Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1642/2019-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, predsjednice vijeća, dr. sc. Vlade Skorupa, člana vijeća i suca izvjestitelja i Larise Crnković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. H. iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku V. T., odvjetniku iz O., protiv tuženika 1. F. M., OIB:... , 2. F. M. (od F.), OIB: ..., 3. Š. M., OIB: ..., 4. R. M., OIB: ..., svi iz L., 2. i 3. tuženici zastupani po punomoćnici V. Š., odvjetnici iz R., radi predaje u posjed i isplate, rješavajući žalbu 2. i 3. tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-4069/2015 od 9. rujna 2016., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-4069/2015-40 od 29. ožujka 2017. i rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P- 4069/2015-44 od 2. svibnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 10. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba 2. i 3. tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-4069/2015 od 9. rujna 2016., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-4069/2015-40 od 29. ožujka 2017. i rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-4069/2015-44 od 2. svibnja 2017., u točki I. izreke, točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo 2. i 3. tuženicima platiti tužiteljici iznos od 4.791,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. rujna 2016. do isplate, točki III. izreke, te točki IV. izreke, osim u dijelu u kojem je 2. i 3. tuženicima naložena solidarna isplata troška parničnog postupka.

II. Djelomično se prihvaća žalba 2. i 3. tuženika i preinačuje citirana presuda u preostalom dijelu točke II. izreke, u kojem je naloženo 2. i 3. tuženicima isplatiti tužiteljici iznos od 105.240,02 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. rujna 2016. do isplate, na način da se, u tom dijelu, zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan, te u točki IV. izreke na način da se odbija zahtjev tužiteljice da 2. i 3. tuženici solidarno naknade trošak parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke određeno je da su tuženici dužni tužiteljici i drugom suvlasniku L. R. H. d.d. iz O. predati u posjed nekretnine označene kao grč. ..., kuća za stanovanje od 181 m2 u ... I, te k.č. ..., vinograd od 1481 m2 u ..., obje upisane u zk.ul. ..., k.o. T., slobodne od osoba i stvari, u roku od 15 dana. Točkom II. izreke određeno je da su 1., 2. i 3. tuženici dužni tužiteljici, na ime naknade za korištenje nekretnina u razdoblju od 9. srpnja 2005. do 30. rujna 2010. platiti iznos od 110.031,71 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. rujna 2016. do isplate. Točkom III. izreke određeno je da su 1., 2., 3. i 4. tuženici dužni tužiteljici, na ime naknade za korištenje nekretnina u razdoblju od 1. listopada 2010. do 29. veljače 2016. platiti iznos od 115.355,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. rujna 2016. do isplate, a od 1. ožujka 2016. do predaje nekretnine u posjed iznos od 1.774,70 kuna svakog prvog u mjesecu za protekli mjesec, te da na te iznose plate zakonsku zateznu kamatu, sve u roku od 15 dana. Točkom IV. izreke određeno je da su tuženici dužni tužni tužiteljici naknaditi parnični trošak, i to 1., 2. i 3. tuženici solidarno u iznosu od 19.900,00 kuna, a 4. tuženica u iznosu od 8.350,00 kuna, te 1., 2., 3. i 4. tuženici solidarno u iznosu od 13.104,00 kuna, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. rujna 2016. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Pravomoćnim rješenjem od 29. ožujka 2017. ispravljena je citirana presuda u uvodu, izreci i obrazloženju na način da se kao 4. tuženica označava R. M., umjesto R. M. i dodaje njezin OIB: ..., te je ispravljena ulica prebivališta tužiteljice koja ispravno glasi ..., P..

3. Pravomoćnim rješenjem od 2. svibnja 2017. ispravljena je citirana presuda i rješenje od 29. ožujka 2017. u uvodu, izreci i obrazloženju na način da se kao 4. tuženica označava R. M. umjesto R. M..

4. Protiv citirane presude žalbu podnose 2. i 3. tuženici zbog svih zakonskim žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Iz stanja u spisu proizlazi da je predmet spora, prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu od 24. ožujka 2016., zahtjev tužiteljice da tuženici njoj i L. R. H. d.d. iz O., kao suvlasnicima svakog u ½ dijela, predaju u posjed nekretnine označene kao grč. ..., kuća za stanovanje od 181 m2 u ..., te k.č. ..., vinograd od 1481 m2 u ..., obje upisane u zk.ul. ..., k.o. T., slobodne od osoba i stvari, te zahtjev za isplatu pola iznosa naknade za korištenje nekretnina, sukladno podacima PU o prosječnoj cijeni najma stambenog prostora na području T..

8. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2701/2011 od 28. rujna 2011. ukinuta je presuda zbog ogluhe prvostupanjskog suda poslovni broj P- 445/2010 od 28. rujna 2011., te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

9. Tužiteljica je 14. listopada 2015. podnijela zasebnu tužbu protiv ovdje 4. tuženice R. M. radi predaje u posjed predmetnih nekretnine i isplate naknade za korištenje nekretnine u razdoblju od 1. listopada 2010. pa nadalje, povodom koje je formiran predmet poslovni broj P-4069/2015, koji predmet je rješenjem prvostupanjskog suda od 17. veljače 2016. spojen s predmetnim postupkom radi jedinstvenog raspravljanja i donošenja zajedničke odluke.

10. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrđuje:

- da je tijekom postupka preminuo tada 1. tuženik M. M. iz kojem razloga da je rješenjem od 27. listopada 2011. postupak prekinut, a da je rješenjem od 28. listopada 2013. postupak nastavljen, te je pozvan nasljednik 3. tuženik F. M. (od F.), sada 2. tuženik, na preuzimanje postupka;

- da je tužiteljica podneskom od 24. ožujka 2016., a nakon donošenja rješenja od 17. veljače 2016. o spajanju postupaka, postavila konačno precizirani tužbeni zahtjev na način kao u izreci pobijane presude;

- da iz izvatka iz zemljišnih knjiga proizlazi da su tužiteljica i L. R. H. d.d. iz O. upisani kao suvlasnici predmetnih nekretnina, svaki u ½ dijela;

- da je tužiteljica dostavila suglasnost suvlasnika predmetnih nekretnina u ½ dijela L. R. H. d.d. iz O. za podnošenje tužbe radi predaje u posjed nekretnina;

- da 2. i 3. tuženici tijekom postupka nisu osporili da bi tužiteljica bila upisana suvlasnica predmetnih nekretnina, ali da su osporili aktivnu legitimaciju tužiteljice u odnosu na predaju u posjed cijele nekretnine jer da drugi suvlasnik L. R. H. d.d. iz O. nije zatražio predaju u posjed i isplatu naknade za korištenje;

- da je 2. tuženica u iskazu danom u postupku navela da se u posjedu nekretnina nalaze od 1979., kada je iste dobila na korištenje od pravnih prednika L. R. H. d.d. iz O. kao njihova zaposlenica, kada je u kuću uselila sa sada bivšim suprugom F. M. (1. tuženikom), te da i njezina djeca (2. i 4. tuženici) od rođenja žive u predmetnoj nekretnini, kao i da su L. R. H. d.d. iz O. plaćali najamninu do kolovoza 1995. kada je na kući izbio požar, nakon kojeg im je rečeno da više ne moraju plaćati najamninu;

- da su 2. i 3. tuženici istaknuli prigovor zastare u odnosu na naknadu za korištenje nekretnina, a da se 1. i 4. tuženici nisu očitovali na konačno postavljeni tužbeni zahtjev;

- da iz opomene pred tužbu od 1. ožujka 2010. proizlazi da je istu tužiteljica uputila 1., 2. i 3. tuženicima, te ih pozvala da isele iz nekretnine i istu isprazne od osoba i stvari jer da će, u suprotnom pokrenuti sudski spor radi iseljenja i predaje nekretnina u posjed;

- da iz podataka PU o prosječnoj vrijednosti najamnine u razdoblju od 9. srpnja 2005. do 9. srpnja 2010. za predmetne nekretnine proizlazi da prosječna vrijednost najma stambenog prostora na području T. iznosi 19,61 kuna/m2, a da PU ne raspolaže podacima o prosječnoj cijeni najma vinograda.

11. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud, u odnosu na tuženi zahtjev tužiteljice na iseljenje i predaju u posjed nekretnina, zaključuje da je tužiteljica tijekom postupka dokazala da je suvlasnica u ½ dijela nekretnina, te da je, s obzirom da se radi o nedjeljivoj obvezi iz odredbe članka 64. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj dalje 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.; dalje ZOO), dostavila suglasnost drugog suvlasnika nekretnina L. R. hotela d.d. iz O. za podnošenje tužbe, slijedom čega da su tuženici koji se nesporno nalaze u posjedu predmetnih nekretnine bez valjane pravne osobe, dužni tužiteljici i drugom suvlasniku L. R. H. d.d. iz O. predati nekretnine u posjed slobodne od osoba i stvari. Stoga, primjenom odredbi članka 161. stavka 1. i članka 162. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.; dalje ZV), odlučuje kao u točki I. izreke pobijanog rješenja, te utvrđuje neosnovanim prigovor tuženika da tužiteljica nije ovlaštena zahtijevati predaju u posjed na način kao u točki I. izreke pobijane presude.

12. O zahtjevu tužiteljice za isplatu naknade za korištenje predmetnih nekretnina prvostupanjski sud zaključuje da se radi o tražbini tužiteljice s osnova izmakle koristi, odnosno stjecanju bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a, slijedom čega odlučuje kao u točki II. i III. izreke pobijane presude, uz obrazloženje da tužiteljica istu potražuje u odnosu na 1.,2., i 3. tuženike od srpnja 2005. pa nadalje, a u odnos na 4. tuženicu od 1. listopada 2010. pa nadalje, odnosno za razdoblje u kojem je tužiteljica upisana kao suvlasnica predmetnih nekretnina, a tuženici nesporno iste drže u posjedu bez valjane pravne osnove, bez plaćanja najamnine.

13. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva iz točke II. i III. izreke pobijane presude prvostupanjski sud utvrđuje da ista proizlazi iz dopisa PU o prosječnoj vrijednosti najamnine, prema kojem prosječna cijena najamnine stambenog prostora na području T., u razdoblju od 9. srpnja 2005. do 9. srpnja 2010., iznosi 19,61 kuna/m[2] , odnosno za kuću za stanovanje od 181 m 3.549,41 kunu, sukladno kojem je tužiteljica podneskom od 24. ožujka 2016. konačno postavila tužbeni zahtjev, te sukladno svojem suvlasničkom dijelu, zatražila isplatu iznosa od 1.774,70 kuna mjesečno (pola iznosa od 3.549,41 kuna).

14. Također, u odnosu na istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 225. ZOO-a, primjenjuje opći zastrani rok od 5 godina, slijedom čega, a s obzirom da je tužba protiv 1., 2. i 3. tuženike podnesena 9. srpnja 2010., a u odnosu na 4. tuženicu 14. listopada 2015. zaključuje da prigovor zastare nije osnovan.

15. O zakonskim zateznim kamatama odlučuje primjenom odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a, dok o troškovima parničnog postupka odlučuje primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, te nalaže tuženicima solidarnu isplatu troška parničnog postupka, kako je to odlučeno u točki IV. izreke pobijane presude.

16. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. u vezi članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda, pa tako niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju 2. i 3. tuženici u žalbi posebno ukazuju, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi nisu nejasni i proturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

17. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je primjenom odredbe članka 161. i 162. ZV-a, naložio tuženicima da predaju predmetne nekretnine slobodne od osoba i stvari u posjed tužiteljici i drugom suvlasniku L. R. H. d.d. iz O., budući da je tužiteljica nesporno suvlasnica ½ dijela predmetnih nekretnina, a 2. i 3. tužitelji tijekom postupka ničim nisu dokazali da bi imali pravo na posjed tih nekretnina.

18. Naime, suprotno žalbenim navodima 2. i 3. tuženika, a kako to utvrđuje i prvostupanjski sud, pravilno je tužiteljica, kao nesporna suvlasnica predmetnih nekretnina u ½ dijela, postavila tužbeni zahtjev za iseljenje i predaju u posjed nekretnine, sukladno odredbi članka 46. stavka 2. ZV-a, odnosno odredbi članka 64. stavak 2. ZOO-a, na koju navedena odredba ZV-a upućuje, a kojom je propisano da kad u nedjeljivoj obvezi ima više vjerovnika među kojima nije ni ugovorena ni zakonom određena solidarnost, jedan vjerovnik može zahtijevati da dužnik ispuni obvezu njemu samo ako je ovlašten od ostalih vjerovnika da primi ispunjenje, a inače svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da obvezu ispuni svim vjerovnicima zajedno, ili da je položi sudu ili javnom bilježniku.

19. U konkretnom slučaju, osim toga što je zatražila da tuženici nekretnine predaju u posjed svim suvlasnicima zajedno, tužiteljica je, sukladno uputi ovoga suda iz rješenja Gž-2701/2011 od 28. rujna 2011., dostavila i suglasnost drugog suvlasnika L. R. H. d.d. iz O. za podnošenje tužbe protiv tuženika (list 70 i list 9 spojenog spisa P-4069/2015), slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi 2. i 3. tuženika da tužiteljica nema osnove tražiti predaju u posjed cijele nekretnina.

20. Neosnovani su i žalbeni navodi 2. i 3. tuženika da je teret dokaza da tuženici nemaju pravnu osnovu za posjed nekretnina na tužiteljici, a da tužiteljica nije dostavila niti jednu pravno relevantnu ispravu iz koje bi to proizlazilo. Naime, odredbom članka 163. ZV-a regulirani su posjednikovi prigovori, odnosno razlozi iz kojih posjednik može odbiti predati stvar u posjed vlasniku, pa je stavkom 1. navedenog članka propisano da posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed), iz čega proizlazi da je na tuženiku (posjedniku) teret dokaza da ima pravo na posjed stvari. U konkretnom slučaju, 2. i 3. tuženici navedeno nisu dokazali, dok je sama 3 tuženica Š. M. u svom iskazu danom na ročištu održanom 7. rujna 2015. (list 82 spisa) navela da su dobili papire od L. R. H. d.d. iz O. da mogu tu živjeti, iako oni to sada poriču, ali da su papiri izgorjeli u požaru 1995.

21. Također, na osnovanost tužbenog zahtjeva na iseljenje i predaju nekretnina u posjed nisu od utjecaja ni navodi 2. i 3. tuženika da su, nakon požara 1995. godine, vlastitim sredstvima obnovili kuću, što je obveza vlasnika, a ne korisnika nekretnine, budući da tijekom postupka 2. i 3. tuženici nisu istaknuli zahtjev u smislu odredbe članka 164. stavka 2. ZV-a, za naknadu nužnih i korisnih troškova, te zadržanje nekretnina dok im ti troškovi ne budu nadoknađeni, kao što ne utječu niti navodi 2. i 3. tuženika da su pokrenuli postupak protiv tužiteljice za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaju nekretnina, kojim su prednici tužiteljice stekli pravo vlasništva tih nekretnina.

22. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo u točki II. i III. izreke pobijane presude, kada je o zahtjevu tužiteljice za isplatu naknade za korištenje nekretnina odlučio primjenom odredbe članka 1111. ZOO-a.

23. Naime, prema stavu ovoga suda, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda republike Hrvatske od 26. listopada 2009., ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZV-a, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari, a ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, odnosno odredbe o uporabi tuđe stvari u svoju korist, u kojem slučaju je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist bez obzira na poštenje odnosno nepoštenje.

24. Sukladno navedenom, a budući da u postupku nije utvrđeno da bi predmetne nekretnine bile upotrijebljene na način da su promijenile identitet, u primjenu dolaze odredbe ZV-a o pravnom položaju poštenog odnosno nepoštenog posjednika.

25. Stoga je, za odluku o tužbenom zahtjevu tužiteljice za isplatu naknade za to što su posjednici upotrebljavali nekretninu i od nje imali koristi, odnosno naknade za sve koristi koje su 2. i 3. tuženici imali za vrijeme svojega posjedovanja grč. ..., kuća za stanovanje od 181 m2 u ..., za koju je tužiteljica zatražila isplatu naknade, odlučno utvrditi pravni položaj posjednika, odnosno 2. i 3. tuženika, pri čemu pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju

stvari.

26. U konkretnom slučaju, iako 2. i 3. tuženici nisu dokazali svoje pravo na posjed nekretnine, odnosno 3. tuženica je tijekom postupka navela da ju je u posjed predmetne nekretnine, kao zaposlenicu A. M. (pravnog prednika L. R. H. d.d. iz O.), 1979. uvela djelatnica A. M., dok je 2. tuženik, sin 3. tuženice, naveo da tamo živi od rođenja 1982. godine. Također, 2. i 3. tuženici su tijekom postupka u bitnome naveli da im nitko nije osporavao pravo na posjed do dolaska tužiteljice i podnošenja ove tužbe, a što tužiteljica tijekom postupka nije osporila, pri čemu iz opomena pred tužbu koje je tužiteljica dostavila kao prilog uz tužbu (list 4 i 5 spisa) nije razvidno da bi iste bile dostavljene 2. i 3. tuženicima, iz čega proizlazi da tužiteljica nije dokazala nepoštenje 2. i 3. tuženika prije podnošenja predmetne tužbe.

27. Odredbom članka 164. stavka 1. ZV-a propisano je da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

28. Odredbom članka 165. stavka 1. ZV-a propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

29. Sukladno navedenom, odnosno da su 2. i 3. tuženici nepošteni posjednici od dana podnošenja predmetne tužbe 9. srpnja 2010., isti su dužni naknaditi tužiteljici koristi od uporabe nekretnine za razdoblje od 9. srpnja 2010. pa do predaje nekretnine u posjed tužiteljici i L. R. H. d.d. iz O., u visini polovice iznosa utvrđenog sukladno podacima PU o prosječnoj cijeni najma stambenog prostora, prema kojem prosječna cijena najma na području T. iznosi 19,61 kn/m2, a što za stambeni prostor od 181 m2 iznosi 3.549,41 kuna, odnosno 1.774,70 kuna s obzirom da je tužiteljica suvlasnica nekretnine u ½ dijela.

30. Stoga, sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu, tužiteljici na ime naknade za korištenje nekretnine, za razdoblje od 9. srpnja 2010. do 30. rujna 2010. (2 mjeseca i 21 dan) pripada naknada u iznosu od 4.791,69 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, kao i za daljnje razdoblje od 1. listopada 2010. pa sve do predaje nekretnine u posjed, dok je u preostalom dijelu, za iznos od 105.240,02 kune sa zakonskim zateznim kamatama, koji iznos se odnosi na naknadu za korištenje nekretnine za razdoblje prije podnošenja tužbe, odnosno prije 8. srpnja 2010., zahtjev tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovan.

31. U odnosu na žalbene navode 2. i 3. tuženika kojima ističu prigovor zastare valja navesti da, iako je prvostupanjski sud, prilikom odlučivanja o navedenom prigovoru, pogrešno primijenio odredbu članka 225. ZOO-a, valja navesti da je pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbe članka 165. stavka 2. ZV- a, kojom je propisano da vlasnikovo traženje naknade iz stavka 1. ovoga članka zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana, o prigovoru zastare predmetne tražbine valjalo odlučiti na isti način, budući da u konkretnom slučaju nije došlo do predaje stvari, slijedom čega zastara predmetne naknade nije niti počela teći.

32. Također, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo u odluci o troškovima parničnog postupka, slijedom čega je valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za solidarnim obvezivanjem 2. i 3. tuženika na isplatu troškova parničnog postupka, budući da u smislu odredbe članka 161. stavka 3. ZPP-a samo suparničari koji solidarno odgovaraju u glavnoj stvari, solidarno odgovaraju i za troškove dosuđene protivnoj strani, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi jer 2. i 3. tuženici ne odgovaraju solidarno u glavnoj stvari.

33. Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP-a.

34. Pobijana presuda, u odnosu na 1. i 4. tuženike, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 10. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća

Ksenija Dimec