Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 10 Gž-571/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji tog suda Dijani Hofer, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ž. S. (OIB:…) iz K., zastupanog po punomoćnicima iz O. d. G. & L. & L. iz Z., protiv tuženika N. l. d.d. (OIB:…) iz R., zastupanog po punomoćnici A. H., odvjetnici iz R., radi naknade neimovinske štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj Pn-214/2019-34 od 4. veljače 2021., dana 10. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I/ Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pn-214/2019-34 od 4. veljače 2021. u toč. 1. izreke i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka sadržanoj u toč. 2. izreke.

II/ U nepobijanom odbijajućem dijelu toč. 2. izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

III/ Odbija se zahtjev tuženika radi naknade mu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade mu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 50.000,00 kn sa zateznom kamatom od utuženja i zahtjev da tuženik sa poveznice www…. ukloni odnosni novinski članak u roku od 15 dana te da u prvom idućem tiskanom izdanju N. l., na istom ili istovrijednom mjestu uz uporabu jednake vrste i veličine fontova kojima je pisan članak o tužitelju Ž. S., bez ikakvih komentara i/ili kraćenja, u integralnom obliku, objavi pravomoćnu prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu (toč.1. izreke). Nastavno tome je tužitelj u toč.2. izreke obvezan naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.050,00 kn, dok je sa zahtjevom preko dosuđenog (ne navodi se nominalni iznos) tuženik odbijen.

2. Opisanu presudu pravodobnom žalbom u odbijajućem dijelu toč.1. izreke i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima pod toč.2.izreke, pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga i kako navodi – zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev.

3. U odgovoru na žalbu tuženik se usprotivio osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz dosudu mu troškova žalbenog postupka – nagrade za sastav odgovora na žalbu i izdatak s osnova sudske pristojbe na odgovor.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Naime, polazeći od predmeta spora kojeg tužitelj određuje zahtjevom za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, za koju štetu tvrdi da je odgovoran tuženik jer je u tiskanom izdanju dnevnika „N. l.” dana 21. veljače 2019. na naslovnoj strani objavio naslov: „Tko je kriv za tehnički krah A.?”, na strani 2. navedenog dnevnika članak naslova: „Ž. S. je najodgovorniji za tehnički krah A.”, te da je navedenim člankom doveo u vezu rad tužitelja s nepovoljnim događajima koji su zadesili KD A. d.o.o., čime da je tuženik postupio protivno profesionalnim pravilima i pravilima novinarske etike sadržanim u Kodeksu časti hrvatskih novinara Hrvatskog novinarskog društva, te od ekskulpacijskog prigovora tuženika utemeljenog na odredbi čl.21. stav.4. alineja 3. Zakon o medijima (dalje: ZM- „Narodne novine“ broj 59/04, 84/11 i 81/13) prema kojemu se nakladnik oslobađa od odgovornosti ako je informacija kojom je šteta počinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri – prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na utvrđivanje osnovanosti tuženikovog ekskulpacijskog prigovora pa je po provedenom dokaznom postupku zauzeto materijalno-pravno stajalište obrazložio slijedećim, iz dokaznog postupka proizašlim činjenicama:

- da se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za ispravak te da je tuženik 4. ožujka 2019. objavio ispravak informacije identičan sadržaju tužiteljevog zahtjeva za ispravkom;

- da je glavna urednica N. L., svjedokinja S. B. u svom iskazu navela da se je u vrijeme objave spornog novinskog članka K. A. susretao s velikim tehničkim problemima vezanim za vozni park o čemu je N. l. izvještavao javnost u brojnim člancima koji su prethodili predmetnom koji je po svom sadržaju bio analitički obzirom da je objedinio već ranije objavljene podatke do kojih su novinari došli na osnovu dokumentacije, arhive, svega što je rečeno i zapisano o ovoj problematici, a da se kao temelj saznanja koristilo Izvješće A. K., direktora A. koji je naslijedio tužitelja, a sve sa namjerom da se pojasni poveznica između tvrtke R. P. d.o.o. i tvrtke A. i objasni kako je nastala tvrtka R. P. koje je direktor, nastavno funkciji u A. postao tužitelj te koja je uloga tužitelja i koja je poveznica između te dvije pravne osobe;

- da su svjedoci – novinari M. G. i D. C., pisci spornog novinskog članka suglasno iskazali da su isti koncipirali na sadržaju Izvješća koje je tadašnji direktor K. (tužiteljev nasljednik na toj funkciji) podnio nadzornom odboru KD A. a iz kojeg proizlazi da je svaki 5. autobus neispravan, da autobusi nisu dobro održavani i da ih nema dovoljno, da postoji manjak autobusa, da direktor K. upućuje na to da bi trebalo servisirati buseve izvan sustava R. P. d.o.o. pravne osobe nadležne za održavanje voznog parka A. čiji je direktor u to vrijeme bio, da predmetni novinski članak predstavlja tzv. analitički članak koji ne zahtijeva prethodno obraćanje tužitelju koji je kontaktiran prije pisanja ranijih novinskih tekstova vezanih uz predmetnu temu i koji su predmetnome prethodili, te da je tužitelj u okviru ranijih novinskih tekstova davao izjave koje su kao takve i objavljivane, pa obzirom da se u predmetnom novinskom tekstu nisu iznosile nikakve nove činjenice, spoznaje ili tvrdnje koje već ranije nisu bile objavljene to ih nije bilo niti potrebno provjeravati, a kako je tužitelj u dva mandata bio direktor KD A. to se ukazalo logičnim da je upravo on odgovoran za katastrofalno stanje u KD A. na koje je ukazao njegov nasljednik – direktor K. u izvješću Nadzornom odboru;

- da je sporni članak analitički članak što znači da se radi o tematskom članku koji predstavlja analizu nekog događaja ili niza povezanih događaja, pojave ili više povezanih pojava ili djelovanja osobe ili više osoba povezanih područjem djelovanja ili odnosnom prema nekom događaju ili pojavi i da je tuženik prije utuženog članka objavio čitavu seriju članaka o održavanju autobusa KD A., a kako to proizlazi iz opsežne u spis priložene dokumentacije (novinskih članaka);

- da iz Izvješća direktora K. A. A. K. sa sjednice Nadzornog odbora od 11. veljače 2019. o povećanju troškova i velikih kvarova za 2018., a na koje se autori predmetnog novinskog članka izričito u uvodu istog i pozivaju, proizlazi da je „ukupan broj godišnjih kvarova 14.890, što je u prosjeku 286 kvarova tjedno, pa na bazi 160 vozila, koliko broji vozni park proizlazi da je svako vozilo prosječno 1,78 puta u servisu“, potom da je „prosječan broj radnih naloga/kvarova dnevno 51,34, dok je broj pokvarenih vozila između 30 i 40, što znači da se dnevno u servisu osposobi između 10 i 20 vozila, dok je prosječno stanje neispravnih vozila 35“ da je „prosječan dnevni broj vanjskih intervencija 4,20, a u zadnjem kvartalu prošle i početkom ove godine da je došlo do povećanja“, da se „u 2018.g. desilo 8 incidentnih situacija, od čega 7 samozapaljenja i jedan incident zbog kvara na kočnicama“, da se „u siječnju 2019.g. desila još jedna incidentna situacija, došlo je do samozapaljenja koje je u potpunosti uništilo vozilo“, da je „u prosincu ove godine predloženo R. P. da obzirom na veliki broj pokvarenih vozila dio popravka usmjeri prema službenim servisima, što nije napravljeno s obrazloženjem da će se sve riješiti u kući“, da je „u prosincu pokrenut pilot projekt kojim je A. preuzeo dio aktivnosti održavanja vozila… kako bi rasteretio servis R. p.“, da je „u narednom razdoblju A. odradio dio popravaka, međutim servis R. p. nije uspio osposobiti dovoljan broj vozila za određivanje u međuvremenu smanjenog voznog reda“, da se u Izvješću izričito navodi da se navedena situacija smatra “neodrživom i izrazito rizičnom za društvo, vlasnike, djelatnike i putnike“, da se „zbog nedostatka vozača pristupilo smanjenju voznog parka“, te da je „uslijed posljednjeg požara autobusa detaljno pregledana čitava serija istih autobusa ( 12 komada) od kojih je 14 povučeno iz prometa iz sigurnosnih razloga, tako da nema dovoljno ispravnih vozila za smanjeni vozni rad“, da se u podnaslovu Osnovni cilj navodi : „osigurati dovoljan broj tehničkih i pouzdanih vozila, između ostalog navodi da „iznesene statistike potvrđuju da je potrebno dignuti servisiranje na višu razinu kako bi se smanjili rizici od incidentnih situacija u vožnji“;

- da je uvidom u sudski registar utvrđeno da je tužitelj bio više godina direktor komunalnog društva A. (prema vlastitom iskazu od 14.01.2010. g. do 31.07.2016.), da bi potom postao direktorom društva R. p. d.o.o. koje je 2015. preuzelo održavanje autobusa KD A., s time da se time faktično u vezi odražavanja autobusa ništa nije promijenilo jer su se nastavili koristiti isti prostori za održavanje, jer su na održavanju ostali raditi isti ljudi i jer se održavanje autobusa temeljilo na internim aktima KD A., odnosno procedura održavanja ostala je ista;

5.1. Analizirajući prethodno iznesena činjenična utvrđenja iz aspekta tuženikovog ekskulpacijskog prigovora, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik tijekom provedenog dokaznog postupka dokazao osnovanost isticanog prigovora oslobođenja od odgovornosti za naknadu tužitelju utužene štete jer je u smislu odredbe čl.21.stav.6. ZM dokazao da se u odnosu na sadržaj Izvještaja direktora K. kao službenom dokumentu na osnovu kojeg je koncipiran predmetni analitički članak, radilo o informacijama za kojima je postojao opravdani javni interes obzirom da se radi o održavanju javnog gradskog prijevoza kojeg notorno koristi veliki broj građana grada R. i okolice a da sam novinski članak kritički preispituje organizaciju održavanja autobusa K. A. i opravdanost povjeravanja tog posla tvrtki R. P. d.o.o. koje je tužitelj bio direktorom, a i ulogu tužitelja kao dugogodišnjeg direktora KD A. koji je – između ostalog – bio odgovoran i za održavanje autobusa gradskog javnog prijevoza. Tezu tužitelja da nije odgovoran za stanje A. odnosno za stanje u A. (koje tuženik naziva tehničkim krahom) jer je tužitelj bio direktor KD A. i u tom svojstvu i odgovoran za svako djelovanje u ostvarivanju svrhe zbog koje je društvo i osnovano, dok je u vrijeme objave spornog novinskog članka bio odgovorna osoba, direktor u društvu R. P. d.o.o. koja tvrtka između ostalog održava vozni park A.. Uz to prvostupanjski sud utvrđuje da je na osnovu opisanog angažmana u komunalnom društvu tužitelj u lokalnim okvirima i javna osoba, zbog čega je podvrgnut i kritičkom mišljenju javnosti, naročito lokalne zajednice izravno zainteresirane za funkcioniranje komunalnog društva i društva kojega je sada direktor.

5.2. Obzirom da su sve objavljene informacije utemeljene na službenom dokumentu odgovorne osobe KD A. podnesenog nadzornom odboru, to ni novinari nisu imali razloga sumnjati u njihovu istinitost, te da su te informacije od interesa za javnost obzirom se radi o održavanju vozila javnog gradskog prijevoza, te da se iste se ne mogu podvesti pod informacije koje bi dovele do povrede prava i interesa tužitelja, pa je kraj činjenice što je tuženik objavio i ispravak po zahtjevu tuženika, da u članku nisu iznesene nikakve uvrede niti činjenice vezane za privatan život tužitelja, da ga novinari nisu ni “osudili“ niti “optužili“, već da se o tužitelju pisalo isključivo iz aspekta njegovog profesionalnog angažmana, to u njihovom djelovanju nema protupravnosti pa niti pretpostavki za naknadu mu štete jer je tuženik dokazao pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti propisane odredbom čl.21.stav.4. alineja 3. ZM i objasnio da je smisao spornog članka bio da se izvijesti javnost o stanju komunalnog društva u odnosu na tehničku ispravnost autobusa za lokalni prijevoz za koje stanje je (i) odgovoran onaj tko je na čelu pravne osobe zadužene za funkcioniranje javnog prijevoza i za održavanje voznog parka pa je tužiteljev tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.

6. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH; 84/08, 96/08- odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.117.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 70/19 uz izuzetke propisane odredbama čl.117.stav.2. i 3. i čl.119.stav.2. ZID ZPP/19) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

7. Naime, pledirajući na žalbenom razlogu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a tužitelj tvrdi da su zaključci prvostupanjskog suda proturječni, nelogični i neživotni u odnosu na pravno relevantni činjenični supstrat, osporavajući pri tom zaključak prvostupanjskog suda da predmetni novinski članak predstavlja tzv. analitički novinski članak krajnje pri tom pojednostavljujući utvrđenje i obrazloženje prvostupanjskog suda. Nadalje tužitelj, u kontekstu navedene bitne povrede, smatra, da upravo iz činjenice što je tuženik objavio tužiteljev zahtjev za ispravak predmetne informacije jasno proizlazi da tuženik, citira se: “ima manje povjerenja u svoje postupke i svoje novinare od onog kojeg su zaslužili u pobijanoj presudi“. Uz to da je pobijana presuda u proturječju sa više provedenih dokaza – npr. sadržajem tužiteljevog prikaza iz ranijeg novinskog članka od 14.12.2018. u N. l. kada je obrazlagao da je uzrok požara u neadekvatnom materijalu a koje tvrdnje da je temelj na nalazu stalnog sudskog vještaka K. O., a za što ne može biti odgovoran tužitelj jer nije popravljao autobuse.

7.1. Nastavno u prilog iznesenog žalbenog razloga tužitelj ocjenjuje i opširno analizira Izvještaj direktora K. nalazeći istome manjkavosti i netočnosti, no pri tom zanemaruje da predmet postupka nije bila istinitost Izvješća direktora podnesenog Nadzornom odboru društva A., već utvrđivanje osnovanosti tuženikovog ekskulapcijskog prigovora zasnovanog na odredbi čl. 21. stav.4. alineja 3. ZM koja propisuje, ponavlja se – da se nakladnik oslobađa od odgovornosti ako je informacija utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje kojom je šteta počinjena

je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri.

8. Razmatrajući pobijanu presudu i stanje prvostupanjskog spisa iz aspekta isticane bitne povrede, a i u okviru odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a, ovaj je sud, suprotno žalbenom stajalištu tužitelja, utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, a niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

8.1. Valja nadodati i da je točno da predmetno izvješće direktora KD A. podneseno Nadzornom odboru tog društva – službena isprava (koju kvalifikaciju tužitelj također u okviru prethodno elaboriranog žalbenog razloga osporava) obzirom da je sastavljeno u djelokrugu poslova A. K. kao direktora K. A. i podneseno Nadzornom odboru istog, što mu nedvojbeno daje kvalitetu službene (a ne privatne) isprave.

9. Preostali žalbeni sadržaj sveden je na osporavanje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, no način na koji tužitelj osporava analizu provedenih dokaza i način na koji obrazlaže žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava – opširnom razradom teza sadržanih u spornom novinskom članku, analizom sadržaja izvješća direktora K. te opširno iznoseći zbog čega kao direktor i odgovorna osoba K. A. i nastavno – tvrtke R. P. d.o.o. ni na koji način i ni u kom segmentu ne može biti odgovoran za neodržavanje/loše održavanje voznog parka KD A. odnosno kako se navodi u spornom novinskom članku, za njegov – tehnički krah, negirajući u tom kontekstu bilo kakvu odgovornost, ovaj sud ne može prihvatiti osnovanim.

9.1. Obzirom na prednje valja navesti da žalbeni navodi tužitelja ne sadrže ni argumentirane niti vjerodostojne tvrdnje koje bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda mogle dovesti u sumnju jer pri tom tužitelj zanemaruje da je tuženik dokazao da nije imao nikakvog razloga sumnjati u točnost činjenica, da je u ranijim tekstovima poduzeo sve radnje u svrhu provjere objavljenih

njihove istinitosti kontaktirajući i tužitelja, objavljujući njegovu verziju, a da predmetni članak predstavlja svojevrsnu sintezu i sublimaciju ranijih zaključaka i objavljenih činjenica, a da je obzirom na vrlo učestale kvarove i požare na autobusima postojalo opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i da je postupao u dobroj vjeri.

9.2. U prilog teze da je tužitelj kao javna osoba na visokim upravljačkim funkcijama u javnim poduzećima dužan trpjeti kritike ukazuju i odredbe čl. 7. stav. 2. ZM-a koja propisuje da osoba koja obavlja javnu službu ili dužnost ima pravo na zaštitu privatnosti osim u slučajevima koji su u vezi sa javnom službom ili dužnosti koju obavlja i odredba čl. 8. ZM-a prema kojoj nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u pogledu informacije prevladava opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju a u konkretnom slučaju javni interes da se opravdava ugroženim životima i zdravljem ljudi koji su korisnici javnog prijevoza, a na koje se izuzetke osnovano i pravilno poziva tuženik.

10. Obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje zakonskog razloga oslobođenja tuženika od odgovornosti eventualne štete, to nastanak štete nije potrebno utvrđivati pa žalbeni razlozi tužitelja u kojima navodi da postoji proturječja između pojedinih informacija u spornom članku i stvarnog stanja, a kojima tužitelj pokušava ukazati na nastanak štete, nisu relevantni za ovaj postupak.

11. Prihvaćajući dakle stajalište prvostupanjskog suda da tuženik u konkretnom slučaju ne odgovara za štetu iz razloga koje propisuje odredba čl. 21. stav.4. alineja 3. ZM na koju se tijekom postupka i pozivao te da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, valjalo je njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a uključujući i odluku o troškovima postupka koju tužitelj pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka no koja je odluka zasnovana na pravilnoj primjeni odredbi čl.154.stav.1. i čl.155.ZPP-a te na pravilnoj primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

12. No tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka koji je vezan uz sastav odgovora na žalbu tužitelja, obzirom da sadržaj odgovora nije bio od značaja za odluku o žalbi tužitelja pa je o zatraženom trošku odlučeno pozivom na odredbu čl.155.stav.1. ZPP-a.

13. Konačno, obzirom da tužitelj u izjavljenoj žalbi navodi da prvostupanjsku presudu pobija zbog svih zakonskih žalbenih razloga i zbog odluke o trošku – drži se svrsishodnim naglasiti da pobijanje odluke o troškovima postupka ulazi u opseg pobijanja presude (normiranog odredbom čl.350.stav.2. ZPP-a) pa ne može biti razlogom njezinog pobijanja (koji su normirani odredbom čl.353. stav.1.toč.1-3 ZPP- a) slijedom čega je pogrešno i protivno citiranim odredbama ZPP-a koje normiraju institut žalbe u sudskom parničnom postupku, označavanje opsega pobijanja određene sudske odluke istodobno razlogom njezinog pobijanja.

U Varaždinu, 10. svibnja 2022.

Sutkinja

Dijana Hofer, v.r.