Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: 9-Pr-13/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sisku, po sucu toga suda Vedranu Medakoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G.R. OIB…, iz Z., zastupanog po punomoćniku D. L., odvjetniku iz Z., protiv tuženika bolnica I.P.S., OIB:…., iz S., koju zastupa dipl. iur. K. B. V. , zaposlenica tuženika, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene na ročištu 7. travnja 2022., na ročištu za objavu presude 10. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku bolnica I.P.S., iz S., OIB:…., isplatiti tužitelju G.R. OIB…, iz Z., iznos od 3.235,72 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče kako slijedi:

- na iznos od 472,72 kn od dana 16.02.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 248,28 kn od dana 16.06.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 520,24 kn od dana 16.07.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 237,52 kn od dana 16.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 237,52 kn od dana 16.01.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 248,28 kn od dana 16.02.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 249,48 kn od dana 16.04.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 261,36 kn od dana 16.06.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 249,48 kn od dana 16.07.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 261,36 kn od dana 16.09.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 249,48 kn od dana 16.11.2015. godine pa do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u svakom pojedinom bruto iznosu, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 8.987,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja kamata teče od dana donošenja presude tj. 10. svibnja 2022. pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužbeni zahtjev tužitelja G.R. povučen u odnosu na potraživanje novčanog iznosa od 1.365,64 kn.

Obrazloženje

1. Tužbom dostavljenom ovome sudu 27. 12. 2018. i zaprimljenom pod poslovnim brojem spisa Pr-201/2018 tužitelj G.R.( u nastavku: tužitelj ) u bitnome navodi da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu liječnika specijalizanta, gdje mu je rad zbog prirode posla organiziran u smjenama, dvokratno, noću, vikendima – subotom i nedjeljom, blagdanom te prekovremeno. Tužitelj je od 18. 12. 2015. bio zaposlen i na poslovima v.d. voditelja Odjela za dijalizu u Službi za interne bolesti. Plaća tužitelja i njegova prava su regulirana odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja te Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama. Tužitelj ukazuje da tuženik nije poštovao pitanje plaća i ostalih prava, pri čemu:

- nije evidentirao niti isplaćivao naknadu za cjelokupni prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan padao na standardni radni dan ( od ponedjeljka do petka ) prema čl. 58. st. 9. KU 88/13, čl. 49. st. 9. 10. i 11. KU/18, čl. 51. st. 9., 10. i 11. Kolektivnog ugovora, jer tužitelju u tom slučaju uz osnovnu plaću uvećanu za naknadu za blagdan pripada i naknada za prekovremene sate ako bi stvarno odrađeni sati na kraju mjeseca prelazili mjesečni fond radnih sati, a koja naknada za prekovremeni rad tužitelju nije isplaćivana,

- nije isplaćivao dodatke na plaću s osnova otežanih uvjeta rada za sve stvarno odrađene sate rada i iznosu utvrđenom čl. 57. odnosno 55. KU, iako je tužitelj sve sate rada, pa tako i prekovremene, radio u otežanim uvjetima rada,

- nije isplaćivao dodatak na plaću s osnova iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi za sve stvarno određene sate rada, odnosno i u prekovremenom radu, te iznosu utvrđenom čl. 59. KU, iako je tužitelj sve sate rada pa tako i prekovremene bio odgovoran za život i zdravlje ljudi,

- nije isplaćivao dodatak na plaću s osnova položajnog dodatka za sve stvarno odrađene sate rada (odnosno i u prekovremenom radu), a u iznosu utvrđenom člankom 53. stavkom 3. KU 88/13, člankom 58. KU odnosno člankom 56. KU 29/18, iako je tužitelj sve sate rada (pa tako i prekovremeni rad) od 18.12.2015. odradio na poslovima v.d. voditelja Odjela za dijalizu u Službi za interne bolesti

Tužitelj dalje ukazuje na odredbu čl. 81., ranije 60. Zakona o radu kao i čl. 36. st. 2. KU te smatra da su za naknadu plaće za godišnji odmor uzimane prosječne mjesečne plaće koje su pogrešno obračunavane, radi čega potražuje i isplatu razlike odnosno naknade plaće i s te osnove. Konačno predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev koji postavlja paušalno na isplatu novčanog iznosa koji će urediti nakon pribavljanja podataka od strane tuženika te provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu dostavljenom 17. siječnja 2019. ističe kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava osnovanost istog. Tužbu smatra neurednom kako, te predlaže istu odbaciti. Ističe da tužitelj paušalno navodi kako joj tuženica nije platila prekovremeni rad no ne navodi niti ne prilaže ijedan dokaz kojim bi potkrijepila svoje navode. Ukazuje na materijalnu primjenu odredbi Kolektivnog ugovora navodeći da je odredbom čl. 18. KU bilo je propisano da ugovorne strane osnivaju zajedničko povjerenstvo za tumačenje Ugovora te su u istom članku propisane i obveze povjerenstva među kojima je navedeno da ono daje obvezujuća tumačenja odredbi Ugovora i o njima obavještava obje ugovorne strane. Čl. 19. st. 6. Kolektivnog ugovora propisano je da su tumačenja povjerenstva obvezna te imaju pravnu snagu i učinke od dana stupanja na snagu Ugovora. Nadalje, u svezi načina obračuna prekovremenih sati, zajedničko povjerenstvo dalo je svoja tumačenja i to:

- tumačenja broj 48 sa 10. sjednice održane 03.03.2014.

- tumačenja broj 58 sa 11. sjednice održane 07.03.2014.

- tumačenja broj 95 i broj 106 sa 15. sjednice održane 16.04.2014. Navedenim zaključcima je izričito određeno na koji način se obračunava prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda radnih sati, a to je sukladno čl. 51. st. 1. podstavku 4. Kolektivnog ugovora na osnovnu plaću radnika. Prekovremeni rad radnika se računa na način da se samo osnovna plaća radnika, bez dodataka, podijeli s mjesečnim fondom sati te se dobiva vrijednost sata rada osnovne plaće za taj mjesec i ona se uvećava za 50% te množi s brojem sati prekovremenog rada radnika. Tuženica također ukazuje i da se od lipnja 2014. obračun plaće za zaposlene u javnim službama vrši preko Centralnog obračuna plaće ( COP-a), tako da od tada ona nema niti tehničkih mogućnosti niti ovlasti utjecati na način obračuna plaće, budući da se informacijski sustav COP-a postavlja po naputku resornog ministarstva iz kojeg proizlazi kako se prekovremeni rad obračunava sukladno čl. 51. st. 1. podstavku 4. Kolektivnog ugovora, tj. na osnovnu plaću, te kako se sva povećanja plaće i dodataka na odgovornost obračunavaju prema važećim propisima, slijedom čega tuženica ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije. Smatra da s tim uvezi, Republika Hrvatska ima pravni interes miješati se u parnicu na strani tuženice, pa predlaže pozvati istu na miješanje. Slijedom navedenog, predlaže sudu da odbaci tužbu odnosno da odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevima u cijelosti uz naknadu parničkog troška tuženici.

3. Podneskom dostavljenim 14. listopada 2019., nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupni novčani iznos od 33.557,31 kn sa pripadajućim kamatama kao sporednim potraživanjima, koji iznos se sastoji od iznosa od 29.779,59 kn ( 14.958,95 kn po osnovi neisplaćene bruto plaće temeljem posebnih uvjeta rada, iznosa od 10.219,28 kn po osnovi neisplaćene bruto plaće temeljem iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljude te 4.601,36 kn na ime neisplaćene bruto plaće po osnovi dodatka za prekovremene sate odrađene na neradne dane, državne blagdane i praznike - točka I/ izreke). Tužitelj osim toga potražuje posebno i novčani iznos od 3.777,72 kn po osnovi neisplaćenih bruto razlika naknade za godišnji odmor ( točka II/ izreke).

4. Presudom ovog suda poslovnog broja Pr-201/2018-23 od 12. prosinca 2019. je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te naloženo tuženiku istome isplatiti na ime pogrešno isplaćene plaće iznos od 29.779,59 kn sa pripadajućom kamatom ( točka I/ izreke ), zatim iznos od 3.777,72 kn po osnovi neisplaćenih bruto razlika naknade za godišnji odmor ( točka II/ izreke), odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu ( točka III/ izreke ) te je odlučeno o troškovima postupka i naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju iste u visini od 8.362,50 kn ( točka IV/ izreke ).

5. Tuženik je uložio žalbu kao redovan pravni lijek protiv prvostupanjske presude te je Županijski sud u Split presudom poslovnog broja Gž R-288/2020-2 od 19. kolovoza 2020. odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio u cijelosti prvostupanjsku presudu.

6. Tuženik je potom protiv pravomoćne drugostupanjske presude ( Županijskog suda u Splitu broja Gž R-288/2020-2 od 19. kolovoza 2020. ) uložio prijedlog za dopuštenje revizije kao izvanredni pravni lijek, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovnog broja Revd 3928/2020-2 od 22. Prosinca 2020 dopustio reviziju zbog sljedećeg pravnog pitanja:

„..Imaju li radnici u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja temeljem odredbe čl. 52. Kolektivnog ugovora u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13 i 96/15), odnosno čl. 50. Kolektivnog ugovora u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 29/18, 78/19 i 92/19 ) pravo da im se rad odrađen pram redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan koji pada od ponedjeljka do petka, koji se evidentira kao redovni rad i ubraja u mjesečnu satnicu, plaća kao prekovremeni rad?...“

7. Nakon što je tuženiku dopušten prijedlog za reviziju isti je izjavio i samu reviziju te je Vrhovni sud RH rješenjem broj Rev 1218/2021-2 od 23. studenog 2021. prihvatio reviziju u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 4.601,36 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao i u odluci o troškovima postupka te je u tom dijelu ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu broja Gž R-288/2020-2 od 19. kolovoza 2020. i presudu ovog suda poslovnog broja Pr-201/2018-23 od 12. prosinca 2019. i predmet u tom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ostavljajući pri tome i odluku o troškovima u povodu revizije za konačnu odluku suda.

8. U ponovljenom postupku, na ročištu 7. travnja 2022., tužitelj je ukazao da je iz ranije provedenog postupka u cijelosti vidljivo koji bi novčani iznosi tužitelju pripadali sukladno stajalištu Vrhovnog suda izraženog u revizijskoj odluci, pa je u tom smislu postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 3.235,72 kn zajedno sa pripadajućom kamatom na pojedinačne iznose koji dospijevaju od veljače 2014. do zaključno studenog 2015.

9. Kako je predmet ponovnog postupka bio ograničen na odlučivanje od tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatom po osnovi dodatka za prekovremene sate odrađene na neradne dane, državne blagdane i praznike u iznosu od 4.601,36 kn, a isti je nakon tog postavio tužbeni zahtjev na način da iz iste osnove potražuje 3.235,72 kn, to je u procesnom smislu riječ o djelomičnom povlačenju tužbe sukladno odredbi čl. 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11, 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - u daljnjem tekstu: ZPP). Tuženik se takvom povlačenju nije usprotivio te se upustio u raspravljanje, radi čega je temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a rješenjem sadržanim u ovoj odluci valjalo utvrditi djelomično povlačenje tužbe u odnosu na novčani iznos od 1.365,64 kn ( razliku između prvotno utuženog iznosa od 4.601,36 kn i konačno postavljenog iznosa od 3.235,72 kn ).

10. Na ročištu održanom 7. travnja 2022. stranke su dale suglasnost da se pročitaju dokazi koji su izvedeni u ranijem tijeku postupka, pa je u tom smislu sud proveo dokaze uvidom u cjelokupni spis i dostavljenu dokumentaciju i to: tužbu sa ugovorom o radu, dodacima i obračunskom ispravom za isplatu plaće (str. 1-14 spisa), odgovor na tužbu sa zaključcima zajedničkog povjerenstva (str. 16-18 spisa), podnesak tužitelja od 7 5. 2019. sa primjerima sudskih odluka (st. 20-43 spisa), mišljenje izv. prof. dr. sc. V.G., zaključcima zajedničkog povjerenstva i rješenjem o plaći tužitelja (str. 47-60 spisa), rekapitulaciju izračuna plaće sačinjenu po tuženiku te obračunske liste (str. 67-77 spisa), proveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po imenovanom vještaku C.F.V. d.o.o. koji je dostavio pismeni nalaz i mišljenje (list 82-95 spisa) te je pročitan dokaz saslušano svjedoka J.Š.J..

11. Predmet postupka u konkretnom slučaju predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom po osnovi prekovremenih sati odrađenih na neradne dane, državne blagdane i praznike pri čemu je sporan način obračuna tih sati.

12. Tužitelj je u postupku koji je prethodio ovom postavio tužbeni zahtjev za isplatom temeljem pravne osnove u vidu dodataka za uvećanje plaće kao posebnih uvjeta rada te dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Pri tome u postupku nije bilo sporno da je tuženik kao poslodavac tužitelju pravo na navedene dodatke koje ostvaruje temeljem Kolektivnog ugovora plaćao na osnovnu plaću i redovni fond mjesečnih radnih sati, ali ne i na sate rada koje je proveo u drugoj vrsti rada van redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

13. Ovaj prvostupanjski sud je u odnosu na navedene dodatke te naknadu za godišnji odmor izrazio stajalište prema kojemu iz podredne primjene odredbi Zakona o radu ( čl. 91. st. 1. i 3. te čl. 94. ZR-a ) proizlazi da radnik ima pravo na povećanu plaću, dok je poslodavac u slučaju neodređenosti i prijepora dužan radniku isplatiti primjerenu plaću koja se prosuđuje prije svega prema kriteriju isplate plaće za jednaki rad. Kako sam kriterij i pojam "jednakog rada" počiva na premisi prema kojoj je zabranjeno razlikovanje i različito plaćanje rada koji po objektivnim kriterijima predstavlja te sadrži elemente jednoznačnosti i istovrsnosti, to je protivno odredbi čl. 90. ZR-a različito plaćati rad koji je po svojoj prirodi istovrsan i neovisan o vremenu i trenutku u kojemu se poduzima.

14. Stoga je tužitelju u ranijem tijeku postupka dosuđena razlika temeljem pogrešnog obračuna plaće po osnovi dodataka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi te dodatka s osnove posebnih uvjeta rada, kao i posljedično pogrešnog obračuna naknade za korištenje godišnjeg odmora, a u kojem dijelu je presuda ovog suda broj Pr-201/2018-23 od 12. prosinca 2019. stekla status pravomoćnosti.

15. U tom smislu je presudom ovog suda broj Pr-201/2018-23 od 12. prosinca 2019. tužitelju dosuđen iznos od 29.779,59 kn sa pripadajućom kamatom koji se sastojao od 14.958,95 kn po osnovi neisplaćene bruto plaće temeljem posebnih uvjeta rada, iznosa od 10.219,28 kn po osnovi neisplaćene bruto plaće temeljem iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljude te 4.601,36 kn na ime neisplaćene bruto plaće po osnovi dodatka za prekovremene sate odrađene na neradne dane, državne blagdane i praznike ( točka I/ izreke ). Tužitelju je osim toga dosuđen i iznos od 3.777,72 kn temeljem neisplaćenih razlika po osnovi naknade za godišnji odmor ( točka II izreke ).

16. Daljnji postupak se kao takav odnosi isključivo na novčani iznos od 4.601,36 kn koji je dosuđen točkom I/ izreke presude ovog suda broj Pr-201/2018-23 od 12. prosinca 2019. i koji se odnosio na sporno pitanje primjene zaključaka 148. i 153. u odnosu na koje je tuženiku dopuštena revizija.

17. U tom smislu je i sam Vrhovni sud RH u revizijskoj odluci jasno i nedvosmisleno ukazao na pravno stajalište prema kojemu se zaključak broj 153 u bitnom razlikuje od zaključka broj 148. ( koji je zaključkom broj 153 stavljen izvan snage ) prema načinu obračuna redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Ovo stoga jer zaključak 153 propisuje da redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana ( bez subota i nedjelja ) u tekućem mjesecu i osam sati, dok prema zaključku broj 148. mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati.

18. Budući da je tumačenje broj 148 izmijenjeno ( stavljeno van snage ) tumačenjem 153 dana 21. 12. 2015., a prema kojem tumačenju redovni mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana ( bez subota i nedjelja ) i osam sati, od dana izmijene tumačenja, to znači da se navedeno tumačenje primjenjuje od 21. 12. 2015..

19. Stoga iz pravno obvezujućeg shvaćanja Vrhovnog suda RH izraženog u revizijskog odluci, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, proizlazi da mjesečni fond radnih sati do trenutka donošenja zaključka broj 153 tj. 21. 12. 2015. tvori umnožak radnih sati bez blagdana, subota i nedjelja te svi odrađeni sati iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad ( sukladno zaključku 148. ), dok redovni mjesečni fond sati nakon 21. 12. 2015. treba tumačiti na način da isti tvori umnožak radnih dana bez subota i nedjelja odnosno u skladu sa zaključkom 153 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora.

20. Pojednostavljeno, tužitelj do 21. 12. 2015. ima pravo obračuna prekovremenih sati na način da radni sati koji su odrađeni na dane blagdana koji su padali od ponedjeljka do petka predstavljaju prekovremene sate, dok nakon toga nema pravo na takav obračun obzirom da radni sati koji su određeni na dane blagdana koji padaju od ponedjeljka do petka ulaze u mjesečni redovni fond sati, što posljedično znači da se ne obračunavaju kao prekovremeni sati osim ako nije riječ o satima rada dužim od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, ili satima rada dužim od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

21. Nakon iznesenih pravnih stajališta u odnosu na sporna pitanja, u ponovljenom postupku je izvršen uvid u provedeni dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po ovlaštenom stalnom sudskom vještaku C.F.V. te je utvrđeno da iz istog proizlaze sve okolnosti koje omogućuju izračun u skladu iznesenim stajalištem Vrhovnog suda RH u vezi primjene zaključaka 148. i 153.

Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora.

22. Naime, imenovani vještak je u sklopu pismenog nalaza i mišljenja ( str. 82-96 spisa ) dostavio izračun pod pretpostavkom da redovni mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana ( bez blagdana, subota i nedjelja ) u tekućem mjesecu i 8 radnih sati dnevno i to za vremenski period od 1. 12. 2013. do 18. 12. 2016. gdje bi pod takvim uvjetima tužitelju pripadalo pravo na isplatu ukupnog iznosa od 4.601,36 kn. Dakle, vještak je za navedeni period dostavio izračun temeljem zaključka 148. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora.

23. Iz dostavljenih izračuna je nadalje vidljivo koliki bi iznos po toj osnovi tužitelj ostvarivao do 21. 12. 2015. te je riječ o ukupnom iznosu od 3.235,72 kn. Pri tome je iz dostavljene tablice ( str. 90 -91 spisa ) točno vidljivo u kojim mjesecima je ostvaren rad na blagdane do 21. 12. 2015., da bi potom u izračunu ( str. 92-95 ) bilo vidljivo o kojim točno iznosima je u konkretnom mjesecu riječ ( a koji su iskazani u koloni „..Neobračunato uvećanje za prekovremeni rad..“) U tom smislu je vidljivo da je riječ o sljedećim novčanim iznosima:

- iznosu od 472,72 kn od dana 16.02.2014.,

- iznosu od 248,28 kn od dana 16.06.2014.,

- iznosu od 520,24 kn od dana 16.07.2014.,

- iznosu od 237,52 kn od dana 16.11.2014.,

- iznosu od 237,52 kn od dana 16.01.2015.,

- iznosu od 248,28 kn od dana 16.02.2015.,

- iznosu od 249,48 kn od dana 16.04.2015.,

- iznosu od 261,36 kn od dana 16.06.2015.,

- iznosu od 249,48 kn od dana 16.07.2015.,

- iznosu od 261,36 kn od dana 16.09.2015.,

- iznosu od 249,48 kn od dana 16.11.2015.,

odnosno ukupnom iznosu od 3.235,72 kn i koji predstavlja obračun prekovremenog rada primjenom Zaključka 148. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU za razdoblje do 21.12.2015. godine.

24. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja u ovom postupku osnovan u odnosu na navedeni novčani iznos pa je temeljem gore navedenog valjalo odlučiti kao pod točkom I/ izreke i usvojiti tužbeni zahtjev obzirom da je isti u skladu sa prihvaćenim i usvojenim stajalištem o primjeni navedenog zaključka do 21. 12. 2015..

25. U odnosu na sam tužbeni zahtjev ovaj sud navodi da radnik u smislu čl. 433.a st. 1. ZPP-a, kada utužuje novčane iznose po osnovi radnog odnosa koji se utvrđuju u bruto iznosu ima obvezu iste utužiti upravo u tom iznosu, a ako ne navede da zahtjeva bruto iznos, tada dolazi do presumpcije u sklopu koje se smatra da je utužio bruto iznos. Stoga razloga se potraživanje iz ovog postupka odnosi na potraživanje bruto iznosa.

26. Tužitelj ostvaruje pravo na zateznu kamatu u smislu čl. 29. st. 1. ZOO- a. Međutim, dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja ne može biti osnovan u dijelu u kojemu se odnosi na isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, koji dio zahtjeva nije odbijen posebnom točkom već je radi razumljivosti u slučaju naknadnog postupanja i izračuna od strane nadležnih tijela porezne uprave sadržan u dosuđujućem dijelu zahtjeva ( točka I. izreke).

27. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije a koji tuženik temelji na činjenici prema kojoj se obračun plaća vrši putem centralnog sustava, isti nije osnovan. Naime, tuženik je kao poslodavac dužan obračunati i isplatiti plaću u iznosu koji je utvrđen propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu odnosno ugovorom o radu ( čl. 90. ZR-a) i koje dužnosti se ne može osloboditi tvrdnjom prema kojemu je sam obračun plaće prepušten trećemu. Uz navedeno, ovaj sud ukazuje kako je tuženik u postupku predložio miješanje Republike Hrvatske kojoj je dostavljena tužba uz poziv u smislu čl. 206. ZPP-a, ali koje miješanje u postupku nije prijavljeno niti je dana takva izjava.

28. U odnosu na trošak postupka, valja naglasiti da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 1218/2021-2 od 23. studenog 2021. prihvaćena revizija u manjem dijelu potraživanja koje je bilo predmetom ranijeg postupka ( iznosu od 4.601,36 kn ) te u cijelosti u odluci troškovima postupka.

28. Stoga odluku o troškovima postupka nije moguće ograničiti samo na radnje koje su provedene u ponovljenom postupku već promatrajući iste u odnosu na cjelokupni postupak od podnošenja tužbe u predmetu ranije poslovnog broja Pr- 201/2018 te promatrajući cjelokupan ukupan uspjeh stranaka u sporu.

29. U tom smislu valja primijetiti da je tužitelj usprkos osnovanosti istaknutih revizijskih razloga u konačnici uspio u cijelosti sa tužbenim zahtjevom. Ovo stoga jer je isti na ročištu 7. travnja 2022. djelomično povukao tužbu za novčani iznos od ukupno 1.365,64 kn. Ako bi se navedeni iznos promatrao u odnosu na ukupno potraživanje iz cjelokupnog postupka tada bi se radilo o neuspjehu sa pretežitim manjim dijelom potraživanja ( riječ je o iznosu od 33.557,31 kn koji se sastojao od 14.958,95 kn po osnovi neisplaćene bruto plaće temeljem posebnih uvjeta rada, iznosa od 10.219,28 kn po osnovi neisplaćene bruto plaće temeljem iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljude, 3.777,72 kn po osnovi neisplaćenih bruto razlika naknade za godišnji odmor te iznosa od 4.601,36 kn na ime neisplaćene bruto plaće po osnovi dodatka za prekovremene sate odrađene na neradne dane, državne blagdane i praznike pri čemu je taj posljednji iznos povučen za 1.365,64 kn na ročištu 7. travnja 2022. ).

30. Ako bi se cjelokupni postupak promatrao kroz kvalitativne elemente u vidu same pravne osnove tada bi također proizlazilo da je tužitelj uspio sa svim pravnim osnovama jer njegovo potraživanje nije bilo osnovano samo u dijelu koji se odnosi na prekovremene sate na neradne dane, državne blagdane i praznike ali samo nakon 21. 12. 2015..

31. Stoga tužitelju sukladno uspjehu u cjelokupnom sporu u konkretnom slučaju pripada pravo na trošak postupka u smislu čl. 154. st. 1., 155. i 164. ZPP-a, a koji se odnosi na:

- trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn temeljem Tar.br. 7 st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika,

- trošak zastupanja na ročištu 16. svibnja 2019. i 22. listopada 2019. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, u iznosu od po 1.000,00 kn za svako ročište temeljem ( Tbr. 9.1. u vezi 7.1. Tarife), ukupno 2.000,00 kn,

- trošak zastupanja na ročištu 7. travnja 2022. ( prema vrijednosti predmeta spora 3.235,72 kn ) u iznosu od 500,00 kn temeljem Tbr. 9.1. u vezi Tbr. 7.1. Tarife,

- trošak sastava podnesaka od 9. svibnja 2019. i 17. listopada 2019. u iznosu od po 1.000,00 kn za svaki temeljem Tbr. 8.1. Tarife, ukupno 2.000,00 kn,

- trošak sastava podneska od 27. 5. 2019. u iznosu od 250,00 kn temeljem Tbr. 8.3. Tarife,

- pripadajući porez na dodanu vrijednost na gore navedene radnje i iznos od 5.750,00 kn temeljem Tbr. 42. Tarife odnosno iznos od 1.437,50 kn poreza

- materijalni trošak vještačenja u iznosu od 1.800,00 kn,

što čini ukupni parnični trošak tužitelja u iznosu od 8.987,50 kn.

32. Tuženik kao stranka koja u konačnici nije uspjela u sporu ne ostvaruje pravo na naknadu troškova postupka.

33. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Sisak, 10. svibanj 2022.

Sudac

Vedran Medaković v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ovog rješenja. O žalbi odlučuje nadležni drugostupanjski Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku