REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 10 Us I-207/2022-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja Z. S. iz Č., S., kojeg zastupa opunomoćenica H. B. K., odvjetnica u R., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi ovrhe poreznog duga, 9. svibnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-415- 01/20-01/269, URBROJ: 513-04-21-2 od 31.prosinca 2021. rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Rijeka, KLASA: UP/I- 415-02/09-01/5725, URBROJ: 513-07-08-01-20-26 od 13. ožujka 2020.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Rijeka, KLASA: UP/I-415-02/09-01/5725, URBROJ: 513-07-08-01-20-26 od 13. ožujka 2020., obustavljen je postupak ovrhe pokrenut radi naplate poreza i drugih davanja protiv tužitelja.
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-415-01/20-01/269, URBROJ: 513-04- 21-2 od 31.prosinca 2021., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.
3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika te, u bitnome, iznosi dosadašnji tijek upravnih postupaka kojih su tužitelju utvrđene porezne obveze, kao i rješenja o ovrsi i presudu ovog Suda pod poslovnim brojem UsI-765/18-10 od 7. studenog 2018., a za koju presudu navodi kako prvostupanjsko tijelo nije postupilo sukladno uputi iz citirane sudske odluke. Ističe da iz pobijane odluke uopće ne proizlazi obrazloženje razlike u glavnici i kamatama u svezi poreza na dodanu vrijednost i iz čega da je razvidno da je povrijeđen zakon na štetu tužitelja i budući da niti samo nadležno porezno tijelo očito nije znalo objasniti razliku o glavnici i kamatama u svezi poreza na danu vrijednost da je isto odlučilo obustaviti postupak kako bi time anulirao pravne učinke te izbjegao na navedeni način postupiti prema uputi Suda i ističe da je očita intencija poreznog tijela da zadrži za sebe ne pripadajući novčani iznos na ime PDV-a bez da objasni nastanak razlike između glavnice i kamata. Obzirom da je presudom Suda poništeno rješenje o ovrsi od 10. listopada 2014. koje se odnosilo na naplatu poreza na dodanu vrijednost, da se porezno tijelo u pobijanoj odluci poziva na pravnu osnovu koja je otpala i koja više ne postoji budući je odlukom suda poništen pravni učinak u predmetnom rješenju o ovrsi što znači da isto više niti ne može proizvoditi pravne učinke. Ističe kako prvostupanjsko tijelo čini nespornim činjenicu da je iznos na ime PDV-a plaćen u ovršnom postupku 2010. i to na temelju rješenja o ovrsi od 30. listopada 2009., koje je također ukinuto i više ne proizvodi pravne učinke, a isto je zamijenjeno rješenjem od 10. listopada 2014. i navodi da ako su ukinuta rješenja o ovrsi u odnosu na PDV kao pravni osnov naplate novčanih sredstava, a rješenje o ovrsi od 10. listopada 2014., je poništeno presudom Upravnog suda u Rijeci 7. studenog 2018., da je nejasno temeljem koje odluke prvostupanjsko tijelo zasniva svoj pravni osnov stjecanja predmetnog iznosa na ime PDV-a jer da je očito kako pravni osnov ne egzistira, a prvostupanjsko tijelo da nezakonito zadržava predmetni iznos i umjesto da donese novo rješenje o ovrsi kako bi održalo svoj pravni osnov ono donosi rješenje kojim se obustavlja postupak ovrhe pokrenut radi naplate poreza i drugih javnih davanja. Navodi kako je nezakonito postupanje prvostupanjskog tijela da sa njegove strane ne postoji obveza za donošenje rješenja o ovrsi koje se odnosi na PDV, budući je obveza plaćanja PDV-a naplaćena u ovršnom postupku na temelju ukinutih rješenja o ovrsi i ističe da se u navedenom dijelu radi o trećem ukidanju donesenog rješenja o ovrsi od prisilne naplate od 2010., a prvostupanjsko tijelo da nema namjeru vratiti novčana sredstva na ime PDV-a ili da donese na zakonu osnovano rješenje koje bi ga ovlastilo da nije dužno vratiti novčana sredstava koja se odnose na PDV i da je stoga pogrešan zaključak prvostupanjskog tijela da više ne postoje pravne pretpostavke za vođenje postupka. Ističe da je očito kako prvostupanjsko tijelo smatra da je predmetni iznos naplaćen još 2010. pa ne shvaća zašto bi se isti trebao vratiti ovršeniku iako su sva rješenja o ovrsi u dijelu koji se odnosi na PDV ukinuta i ne proizvode pravni učinak, te da činjenica da je neki iznos naplaćen u ovršnom postupku, a rješenje o ovrsi poništeno da ne proizvodi pravni učinak ne znači da se s tog osnova sukladno ZUP-u može obustaviti postupak ovrhe i da je na taj način prvostupanjsko tijelo povrijedilo načelo zakonitosti iz članka 5. ZUP-a. Budući da je predmetni novčani iznos na ime PDV-a trebao biti vraćen na račun tužitelja jer je otpala pravna osnova stjecanja, da je prvostupanjsko tijelo bilo dužno utvrditi da li je nastupila zastara nakon što je pravna osnova prisilne naplate otpala, a ne da utvrđuju zastaru u odnosu na ukinuta i poništena rješenja koja ne egzistiraju niti mogu proizvoditi bilo kakve pravne učinke i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja i predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.
5. U sporu je održana rasprava 2. svibnja 2022. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika te je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
6. Opunomoćenica tužitelja je ustrajala kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i ističe kako je tuženiku u ovom slučaju bilo lakše obustaviti postupak ovrhe nego postupiti po uputi suda da točno utvrdi iznos duga i kamata, tako da tužitelj ni dan danas ne zna koliki je njegov porezni dug.
7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu ovoga upravnog spora.
8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
9. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem od 13. ožujka 2020. obustavljen postupak ovrhe pokrenut radi naplate poreza i drugih davanja protiv tužitelja utvrđenih poreznim rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/00-01/40, URBROJ: 513-07- 08/04-21 od 9. prosinca 2004., da je rješenjem o ovrsi Ministarstva financija – Porezna uprava, Područni ured Rijeka, Ispostava Rijeka KLASA: UP/I-415-02/09- 01/5725 DC, URBROJ; 513-07-08/2014-12 od 10. listopada 2014. određena ovrha protiv tužitelja radi naplate poreza i drugih davanja u iznosu od 318.813,07 kn, da je protiv navedenog rješenja tužitelj izjavio žalbu povodom koje je tuženik odlučilo rješenjem od 16. travnja 2018. te je poništilo točku II podtočku Ad 2 do Ad 17 izreke predmetnog rješenja od 10. listopada 2014., a u preostalom dijelu žalbu odbilo kao neosnovanu. Nadalje, da je ovaj Sud presudom poslovni broj: Us I-765/18 od 7. studenog 2018. poništio točku II Ad 1. izreke rješenja od 16. travnja 2018. i rješenje od 10. listopada 2014. u dijelu koji se odnosi na uplaćeni porez na dodanu vrijednost te da je naložio da se u ponovnom postupku sagleda žalbene razloge tužitelja koji se odnose i na zastaru prava na naplatu poreza. Također, proizlazi i da je da je predmetno dugovanje utvrđeno poreznim rješenjem od 9. prosinca 2004. naplaćeno u cijelosti još 2010. rješenjem o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-415-02/10-01/5346, URBROJ: 513-07-087- 08-10-01 od 12. listopada 2010.
10. Odredbom članka 147. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20; dalje: OPZ) propisano je da će se ovrha obustaviti po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovršenika: 1. ako je ovršna isprava nakon pravomoćno dovršenog postupka preinačena, ukinuta ili poništena; 2. ako prestanu prava i obveze iz porezno-dužničkog odnosa; 3. ako nema osnove za nastavak postupka zbog razloga iz članka 156. ovoga Zakona; 4. ako porezno tijelo sukladno Zakonu o stečaju potrošača sklopi izvansudski sporazum, sudsku nagodbu na pripremnom ročištu, odnosno ako se otvori postupak stečaja potrošača; 5. ako se otvori stečajni postupak; 6. ako se odgodi izvršenje rješenja.
11. Iz citirane zakonske odredbe, iz stanja spisa upravnog postupka i utvrđenja ovoga spora, proizlazi da su osporavano i prvostupanjsko rješenje pravilno i na zakonu osnovani. Naime, među strankama je nesporno da je predmetno dugovanje podmireno još 2010. te da je samim time otpala pravna osnova danjeg provođenja ovršnog postupka. Stoga, a s obzirom da je podmirenjem duga prestala obveza tužitelja utvrđena poreznim rješenjem od 9. prosinca 2004., valjalo je na temelju članka 147. stavka 1. točke 2. OPZ-a obustaviti ovršni postupak.
12. U odnosu na prigovor zastare koji tužitelj ističe u tužbi, Sud je utvrdio da je pravilno i zakonito prvostupanjskim rješenjem odgovoreno na navedeni prigovor te da rješenje sadrži obrazloženje sukladno članku 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, dalje: ZUP).
13. U odnosu na ostale navode tužitelja, ističe se da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek, u ovom slučaju osporavanog i prvostupanjskog rješenja od 13. ožujka 2020., slijedom čega Sud ne može u ovome sporu utvrđivati osnovu visine ovršne isprave, kao niti ispravnost i zakonitost ovrhe provedene na temelju rješenja o ovrsi od 12. listopada 2010.
14. Slijedom navedenog, Sud utvrđuje da postupanjem javnopravnog tijela nisu povrijeđena prava i pravni interesi tužitelja te je stoga, temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u točki I. izreke.
15. Odluka o troškovima spora iz točke II izreke temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a.
U Rijeci 9. svibnja 2022.
S u t k i nj a
Danica Vučinić, dipl. iur.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri (3) primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
