Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: 13 P-678/2018-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Rajani Buljan, u pravnoj stvari tužitelja I. P., vlasnika obrta "S. T. D.", S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., protiv tuženika Grada S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. P., diplomiranom pravniku, zaposleniku tuženika, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. ožujka 2022. uz sudjelovanje zamjenice punomoćnika tužitelja M. Ć., odvjetničke vježbenice s položenim pravosudnim ispitom kod D. M., odvjetnika u S. te punomoćnika tuženika H. P., diplomiranog pravnika, zaposlenika tuženika, na ročištu za objavu presude 9. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 8 (osam) dana naknadi imovinsku štetu u iznosu od 33.712,57 kuna (slovima: tridesettritisućesedamstodvanaest kuna i pedesetsedam lipa), zajedno sa zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 3. siječnja 2017. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 8 (osam) dana naknadi imovinsku štetu u iznosu od 5.272,22 kuna (slovima: pettisućadvijestotinesedamdesetdvije kune i dvadesetdvije lipe), zajedno sa zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 3. siječnja 2017. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena.

III Nalaže se tuženiku da u roku od 8 (osam) dana naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena."

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 4. prosinca 2018. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi kako je tužitelj po objavljenom pozivu, 7. prosinca 2016., nadležnom odjelu Grada S. (ovdje tuženika) podnio zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje autotaksi prijevoza na području Grada S. Tužitelj da je predao uredan zahtjev u prilogu kojeg je dostavljena sva potrebna dokumentacija. Odlučujući o zahtjevu tužitelja, tuženik da je rješenjem Klasa: UP/I-330-01/17-02/09, Ur.broj: 2181/01-11-02/20-17-2 od 2. siječnja 2017. odbio zahtjev tužitelja. Protiv tog rješenja tužitelj da je izjavio žalbu nadležnom Ministarstvu. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv odluke tuženika od 2. siječnja 2017., nadležno Ministarstvo da je rješenjem oznake Klasa: UP/II-340-01/17-01/03, Urbroj: 530-05-1-17-2 od 23. veljače 2017. da je poništilo rješenje tuženika od 2. siječnja 2017. i predmet vratilo prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje. Međutim, prvostupanjsko tijelo da je tek 23. ožujka 2018. donijelo rješenje oznake Klasa: UP/I-330-01/17-02/09, Urbroj: 2181/01-11- 02/20-18-10, kojim je tužitelju izdalo dozvolu za obavljanje autotaksi prijevoza na području Grada S. Dakle, nakon godinu i mjesec dana od poništenja prvostupanjskog rješenja da je prvostupanjsko tijelo donijelo zakonit akt i tužitelju izdalo dozvolu. Stoga, takvim postupanjem tuženika tužitelju da je nastala šteta u vidu izmakle dobiti pa tužitelj u ovom postupku predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu naknadi štetu u iznosu od 130.000,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi trošak postupka.

1.2. Tužitelj je predložio da sud u dokazne svrhe pregleda i pročita isprave i dokumentaciju koju je tužitelj dostavio uz tužbu, da provede dokaz saslušanjem tužitelja, kao i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

1.3. Sukladno odredbi članka 284. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) tužba je tuženiku dostavljena radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu.

1.4. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, tuženik smatra kako se u konkretnom slučaju radi o šteti koju bi tužitelj eventualno mogao potraživati od Republike Hrvatske, sukladno odredbi članka 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 150/11., 12/13., 93/16. i 104/16. – dalje: ZSDU), koja odgovara za štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovnima državne uprave. Stoga, tužitelj da ne može osnovano zahtijevati naknadu štete od tuženika pa tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

1.5. Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, tužitelj je naveo kako se u konkretnom slučaju radi o upravnom aktu kojeg izdaje tuženik kao jedinica lokalne samouprave pa da isti i odgovara za nepravilnosti i nezakonitosti koje su učinjene prilikom izdavanja takvog akta. Tužitelj je predložio da sud, pored ranije predloženih dokaza, izvede dokaz pribavom podataka od Porezne uprave o ostvarenoj neto dobiti autotaksi prijevoznika na području Grada S. te da izvede dokaz saslušanjem svjedoka M. M., M. I. i D. B. Ujedno, tužitelj je predložio da se o ovoj parnici obavijesti Republika Hrvatska, sukladno odredbi članka 211. ZPP-a.

1.6. Tijekom postupka tuženik je ustrajao u navodima i prigovorima iznesenim u odgovoru na tužbu.

1.7. Tužitelj je tijekom postupka mijenjao tužbeni zahtjev te je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 7. listopada 2021. predlagao da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju naknadi štetu u ukupnom iznosu od 38.984,79 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2.1. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja se sastoji u izmakloj koristi u ukupnom iznosu od 38.984,79 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koja šteta tužitelju da je nastala uslijed toga što je tuženik odbio njegov zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje autotaksi prijevoza, a koje rješenje je povodom žalbe tužitelja poništeno.

2.2. S obzirom da potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za isplatu iznosa od 39.984,79 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, u konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, sukladno odredbi članka 502. stavak 1. ZPP-a.

2.3. Naime, naprijed spomenutom odredbom članka 502. stavak 1. ZPP-a propisano je da su u postupku pred trgovačkim sudovima sporovi male vrijednosti oni sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kuna.

3.1. U dokazne svrhe ovaj sud je pregledao i pročitao isprave i dokumentaciju sadržanu u spisu i to: javni poziv za dodjelu dozvola za obavljanje autotaksi prijevoza na području Grada S. (listovi 6-7 spisa), rješenje Grada S., Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo i redarstvo, Odsjeka za komunalne poslove Klasa: UP/I- 330-01/17-02/09, Urbroj: 2181/01-11-02/20-17-2 od 2. siječnja 2017. (listovi 8-9 spisa), rješenje Ministarstva Klasa: UP/II-340-01/17-01/03, Urbroj: 530-05-1-17-2 od 23. veljače 2017. (listovi 10-12 spisa), rješenje Grada S., Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, redarstvo i mjesnu samoupravu Klasa: UP/I-330-01/17- 02/09, Urbroj: 2181/01-11-02/20-18-10 od 23. ožujka 2018. (stanice 13-15 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2604/14-4 od 7. prosinca 2016. (listovi 23-25 spisa), Službeni glasnik Grada S. od 26. lipnja 2014. (listovi 29-38 spisa), potvrde o visini dohotka i primitka za 3 auto taxi prijevoznika na području grada S. u razdoblju od 2. siječnja 2017. do 23. ožujka 2018. (listovi 45-57 spisa), rješenje Ministarstva Klasa: 410-01/19-01/664, Urbroj: 513-07-17-01/19-02 od 15. listopada 2019. (list 60 spisa), potvrdu Ministarstva o visini dohotka i primitaka za auto taxi prijevoznike na području S. (listovi 72-85 spisa) te je proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po pravnoj osobi Ž. d.o.o. (listovi 88-96 spisa).

3.2. Osim tih dokaza, tužitelj je tijekom postupka predlagao da sud izvede dokaz saslušanjem tužitelja te svjedoka M. M., M. I. i D. B. Ovaj sud je takve dokazne prijedloge tužitelja odbio kao nepotrebne s obzirom na to da su sve činjenice važne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrđene ocjenom materijalnih dokaza sadržanih u spisu (članak 220. stavak 1. i 2. ZPP-a). Prema tome, kako izvođenje tih predloženih dokaza ne bi utjecalo na odluku u ovoj pravnoj stvari, a dovelo bi do nepotrebnog odugovlačenja postupka, ovaj sud je te dokazne prijedloge tužitelja odbio kao nepotrebne.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5.1. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno to da je tuženik objavio javni poziv za dodjelu dozvola za obavljanje autotaksi prijevoza na području Grada S.

9. kolovoza 2016.

5.2. Među strankama nije bilo sporno ni to da je tužitelj kao vlasnik obrta za taksi usluge "S. T. D." 7. studenog 2016. podnio zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje autotaksi prijevoza na području Grada S.

5.3. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da je tuženik rješenjem Klasa: UP/I-330-01/17-02/09, Urbroj: 2181/01-11-02/20-17-2 od 2. siječnja 2017. odbio zahtjev tužitelja za izdavanje predmetne dozvole.

5.4. Među strankama nije bilo sporno ni to da je tužitelj protiv tog rješenja izjavio žalbu, kao ni to da je povodom izjavljene žalbe nadležno Ministarstvo prihvatilo žalbu tužitelja i poništilo naprijed spomenuto rješenje prvostupanjskog tijela tuženika i vratilo predmet na ponovni postupak.

5.5. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da je u ponovljenom postupku pred prvostupanjskim tijelom doneseno rješenje kojim je prihvaćen zahtjev tuženika i tuženiku je izdana dozvola za obavljanje autotaksi prijevoza na području Grada S., kao ni to da je to rješenje doneseno 23. ožujka 2018.

5.6. Među strankama nije bilo sporno ni to da tužitelj u ovom postupku od tuženika potražuje naknadu štete koja se sastoji u izmakloj koristi, a koja šteta da je tužitelju nastala uslijed toga što je nadležni odjel tuženika prvo odbio tužitelju izdati dozvolu za obavljanje autotaksi prijevoza na području Grada S., a da bi tek nakon što je to rješenje poništeno nakon godinu i mjesec dana prihvatio zahtjev tužitelja i istom izdao predmetnu dozvolu.

5.7. Stoga, kao sporno u ovom postupku trebalo je utvrditi je li osnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu kao i visina te štete, odnosno je li osnovan prigovor tuženika vezan za promašenu pasivnu legitimaciju.

6.1. Najprije, trebalo je utvrditi je li osnovan istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije s obzirom na to da je tuženik isticao kako za štetu koja je tužitelju eventualno nastala može odgovarati samo Republika Hrvatska, sukladno odredbama ZSDU, a ne i tuženik.

6.2. Po ocjeni ovog suda, nije osnovan istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, tuženik u konkretnom slučaju (prilikom odlučivanja o zahtjevu za izdavanje autotaksi dozvola) nije postupao u okviru prenesene nadležnosti državne uprave s državne na lokalnu razinu nego se radi o postupanju tuženika u sklopu njegove izvorne, zakonom propisane nadležnosti i to nadležnosti propisane sukladno članku 56. stavak 3. tada važećeg Zakona o cestovnom prijevozu ("Narodne novine" broj 82/13. – dalje. ZCP)

6.3. Sukladno odredbi članka 56. stavak 3. ZCP-a propisano je da dozvolu za obavljanje autotaksi prijevoza izdaje nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave, odnosno Grada Zagreba, pravnoj ili fizičkoj osobi koja ispunjava propisane uvjete.

6.4. Dakle, u konkretnom slučaju se imaju primijeniti pravila Zakona o obveznim odnosima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, a ne odredba članka 14. ZSDU kojom je uređena odgovornost Republike Hrvatske za štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave.

6.5. Stoga, kako istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan, trebalo je utvrditi postoji li odgovornost tuženika za štetu sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO).

6.6. Odredbom članka 1045. stavak 1. ZOO-a propisano je da je onaj tko drugome prouzroči štetu, dužan naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

6.7. Odredbom članka 1046. ZOO-a propisano je kako je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

6.8. Naime, pretpostavke odgovornosti za štetu podrazumijevaju subjekte obveznog odnosa (štetnika i oštećenika), štetnu radnju štetnika, štetu, uzročnu vezu (kauzalni neksus) i protupravnost štetne radnje (povreda neke pravne norme).

6.9. Odgovornost za štetu nastaje samo ako je štetna radnja protupravna, a štetna radnja je svaki čin ili propust štetnika koji uzrokuje štetu na strani oštećenika.

6.10. S obzirom da ZOO ne daje definiciju protupravnosti, određenje pojma protupravnosti je potrebno potražiti u pravnoj teoriji.

6.11. Protupravnost u objektivnom smislu se u pravnoj teoriji definira kao povreda nekog pravnog pravila pozitivnog pravnog poretka, povredu pravnog propisa odnosno povredu pravne norme.

6.12. Pod protupravnošću se u sudskoj praksi najprije misli na protivnost štetnikova ponašanja nekom zakonskom pravilu pa bi štetna radnja bila protupravna ako je protivna zakonu, drugom propisu ili općem aktu.

6.13. Stoga, kako bi se utvrdilo postoji li odgovornost tuženika za štetu tužitelju bilo je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.

6.14. Po provedenom postupku utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tuženik objavio javni poziv za dodjelu dozvola za obavljanje autotaksi prijevoza na području Grada S. 9. kolovoza 2016.,

- da je tužitelj kao vlasnik obrta za taksi usluge "S. T. D." 7. studenog 2016. podnio zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje autotaksi prijevoza na području Grada S.,

- da je tuženik rješenjem Klasa: UP/I-330-01/17-02/09, Urbroj: 2181/01-11- 02/20-17-2 od 2. siječnja 2017. odbio zahtjev tužitelja za izdavanje predmetne dozvole,

- da je tužitelj protiv tog rješenja izjavio žalbu te da je povodom izjavljene žalbe tužitelja nadležno Ministarstvo poništilo naprijed spomenuto rješenje prvostupanjskog tijela tuženika i vratilo predmet na ponovni postupak,

- da je u ponovljenom postupku pred prvostupanjskim tijelom 23. ožujka 2018. doneseno rješenje kojim je prihvaćen zahtjev tuženika i tuženiku je izdana dozvola za obavljanje autotaksi prijevoza na području Grada S.,

- da tužitelj u ovom postupku od tuženika potražuje naknadu štete koja se sastoji u izmakloj koristi koju je tužitelj mogao ostvariti da mu odlukom nadležnog tijela tuženika nije uskraćeno izdavanje dozvole za obavljanje autotaksi prijevoza 2. siječnja 2017.

6.15. Po ocjeni ovog suda, donošenje rješenja nadležnog Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo i redarstvo, Odsjeka za komunalne poslove tuženika Klasa:

UP/I-330-01/17-02/09, Urbroj: 2181/01-11-02/20-17-2 od 2. siječnja 2017., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za obavljanje autotaksi prijevoza na području Grada S., bez obzira na to što je predmetno rješenje poništeno rješenjem Ministarstva, ne znači da je tuženik postupao protupravno.

6.16. Naime, sama činjenica da je rješenje poništeno ne znači da je donositelj rješenja postupio protupravno. Sve i da se rješenje nadležnog Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo i redarstvo, Odsjeka za komunalne poslove tuženika temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava ne znači da je time postupanje tog odjela bilo protupravno jer se navedeno rješenje može poništiti, kao što je to u ovom konkretnom slučaju i bilo.

6.17. Uvidom u rješenje Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo i redarstvo, Odsjeka za komunalne poslove tuženika, Klasa: UP/I-330-01/17-02/09, Urbroj: 2181/01-11-02/20-17-2 od 2. siječnja 2017. utvrđeno je kako je zahtjev tužitelja odbijen iz razloga što je u tom postupku utvrđeno kako je tužitelj osnivač više pravnih osoba koje su podnijele zahtjev za izdavanje autotaksi dozvola, a što je protivno člankom 3. stavak 3. Odluke o autotaksi prijevozu tuženika koja je objavljena u "Službenom glasniku" tuženika broj 23/14. i 38/16.

6.18. Uvidom u rješenje Ministarstva, Klasa: UP/II-340-01/17-01/03, Urbroj: 530-05-1/17-2 od 23. veljače 2017. utvrđeno je kako je povodom izjavljene žalbe tužitelja rješenje nadležnog upravnog odjela tuženika poništeno i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje s uputom da prvostupanjsko tijelo omogući žalitelju (ovdje tužitelju) da sudjeluje u postupku i izjasni se o činjenicama koje su važne za donošenje odluke o davanju tužitelju dozvole za obavljanje autotaksi prijevoza.

6.19. Uvidom u rješenje Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, redarstvo i mjesnu samoupravu tuženika, Klasa: UP/I-330-01/17-02/09, Urbroj:

2181/01-11-02/20-18-10 od 23. ožujka 2018. utvrđeno je kako je, nakon provedenog postupka u kojem je izveden dokaz saslušanjem podnositelja zahtjeva (ovdje tužitelja), odlučeno istom izdati dozvolu za obavljanje autotaksi prijevoza na području Grada S.

6.20. Po ocjeni ovog suda, u takvom postupanju nadležnog prvostupanjskog tijela (upravnog odjela tuženika) nije postojala protupravnost. Naime, to tijelo je u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima donijelo odluku o zahtjevu tužitelja za izdavanje dozvole za obavljanje autotaksi prijevoza na području Grada S. te je za tu odluku dalo jasne i obrazložene razloge. Prema tome, to što je predmetna odluka povodom žalbe tužitelja poništena i nadležno prvostupanjsko tijelo upućeno da dopuni dokazni postupak na način da omogući tužitelju da se izjasni o svim činjenicama važnim za donošenje odluke, ne upućuje na zaključak da je na strani tuženika postojala protupravnost. A što se tiče navoda tužitelja vezanih za to da je ponovljeni postupak izdavanja dozvole trajao "godinu i mjesec dana" istom je za odgovoriti da je u tom postupku proveden dokazni postupak u kojem je trebalo provesti saslušanje tužitelja (podnositelja zahtjeva za izdavanje dozvole), kao i utvrditi sve okolnosti važne za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za izdavanje dozvole za obavljanje autotaksi prijevoza, a što su sve okolnosti koje su utjecale na trajanje postupka izdavanja dozvole, međutim, takvo postupanje upravnog odjela tuženika se, po ocjeni ovog suda, nikako ne bi moglo okarakterizirati kao protupravno ponašanje.

6.21. Stoga, kako ovaj sud nije utvrdio tuženikovu odgovornost za štetu, zahtjev tužitelja za naknadu štete je trebalo odbiti kao neosnovan, sukladno odredbi članka 1045. ZOO-a i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu 9. svibnja 2022.

Sutkinja

Rajana Buljan,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.