Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-1256/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu po sutkinji tog suda Mariji Šimičić, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica – specijalist Mirjana Urlić, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A. S. P., odvjetnici u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-150/2020-14 od 3. rujna 2021., dana 10. svibnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Uvažava se žalbe tužene, preinačava presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-150/2020-14 od 3. rujna 2021. i sudi:
Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:
"I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, Zagreb, OIB: ..., da tužitelju V. K. iz R., OIB: ..., isplati iznos od 5.670,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom i to:
- na iznos od 450,00 kn od 20.03.2014.,
- na iznos od 300,00 kn od 20.04.2014.,
- na iznos od 300,00 kn od 20.05.2014.,
- na iznos od 600,00 kn od 20.06.2014.,
- na iznos od 150,00 kn od 20.08.2014.,
- na iznos od 150,00 kn od 20.09.2014.,
- na iznos od 150,00 kn od 20.10.2014.,
- na iznos od 150,00 kn od 20.11.2014.,
- na iznos od 300,00 kn od 20.12.2014.,
- na iznos od 300,00 kn od 20.04.2015.,
- na iznos od 300,00 kn od 20.07.2015.,
sve do 31. srpnja 2015., prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 78/2015) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena
- na iznos od 150,00 kn od 20.09.2015.,
- na iznos od 150,00 kn od 20.10.2015.,
- na iznos od 300,00 kn od 20.11.2015.,
- na iznos od 150,00 kn od 20.01.2016.,
- na iznos od 150,00 kn od 20.07.2016.,
- na iznos od 300,00 kn od 20.09.2016.,
- na iznos od 150,00 kn od 20.10.2016.,
- na iznos od 150,00 kn od 20.11.2017.,
- na iznos od 170,00 kn od 20.04.2018.,
- na iznos od 170,00 kn od 20.05.2018.,
- na iznos od 170,00 kn od 20.07.2018.,
- na iznos od 170,00 kn od 20.10.2018.,
- na iznos od 170,00 kn od 20.11.2018.,
- na iznos od 170,00 kn od 20.02.2019.,
do isplate, prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 78/2015) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 6.562,50 kn sa zateznom kamatom koja teče od 3. rujna 2021. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva odbija kao neosnovanim."
II. Dužan je tužitelj isplatiti tuženoj parnični trošak u visini od 3.000,00 kn, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom pobijanom presudom naloženo je tuženoj da tužitelju, na ime dodataka za rad na terenu, isplati ukupan iznos od 5.670,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom čiji tijek i stopa su specificirani u pobijanoj presudi. Naloženo je tuženoj da tužitelju nadoknadi trošak postupka u iznosu od 6.562,50 kn. 2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine.
3. Odgovoru na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda odredaba članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave PG, Postaje granične policije R. da mu tužena isplati naknadu za rad na terenu za razdoblje od veljače 2014. do siječnja 2019. pozivom na članak 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 104/13 - dalje KU/13), a sve s obzirom na tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje kolektivnog ugovora broj 7/55 od 20. svibnja 2014.
7. Iz postupka proizlazi:
- da je tužitelj zaposlenik tužene raspoređen s danom 1. kolovoza 2012. na radno mjesto Policijska uprava PG, Postaja granične policije R. na radno mjesto Vođa grupe za zaštitu granice;
- da je prema rasporedu rada obavljao poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu na zajedničkom graničnom prijelazu P. i L.;
- da iz suglasnih iskaza saslušanih svjedoka koji su obavljali rad na predmetnim graničnim prijelazima i iskaza samog tužitelja, a u dijelu kada iskazuju o načinu korištenja pauze, proizlazi da su imali mogućnost konzumiranja hrane u kontrolnim kućicama; da su mogli hranu donijeti od doma, da nisu bili spriječeni pojesti obroke koje bi ponijeli od kuće;
- da je između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013. utvrđeno da su granični prijelazi P. – S. i L. - N. utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole za cestovni promet, na slovenskom državnom teritoriju, dakle da se mjesto rada tužitelja nalazi na teritoriju Republike Slovenije i da se mjesta granične kontrole nalaze udaljena 30 odnosno 10 m od hrvatskog prijelaza.
8. Odredbom članka 56. stavka 1. Kolektivnog ugovora ugovoreno je da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, službenik ima pravo na dodatak za rad na terenu ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, bez obzira na to koliko je dana radio.
9. Prema odredbi članka 56. stavka 2. KU-a pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik odnosno namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđen aktom o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.
10. Policijska uprava PG u koju je tužitelj raspoređen stalno je mjesto rada tužitelja, odnosno područja rada u smislu odredbe članka 56. stavka 2. KU-a, u kojem mjestu rada obavlja poslove i radne zadatke radnog mjesta - voditelja smjene za granične prijelaze.
11. S obzirom na to da se djelovanje Policijske uprave PG u sporno vrijeme protezalo na granične prijelaze P. – S. i L. – N., gdje se obavlja zajednička kontrola (sukladno Međunarodnom sporazumu između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije), pa su granični prijelazi ujedno i stalno mjesto rada na kojem je tužitelj bio dužan obavljati poslove na koje je raspoređen.
12. Naime, ovaj sud utvrđuje da policijski službenici koji obavljaju poslove granične kontrole na području Republike Slovenije, obavljaju poslove svojeg radnog mjesta na koje su raspoređeni, jer je to u nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju su raspoređeni odnosno predstavlja njihovo mjesto i područje rada.
13. Iz postupka proizlazi, da tužitelj nema drugo mjesto rada osim obavljanja granične kontrole na tom radnom mjestu u Republici Sloveniji, pa prema utvrđenju ovog suda ne može ostvarivati pravo na terenski dodatak, a posebno kada je mjesto rada udaljeno od granice Republike Hrvatske sa Republikom Slovenijom između 10 i 30 m.
14. Isto tako, svrha terenskog dodatka, a sve sukladno KU je pokriće povećanih troškova koje bi policijski službenik mogao imati zbog rada na terenu, te je u KU u članku 56. regulirano u kojim se slučajevima terenski dodatak ne isplaćuje.
15. Dakle, u konkretnom slučaju, granični prijelazi P. – S. i L. – N. imaju se smatrati mjestom rada tužitelja te se takav rad ne može tretirati kao rad na terenu, a sve s obzirom na Zakon o nadzoru državne granice, te dogovor između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, kao i s obzirom na činjenicu da je dogovoreno zajedničko službeno mjesto za graničnu kontrolu, bilo stalno mjesto rada tužitelja.
16. Neosnovano se tužitelj poziva na Zajedničko tumačenje broj 7/55, a riječ je o tumačenju članka 55. i članka 56. Kolektivnog Ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. („Narodne novine“, broj 104/13.), jer se navedeno tumačenje odnosi na rad namještenika na Graničnom prijelazu D. koje se nalazi na udaljenosti od granične crte Republike Hrvatske do mjesta obavljanja granične kontrole oko 300 metara, te do kojeg službenik na putu provodi između 4 do 12 sati i dio je druge granično-ustrojstvene jedinice-PGP Z. Stoga se to tumačenje ne može primijeniti na konkretan slučaj, jer je za vrijeme važenja KU/17., doneseno obvezatno tumačenje odredbe članka 101. toga KU od 14. lipnja 2018., a prema kojem važeći Kolektivni ugovor nema odredbu koja predviđa obvezu primjena tumačenja koje je prethodna Zajednička komisija dala za prethodni Kolektivni ugovor, s time što se i navedeno tumačenje izričito odnosi na rad namještenika na Graničnom prijelazu D. i na potpuno drugačiju činjeničnu osnovu od ove, pa je nebitno za ovaj postupak.
17. U predmet je dostavljeno i tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora broj 1/50 od 12. veljače 2019., no kako se isto odnosi na razdoblje koje nije utuženo, to isto nije od odluče važnosti za ovaj predmet.
18. Slijedom navedenog, dosudivši tužitelju isplatu terenskog dodatka, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, radi čega je ovaj sud primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.
19. Nakon donošenja ove drugostupanjske presude trebalo je donijeti novu odluku o troškovima postupka u smislu odredbe članka 166., 154. stavka 1. i 155. ZPP-a, a s obzirom na vrijednost predmeta spora te temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rada odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14).
20. Tuženoj treba priznati slijedeći parnični trošak: sastav odgovora na tužbu 750,00 kn, zastupanje na ročištima od 27. lipnja 2019. i 17. prosinca 2019. po 500,00 kn svako, zastupanje na ročištima od 31. ožujka, 2. lipnja i 15. srpnja 2021. svako po 750,00 kn, odnosno ukupno 3.000,00 kn, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom II. Trošak sastava žalbe nije zatražen.
U Splitu 10. svibnja 2022.
Sutkinja:
Marija Šimičić, v. r.
