Poslovni broj: UsI-773/22-4

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: A. L. iz G. Z. (FBiH), zastupan po opunomoćeniku I. P., odvjetniku iz V.,…, protiv tuženika: Ministarstvo obrane, Z., …, radi poništavanja rješenja, 09. svibnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II-561-01/21-01/358, URBROJ: 512-2501-21-2 od 24. studenog 2021. godine i rješenja Ministarstva obrane, Područnog odjela za poslove obrane Z., KLASA: UP/I- 562-01/19-01/1641, URBROJ: 512M2-50-21-4 od 15. ožujka 2021. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 24. studenog 2021. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 15. ožujka 2021. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim su utvrđene neistinitim tužiteljeva prijava stradavanja od 20. prosinca 1997. godine, potvrda od 19. rujna 1999. godine o tužiteljevom sudjelovanju u obrani suvereniteta Republike Hrvatske (RH) i potvrda od 19. rujna 1999. godine o primitku plaće za prosinac 1996. godine.

Upravna tijela su utvrdila da tužitelj nema status hrvatskog branitelja, a da mu je status hrvatskog ratnog vojnog invalida (HRVI) priznat 19. studenog 1999. godine upravo na temelju neistinite prijave stradavanja od 20. prosinca 1997. godine. U vezi te prijave stradavanja su upravna tijela navela da je pravomoćnom presudom iz FBiH utvrđeno da je tužitelj zapravo ozlijeđen u vlastitoj kući u FBiH, kada je na njega pucao M. N. (susjed). U vezi potvrde o sudjelovanju u obrani suvereniteta RH upravna tijela su utvrdila da je takva potvrda s konkretnom oznakom klase i urudžbenog broja zapravo izdana drugoj osobi i da ne postoje podaci o tužiteljevoj pripadnosti Oružanim snagama RH (OSRH), već da je u FBiH utvrđeno da je tužitelj bio pripadnik 108. br. Hrvatskog vijeća obrane (HVO), do dana ozljeđivanja 08. ožujka 1995. godine.

Tužitelj u tužbi navodi da nije postojala zakonska osnova za utvrđenje neistinitim javnih isprava. Smatra da je paušalno utvrđeno kako nije bio pripadnik OSRH te da se odluke ne mogu temeljiti na kopiji strane presude, koja kao takva nije javna isprava i koja se temelji samo na izjavi okrivljenika koji je na njega pucao. Također smatra da su donesena rješenja u suprotnosti s čl. 131. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 - ZOUP), da nije proveden ispitni postupak u smislu čl. 52. ZOUP-a, da mu nije bilo omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku i da se diralo u njegova stečena prava.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelju 20. prosinca 1997. godine bila izdana prijava stradavanja, u kojoj je navedeno da je 08. ožujka 1995. godine ranjen na južnom bojištu (bez ikakve naznake postrojbe), te da je na temelju te prijave 19. studenog 1999. godine ishodio priznanje statusa HRVI.

Međutim, u upravnom postupku je utvrđeno da je na temelju presude Okružnog vojnog suda u Tuzli IK-588/95 od 29. rujna 1995. godine (i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Kž-378/96 od 30. listopada 1996. godine) M. N. 08. ožujka 1995. godine u pijanom stanju pucao u tužitelja kao svog susjeda u tužiteljevoj kući u G. Z. kraj B. u FBiH.

Tužitelj u tužbi navodi da se radi o kopiji strane presude, koja kao takva nije javna isprava. Međutim, i bez obzira na to što priložena kopija strane presude kao takva doista ne predstavlja javnu ispravu, ona svakako predstavlja dokaz koji se kao takav može koristiti u upravnom postupku. Na temelju čl. 58. st. 1. ZOUP-a činjenično stanje se u upravnom postupku utvrđuje svim sredstvima prikladnim za dokazivanje, pa tako i bilo kakvim ispravama, a na temelju čl. 60. st. 1. ZOUP-a se dokazivanje u upravnom postupku može izvoditi i privatnim ispravama.

S obzirom na to da je riječ o stranoj presudi koja se odnosi na tužitelja kao oštećenika, on je svakako bio u mogućnosti dobiti njen ovjereni otpravak u FBiH i na taj način eventualno u upravnom postupku ili u upravnom sporu dokazivati da bi imala drukčiji sadržaj u odnosu na sadržaj priložene kopije u spisu upravnog tijela. S obzirom na to da tužitelj svakako kao oštećenik mora raspolagati spomenutom presudom iz FBiH, on je zbog osporavanja sadržaja priložene kopije te presude u smislu čl. 61. st. 1. ZOUP-a trebao sâm omogućiti uvid u primjerak njenog ovjerenog otpravka. Međutim, tužitelj to nije učinio, a u odnosu na njegovu tvrdnju da se presuda iz FBiH temelji samo na izjavi osobe koja je na njega pucala sud napominje da iz te presude proizlazi da su činjenična utvrđenja u njoj utemeljena baš na tužiteljevoj izjavi i na izjavama članova tužiteljeve obitelji.

Prema tome, sud smatra nesporno utvrđenim da je tužitelj 08. ožujka 1995. godine stradao u svojoj kući u G. Z. u FBiH, kada je na njega u pijanom stanju pucao susjed M. N., a ne na način da je tog dana bio ranjen na južnom bojištu - kako stoji u prijavi stradavanja od 20. prosinca 1997. godine koju je potpisao general bojnik Ljubo Ćesić i u kojoj uopće nije navedena postrojba u kojoj bi tužitelj navodno bio ranjen. U vezi potvrde od 19. rujna 1999. godine o tome da je tužitelj sudjelovao u obrani suvereniteta RH, u upravnom postupku je nesporno utvrđeno da se pod konkretnom klasom i urudžbenim brojem kod tuženika zapravo vodi potvrda o tome da je druga osoba (A. Š.) sudjelovala u obrani suvereniteta RH. Osim toga je utvrđeno da ne postoje nikakvi drugi podaci o tužiteljevoj pripadnosti OSRH, odnosno o njegovom sudjelovanju obrani suvereniteta RH u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji (NN 121/17 i 98/19 - ZHB), već o tome da mu je u FBiH utvrđeno da je bio pripadnik 108. br. HVO-a od 01. svibnja 1992. godine do 08. ožujka 1995. godine, kada je ozlijeđen na način utvrđen u spomenutoj presudi iz FBiH.

Tužitelj je dakle bio pripadnik HVO-a te se zbog toga na temelju čl. 14. st. 3. ZHB-a eventualno pod određenim uvjetima može smatrati da je sudjelovao u obrani suvereniteta, ali ne i to da je kao pripadnik OSRH sudjelovao u obrani suvereniteta RH, na temelju čl. 3. st. 1. ZHB-a.

Upravna tijela u obrazloženjima svojih rješenja nisu posebno ni precizno obrazložila zbog čega su utvrdila neistinitom i potvrdu o tužiteljevom primitku plaće za prosinac 1996. godine. Međutim, sud u sporu pune jurisdikcije samostalno utvrđuje da je navedena potvrda izdana 19. rujna 1999. godine te da se poziva na tužiteljev status HRVI - iako je tužitelj taj status stekao tek 19. studenog 1999. godine. Stoga je nedvojbeno da je i ova potvrda po svom sadržaju neistinita. Neosnovano tužitelj ukazuje na to da nije postojala zakonska osnova za utvrđenje neistinitim izdanih potvrda kao javnih isprava. Naime, na temelju čl. 60. st. 3. ZOUP-a u slučaju sumnje službena će osoba i po službenoj dužnosti provjeriti vjerodostojnost isprave, a na temelju čl. 160. st. 2. ZOUP-a javnopravno tijelo nadležno za rješavanje o upravnoj stvari može ponovno utvrđivati činjenice navedene u potvrdi o kojima se ne vodi službena evidencija i koje stoga ne obvezuju javnopravno tijelo. Stoga upravna tijela imaju pravnu osnovu za deklariranje (utvrđenje) neistinito potvrđenih činjenica u potvrdama, a u tom smislu govori i relevantna sudska praksa Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, primjerice u priloženoj presudi Us-4633/11 od 02. listopada 2014. godine (donesenoj u primjeni sadržajno istih odredbi ranijeg Zakona o općem upravnom postupku).

Nadalje, bez osnove je tužiteljevo pozivanje na to da mu nije bilo omogućeno sudjelovanje i izjašnjavanje u upravnom postupku te na to da se diralo u njegova stečena prava.

Sud napominje da i eventualne procesne povrede iz upravnog postupka mogu imati samo relativno bitan značaj, jer je sud u upravnom sporu (kao sporu pune jurisdikcije) ovlašten samostalno preispitivati sva činjenična i pravna pitanja na koja mu tužitelj ukaže, a sud je to upravo i napravio u ovom upravnom sporu. Međutim, tužitelj ni u upravnom sporu nije na adekvatan način pokušao osporiti bitna činjenična utvrđenja iz upravnog postupka pa je sud na raspravnom ročištu odbio njegov prijedlog za saslušanje niza svjedoka iz resornog ministarstva nadležnog za obranu u FBiH, smatrajući da ta saslušanja sama po sebi ne mogu dovesti u sumnju utvrđenja iz priložene presude suda u FBiH.

Tužitelj se ne može pozivati na stečena prava, jer je nesporno utvrđeno da se radi o pravima koja je stekao na temelju neistinitih činjenica. Nitko ne može ostvarivati korist od činjenica koje ne postoje, odnosno koje su neistinito utvrđene, a tako priznata prava se mogu i trebaju preispitivati, na temelju instrumenata propisanih u čl. 60. st. 3. i čl. 160. st. 2. ZOUP-a.

Bez osnove je tužiteljevo pozivanje na čl. 131. ZOUP-a, jer se radi o odredbi koja govori o poništavanju ili ukidanju rješenja, a predmet ove pravne stvari je preispitivanje istinitosti činjenica u potvrdama, kao ispravama koje ne predstavljaju upravne akte.

Zbog svega navedenog su upravna tijela usprkos određenim nedostacima u obrazloženjima donijela pravilne i zakonite odluke pa je tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje kao neosnovan odbijen na temelju čl. 57. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 09. svibnja 2022. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.