Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: 4 P-111/2018-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zadru, sudac pojedinac Tomislav Jurlina, u građanskopravnoj stvari tužitelja D.-M. d.o.o., OIB:…, D., kojeg zastupa punomoćnica N. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G. i partneri j.t.d., Z., protiv tuženika L. F. INC, B., S. A. D., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 24. ožujka 2022., u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužitelja M. Z. i zamjenice punomoćnika tuženika P. B., te nakon ročišta radi objave i uručenja presude, 10. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o nagodbi sklopljen dana 14. travnja 2016. između tužitelja D.-M. d.o.o., OIB:…, D., i tuženika L. F. INC, B., S. A. D. i da ne proizvodi pravne učinke.

2. Utvrđuje se da je osnovano osporavanja potraživanja tuženika L. F. INC, B., S. A. D., s osnove Ugovora o nagodbi od 14. travnja 2016., navedeno pod brojem 8. u tablici b) Osporene tražbine Rješenja Trgovačkog suda u Zadru, poslovni broj St- 464/2017, od 18. travnja 2018., koje je učinjeno po tužitelju D.-M. d.o.o., OIB:…, D., i da ne postoji tražbina tuženika L. F. INC, B., S. A. D., u iznosu od 45.188,67 kn prema tužitelju D.-M. d.o.o., OIB:…, D.

3. Nalaže se tuženiku L. F. INC, B., S. A. D., da tužitelju D.-M. d.o.o., OIB:…, D., naknadi parnične troškove predmetnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 8 (osam) dana."

i

r i j e š i o  j e

I

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi osnovanim njegovo osporavanje tražbine tuženika s osnove Ugovora o nagodbi od 14. travnja 2016. navedeno pod brojem 8. u tablici b) Osporene tražbine Rješenja Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj St-464/2017 od 18. travnja 2018 za iznos od 286.060,36 kn

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kuna.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je nad tužiteljem u tijeku postupak predstečajne nagodbe pred ovim sudom, pod poslovnim brojem St- 464/2017. U postupku da je tuženik kao vjerovnik s ovršnom ispravom prijavio potraživanje u iznosu od 331.249,03 kn navodeći da bi pravna osnova njegova potraživanja bila Ugovor o nagodbi od 14. travnja 2016. i računi, a koje isprave da je priložio uz prijavu tražbine. Tužitelj da je navedeno potraživanje osporio zbog pogrešnog obračuna kamata, ništavosti nagodbe i zastare potraživanja, pa da je rješenjem ovog suda o utvrđenim i osporenim tražbinama od 18. travnja 2018., poslovni broj St-464/17, kao osporavatelj tražbine ovdje tuženika, upućen pokrenuti parnicu protiv istog radi dokazivanja osnovanosti osporavanja. Nadalje, tužitelj navodi kako su ovdje parnične stranke dana 14. travnja 2016. na osnovi članka 150. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO), sklopile nagodbu. Nagodbom da su stranke uzajamnim popuštanjima, otklonile neizvjesnost i odredili svoja uzajamna prava i obveze u pogledu visine tražbine tuženika i načina podmirenja iste. Tekst nagodbe da je sastavio tuženik, a nagodbu za istog da je potpisao odvjetnik. U nagodbi stranke da su odredile kako će tužitelj otplatiti potraživanje u iznosu od 34.776,56 EUR, uz ugovornu kamatu po stopi od 4,5% u 24 mjesečna obroka koji dospijevaju 15-og dana u mjesecu. Tužitelj ističe kako je člankom 322. ZOO-a propisano da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako je propisana drugačija posljedica. Nadalje, navodi kako je čl. 2. nagodbe, kojim je određeno plaćanje obveze tužitelja u 24 mjesečna obroka, odnosno kroz 2 godine, suprotan Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine broj 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 78/15, dalje ZFPPN), pa da je stoga ništetan. Prema čl. 159. ZOO-a odredbe nagodbe da čine cjelinu, te da ako je jedna odredba ništetna, cijela nagodba da je ništetna. U tom smislu da je uslijed ništetnosti odredbe o rokovima plaćanja ništava cjelokupna nagodba. Isto tako, da prema odredbi iz st. 1. čl. 326. ZOO-a, ništetan ugovor da ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Slijedom navedenog, tužitelj drži da izjave dane u nagodbi i po nagodbi poduzete radnje da nemaju pravni učinak a potraživanje tuženika da je potrebno razmatrati kao da nagodba nikada nije sklopljena. Tuženik da je tužitelju isporučio robu (meso), te da mu je za isporučenu robu izdao račun s dospijećem 19. studenoga 2014. Potraživanje tuženika da se odnosi na ugovor o prometu robe, a tužitelj i tuženik su oboje pravne osobe, pa da je u smislu čl. 228. ZOO-a, zastarni rok tuženikove tražbine 3 godine. Ističe kako je račun tuženika za isporuku robe dospio dana 19. studenoga 2014., pa da je isti zastario dana 20. studenoga 2017., odnosno prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe nad tužiteljem dana 8. prosinca 2017. U odnosu na naprijed navedeno, a u smislu čl. 223. ZOO-a, tužitelj navodi kako uz glavnicu potraživanja zastarijevaju i sva sporedna potraživanja, uključujući kamate i troškove, pa da je po stajalištu tužitelja, tuženikova tražbina prestala uslijed zastare. Nadalje, tužitelj navodi kako bjanko zadužnica koju je tuženik podnio kao dokaz o posjedovanju ovršne isprave da nema svojstvo ovršne isprave. Uvidom u presliku bjanko zadužnice da je razvidno kako u istoj nije naveden OIB tuženika, a vjerovnik u bjanko zadužnici da mora biti definiran svojom tvrtkom, sjedištem i OIB- om. Kada nedostaje jedan od tih podataka, zadužnica da nije uredno popunjena s podacima o vjerovniku, pa stoga da nema učinak pravomoćnog sudskog rješenja o ovrsi. S obzirom na navedeno, zadužnica koju je tuženik priložio u postupku predstečajne nagodbe da ne predstavlja ovršnu ispravu. Čl. 36. Stečajnog zakona (Narodne novine broj 71/15 i 104/17; dalje SZ) da su propisani obvezni podaci prijave tražbine, koji da uključuju i podatke za identifikaciju vjerovnika, dok da je čl. 6. st. 1. Zakona o osobnom identifikacijskom broju (Narodne novine broj 60/08, dalje ZOIB) određeno kako su obveznici broja obvezni koristiti dodijeljeni im osobni identifikacijski broj na svim prijavama i ostalim podnescima kojima komuniciraju s korisnicima broja, a tuženikova prijava potraživanja u predstečajnom postupku da nije sadržavala OIB. U tom smislu, tuženikova prijava da je nevaljana i da je trebalo odbaciti u smislu odredbe čl. 13. st. 4. SZ-a, a potraživanje da je u cijelosti neosnovano. Tužitelj je tijekom postupka precizirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 11. svibnja 2021. (l.s. 31 i 32) na način da je djelomično povukao tužbu radi osporavanja osnovanosti tužiteljeve tražbine za iznos od 286.060,36 kn, na koji je način, tužbu uskladio s rješenjem suda kojim je u predstečajnom postupku upućen na pokretanje ovog postupka.

2. Tuženik u pisanom odgovoru na tužbu (l.s. 79 do 81) u bitnome navodi kako u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari, kao i prigovor prenisko označene vrijednosti predmeta spora. Nadalje, navodi kako tuženikova tražbina nije u zastari, tuženik da je tužitelju izdao bjanko zadužnicu radi naplate tražbine, a koja zadužnica da je potvrđena od strane javnog bilježnika D. Š. iz D., 19. travnja 2016. pod poslovnim brojem OV-903/16. Između stranaka da je sklopljena izvansudska nagodba kojom da je tužitelj priznao tražbinu tuženika u cijelosti te je tuženiku predao ovršnu ispravu, odnosno predmetnu zadužnicu koja da prileži spisu. Tuženik posebno ističe kako je predmetnom nagodbom tužitelj priznao dug te da je tim priznanjem duga prekinut i tijek zastare. Isto tako, tužitelj da je dana 19. travnja 2016. predao tuženiku solemniziranu zadužnicu te da je predajom tog dokumenta, također prekinuta zastara. Predmetna zadužnica da je solemnizirana ovršna isprava s rokom zastare od 10 godina te da ima pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. Iz navedenog, po tuženiku, da je sasvim promašena tvrdnja tužitelja da se u odnosu između tužitelja i tuženika ima primjenjivati zastarni rok od tri godine.

Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako tužitelj nije ovlašten u ovoj parnici osporavati u cijelosti prijavljenu tražbinu tuženika u predmetnom postupku, već samo za osporeni dio. Naime, rješenjem ovog suda o utvrđenim i osporenim tražbinama od 18. travnja 2018., poslovni broj St-464/17, tužitelj da je upućen u parnicu protiv tuženika kao vjerovnika koji ima ovršnu ispravu radi dokazivanja osnovanosti osporavanja. Predmetnim rješenjem (toč. 8. tablice na stranici 18 rješenja) tuženiku da je priznat iznos tražbine u iznosu od 286.060,36 kn, dok da mu je osporen dio tražbine koji se odnosi na obračun kamate koji da predstavlja razliku između kamate obračune po stopi zakonske zatezne kamate i ugovorene kamate u iznosu od 45.188,67 kn, pa stoga da tužitelj nije ovlašten osporavati u cijelosti prijavljenu tražbinu tuženika, odnosno da nije ovlašten osporavati tražbinu u dijelu u kojem je tuženiku priznata. Nadalje, sporna nagodba između tužitelja i tuženika da nije ništetna. Na zahtjev tužitelja, tuženik da je odobrio plaćanje na rate sukladno odredbama ZOO-a. Tuženikova tražbina prema tužitelju da je dospjela u trenutku sklapanja ugovora o nagodbi te da je tuženik bio ovlašten svojom tražbinom raspolagati na način kako je to uređeno predmetnom nagodbom pa da nema mjesta primjeni zakonskih odredbi na koje se poziva tužitelj. Podredno, tuženik ističe kako Ugovor o nagodbi sadrži i salvatornu klauzulu kojom je određeno da kada bi bilo koja odredba ugovora bila ništava, pobojna, nevaljala ili neprovediva u bilo kojem pogledu, da to ne bi utjecalo na valjanost ostalih odredbi ugovora. Tuženik smatra da, kada bi tužitelj i bio u pravu te navedene odredbe o dospijeću i bile ništetne, to sa sobom da ne bi povlačilo i ništetnost cijelog ugovora o nagodbi, već da bi se tada u odnosu na ništetne odredbe primjenjivale zakonske odredbe o dospijeću.

3. Tijekom postupka, tužitelj opetovano ističe kako je nagodba sklopljena između stranaka ništetna i protivna kogentnim odredbama. Podneskom od 11. ožujka 2022. (l.s. 87 do 93), tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu, ustraje u navodima iz tužbe, osporava punomoć za zastupanje tuženika izdanu odvjetniku M. K.

4. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave u spisu i to: rješenje ovog suda poslovni broj 1 St-464/2017-50 od 18. travnja 2018. (l.s. 6 do 11) te prijavu tražbine s prilozima (l.s. 12 do 16 i 106 do 148).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7. Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem osnovanosti osporavanja tuženikove tražbine iz predstečajnog postupka nad tužiteljem koji je postupak vođen pred ovim sudom pod poslovnim brojem St- 464/2017.

9. Uvodno, prije analize samog dokaznog postupka, u odnosu na tužiteljevo osporavanje valjanosti punomoći tuženikovu punomoćniku, kao i tuženikove prigovore vezane uz mjesnu nadležnost ovog suda, tužiteljevu ovlaštenju za vođenje ovog postupka, te prigovor vezan uz označenu vrijednost predmeta spora, za istaknuti je da sud sve navedene prigovore smatra neosnovanim.

Ovo stoga, jer je po mišljenju suda, tuženik dostavljenim ispravama otklonio sumnju u valjanost punomoći koja je od strane tuženika izdana odvjetniku M. K., a nakon što je sud od imenovanog odvjetnika zatražio odgovarajuće isprave u smislu odredbi čl. 97. i čl. 98. ZPP-a, a ovaj ih dostavio u spis.

Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, treba reći da je ovaj postupak zapravo derivat predstečajnog postupka, te da se, sukladno odredbi čl. 10. Stečajnog zakona (Narodne novine broj 71/15 i 104/17; dalje SZ), u predstečajnom i stečajnom postupku na odgovarajući način primjenjuju pravila parničnog postupka u postupku pred trgovačkim sudovima, a u čl. 34.b ZPP-a propisano je da trgovački sudovi u parničnom postupku, u prvom stupnju, između ostalog, sude u sporovima u kojima je stranka osoba nad kojom je pred trgovačkim sudom otvoren stečajni postupak, bez obzira na svojstvo druge stranke.

Odredbom čl. 50. st. 3. SZ-a određeno je da se na upućivanje na parnicu u predstečajnom postupku na odgovarajući način primjenjuju odredbe o upućivanju u parnicu u stečajnom postupku, a prema čl. 8. istog Zakona u predstečajnom i stečajnom postupku isključivo je stvarno i mjesno nadležan onaj sud na čijem se području nalazi sjedište dužnika. Neće biti sporno, a što proizlazi i iz ovosudnog rješenja poslovni broj 1 St-464/2017-50 od 18. travnja 2018. da je ovdje tužitelj osporio tražbinu ovdje tuženika i to za iznos zateznih kamata od 45.188,67 kn (točka 8.b rješenja), te da je tužitelj, odnosno dužnik iz tog postupka, upućen na pokretanje parnice radi utvrđenja osnovanosti osporavanja.

Sukladno sadržaju navedenog rješenja, doista je tužitelj bio ovlašten pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja osnovanosti osporavanja iznosa od 45.188,67 kn, točno je da je tužitelj prvotno tužbom tražio utvrđenje osnovanosti osporavanja cjelokupne tražbine od 331.249,03 kn, ali je onda podneskom od 11. svibnja 2021. (list spisa 31 i 32), u tom dijelu djelomično povukao tužbu i to upravo za iznos glavnice tražbine, ustrajavši na osporavanju iznosa zateznih kamata kako je i upućen u parnicu od strane stečajnog suda, a tuženik se podneskom od 20. svibnja 2021. (list spisa 79 do 81) upustio u raspravljanje o takvom zahtjevu.

Konačno, sud smatra neosnovanim i tuženikov prigovor koji se tiče označene vrijednosti predmeta spora, sve s obzirom da se radi o tužbi radi utvrđenja.

10. U ovoj fazi postupka između stranaka, kao što je i ranije rečeno, nije sporno da je pred ovim sudom vođen predstečajni postupak nad ovdje tužiteljem, da je u tom postupku ovdje tuženik prijavio tražbinu u ukupnom iznosu od 331.249,03 kn, te da je ta tražbina djelomično osporena i to za iznos od 45.188,67 kn s osnove zateznih kamata i da je na pokretanje parnice radi utvrđenja osnovanosti izjavljenog osporavanja upućen tužitelj, jer je tuženik raspolagao ovršnom ispravom. Tužitelj tvrdi, a koje tvrdnje tuženik osporava, da je tražbinu osporio zbog pogrešnog obračuna kamata, ništetnosti nagodbe i zastare potraživanja. Prema njegovom shvaćanju, ništetna je nagodba od 14. travnja 2016. koju su ovdje parnične stranke zaključile na osnovu čl. 150. ZOO-a. Smatra da je nagodba ništetna zbog odredbe da će tužitelj otplatiti tražbinu tuženika koja je predmet nagodbe uz ugovornu kamatu po stopi od 4,5% u 24 mjesečna obroka koji dospijevaju 15-og dana u mjesecu. Takva odredba da je protivna čl. 11. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine broj 108/12, 144/12, 81/13, 112/13 i 78/15; dalje ZFPPN) koji određuje da se među poduzetnicima može ugovoriti rok ispunjenja novčane obveze do 60 dana a taj rok iznimno može biti dulji ali ne od 360 dana, s tim da u čl. 14. propisuje ništetnost odredbe protivno naprijed navedenom članku. Po shvaćanju tužitelja, a zbog odredbe čl. 159. ZOO-a, ništetna je nagodba stranaka od 14. travnja 2016. u cijelosti, a posljedično tome, onda je nastupila i zastara potraživanja ovdje tuženika. Tužitelj pojašnjava da se stranke bile u poslovnom odnosu temeljem trgovačkog ugovora o kupoprodaji, pa je onda prema čl. 228. i čl. 223. ZOO-a sporna tražbina zastarjela 3 godine od dospijeća, konkretno 20. studenoga 2017., odnosno prije pokretanja postupka predstečajne nagodbe nad ovdje tužiteljem.

S druge pak strane, tuženik tijekom postupka osporava ovakvo pravno shvaćanje tužitelja, a time i njegov tužbeni zahtjev. Smatra da sporna tražbina nije u zastari navodeći da je tuženik tužitelju izdao bjanko zadužnicu radi naplate tražbine, a ista da je potvrđena od strane javnog bilježnika D. Š. iz D., pod poslovnim brojem OV-903/16. Tužitelj da je dana 19. travnja 2016. predao tuženiku solemniziranu zadužnicu koja ima snagu ovršne isprave, pa da je predajom tog dokumenta prekinut tijek zastare, a koja zbog karaktera zadužnice da iznosi 10 godina. Smatra i da nagodba ovdje parničnih stranaka iz travnja 2016. nije ništetna iz razloga koje ističe tužitelj, jer da je tuženik odobrio plaćanje na rate sukladno odredbama ZOO-a, a uz to, ugovor o nagodbi da sadržava i tzv. salvatornu klauzulu temeljem koje, sve i da su odredbe o dospijeću ništetne, nisu ništetne ostale odredbe ugovora, već bi se tada umjesto onoga što su utanačile stranke, imale primjenjivati zakonske odredbe o dospijeću. Predmetnom nagodbom tužitelj da je priznao dug pa da je i tim priznanjem duga, također, prekinut tijek zastare.

Sam tužitelj tijekom postupka je u odnosu na činjenični supstrat iskazao da se, konkretno, radi isključivo o pravnom pitanju, a uz to su stranke zapravo odustale od provođenja dokaza koje su ranije predložile a sud ih nije proveo.

11. S obzirom na izražena shvaćanja stranaka, doista se u konkretnom slučaju radi samo o pravnom pitanju, a u pogledu konačno preciziranog iznosa tužbenog zahtjeva. Pitanje zastarnog roka, zapravo, izravno ovisi o valjanosti nagodbe, odnosno ocjeni je li navedena nagodba u cijelosti ništetna, kako to tvrdi ovdje tužitelj. Pravilno tužitelj i po mišljenju ovog suda, citira odredbe ZFPPN-a, konkretno odredbe čl. 11. i čl. 14. Doista odredbe ugovora o nagodbi kojeg su zaključile stranke u travnju 2016. u dijelu koji se tiče dospijeća nisu u skladu s odredbom čl. 11. ZFPPN-a, a slijedom čega su onda ništetne, jer taj zakon upravo ništetnost propisuje kao posljedicu. Međutim, po mišljenju suda, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 159. ZOO-a u odnosu na ugovor o nagodbi iz 2016. jer i same odredbe ZFPPN-a u tom dijelu govore o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, a ne ugovora u cjelini kako bi to proizlazilo iz odredbe čl. 159. ZOO-a na koju se odredbu u prilog svoje tvrdnje poziva tužitelj. Treba reći da je u konkretnom slučaju ZFPPN lex specialis u odnosu na ZOO, taj zakon razrađuje i konkretizira međusobne pravne odnose poduzetnika i sadrži odredbe različite od ZOO-a kao osnovnog propisa obveznog prava. Upravo u dijelu na koji se poziva tužitelj, ZFPPN razrađuje obvezne odnose poduzetnika na način koji je različit od odredbi ugovora o nagodbi kako ga propisuje ZOO. Sam naziv tih odredbi ZFPPN-a koji govori o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ukazuje da je intencija zakonodavca bila suprotna od onog što tvrdi tužitelj, odnosno da intencija zakonodavca nije bila da eventualna ništetnost jedne odredbe ugovora zapravo znači ništetnost cijelog ugovora. Dakle, shvaćanje je ovog suda da iz odredbe čl. 14. ZFPPN-a ne proizlazi ništetnost ugovora o nagodbi kojeg su ovdje parnične stranke zaključile u travnju 2016., već može značiti samo ništetnost odredbi o dospijeću potraživanja ovdje tuženika, ali u tom slučaju će te odredbe biti zamijenjene onim zakonskim.

Pritom, nije nevažno naglasiti i da ugovor o nagodbi doista u čl. 5. sadržava tzv. salvatornu klauzulu te da su stranke izričito regulirale situaciju do koje dolazi ukoliko su pojedine odredbe te nagodbe nevaljane.

Za sud nema spora da navedeni ugovor o nagodbi po svom sadržaju djelomično znači i priznanje tražbine ovdje tuženika koju je tužitelj osporio u predstečajnom postupku, pa bi onda to značilo da takva, u pretežnom dijelu valjana nagodba, prekida tijek zastare.

Konačno, za naglasiti je da sud iz provedenih dokaza ne nalazi ni drugih zakonskih pretpostavki za eventualnu ništetnost nagodbe.

Dodatno tome, sve kad bi tužitelj i bio u pravu u pogledu valjanosti navedene nagodbe, treba reći i to da je u travnju 2016. tužitelj tuženiku radi osiguranja upravo ovdje sporne tražbine predao jednu bjanko zadužnicu koja ima snagu ovršne isprave i čija valjanost ne ovisi o samom ugovoru kojega prati, niti je o osnovanosti izdavanja ili povrata zadužnice tužitelj ikada pokretao bilo kakav postupak.

Dakle, i na temelju izdane bjanko zadužnice, sud smatra da je prekinut tijek zastare, pa imajući u vidu datum dospijeća sporne tražbine koja između stranaka nije sporan, kao i vrijeme zaključenja nagodbe, vrijeme izdavanja zadužnice te vrijeme prijave tražbine u predstečajnom postupku, jasno proizlazi da nije protekao trogodišnji zastarni rok, a kako to tvrdi tužitelj.

12. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, za sud nema spora da je tužiteljev zahtjev neosnovan. Ovo stoga jer ugovor o nagodbi kojeg su stranke zaključile nije ništetan, on je valjan i proizvodi pravne učinke. Po svom sadržaju djelomično predstavlja i priznanje duga koje prekida zastaru, a uz to je tužitelj tuženiku izdao i bjanko zadužnicu, pa tuženikova tražbina nije neosnovana niti zbog nastupa zastare radi čega se izjavljeno osporavanje te tražbine u predstečajnom postupku ukazuje neosnovanim.

Što se tiče iznosa u odnosu na koji je tužitelj upućen u parnicu, treba reći da je teret dokazivanja neosnovanosti prijavljenog iznosa bio na tužitelju, a tijekom postupka, sam tužitelj je odustao od provođenja dokaza kojima bi se moglo utvrditi je li njegovo osporavanje visine obračunate zatezne kamate bilo osnovano.

13. Zbog navedenog, sud je u izreci presude kao neosnovan odbio tužiteljev tužbeni zahtjev, a u odnosu na dio tražbine od 286.060,36 kn utvrdio da je tužba povučena, sve s obzirom na precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i činjenicu da se tuženik upustio u raspravljanje o takvom zahtjevu.

14. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155.ZPP-a.

Tuženiku, koji je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom trebalo je dosuditi trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika, i to za sastav odgovora na tužbu i obrazloženog podnesaka od 15. ožujka 2022. svaka radnja u iznosu od po 1.250,00 kn prema Tbr. 8. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, dalje Tarifa), te trošak zastupanja na ročištu od 24. ožujka 2022. u istom iznosu prema Tbr. 9. st. 1. Tarife, odnosno ukupno 3.750,00 kn. 15. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 10. svibnja 2022.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 (osam) dana od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

DNA:

- Tužitelju po punomoćnici uz poziv za plaćanje sudske pristojbe od 550,00 kuna

- Tuženiku po punomoćniku

- u spis