Poslovni broj Gž-1682/2019

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Vladi Skorupu, u pravnoj stvari tužiteljice J. G. iz L. A., SAD, OIB ..., zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženice D. S. iz P., OIB ..., radi isplate, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-484/17 od 25. siječnja 2019., 10. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje točka II. i IV. izreke presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-484/17 od 25. siječnja 2019.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke presude suda prvog stupnja djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice te je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 4.247,00 kn sa zateznom kamatom, dok je točkom II. izreke tužbeni zahtjev odbijen u preostalom dijelu za iznos od 17.345,65 kn.

2. Odlukom o troškovima postupka iz točke III. izreke naloženo je tuženici nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.812,50 kn, dok je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova u preostalom dijelu.

3. Protiv točke II. i IV. izreke te presude žali se tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01.., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13.., 89/14. i 70/19.; u nastavku: ZPP).

4. Žalbenim navodima ističe da je utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženica na ime isplate zajma primila iznos od 10.000,00 kn proturječno stanju spisa, čime da je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Nastavno navodi da je sud prvog stupnja pogrešno odbio dokazni prijedlog tužiteljice za provedbom financijskog vještačenja. Osporava i odluku o troškovima postupka u odbijajućem dijelu.

5. Predlaže preinačiti pobijanu presudu suda prvog stupnja u točki II. i IV. izreke, podredno istu presudu u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak sudu prvog stupnja, uz nadoknadu troškova sastava žalbe.

6. Žalba tužiteljice je neosnovana.

7. Predmet spora tijekom prvostupanjskog postupka predstavljao je zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa od 21.592,65 kn sa zateznom kamatom. Iznos od 14.139,41 kn tužiteljica je potraživala na ime preostalog nepodmirenog iznosa zajma za kojeg tvrdi da je isplaćen tuženici temeljem Ugovora o zajmu zaključenog 22. veljače 2012. između J. E. D. i tuženice. Preostali traženi iznos od 7.453,23 kn odnosi se na zateznu kamatu obračunatu u apsolutnom iznosu na taj iznos duga u razdoblju od 22. svibnja 2012. do 22. prosinca 2016.

8. Sud prvog stupnja je po provedenom dokaznom postupku utvrdio je neprijepornim da su J. E. D. i tuženica 22. veljače 2012. zaključile Ugovor o zajmu i da je u članku 1. tog Ugovora o zajmu navedeno da je J. E. D. pozajmila tuženici iznos od 16.900,00 kn, koji iznos se tuženica obvezala vratiti u 12 jednakih mjesečnih obroka u iznosu od 1.452,71 kn, time da je ugovorena godišnja kamata od 5,77 %.

9. Nakon toga sud utvrđuje da je J. E. D. Ugovorom o cesiji od 16. svibnja 2012. tražbinu iz predmetnog Ugovora o zajmu ustupila tužiteljici, odnosno da iz iskaza tuženice i njenog supruga M. Š. suglasno proizlazi da je tuženica na ime zajma primila ukupan iznos od 10.000,00 kn (time da je iznos od 700,00 kn plaćen na ime troškova procjene vrijednosti vozila čiji ključ je tuženica prilikom potpisa Ugovora o zajmu predala kao osiguranje povrata zajma), dok preostali iznos od 6.900,00 kn tuženica da nije primila, već da on predstavlja ugovornu kamatu obračunatu u apsolutnom iznosu i pribrojenu stvarno pozajmljenom iznosu.

10. Tuženica je na ime povrata zajma platila ukupan iznos od 5.753,00 kn, i to djelomično u gotovini u prostorijama društva M. L. d.o.o. P., a djelomično odvjetniku R. I. M. iz Z., odnosno iz dopisa Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta od 25. srpnja 2018. te zapisnika o ispitivanju svjedoka J. E. D. od 29. lipnja 2012., koji je priložen tom dopisu, proizlazi da je u predmetu K-US-139/12 podignuta optužnica zbog počinjenja kaznenih djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavaka 1. i 3. Kaznenog zakona te kaznenog djela lihvarskog ugovora iz članka 233. stavak 2. istog Zakona protiv poimenično navedenih osoba, između ostalog i izvjesnog D. kojeg tuženica i njen suprug spominju u iskazima te da je tijekom istrage utvrđeno da su se optuženici za davanje zajmova koristili s osobama J. G. i J. E. D. kao fiktivnim zajmodavcima i sa društvom M. L. d.o.o. kao jednim od stotinjak trgovačkih društava koja su navedena u činjeničnom opisu optužnice.

11. Sud utvrđuje da se u RH veliki broj oštećenika obratio nadležnim tijelima budući da su oštećeni predmetnim nezakonitim zajmovima, ali da tuženica nije dokazala tvrdnju da J. E. D., osoba navedena kao zajmodavac u Ugovoru o zajmu, nije potpisala predmetni ugovor.

12. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženica na ime isplate predmetnog zajma primila iznos od 9.300,00 kn, time da je pristala da se na ime troškova procjene vozila isplati dodatnih 700,00 kn, slijedom čega da je tuženici na ime zajma isplaćen ukupan iznos od 10.000,00 kn.

13. U odnosu na preostali iznos do 16.900,00 kn iz članka 1. Ugovora o zajmu, sud prvog stupnja je utvrdio da navedeni iznos predstavlja ugovornu kamatu obračunatu u apsolutnom iznosu i uračunatu u iznos glavnice. Utvrđujući da je na opisani način zajmodavac prikrio ugovaranje kamate na kamatu na način da je dio ugovorene kamate obračunao i prikazao u iznos glavnice te je na taj iznos dodatno ugovorio ugovornu kamatu po stopi od 5,77 % godišnje, sud prvog stupnja je pozivom na odredbu članka 27. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08. i 125/11.; dalje: ZOO) kojom je propisano da je ništetna odredba ugovora kojom se predviđa da će na kamate, kada dospiju na isplatu početi teći kamate ako ne budu isplaćene, utvrdio da je odredba članka 1. Ugovora o zajmu u tom dijelu ništetna.

14. Stoga je sud prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjev za iznos preostalog nepodmirenog iznosa zajma (do ukupno pozajmljenih 10.000,00 kn) od 4.247,00 kn sa zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbio. Odluku o troškovima postupka donio je primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP/14, cijeneći uspjeh tužiteljice u sporu od 20%

15. Budući da tuženica žalbom nije pobijala presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je tužbeni zahtjev usvojen, u ovom žalbenom postupku preostalo je utvrditi je li pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 17.345,65 kn i shodno tome je li pravilna odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke pobijane presude.

16. Donošenjem pobijane odluke sud prvog stupnja počinio je apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza. Naime, utvrđenje suda prvog stupnja da je nesporno da su J. E. D. i tuženica sklopile Ugovor o zajmu proturječno je stanju spisa a također i razlozima presude budući da je i u pobijanoj presudi navedeno da je tuženica tijekom postupka osporavala da je J. E. D. potpisala predmetni Ugovor o zajmu (ali da tu tvrdnju nije dokazala).

17. Ovaj žalbeni sud je stoga primjenom odredbe članka 373.a ZPP-a analizom provedenih dokaza utvrdio bitne činjenice te je izveo je drugačiji zaključak o tome jesu li J. E. D. i tuženica zaključile Ugovor o zajmu .

18. Odredbom članka 247. ZOO-a propisano je da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

19. U ovom postupku nije sporno da je predmetni Ugovor o zajmu na mjestu predviđenom za zajmodavca potpisan imenom i prezimenom J. E. D., a tužiteljica nije niti tvrdila a ni dokazala da bi isti eventualno bio potpisan po punomoćniku ili posredniku iste u svojstvu zajmodavca.

20. Međutim, tuženica i njen suprug koji je bio prisutan prilikom sklapanja Ugovora o zajmu suglasno su na ročištu održanom 15. svibnja 2018. iskazali da J. E. D. nije bila prisutna prilikom sklapanja Ugovora, već da je Ugovor na mjestu predviđenom za potpis zajmodavca potpisao izvjesni D. Nastavno, na istom je ročištu sud prvog stupnja utvrdio da je usporedbom potpisa zajmodavca J. E. D. na izvorniku Ugovora o zajmu i preslici tog Ugovora dostavljenoj uz tužbu razvidno da potpis nije isti, dok iz dopisa Uskoka od 25. srpnja 2018. proizlazi da je tijekom istrage utvrđeno da se optuženici za davanje zajmova koristili sa tužiteljicom i J. E. D. kao fiktivnim zajmodavcima.

21. Iz stanja spisa stoga bi proizlazilo da predmetni ugovor nije potpisala J. E. D., već treća osoba, iz kojeg razloga Ugovor o zajmu između J. E. D. i tuženice sukladno odredbi članka 247. ZOO-a nije niti nastao. Iz navedenog razloga, polazeći od načela da nitko ne može prenijeti na drugoga više prava nego što ih sam ima, J. A. D. nije mogla ustupiti tužiteljici tražbinu iz nepostojećeg ugovora.

22. Podredno treba kazati da sve i da tomu nije tako, ukoliko bi se uzelo da predmetni Ugovor o zajmu i jest sklopljen, tužiteljici opet ne bi pripadalo pravo na isplatu spornog iznosa jer tako proizlazi iz odredbe članka 83. ZOO-a kojom je propisano da ako je vjerovnik ustupio istu tražbinu raznim osobama, tražbina pripada primatelju o kome je ustupitelj prvo obavijestio dužnika, odnosno koji se prvi javio dužniku.

23. Naime, iz dopisa odvjetnika R. I. M. iz Z. od 21. studenog 2012. upućenog tuženici (list 34 spisa) proizlazi da je J. A. D. tražbinu iz predmetnog Ugovora o zajmu ustupila njegovoj stranci, W. A. R. – I., a tuženica je po primitku tog dopisa imenovanom odvjetniku i vršila određena plaćanja, što nije ni sporno. Tužiteljica je činjenicu sklapanja tog Ugovora o cesiji priznala (podnesak na listu 40 spisa) ali je tvrdila da je taj Ugovor naknadno raskinut. Međutim, tu tvrdnju tužiteljica nije dokazala jer iz spisu priležeće potvrde o raskidu Ugovora o cesiji (list 45 i 46 te 52 spisa) od 04. studenog 2017. ne proizlazi da je raskinut taj Ugovor o cesiji, već Ugovor o cesiji tražbine iz predmetnog Ugovora o zajmu sklopljen između tužiteljice i W. A. R. – I.

24. Iz provedenih dokaza stoga proizlazi da je ugovor o ustupu tražbine sklopljen između J. A. D. i W. A. R. – I. i dalje egzistentan te da je primatelj po tom Ugovoru W. A. R. – I. još 2012. godine (gotovo pet godina prije utuženja u ovoj parnici) obavijestio tuženicu o postojanju tog Ugovora, nakon čega mu je tuženica putem punomoćnika izvršila i određene isplate dugovanja. Budući da odredba članka 83. ZOO-a ne daje prednost cesiji koja je prva sklopljena, već onoj za koju je dužnik najprije doznao, to bi u konkretnoj situaciji predmetna tražbina iz Ugovora o zajmu, sve kad bi i postojala, pripadala W. A. R. – I. a ne tužiteljici.

25. Iz navedenih je razloga žalba tužiteljice odbijena i točka II. I IV. izreke presude suda prvog stupnja su potvrđene pozivom na odredbu članka 373.a ZPP-a.

26. Budući da je žalba tužiteljice odbijena, odbijen je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i njen zahtjev za naknadu troškova sastava iste.

27. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

28. Točka I. i III. izreke presude suda prvog stupnja kao nepobijane ostaju neizmijenjene.

U Rijeci, 10. svibnja 2022.

Sudac

dr. sc. Vlado Skorup, v.r.