužitelja dostaviti izvornike dokumentacije. U takvoj situaciji pravilno su primijenjene odredbe čl. 8. i čl. 221.a ZPP.

8. U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da su stranke sklopile ugovor o višegodišnjem osiguranju te da su svake godine obnavljali police,

- da su na tužiteljevom popisu neplaćenih faktura na dan 10. srpnja 1997. (koji prileži uz prijedlog za ovrhu) popisane fakture s datumom dospijeća od 19. srpnja 1994. do 12. travnja 1996.,

- da se neplaćene premije ranijih godina odnose na razdoblje od 1995. i prije toga,

- da je tuženik tvrdio da nije u ugovornom odnosu s tužiteljem od 1995. kada je istekla godina dana nakon zadnje dospjele i neplaćene premije,

- da je tužitelj podneskom od 12. listopada 2005. obavijestio sud da ne raspolaže dokumentacijom koju je tražio sud (dokaz o visini i osnovi) jer je tužitelj škartirao dokumentaciju koja se odnosi na utuženo razdoblje, a niti je u mogućnosti napraviti ispis duplikata računa nakon čega je tužitelj podneskom od 2. rujna 2009. dostavio prijepise polica u razdoblju 1994.-1995. na kojima nema žiga niti potpisa tužitelja kao osiguratelja niti tuženika kao ugovaratelja osiguranja te prijepise računa za isto razdoblje.

10. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan primjenom odredbi čl. 913. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91,113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) zaključujući da je ugovor o osiguranju prestao po samom zakonu najkasnije 1995. te primjenom odredbi čl. 901. ZOO, čl. 108. st. 3. ZPP i čl. 221.a ZPP zaključivši i da tužitelj nije dokazao niti osnovu niti visinu potraživanja.

11. Tužitelj smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer po njegovom shvaćanju u slučaju višegodišnjeg osiguranja treba primijeniti odredbu čl. 922. ZOO, a ne č. 913. ZOO te da se dio potraživanja odnosi na razdoblje prije 1995. tj. prije nego bi ugovor prestao po samom zakonu pa bi tužitelj imao pravo na potraživanje dospjelo prije 1995.

12. Suprotno shvaćanju tužitelja, odredba čl. 922. st. 3. ZOO ne isključuje primjenu odredbe čl. 913. st. 3. i 4. ZOO (tako i u Gzz-72/03 od 13. svibnja 2003.).

13. U pravu je tužitelj kada navodi da bi tužitelj imao pravo na premije dospjele prije 1995. kada je ugovor prestao po samom zakonu. Međutim, to ne utječe na pravilnost odluke u ovoj pravnoj stvari budući da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužitelj nije dokazao osnovu niti visinu tužbenog zahtjeva s obzirom da osnovu potraživanja nije dokazao vjerodostojnom dokumentacijom zbog čega su sudovi pravilnom primjenom čl. 221.a ZPP odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. Iako je u postupku utvrđeno postojanje višegodišnjeg osiguranja, tužitelj tijekom postupka nije dokazao sadržaj tog ugovora odnosno sadržaj prava i obveza koje iz njega proizlaze s obzirom da spisu nije priložen ugovor odnosno polica višegodišnjeg osiguranja i da spisu nisu priložene police osiguranja koje su se obnavljale svake godine. Stoga u takvoj situaciji pozivanje suda na odredbu čl. 901. ZOO nije suprotno utvrđenju suda da je sklopljeno višegodišnje osiguranje i da su stranke svake godine obnavljale police.

15. Zbog navedenog, ne postoji revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja protiv presude valjalo odbiti kao neosnovanu.

16. Iz revizije tužitelja proizlazi da tužitelj u ovoj pravnoj stvari revizijom pobija i odluku o parničnom trošku.

17. U odnosu na reviziju tuženika kojom oni osporavaju odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

17.1. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

18. Stoga revizija protiv rješenja o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku.

Zagreb, 10. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.