REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2163/2019-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. D. d.o.o., OIB …, D., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu P., R. & L. d.o.o. Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja G. D., D., protiv tuženika E. T. d.o.o., OIB …, D., kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u D., radi isplate iznosa od 462.890,00 kn, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5962/2015-3 od 4. siječnja 2019., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku poslovni broj Povrv-438/14 od 16. veljače 2015., u sjednici dana 10. svibnja 2022.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5962/2015-3 od 4. siječnja 2019. u toč. I. izreke i odluka o troškovima žalbenog postupka u toč. III. izreke i predmet se u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluku o troškovima postupka u povodu revizije donijet će sud u konačnoj odluci o snošenju parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku, presudom poslovni broj Povrv- 438/14 od 16. veljače 2015. ukinuo je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika L. B. iz D. poslovni broj Ovrv- 3791/13 od 22. srpnja 2013. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 462.890,00 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno naznačenih iznosa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 12.473,62 kn sa zateznim kamatama od 22. srpnja 2013. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena pripadajućim zateznim kamatama (toč. I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 23.230,00 kn. (toč. II. izreke).

2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-5962/2015-3 od 4. siječnja 2019. djelomično je preinačio prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke te je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika L. B. iz D. poslovni broj Ovrv-3791/13 od 22. srpnja 2013. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana plati tužitelju iznos od 462.890,00 kn (četiristošezdesetdvije tisuće osamstodevedeset kuna) sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i zahtjev za naknadu troškova ovršnog postupka u iznosu od 12.473,62 kn (dvanaesttisuća četiristosedamdesettri kune i šezdeset dvije lipe) sa zateznim kamatama od 22. srpnja 2013. (toč. I. izreke).

2.1. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 35.874,50 kn.

2.2. Navedenom presudom odbijene su žalbe tužitelja i umješača na strani tužitelja kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev i ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate na gore navedene iznose po stopi u visini preko stope navedene u toč. I. izreke (točka II. izreke).

2.3. Odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 8.739,50 kn kao neosnovan. (toč. III. izreke).

3. Tako je suđeno u sporu radi isplate iznosa od 462.890,00 kn s osnove naknade za zaustavljanje turističkih autobusa na području P. 2012. godine i na području G. D. 2013. godine. Naknada je obračunata na temelju Naputka o plaćanju naknade turističkih autobusa za prekomjernu uporabu gradskih prometnica u 2012. godini i Naputka o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima od 24. travnja 2013. koje je donio G. G. D..

4. Protiv drugostupanjske presude, i to dijela kojim je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu toč, I. izreke i prihvaćen tužbeni zahtjev, tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine broj 70/19). U reviziji je naveo da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih putanja koja su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. prijedlogom da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu, a podredno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

6. Revizija je osnovana.

7. Vijeće revizijskog suda je prije odluke osnovanosti revizije ispitalo njezinu dopuštenost imajući na umu da je tužitelj podnio reviziju iz čl. 282. st. 2. ZPP, koju stranke prema toj odredbi mogu podnijeti ako protiv drugostupanjske presude nije dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

8. U ovom slučaju je drugostupanjska presuda donesena po odredbi čl. 373.a. ZPP, pa je protiv te presude dopuštena redovna revizija po odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP. Stoga je presuda ispitana po čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog razloga navedenih u reviziji, imajući na umu cjelokupni sadržaj revizije.

9. Predmet spora je, kako je uvodno navedeno, isplatu iznosa od 462.890,00 kn s osnove naknade za zaustavljanje turističkih autobusa na području P. 2012. i na području G. D. 2013. godine,

10. Ovom parničnom postupku je prethodio ovršni postupak ovrhovoditelja S. D. d.o.o. D. (u daljnjem tekstu: tužitelj), čiji je osnivač G. D. kojem je povjereno obavljanje poslova naplate naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima G. D., protiv ovršenika E. T. d.o.o. D. radi naplate duga u iznosu od 462.980,00 kuna sa zateznim kamatama. Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika L. B. broj Ovrv-3791/13 od 22. srpnja 2013. naloženo je ovršeniku isplatiti ovrhovoditelju 462.980,00 kuna sa zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka.

10.1. Protiv rješenja o ovrsi je ovršenik izjavio prigovor kojim je osporio postojanje obveznopravnog odnosa na temelju kojeg bi ovrhovoditelj imao navedenu novčanu tražbinu, jer obveza nije utemeljena na zakonu ili kojoj drugoj osnovi. Postupajući po prigovoru ovršenika Općinski sud u Dubrovniku je stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojemu je određena ovrha, ukinute su provedene radnje i postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga U parničnom postupku su donesene presude kako je navedeno u toč. 1. i 2. ovog obrazloženja. U tijeku parničnog postupka dopušteno je G. D. miješanje u parnicu na strani tužitelja.

11. Tuženik je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom osporavao tužitelju pravo naplaćivati naknadu na temelju članaka 3. i 4. Naputka/13, tvrdeći da Naputak nije donesen u skladu s Odlukom o uređenju prometa/00-02 jer ta odluka nije predviđala pravo naplate naknada za zaustavljanje vozila. G. nije bio ovlašten donijeti Naputak jer to ovlaštenje nije bilo propisano ni mjerodavnim Zakonom o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ni Statutom. Opći propisi o korištenju javnih površina su u isključivoj nadležnosti predstavničkog tijela u skladu s člankom 16. mjerodavnog Zakona o komunalnom gospodarstvu. Pored navedenog tuženik je tvrdio da G. D. prije donošenja Naputka/13 nije zatražio potrebnu suglasnost ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i poslove nadzora nepropisno zaustavljenih i parkiranih vozila, što je bio dužan prema odredbi čl. 5. st. 1. mjerodavnog Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

12. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka pravo na naplatu naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima G. D.. S tim u vezi je sporna zakonitost akata tijela G. D. o uređenju posebnog prometnog režima i zakonitost Naputka o plaćanju naknade turističkih autobusa za prekomjernu uporabu gradskih prometnica u 2012. godini te Naputka o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima od 24. travnja 2013. koje je donio G. G. D..

13. Nižestupanjski sudovi su u donošenju presude pošli od nespornih činjenica:

- da je Gradsko poglavarstvo G. D. donijelo Odluku o uređenju prometa na području G. D., Klasa: 340-01/00-01/08. UR. broj: 2117/01-09-00-7 od 13. travnja 2000. i Oduku o izmjenama i dopunama Odluke o uređenju prometa na području G. D., Klasa: 011-01/02-01/23, Ur. broj: 2117/01-09-02-3 od 30. listopada 2002.;

- to poglavarstvo je zaključkom klasa: 340-01/06-01/27, urbroj: 2117/01-08-06- 4 od 3. svibnja 2006. odredilo granice zone posebnog režima prometovanja;

- Gradsko poglavarstvo G. D. je daljnjim zaključkom klasa: 340-01/06-01/027, Ur.broj: 2117/01-03-07-9 od 16. siječnja 2007. odredilo poseban režim prometovanja;

- isto poglavarstvo je donijelo više Naputaka za prometovanje turističkih autobusa u zoni posebnog režima te za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima, donesenim na temelju članka 48. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" broj 33/01., 60/01., 129/05., 109/07., 125/08, 36/09., 150/11. i 144/12.; u daljnjem tekstu: ZLPS) i članka 42. Statuta Grada Dubrovnika ("Službeni glasnik Grada Dubrovnika" broj 4/09., 6/10., 3/11. i 14/12.; u daljnjem tekstu: Statut) te članka 13. Odluke o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika ("Službeni glasnik Grada Dubrovnika" broj 3/00. i 8/02.; u daljnjem tekstu: Odluka o uređenju prometa/00-02), kojim je određeno da će za zaustavljanje autobusa, ulazak i izlazak putnika u povijesnoj jezgri, koji traje dulje od 10 minuta, turistička agencija ili vlasnik vozila platiti tužitelju naknadu za zaustavljanje (članci 2. i 3. Naputka/13) prema cijenama određenim odgovarajućim važećim Naputkom.

13.1. Utvrđeno je također:

- da je tužitelj, postupajući po Naputku G. od 23. ožujka 2012. i 24. travnja 2013. vodio evidencije o zaustavljanju tuženikovih turističkih autobusa, evidentirao zaustavljanja u glavnoj knjizi, te obračunao naknadu računima broj 155, 1591, 1662, 261 i 622 u ukupnom iznosu od 462.980,00 kuna,

- da je presudom Visokog upravnog suda RH poslovni broj Usoz-125/2012-6 od 30. svibnja 2014. ukinuta Odluka o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku ("Službeni glasnik Grada Dubrovnika" broj 12/09.) u upravnom sporu za ocjenu zakonitosti općeg akta zbog izostanka prethodne suglasnosti Ministarstva unutarnjih poslova za donošenje takve odluke.

14. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjskom presudom je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ukinut u cijelosti, u bitnom stoga što je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio navode tuženika kojima je ukazivao na nezakonitost akata donesenih od strane Gradskog poglavarstva G. D. i G. G. D.. te je primjenom ekscepcije ilegalnosti, neposredno utvrdio da je sporni Naputak/13 zajedno s Odlukom o uređenju prometa/00-02 nezakonit.

14.1. U obrazloženju je u bitnome navedeno da je prvostupanjski sud ocijenio nezakonitim naplaćivanje naknade za zaustavljanje turističkih autobusa na Pilama u 2012. i 2013. godini na temelju Naputka o plaćanju naknade turističkih autobusa za prekomjernu uporabu gradskih prometnica u 2012. godini Klasa: 363-01/12-09/10, Urbroj: 2117/01-01-12-2 od 23. ožujka 2012. (dalje: Naputak o plaćanju naknade turističkih autobusa za prekomjernu uporabu gradskih prometnica u 2012. godini) i Naputka o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima, Klasa: 363-01/13-09/09, Urbroj: 2117/01-01-13-3 od 24. travnja 2013. (dalje: Naputak o zaustavljanju turističkih autobusa od 24. travnja 2013.) koje je donio gradonačelnik G. D.. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda ne radi niti o općem niti o pojedinačnom upravnom aktu u smislu odredbe članaka 74. i 76. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj: 33/01, 60/01, 129/05, 28/06, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12 i 19/13) jer se njima rješava o pravima i obvezama fizičkih i pravnih osoba, a predmetni sadržaj može biti uređen jedino općim aktom, dok ne postoji izričita zakonska odredba po kojoj bi gradonačelnik G. D. mogao donositi pojedinačne akte kojima se rješava o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba, odnosno u predmetnom slučaju propisivati obvezu trećim osobama plaćati tužitelju naknadu za zaustavljanje autobusa u zoni posebnog prometnog režima.

14.2. Nadalje je prvostupanjski sud ocijenio da navedeni pravni akti prema svom sadržaju ne predstavljaju ni postupanje po uputama iz Odluka o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika Klasa: 340-01/00-01/08, Urbroj: 2117/01-09-00-7 koju je donijelo Gradsko vijeće Grada Dubrovnika 13. travnja 2000., a koji su trebali biti doneseni u svrhu primjene odredaba predmetnog općeg akta, budući da tom Odlukom gradonačelnik G. D. nije ovlašten ni upućen propisivati obvezu trećim osobama plaćati tužitelju naknadu za zaustavljanje autobusa u zoni posebnog prometnog režima.

14.3. Stoga je prema shvaćanju prvostupanjskog suda naputak takav akt koji nema obilježje pravnog pravila, već samo instrukcijski značaj tako da predstavlja uputu od strane višeg nižem tijelu za postupanje u određenim situacijama, dok ovlaštenje za donošenje naputka mora proizlaziti iz pravne norme u kojem slučaju je obvezujući, a u svakom slučaju se naputkom ne može propisivati obveza trećim osobama, već samo dati uputa nižim tijelima za postupanje u primjeni neke općim aktom predviđene odredbe. Kako je Naputke donio gradonačelnik, a ne predstavničko tijelo grada D., prvostupanjski sud je zaključio da su doneseni od strane nenadležnog tijela zbog čega su nezakoniti, odnosno suprotni odredbi članaka 73., 74. i 76. Predmetni naputci i Odluke su donesene bez suglasnosti Ministarstva unutarnjih poslova koja je nužna prema odredbi članka 5. stavka 1. točke 6. i stavka 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08, 48/10, 74/11, 80/13 i 158/13), a Odluke nisu u suglasnosti niti sa Zakonom o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 11/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/13 i 147/14; dalje: ZKG) koji ne propisuje naplatu naknade trećim osobama za zaustavljanje u zoni posebnog prometnog režima.

15. Drugostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 373.a. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev (osim djelomično za zatezne kamate).

15.1. Obrazloženje se u bitnome svodi na ocjenu da je sporne naputke donijelo nadležno tijelo. Sud se pozvao na odredbu čl. 19. stavka 1. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, važećeg u vrijeme donošenja spornih Naputaka, kojom je propisano da općine i gradovi kao jedinice lokalne samouprave u svom samoupravnom djelokrugu obavljaju poslove lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a koji nisu Ustavom ili zakonom dodijeljeni državnim tijelima, uz ostalo, i poslove koji se odnose na promet na svom području. Prema odredbama čl. 27. i čl. 39. ZLP(R)S-a predstavničko tijelo grada je gradsko vijeće, dok je izvršno tijelo grada gradonačelnik koji je bio ovlašten donijeti sporne naputke u okviru svojih ovlasti propisanih odredbom čl. 48. i 74. ZLP(R)S. Naputci su objavljeni u „Službenom glasniku Grada Dubrovnika“, a gradonačelnik je u izvršavanju općih akata gradskog vijeća kao predstavničkog tijela, donošenjem spornih Naputaka, postupio na način i u postupku koji je propisan Statutom Grada Dubrovnika.

15.2. Drugostupanjski je sud odbio ocijeniti zakonitost tih akata u odnosu na odredbe čl.5. st.1. toč.6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pri čemu se pozvao na odredbu članka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17; dalje: ZUS) kojom je uz ostalo propisano da su ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu, te ocjena zakonitosti postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek, predmet upravnog spora, a upravne sporove prema odredbi članka 12. ZUS-a rješavaju upravni sudovi i Visoki upravni sud Republike Hrvatske. S obzirom na to da iz stanja spisa ne proizlazi da su sporni Naputci bili poništeni, ukinuti ili na drugi način stavljeni izvan snage, po shvaćanju drugostupanjskog suda prvostupanjski sud nije bio ovlašten ocjenjivati njegovu zakonitost, a to nije učinio ni drugostupanjski sud.

15.3. Uvidom u isprave o stanju potraživanja drugostupanjski sud je utvrdio osnovanim zahtjev isplatu iznosa od 462.890,00 kn na ime naknade za zaustavljanje vozila, jer se taj iznos temelji na podacima o evidentiranom zaustavljanju vozila i o visini naknade za zaustavljanje koja je propisana Naputcima.

16. Tuženik je revizijom osporio stajalište Visokog trgovačkog suda prema kojem prvostupanjski sud nije bio ovlašten ocjenjivati zakonitost naputaka koje je donosio G., iako takvo pravo i dužnost suda proizlazi iz odredbe čl. 37. st. 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Također je naveo da se u osporenoj drugostupanjskoj presudi Visoki trgovački sud propustio očitovati o njegovom odlučnom navodu da bi osporeni Naputak/13 bio u suprotnosti s mjerodavnim Zakonom o sigurnosti prometa na cestama. U tom smislu tuženik je ponovio prigovore o navodnoj nezakonitosti osporenog Naputka/13 iznesene u parničnom postupku, za koje smatra da nisu razmotreni osporenom presudom Visokog trgovačkog suda, te ponovio tvrdnju iznesenu tijekom prvostupanjskog postupka da naputak nije bio objavljen u Službenom glasniku Grada Dubrovnika.

16.1. Bitnu povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tuženik vidi i u tome što je drugostupanjski sud, suprotno stanju spisa (podnesku tuženika od 20. siječnja 2015. i izjavom na zapisniku od 22. siječnja 2015.) , utvrdio da tuženik nije osporio sadržaj isprava na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev, iako je tuženik osporio pravnu osnovu i visinu zahtjeva.

17. Osnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

17.1. Visoki trgovački sud RH je kao parnični sud bio dužan odgovoriti na prigovore tuženika koji se odnose na navodnu nezakonitost podzakonskog propisa (Naputka), koji je prema navodima tuženika u suprotnosti sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama. Ta nadležnost proizlazi iz odredbe članka 37. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (Narodne novine broj 99/99. i 29/02) prema kojemu, ako sud u postupku utvrdi da drugi propis koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom i zakonom, na konkretan slučaj će neposredno primijeniti zakon, a Ustavnom sudu će podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom.

17.2. Iz navedene odredbe slijedi zaključak da je sud bio ovlašten i dužan, u slučaju isticanja prigovora neposredne primjene zakona zbog nesuglasnosti s Ustavom i zakonom općeg akta jedinice lokalne ili područne samouprave, a koji je pravna osnova obveze koja se u postupku pred sudom osporava, ispitati radi li se u konkretnom slučaju o općem aktu ili o drugom propisu u smislu članka 125. alineje 2. Ustava i imajući u vidu u prigovoru iznesene razloge ocijeniti je li isti dostatno osnovan, u kojem slučaju je dužan obavijestiti Visoki upravni sud o potrebi pokretanja po službenoj dužnosti postupka ocjene zakonitosti općeg akta, odnosno podnijeti zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti drugog propisa. U slučaju kada parnični sud ocijeni prigovor neosnovanim, dužan je iznijeti i obrazložiti dostatne i pravno relevantne razloge za svoju ocjenu. Sud se nije smio zadovoljiti pukom konstatacijom da podzakonski akt nije poništen ili na drugi način stavljen izvan snage, jer time nije odgovorio na odlučne prigovore tuženika.

17.3. U odnosu na eventualni propust stranke da sama u skladu s člankom 83. ZUS- a inicira pokretanje postupka ocjene zakonitosti općeg akta, Ustavni sud RH je zauzeo shvaćanje da u državi utemeljenoj na vladavini prava zahtjev na postupanje tijela sudbene vlasti, koje je neodvojivo povezano uz korištenje ovlasti tog tijela, preteže nad pravom stranke u postupku na podnošenje obavijesti u smislu članka 83. stavka 2. ZUS-a, odnosno zahtjeva u smislu članka 83. stavka 1. istog zakona ili prijedloga u smislu članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona. (Ustavni sud RH U-III- 4024/2019).

18. Zbog iznijetih razloga je obrazloženje drugostupanjske presude nedostatno, a dijelom i kontradiktorno kad se u njemu navodi da sud nije bio dužan i ovlašten ispitivati zakonitost podzakonskog akta, dok je s druge strane ispitana njegova zakonitost u odnosu na nadležnost tijela koje je donijelo taj akt, pa presudu nije moguće ispitati.

19. Stoga je valjalo je po čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu u toč. I. izreke u predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

20. Odluka o parničnim troškovima ovisi o odluci o glavnoj stvari pa je valjalo ukinuti i odluku o parničnim troškovima te predmet i u tom dijelu vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak. S obzirom na to da je rješenjem ukinuta odluka protiv koje je podnesena revizija i predmet vraćen na ponovno suđenje, ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu revizije odluči u konačnoj odluci.(čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 10. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.