REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 537/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz T. T., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik S. R., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1542/20-2 od 28. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-320/19-16 od 31. siječnja 2020, u sjednici održanoj 10. svibnja 2022.,
p r e s u d i o j e
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 15.000,00 kn sa zateznim kamatama i naknadi mu troškove postupka u iznosu od 1.588,12 kn sa zateznim kamatama (točka I. izreke), te je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 56.050,00 kn (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I. i II. izreke te je odlučeno i o trošku žalbenog postupka.
3. Rješenjem ovog suda broj Revd-448/2021-3 od 3. veljače 2021., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1542/20-2 od 28. srpnja 2020., zbog pravnog pitanja:
"Opravdava li sama činjenica što je tužitelj, kao osoba lišena slobode, smješten u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda iz odredbe čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora te činjenica da je sanitarni čvor u Zatvoru u Z. smješten unutar zatvorske ćelije, kao i činjenica da je tužitelj konzumirao hranu u sobi, dosuđenje pravične novčane naknade s osnove prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, unatoč činjenici da su mu nesporno pružena i omogućena sva druga prava i pogodnosti predviđene Zakonom o izvršenju kazne zatvora, Pravilnikom i Ustavom Republike Hrvatske koji osiguravaju ukupnu kvalitetu života svojstvenu lišenju slobode zbog zakonito izrečene kazne zatvora?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je protiv navedene presude podnijela reviziju u smislu odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 - proč. tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena te predlaže da ovaj sud preinači prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troškova revizije.
5. Na reviziju nije odgovoreno.
6. Revizija nije osnovana.
7. Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti radi uvjeta nametnutih mu prilikom izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u Z. i O. u trajanju od 35 mjeseci i 20 dana i Kaznionici u L. od 12. veljače 2011. do 28. kolovoza 2015. kada je uvjetno otpušten na slobodu.
8. Nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili:
- da je tužitelj u zatvorima u Z. i O. boravio u sobama manje površine od 4 m2,
- da u zatvoreničkim sobama sanitarni čvor odvojen od ostatka sobe zidom visine od 180 cm, a vrata ne dosežu do poda već se radi o tzv. salonskim vratima, pa se radi o nehumanim uvjetima života u zatvoru budući za vrijeme boravka u takvim prostorijama, a posebno prilikom obavljanja nužde tužitelj nije imao potrebnu intimu te su se u zatvorskim sobama cijelo vrijeme osjećali neugodni mirisi iz WC-a, a s obzirom i na neadekvatnu ventilaciju;
- da zatvori u O. i Z. nisu opremljeni posebnim prostorijama za prehranu, pa dolazi do toga da jedna osoba jede, a druga istovremeno vrši nuždu, s tim da je tuširanje omogućeno najviše dva puta tjedno, a u O. tijekom zimskih mjeseci samo jednom;
- da je tužitelj u Kaznionici u L. boravio u sobama u kojima svaka osoba ima manje od 3m2, djelomično u sobama u kojima svaka osoba ima manje od 3-4 m2, kao i u sobama u kojima svaka osoba ima više od 4 m2;
- da smanjenje potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 nisu bila vremenski kratka, povremena i minimalna, jer je tužitelj primjerice u razdoblju od 24. svibnja 2012. do 5. rujna 2013. boravio u sobi veličine 31,70 m2 u kojoj je bilo 12 zatvorenika, pa se navedeno razdoblje ne može smatrati kratko, povremeno i minimalno smanjenje potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2;
- da je za razdoblja u kojim je boravio u sobama veličine od 3-4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku, tužitelju ograničenost prostora u spavaonicama bila nadoknađena slobodom kretanja koju su zatvorenici uživali tijekom dana kao i omogućavanjem raznih sadržaja te je tužitelj u sobi trebao samo spavati, a ne u njoj provoditi 24 sata dnevno već je to vrijeme mogao provoditi na odjelu sa različitim raznolikim sadržajima
- da za razdoblja u kojima je tužitelj boravio u sobama veličine od 3-4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku, nisu predstavljali ponižavajuće postupanje nespojivo sa zahtjevima iz čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori, broj 18/07, 6/00, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija);
- da tužitelju pripada pravična novčana naknada na temelju čl. 1100. ZOO-a u iznosu od 15.000,00 kn, jer iako je spavaonica odnosno zatvorska soba tužitelja bila manja od propisane, za što mu pripada pravična novčana naknada, tužitelju ne pripada viša naknada, jer su svi drugi uvjeti bili primjereni i u skladu s propisima, a nije bilo ponižavanja niti prelaska neizbježne razine trpljenja ili poniženja koja proizlazi iz položaja legitimnog lišenja slobode u kojem se nalazio tužitelj, odnosno povrede ustavnog prava iz čl. 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01).
9. Suprotno tvrdnji revidentice, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno kada su pošavši od utvrđenja o izostanku dostatne minimalne površine (i prostornog obujma) koja svakom zatvoreniku ima biti osigurana prilikom izdržavanja kazne zatvora, ali i o postojanju drugih prava i pogodnosti koja su tužitelju omogućena (slobodom kretanja tijekom dana kao i raznim sadržajima izvan sobe), čime je značajno ublažen negativni učinak manjka prostora u samoj sobi predviđen ZIKZ, Pravilnikom o standardima smještaja i prehrani zatvorenika i Ustavom Republike Hrvatske, kao i praksom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić c/a RH, tužitelju dosudili naknadu za neimovinsku štetu u iznosu od 15.000,00 kn, koji iznos i po ocjeni ovog suda predstavlja primjereno zadovoljenje za pretrpljenu štetu.
10. Slijedom svega navedenog, kako ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 10. svibnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
