Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Poslovni broj: 13 P-705/2020-22

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Rajani Buljan, u pravnoj stvari tužitelja I..H. d.o.o., O., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. L., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. & T. d.o.o. iz Z., protiv tuženika O. b. d.d., S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. A., odvjetniku u Odvjetničkom društvu A. & A. d.o.o. iz S., radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 25. ožujka 2022. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja R. V., odvjetnika u S. i punomoćnika tuženika A. B., odvjetnika u Odvjetničkom društvu A. & A. d.o.o. iz S., na ročištu za objavu presude 9. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku O. b. d.d. da tužitelju I..H. d.o.o. isplati 14.975,65 kuna (slovima: četrnaesttisućadevetstosedamdesetpet kuna i šezdesetpet lipa), zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 36,74 kn od 31. siječnja 2009.,

- na iznos od 63,46 kn od 28. veljače 2009.,

- na iznos od 96,00 kn od 26. ožujka 2009.,

- na iznos od 45,64 kn od 01. svibnja 2009.,

- na iznos od 38,57 kn od 27. svibnja 2009.,

- na iznos od 7,32 kn od 11. lipnja 2009.,

- na iznos od 21,29 kn od 11. srpnja 2009.,

- na iznos od 3,28 kn od 01. rujna 2009.,

- na iznos od 16,47 kn od 29. rujna 2009.,

- na iznos od 2,90 kn od 27. listopada 2009.,

- na iznos od 21,50 kn od 11. studenog 2009.,

- na iznos od 16,21 kn od 11. prosinca 2009.,

- na iznos od 55,48 kn od 11. siječnja 2010.,

- na iznos od 82,97 kn od 11. veljače 2010.,

- na iznos od 81,84 kn od 11. ožujka 2010.,

- na iznos od 106,18 kn od 11. travnja 2010.,

- na iznos od 139,96 kn od 13. svibnja 2010.,

- na iznos od 170,82 kn od 11. lipnja 2010.,

- na iznos od 226,61 kn od 11. srpnja 2010.,

- na iznos od 164,53 kn od 11. kolovoza 2010.,

- na iznos od 314,80 kn od 11. rujna 2010.,

- na iznos od 13.263,08 kn od 16. rujna 2010.,

po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II Nalaže se tuženiku O. b. d.d. naknaditi tužitelju I.H. d.o.o. troškove parničnog postupka u iznosu od 10.750,00 kuna (slovima: desettisućasedamstopedeset kuna), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 9. svibnja 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja I..H. u dijelu kojim je traženo da sud naloži tuženiku O. b. d.d. da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 312,50 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 9. svibnja 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i za više zatraženu stopu zakonskih zateznih kamata od 2 (dva) postotna poena koja teče na dosuđeni trošak parničnog postupka od 10.750,00 kuna od 9. svibnja 2022. pa do isplate.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 14. prosinca 2020. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika. Tužitelj je u tužbi istaknuo zahtjev da mu tuženik plati 14.975,65 kuna, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos tog ukupnog duga od dana dospijeća pojedinih iznosa pa do isplate. Tužitelj je u tužbi naveo kako tužbeni zahtjev temelji na ugovoru o ustupu tražbine kojeg je 20. studenog 2019. sklopio s V. P. i R. V. Na temelju tog ugovora da mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu broj 51313/2006 od 14. rujna 2006. Naime, V. P. kao korisnik kredita, R. V. kao sudužnik i prednik tuženika S. G.– S. b. d.d. kao kreditor (banka) da su 14. rujna 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 51313/2006 na temelju kojega je V. P. odobren kredit u iznosu od 25.060,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita. Ugovor o kreditu br. 51313/06 od 14. rujna 2006. da sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tuženik da je stoga na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi vezanih za valutu CHF bez osnove stekao novčani iznos koji je prednik tužitelja preplatio.

1.2. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima) utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Utoliko da u ovom postupku nema potrebe izvoditi druge dokaze, osim dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđivanja novčanog iznosa koji je prednik tužitelja preplatio, jer da je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost odredbe ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF.

1.3. Tužitelj je predložio da sud u dokazne svrhe izvede dokaz čitanjem isprava i to: ugovora o ustupu tražbine od 20. studenog 2019., ugovora o kreditu broj 51313/06 od 14. rujna 2006., početnog otplatnog plana i pregleda uplata te da provede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

1.4. Sukladno odredbi članka 284. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine " broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) tužba je tuženiku dostavljena na odgovor.

1.5. Tuženik je u odgovoru na tužbu izjavio protivljenje tužbenom zahtjevu ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, osporavajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo i prigovor zastare. Osim toga, tuženik je osporio i valjanost isprave preslike ugovora o ustupu tražbine. Istaknuo je i to da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe jer da je obveznopravni odnos prestao ispunjenjem. Pored toga, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako je tražbina takve pravne prirode da se protivi prenošenju na drugoga. Ovo stoga što isključivo korisnik kredita iz navedenog ugovora o kreditu, kao fizička osoba uživa status "potrošača" i sva prava koja proizlaze iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, pa da se tužitelj ne može pozivati na odluke sudova u kojima je odlučeno o pravima potrošača u predmetu povodom kolektivne tužbe radi ostvarivanja prava potrošača.

1.6. Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo i to da ga ustupitelj nije obavijestio o ustupanju sukladno članku 82. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, pa da predmetni ugovor o ustupu ne proizvodi učinke u odnosu na tuženika.

1.7. Nadalje, tuženik je naveo i kako je pravno neprihvatljivo pozivanje tužitelja na pravna utvrđenja iz presuda donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača jer da se samo potrošač u pojedinačnoj parnici radi ostvarivanja prava potrošača može pozivati na pravna utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te da se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite mogu pozivati samo i isključivo one osobe čiji su interesi i prava zaštićeni tj. ostvareni u postupku kolektivne zaštite, a ne netko treći. U konkretnom slučaju da bi to bio korisnik kredita kao potrošač, a ne tužitelj kao trgovačko društvo. 1.8. Pored toga, tuženik je istaknuo i kako je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba. Naime, korisnik kredita da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom pregovarao o spornim ugovornim odredbama, a tuženik da nije zatajio korisniku kredita niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku korisnika kredita o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF te da ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule.

1.9. Naime, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik da je u ponudi kredita, pored kredita kao što je predmetni u CHF-u, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali da je korisnik kredita želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Korisnik kredita je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ugovor sklopljen, pa da je time samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao švicarski franak, a tuženik da ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

1.10. Stoga, korisnik kredita da je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, odnosno da je izabrana valutna klauzula po korisniku kredita rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama korisnik kredita da je bio upoznat i s istima da se suglasio, pa da je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, a ova ugovorna odredba da je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

1.11. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

1.12. Osim toga, tuženik je istaknuo i prigovor zastare, navodeći da zastara teče od trenutka sklapanja ugovora o kreditu 2006.

1.13. Tužitelj je odgovarajući na navode tuženika iz odgovora na tužbu izjavio da ima pravni interes za podnošenje tužbe sve dok ne dođe do restitucije onoga što je tuženik stekao bez osnove. Nadalje, tužitelj je naveo kako je na temelju ugovora o ustupu tražbine stupio u izvanugovorni odnos svog prednika (ustupitelja tražbine) i tuženika na temelju kojega je nastala novčana tražbina sa svim sporednim pravima prema tuženiku, zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, koja se vraća po pravilima stjecanja bez osnove, koja nije strogo osobne naravi i čiji prijenos nije nedopušten zakonom.

1.14. Nadalje, tužitelj je naveo kako je presudama donesenim u kolektivnom sporu već deklarirana ništetnost odredbi svih ugovora o kreditu u vremenskom razdoblju koje je obuhvaćeno tom presudom, pa da stoga ne treba dokazivati da su predmetne odredbe ugovora ništetne. U odnosu na prigovor zastare, tužitelj je naveo kako je istaknuti prigovor zastare neosnovan s obzirom na to da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Do zaključenja prethodnog postupka tužitelj je u spis dostavio ovjereni preslik ugovora o ustupu tražbine s obzirom na to da je tuženik osporio vjerodostojnost tog ugovora.

1.15. Podneskom od 27. rujna 2021. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u pogledu zateznih kamata, a sve u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka A. B., dipl.oec.

2.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati 14.975,65 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos predstavlja iznos kojeg je tuženik primio od korisnika kredita, obračunat na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a koja tražbina je ustupljena tužitelju od strane korisnika kredita.

2.2. S obzirom da potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za isplatu iznosa od 14.975,65 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, u konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, sukladno odredbi članka 502. stavak 1. ZPP-a.

2.3. Naime, naprijed spomenutom odredbom članka 502. stavak 1. ZPP-a propisano je da su u postupku pred trgovačkim sudovima sporovi male vrijednosti oni sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kuna.

3. U dokazne svrhe ovaj sud je pregledao i pročitao isprave i dokumentaciju sadržanu u spisu i to: ugovor o kreditu broj 51313/06 od 14. rujna 2006., ugovor o ustupu tražbine od 20. studenog 2019., početni otplatni plan, pregled uplata, ovjereni preslik ugovora o ustupu tražbine od 20. studenog 2019. te je proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije A. B.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.1. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno to da su V. P. kao korisnik kredita, R. V. kao sudužnik i prednik tuženika S. G. – S. b. d.d. 14. rujna 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 51313/06, kao ni to da je tužitelj kao primatelj s V. P. i R. V. kao ustupiteljima sklopio ugovor o ustupu tražbine od 20. studenog 2019.

5.2. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da tražbinu iz ovog postupka predstavlja iznos od 14.975,65 kuna, a za kojeg tužitelj tvrdi da predstavlja iznos kojeg je korisnik kredita V. P. preplatio po predmetnom ugovoru o kreditu predniku tuženika, sve s obzirom na to da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je sadržana u ugovoru o kreditu ništetna.

5.3. Spor je među strankama nastao u odnosu na činjenicu stvara li ugovor o ustupu učinke, a s obzirom na to da je tuženik tvrdio da nije obaviješten o ustupu tražbine, a osim toga i da je prenesena tražbina takve naravi koja se protivi prijenosu na drugoga.

5.4. Nadalje, među strankama je bilo sporno i to postoji li osnova tražbine, odnosno je li odredba ugovora o kreditu ništetna, kao i to može li se tužitelj kao cesionar koji je pravna osoba, pozivati na utvrđenja iz kolektivnog potrošačkog spora kojim je utvrđena ništetnost određenih ugovornih odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale banke, između ostalog i tuženik.

5.5. Sporna je bila i visina tražbine, kao i to je li nastupila zastara tražbine.

6.1. Pred trgovačkim sudom u Zagrebu vođen je, pod poslovnim brojem P- 1401/12, parnični postupak između tužitelja P. –udruge i tuženika Z. b. d.d., P. b. d.d., E. & S. b. d.d., R. A. d.d., H. A.-A. B. d.d., O. b. H. d.d., S. G. – S. b. d.d. i S. d.d. (ranije V. d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom postupku je utvrđeno je da je prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače – korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) i članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.). Ta odluka postala je pravomoćna 14. lipnja 2018.

6.2. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

6.3. Ugovorom o kreditu broj 51313/06 kojeg su V. P., kao korisnik kredita i R. V. kao sudužnik 14. rujna 2006. sklopili s prednikom tuženika kao kreditorom, V. P. je odobren kredit u iznosu od 25.060,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja. Ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca. Taj ugovor je V. P. sklopio kao potrošač jer nijedan dokaz ne upućuje na drugačiji zaključak, a uostalom to tuženik nije niti osporavao.

6.4. Ugovor o kreditu sklopljen je 14. rujna 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude donesene u postupku povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava te sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima, pa se utvrđenja o ništetnosti odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i, između ostalog, prednika tuženika, odnose i na predmetni Ugovor o kreditu.

6.5. Utoliko bi potrošač (korisnik kredita) V. P. imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je prednik tuženika stekao temeljem tih ništetnih odredbi, dakle bez pravne osnove, odnosno imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedenih odredbi platio predniku tuženika, sve sukladno odredbi članku 323. stavku 1. i članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te članku 1111. stavku 1. ZOO-a.

6.6. Ta tražbina je prenesena na tužitelja na temelju ugovora o ustupu tražbine od 20. studenog 2019. koji je sklopljen između tužitelja kao primatelja te V. P. i R. V. kao ustupitelja. Taj zaključak nedvojbeno proizlazi iz sadržaja ugovora o ustupu tražbine od 20. studenog 2019.

6.7. Odredbom članka 80. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

6.8. U ugovoru o ustupu tražbine navedeno je da V. P. i R. V. ustupaju tužitelju novčanu tražbinu prema predniku tuženika nastalu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, s time da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti točno utvrđen u sudskom i/ili izvansudskom postupku u kojem će tužitelj zahtijevati od tuženika naplatu ustupljene mu tražbine.

6.9. Predmetna tražbina nema ograničenja prijenosa. Naime objektivni identitet ove tražbine se prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine čak ni kad je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Stoga, tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu, ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Ugovor o cesiji u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine s V. P. (kao potrošača) na tužitelja.

6.10. Prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

6.11. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine. S obzirom na to da Ugovor o ustupu tražbine od 20. studenog 2019. ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj ima aktivnu legitimaciju.

6.12. Osim toga, niti činjenica je li ili nije prednik tuženika ili tuženik obaviješten o prijenosu tražbine nije od utjecaja na valjanost ugovora o ustupu tražbine. Naime, člankom 82. stavkom 1. ZOO-a je propisano da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. No svakako tuženik je najkasnije primitkom ove tužbe obaviješten o sklopljenim ugovorima i novom vjerovniku.

6.13. Radi utvrđenja činjenice koliki je iznos novca prednik tužitelja platio predniku tuženika po osnovi ugovora o kreditu uzimajući u obzir valutnu klauzulu u švicarskim francima sud je izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije A. B., dipl.oec. Sudski vještak je izračunao da je korisnik kredita ukupno uplatio 17.430,97 kuna više zbog promjene valutne klauzule, odnosno zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune. Sudski vještak je u pisanom nalazu i mišljenju prikazao pretplaćene iznose po pojedinim kalendarskim mjesecima.

6.14. Tužitelj je izjavio da je suglasan s nalazom i mišljenjem vještaka te je s mišljenjem vještaka uskladio svoj zahtjev u odnosu na tijek zatezne kamate, pa iako je sudski vještak obračunao veći iznos pretplate, tužitelj je ostao kod prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva da mu tuženik plati ukupno 14.975,65 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

6.15. Tuženik nije imao primjedbi na matematičku točnost obračuna kojeg je izradio stalni sudski vještak.

6.16. Tužitelj od tuženika potražuje preplaćene iznose kredita od kojih najraniji iznos dospijeva 31. siječnja 2009.

6.17. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ponovno tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

6.18. Parnični postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenut je 4. travnja 2012.

6.19. Stoga, u odnosu na tužbom obuhvaćenu tražbinu zastara nije nastupila jer je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u sporu za zaštitu kolektivnih interesa prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji se primjenjuje na tražbinu vraćanja stečenog bez pravne osnove. Rok zastare počeo je ponovno teći 14. lipnja 2018., kada je prvostupanjska presuda iz kolektivnog potrošačkog spora postala pravomoćna u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule. Tužba je u ovom postupku podnesena 14. prosinca 2020., dakle unutar petogodišnjeg roka zastare.

6.20. Slijedom navedenog, ocjenom svih izvedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužitelj ovlašten tražiti od tuženika vraćanje iznosa od 14.975,65 kuna, na ime stečenog bez osnove, pa je sukladno članku 1111. stavku 1. ZOO-a tužbeni zahtjev prihvaćen i naloženo je tuženiku da tužitelju plati utuženi iznos od 14.975,65 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice po stopi koja se određuje sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, u svezi s člankom 1115. ZOO-a, sve na način kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude, pod točkom I.

6.21. Tuženik je izrazio i stajalište o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenje predmetne tužbe. To stajalište nije opravdano. Naime, tužitelj koji traži kondemnatornu pravnu zaštitu u pravilu ima pravni interes za traženje takve zaštite te se taj interes u pravilu pretpostavlja. No osim toga, tužiteljeva tražbina nastala je na osnovi izvanugovornog odnosa prednika tužitelja i tuženika te okolnost da je ugovorni odnos tih istih strana prestao ne utječe na nastanak ovlaštenja iz izvanugovornog odnosa, pa samim time ni na interes da se ovlaštenje konzumira kroz vođenje postupka, a radi postizanja one pravne koristi koju hoće ostvariti u ovoj parnici tražeći kondemnatornu zaštitu, koristi koju mu tuženik očigledno, po sadržaju izjava u ovoj parnici ne priznaje.

7.1. Tužitelj je postavio zahtjev i za naknadu troškova parničnog postupka.

7.2. Kako je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, odluka o troškovima postupka donesena je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u svezi s odredbama članaka 164. stavak 1. ZPP-a i 155. stavak 1. ZPP-a.

7.3. Odredbom članka 164. stavak 1. ZPP-a propisano je da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, dok iz stavka 2. istog članka proizlazi da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu.

7.4. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

7.5. Po ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je valjalo priznati 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. – dalje: Tarifa), u svezi s Tbr. 7.1. Tarife), po 100 bodova za sastav podnesaka od 19. veljače 2021., 30. kolovoza 2021. i 27. rujna 2021. (Tbr. 8.1. Tarife) te 100 bodova za zastupanje na ročištu održanom 25. ožujka 2022. (Tbr. 9.1. Tarife). Dakle, tužitelju je valjalo priznati ukupno 5.000 bodova. Kako vrijednost boda iznosi 10,00 kuna (Tbr. 50. Tarife), tužitelju je valjalo priznati ukupno 5.000,00 kuna, uvećano za 25% PDV-a (1.250,00 kuna), odnosno sveukupno 6.250,00 kuna.

7.6. Nadalje, tom iznosu je valjalo pridodati i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 250,00 kuna, sukladno Tar. br. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/2019. i 92/2021.) te članku 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. - dalje: ZSP), kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 250,00 kuna, sukladno Tar. br. 2.1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, u svezi s Tar. br. 1.2. Tarife sudskih pristojbi i članka 7. stavak 3.

ZSP-a, odnosno ukupno 500,00 kuna.

7.7. Pored tog iznosa tužitelju je valjalo priznati i plaćeni predujam vještačenja u iznosu od 4.000,00 kuna.

7.8. Dakle, tužitelju je valjalo priznati ukupan trošak postupka u iznosu od 10.750,00 kuna.

7.9. Tužitelju je na dosuđeni trošak parničnog postupka od 10.750,00 kuna dosuđena i zakonska zatezna kamata koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude (9. svibnja 2022.) pa do isplate (članak 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.)), po stopi koja se određuje sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 (tri) postotna poena.

7.10. Rok za izvršenje činidbe određen je sukladno odredbi članka 328. stavak 2. ZPP-a.

7.11. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

7.12. Zahtjev tužitelja je valjalo odbiti za više zatraženi iznos od 312,50 kuna, a koji trošak se odnosi na trošak sastavljanja podneska od 16. travnja 2021. Po ocjeni ovog suda, tužitelju ne pripada trošak sastavljanja podneska kojim obavještava sud o tome da u prilogu podneska dostavlja sudsku praksu jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka.

7.13. Osim toga, tužitelju nije priznata ni više zatražena kamatna stopa od 2 (dva) postotna poena koja teče na trošak parničnog postupka. Naime, obveza tuženika na plaćanje troškova sudskog postupka ne predstavlja obvezu iz trgovačkog ugovora pa je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata po stopi koja se, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a, određuje za ostale odnose.

7.14. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Splitu 9. svibnja 2022.

Sutkinja

Rajana Buljan,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 3. točka 3. tog Zakona (članak 467. stavak 1. ZPP-a).