REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj:8 Kž-466/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Sonje Brešković Balent, kao predsjednice vijeća te Gordane Mihele Grahovac i Siniše Pleše kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vere Šinogl kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. R. zbog kaznenog djela protiv javnoga reda - protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavak 1. Kaznenog zakona (NN 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21 – u daljnjem tekstu: KZ/11) odlučujući povodom žalbe Općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu podnesene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: K-2401/2021. od 11. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 10. svibnja 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog N. R. zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnoga reda - protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisano u izreci pobijane presude. Na temelju odredbe članka 326. stavka 1. KZ/11. optuženi N. R. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i sedam mjeseci, a na temelju članka 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda tako da se od kazne zatvora na koju je optuženik osuđen izvršava devet mjeseci, a preostali dio kazne u trajanju deset mjeseci se neće izvršiti ako optuženik u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11. optuženom N. R. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od uhićenja 25. rujna 2021. pa nadalje.
3. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1. u vezi odredbe članka 145. stavka 2. točka 6. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženi N. R. je dužan platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.500,00 (tisuću i petstotina) kuna.
4. Protiv presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.), zbog povrede Kaznenog zakona (članak 469. ZKP/08.) i zbog odluke o kazni i drugim mjerama (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje, podredno da preinači presudu i optuženika osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju, bez primjene instituta djelomične uvjetne osude.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
7. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
8. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka ne navodeći razloge o odlučnim činjenicama jer je u obrazloženju prvostupanjske presude prvostupanjski sud iznio jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, a ti su razlozi logični i međusobno suglasni stoga nema govora o ikakvom proturječju.
9. Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud pogrešno povezuje mogućnost disanja ilegalnih migranata s vrijeđanjem dostojanstva kada opisuje kako su optuženici na dokaznom ročištu iskazali da su se žalili na probleme s disanjem, a njihove iskaze sud tumači u kontekstu iskaza ispitanih liječnika koji su iskazali da su prevožene osobe bile iscrpljene i umorne, budući da ograničena mogućnost disanja ne proizlazi iz iskaza ispitanih liječnika i medicinske dokumentacije, time ne proizlazi da bi optuženik bio svjestan da im vožnjom na takav način vrijeđa dostojanstvo. 10. Pri tome državni odvjetnik gubi iz vida navode svog optuženja prema kojima je opisujući kvalificirani oblik kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj iz članka 326. stavak 2. KZ/11. optuženiku stavio na teret da je devet stranih državljana smjestio u putnički prostor na način da je jedna osoba bila na suvozačevom sjedalu, druga sjedila na podu ispred suvozača, sedam se nalazilo na stražnjoj klupi na način da je četvero sjedilo na stražnjem sjedalu, a troje je sjedilo na njima, dok su četiri strana državljana bila u prtljažnom prostoru, poluležeći sa pognutom glavom, da taj prostor zbog izostanka sjedala, sigurnosnih pojaseva, ventilacije i svoje veličine nije namijenjen prijevozu tolikog broja osoba, da su zbog takvih uvjeta vožnje osobe imale poteškoća s disanjem, kao i da je optuženik znao da takvim načinom prevoženja vrijeđa njihovo dostojanstvo, što je sve, a prema zakonskom opisu, državni odvjetnik podveo pod postupanje na ponižavajući način. Dakle, sam državni odvjetnik je poteškoće s disanjem uslijed vožnje u neadekvatnom prostoru opisao kao ponižavajuće ponašanje optuženika prema osobama koje je prevozio. Prvostupanjski sud je, referirajući se na takav činjenični opis, a na osnovu iskaza policijskih službenika Z. I. i G. Š. te liječnika A. S. prema čijem iskazu su prevožene osobe bile iscrpljene, umorne, ali dobrih vitalnih znakova i nije bilo potrebe za njihovim zbrinjavanjem, zaključio da su prevožene osobe bile jako nagurane u vozilu bez sjedala, prozora, ventilacije i dostupnosti svježeg zraka, nije bilo zaštitnog pokrova na prtljažniku, što je svakako neprimjeren način prijevoza ljudi, međutim, da nije utvrđeno da bi oni zbog toga imali ograničenu mogućnost disanja, no da bi se zaključilo da neadekvatan prijevoz ima karakter ponižavajućeg postupanja prema prevoženim osobama, odnosno da bi se ostvario element potreban za kvalificirani oblik ovog kaznenog djela, potreban je veći stupanj neprimjerenosti, a koji u konkretnom slučaju, kako je to posve osnovano prvostupanjski sud zaključio, nije postojao.
11. Nadalje, nije u pravu državni odvjetnik niti u tvrdnji da je prvostupanjski sud povrijedio Kazneni zakon prilikom ocjene da u konkretnom slučaju nije riječ o ponižavajućem postupanju u smislu članka 326. stavak 2. KZ/11. Preuzimanje i prevoženje trinaest ilegalnih migranata u osobnom vozilu marke Audi A6, svakako neadekvatnom za njihov prijevoz, iako su te osobe bile stiješnjene u vozilu i u nemogućnosti da koriste sigurnosne pojaseve, bez odgovarajuće ventilacije i po ocjeni ovog suda ne predstavlja tešku povredu ljudskog dostojanstva, odnosno ponižavajući način postupanja prema ilegalnim migrantima koji bi nadilazio uobičajeni način počinjenja kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatsko pa da bi time bila ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 326. stavak 2. KZ/11.
12. Osim toga, treba napomenuti da je u kabini vozila, u jednakim uvjetima kao i prevožene osobe, bio i optuženi N. R. koji je nesmetano upravljao vozilom, što također upućuje na zaključak da način prijevoza osoba nije bio takvih osobina da bi zadovoljavao kriterij ponižavajućeg postupanja. Stoga je posve ispravno prvostupanjski sud, a rukovodeći se standardima ustanovljenim kroz praksu Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava u tumačenju pojma ponižavajućeg postupanja, zaključio da opisanim načinom prijevoza nije teško povrijeđeno ljudsko dostojanstvo ilegalnih migranata, odnosno da prema njima nije postupano na ponižavajući način pa shodno tome da se u ponašanju optuženika nisu stekli svi bitni elementi kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj iz članka 326. stavak 2. KZ/11.
13. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe da je optuženik preblago kažnjen, da je sud trebao izreći bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem trajanju, da je premalo cijenio otegotne okolnosti, dok druge otegotne okolnosti nije utvrdio, kao i da je precijenio olakotne okolnosti te da nema mjesta primjeni instituta djelomične uvjetne osude.
14. Ispitujući odluku o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su sukladno članku 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne kao i da ih je ispravno vrednovao. U pobijanoj presudi sasvim adekvatno je prvostupanjski sud kao olakotno cijenio priznanje počinjenja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, čime je optuženik olakšao i ubrzao vođenje ovog kaznenog postupka, izraženo žaljenje zbog počinjenog kaznenog djela, korektno ponašanje tijekom rasprave kao i prijašnju neosuđivanost, dok je kao otegotno cijenio drskost pri počinjenju predmetnog kaznenog djela s obzirom da je kao stranac počinio kazneno na području strane države pokazavši time posebnu dozu drskosti i nepoštivanja pravnog poretka Republike Hrvatske.
15. Imajući u vidu kod odlučivanja o kazni istaknute i cijenjene olakotne i otegotne okolnosti, pri čemu olakotne, suprotno stavu državnog odvjetnika nisu precijenjene, a otegotne, u vidu kriminalne volje i upornosti, podcijenjene, kao i da je za kazneno djelo zbog kojeg je optuženik proglašen krivim propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina, kazna zatvora u trajanju jedne godine i sedam mjeseci je primjerena svim istaknutim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne. Isto tako, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da, s obzirom na ličnost optuženika te pretežitost utvrđenih olakotnih okolnosti, se svrha kažnjavanja može postići i izricanjem djelomične uvjetne osude tako da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen izvršava u trajanju devet mjeseci, a preostali dio kazne u trajanju deset mjeseci se neće izvršiti ako optuženi N. R. u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo. Kazna zatvora na koju je optuženik osuđen, izrečena djelomična uvjetna osuda, razmjer neuvjetovanog i uvjetovanog dijela kazne te utvrđen rok provjeravanja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjereni su stupnju krivnje optuženika, njegovom prijašnjem životu, pogibeljnosti djela, nastupjeloj posljedici, društvenoj opasnosti od ovakvih kaznenih djela te svakako podobni za ostvarivanje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.
16. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
17. Slijedom navedenog, žalba optuženog N. R. nije osnovana pa je na temelju članka 482. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 10. svibnja 2022.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Sonja Brešković Balent, v. r.
