REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-224/2022-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Danici Vučinić, uz sudjelovanje Sanje Misirača, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja W. b. d. o. o., sa sjedištem u M., J. c. 12, kojeg zastupa opunomoćenik S. J., odvjetnik u R., S. K. 84 b, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, zastupanog po službenoj osobi Sanji Čičak, radi poreznog nadzora, 9. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II471-02/21-01/157, URBROJ: 513-04-21-2 od 16. prosinca 2021. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/21-01/5, URBROJ: 513-07-08/21-1 od 11. siječnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/21-01/5, URBROJ: 513-07-08/21-1 od 11. siječnja 2021., tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2017. u iznosu od 1.384.414,59 kuna, te kamata zbog nepravodobne uplate poreza na dodanu vrijednost od dana dospijeća do 26. listopada 2020. u iznosu od 203.542,63 kune; manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2018. u iznosu od 1.427.861,79 kuna, te kamata zbog nepravodobne uplate poreza na dodanu vrijednost od dana dospijeća do

26. listopada 2020. u iznosu od 196.603,64 kune, te je naloženo tužitelju da na za to propisan račun uplati naprijed navedene iznose i da provede odgovarajuća knjiženja u poslovi knjigama koja se odnose na povećanje porezne osnovice i odredno je da ne sna nepravodobno uplaćeni iznos obračunatih davanja obračunava zatezna kamata od dana izvršnosti rješenja do dana uplate n a propisan račun, te je određen rok od 8 dana za izvršenje pobijanog rješenja od dana njegove izvršnosti uz upozorenje ukoliko ne izvrši uplate u roku da će se naplata izvršiti ovrhom.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/21-01/157, URBROJ: 513-04-212 od 16. prosinca 2021., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da rješenje ne odgovara obliku i sadržaju rješenje propisanog člankom 98. Općeg poreznog zakona, zbog toga što se obrazloženje rješenja odnosi na potpuno nepovezanu upravnu stvar, to jest na predmet u kojem je involvirano nepoznato trgovačko društvo K. j. d. o. o. i osoba imena I. A., što da je tuženik ocijenio eufemizmom, odnosno očite pogreške u pisanju rješenja koje pogreške nemaju utjecaj na drugačije rješenje upravne stvari, te ističe da navedenog ukazuje da osoba koja je pisala pobijano prvostupanjsko rješenje očito smatrala je da se isto odnosa na trgovačko društvo K. j. d. o. o., a ne na tužitelja i kad se k tome pridodaju dalje indicije za prvostupanjsko rješenje da je pisano coppy paste metodom, da sve pobuđuje sumnju u to da je porezno tijelo činjenice utvrđene u drugom postupku primijenila na predmetni postupak jer da je obrazloženje rješenja spojeno s izrekom pogrešnog rješenja. Dalje ističe kako porezno tijelo iskorišteno pravo na odbitak pretporeza na odbitak ne priznaje zbog jedne okolnosti, a to je da trgovačko društvo G. K. Ltd. u R. B. nije imao valjani PDV ID broj, slijedom čega da stranka u postupku nije mogla iskoristiti pravo na odbitak pretporeza po ulaznim računima izdanim od tog trgovačkog društva, te navodi kako ne osporava činjenicu da je navedenom društvu obustavljen PDV ID broj 1. prosinca 2017., ali ističe da porezno tijelo nije utvrdilo sve činjenice koje su relevantne za predmetni postupak i za odluku o priznavanju ili o nepriznavanju prava na odbitak pretporeza, da nije dovoljno utvrditi samo nepostojanje PDV ID broja već da ta odluka ovisi o određenom broju drugih relevantnih okolnosti koje porezno tijelo nije utvrdilo niti pokušalo utvrditi, a poziva se u tom smislu i na pravno shvaćanje koje je zauzeo Sud Europske unije i ističe kako su materijalni uvjeti za odbitak pretporeza u predmetnom slučaju u potpunosti ispunjeni, da je naručena roba stvarno i materijalnom obliku isporučena od dobavljača u skladište kupca u Republici Hrvatskoj, što se dokazuje ispravama: CMR, dostavnica, primka i slično i ističe da je naručena roba stvarno plaćena dobavljaču, da je naručena pošiljka robe je u istom obimu i količini pretovarena na dostavno vozilo i prema narudžbi isporučena kupcu u drugoj državi članici (Italiji), te ukazuje i na presudu u predmetu C277/14 i C590/13. U odnosu na sve druge žalbene navode tuženik navodi da su istovjetni navodima iz uloženog prigovora jer da je prvostupanjsko tijelo detaljno i pravilno odgovorilo u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, za što tužitelj tvrdi da nije točno, te se poziva i na mišljenje porezne uprave od 6. lipnja 2017. u kojem je navedeno da svaki porezni obveznik ima pravo na odbitak pretporeza ako ima formalno uredan račun za isporuku koja mu je isporučena bez obzira što mu je račun izdao porezni obveznik koji nije upisan u registar obvezanika PDV-a i da se primatelju računa može osporiti pretporez samo ako se temeljem objektivnih činjenica da je isti znao ili morao znati da obračunati i naplaćeni PDV neće biti plaćen u državni proračun zbog prijevarnog postupanja, te ističe da bi osporavanje prava na odbitak pretporeza po zaprimljenim računima bilo opravdano samo ako bi se dokazalo da su transakcije učinjene s namjerom izbjegavanja plaćanja PDV-a, u kojim transakcijama da su svi sudionici u lancu sudjelovali s namjerom i saznanjem da je među njima i porezni obveznik koji nije ispunio svoju poreznu obvezu. Ističe da nije sudjelovao u nikakvoj utaji PDV-a, da u predmetnom slučaju utaje poreza niti nema i da se uopće ne može niti govoriti o saznanju i namjeri tužitelja o utaji poreza i da je postupao potpunosti u skladu s dobrim poslovnim običajima, povećanom pažnjom gospodarstvenika i načelom savjesnosti i poštenja i ističe da je suradnja tužitelja s trgovačkim društvom G. K. Ltd. sa sjedištem u B., započelo u drugoj polovini 2017., a PDV ID broj za to trgovačko društvo da je postavljen tek krajem 2017., odnosno nekoliko mjeseci nakon započete suradnje, da je notorna činjenica da je u poslovnim odnosima uobičajeno provjeriti valjanost PDV ID broja na početku suradnje, što je tužitelj i učinio i u spornom razdoblju da niti jedan propis u Republici Hrvatskoj nije nametao trgovačkim društvima u Republici Hrvatskoj konstantnu provjeru PDV ID broja stranog trgovačkog društva za cijelo vrijeme trajanja poslovne suradnje, odnosno za svaki izdani račun, te da se radilo o nepostojećoj obvezi iz logičnog razloga što bi takva nerazmjerna obveza onemogućavala normalan tijek poslovanja, a što je u konačnosti i prvenstveni cilj jedinstvenog tržišta Europske unije, posljedica čega je i uređenje porezne obveze i dodjeljivanje PDV ID broja. Ističe da je na početku poslovne suradnje zatražio od navedenog društva PDV ID broj i provjerio ga i u kojem trenutku da je on bio i valjan, nakon čega da je uslijedila redovita poslovna suradnja i redovito primanje ulaznih računa od tog trgovačkog društva i da tužitelj nije provjeravao PDV ID broj prilikom primitka svakog računa jer za to nije bilo nikakvog razloga, niti je imao razloga posumnjati u obustavu PDV ID broja stranog trgovačkog društva, te ističe da je cijeli niz godina uredno predavao svim državnim institucijama svoje obvezne i potrebne dokumente i obrasce, a i sam zaključak poreznog tijela da je upitno postupanje u dobroj vjeri tužitelja, da je očito nepravilno i netočno. Navodi da činjenica što je stranka aktivno poslovala u periodu od samo šest mjeseci da je također nebitna uza predmetni postupak i da je poslovanje u tom vremenskom periodu uvjetovano nizom tržišnih i poslovnih faktora i bilo kakav drugačiji zaključak da predstavlja paušalno i ne potkrepljeno zaključivanje, a osim toga da je tužitelj suradnju s navedenim društvom završio 28. veljače 2018., a postupak likvidacije započeo 15. prosinca 2019., nakon značajnog perioda od 21 mjeseca i da je jasno da se ne može vremenski povezati prestanak suradnje G. K. Ltd. i likvidacija subjekta, a što da porezno tijelo izričito čini navodom da je stranka pristupila likvidaciji društva s ciljem izbjegavanja plaćanja zakonskih obveza. Također navodi da je neosnovana i teza da je društvo pokrenulo postupak likvidacije u vrijeme kada je porezno tijelo započelo postupak poreznog nadzora i navodi da se radi o metodi izokretanja teza koje ne odgovaraju stvarnom stanju i naglašava da pokretanje postupka likvidacije nije bilo potaknuto poreznim nadzorom, već suprotno da je postupak likvidacije pokrenut prije pokretanja poreznog nadzora, a porezni nadzor da je potaknut pokrenutim postupkom likvidacije u kojem je tužitelj otvoreno i bez ikakve sumnje u bilo kakve nepravilnosti predočio svu svoju dokumentaciju. Navodi kako je potpuno nepravično sankcionirati određeni pravni subjekt samo zbog eventualnog propusta kojeg je učinio isporučitelj dobara iz druge države članice, niti da je to smisao Direktive o zajedničkom sustavu oporezivanja koje prvenstveno uzdiže načelo neutralnosti u poreznom postupku, te navodi da u predmetnom slučaju nije nanesena nikakva šteta proračunu Republike Hrvatske, da nije došlo do gubitaka javnih sredstava koje bi porezni obveznik trebao nadoknaditi državnom proračunu, niti da je posrijedi bilo kakva prijevarna radnja u kojoj bi tužitelj bio involviran, niti ima ikakve protupravne zarade tužitelja u smislu zbog neplaćanja PDV-a u Republici Hrvatskoj, te stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje pri svojim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

5. U ovom sporu provedena je rasprava 2. svibnja 2022. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 22/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Zamjenik opunomoćenika tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva.

7. Službena osoba tuženika je ostala pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu i prilaže u spis i za suprotnu stranu sudsku praksu Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske od 19. rujna 2019., na koju je zamjenik opunomoćenika iskazao da se u prilogu tužbe nalazi presuda suda Europske unije iz koje da proizlazi upravo suprotno u odnosu na priloženu praksu.

8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Iz spisa predmeta upravnog spora proizlazi da je kod tužitelj proveden porezni nadzor o čemu je sastavljen Zapisnik 30. listopada 2020., na koji je tužitelj uložio prigovor, koji prigovor prvostupanjsko tijelo nije prihvatilo, te je 11. siječnja 2021. donijelo ovdje osporavano rješenje. Izvršenim nadzorom je tužitelju osporeno pravo korištenja pretporeza po računima stranog dobavljača G. k. Ltd. iz B. (navedeni u Zapisniku), a sve iz razloga što je navedenom dobavljaču prije ispostavljenih računa obustavljen PDV identifikacijski broj (ID broj) i to 1. prosinca 2017.

11. Odredbom članka 6. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14 i 115/16, dalje: ZPDV), propisano je da je porezni obveznik svaka osoba koja samostalno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost bez obzira na svrhu i rezultat obavljanja te djelatnosti.

12. Odredbom članka 4. stavak 1. točka 2.a ZPDV-a, propisano je da je predmet oporezivanja PDV-om stjecanje dobara unutar Europske unije koje u tuzemstvu obavi uz naknadu porezni obveznik koji djeluje kao takav ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, ako je prodavatelj (isporučitelj) porezni obveznik koji djeluje kao takav u drugoj državi članici i koji u skladu s propisima te države članice nije oslobođen obračunavanja PDV-a kao mali porezni obveznik i na njega se ne odnose odredbe članka 13. stavaka 3., 4. i 10. ovoga Zakona.

13. Odredbom članka 27. ZPDV-a, propisano je da se mjestom stjecanja dobara unutar Europske unije smatra mjesto gdje završava otprema ili prijevoz dobara stjecatelju (stavak 1.). Neovisno o stavku 1. ovoga članka, mjestom stjecanja dobara unutar Europske unije u smislu članka 4. stavka 1. točke 2.a) ovoga Zakona smatra se područje države članice koja je stjecatelju izdala PDV identifikacijski broj pod kojim je stjecatelj stekao ta dobra, osim ako stjecatelj dokaže da je na stečena dobra PDV bio obračunan u skladu sa stavkom 1. ovoga članka (stavak 2.). Ako stjecatelj dokaže da je PDV na stjecanje obračunan u državi članici u kojoj je otprema ili prijevoz dobara završio, porezna osnovica se odgovarajuće umanjuje u državi članici koja je stjecatelju izdala PDV identifikacijski broj pod kojim je stekao ta dobra (stavak 3.). Neovisno o stavku 2. ovoga članka smatra se da je PDV obračunan na stjecanje dobara unutar Europske unije u skladu sa stavkom 1. ovoga članka, ako stjecatelj: a) dokaže da je stjecanje obavio u svrhu daljnje isporuke na području države članice u skladu sa stavkom 1. ovoga članka za koju je primatelj dobara obvezan platiti PDV u skladu s člankom 75. stavkom 1. točkom 3. ovoga Zakona, b) podnese Zbirnu prijavu u skladu s člancima 88. i 89. ovoga Zakona (stavak 4.).

14. Odredbom članka 34. stavak 1. ZPDV-a, propisano je da se porezna osnovica kod stjecanja dobara unutar Europske unije utvrđuje temeljem istih elemenata iz članka 33. ovoga Zakona koji se koriste za određivanje porezne osnovice za isporuke istih dobara u tuzemstvu. U slučaju stjecanja dobara iz članka 9. stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, porezna osnovica je nabavna cijena tih ili sličnih dobara ili, ako je ta cijena nepoznata, visina troškova utvrđenih u trenutku isporuke.

15. Odredbom članka 57. stavak 1. i 2. ZPDV-a, propisano je da pravo na odbitak PDV- a (pretporeza) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti. Porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članaka 58., 59., 60., 61. i 62. ovoga Zakona.

16. Odredbom članka 58. stavak 1. i 2. ZPDV-a, propisano je da porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

Pretporez je iznos PDV-a koji porezni obveznik treba platiti ili je plaćen u Republici Hrvatskoj pri uvozu i iznos PDV-a koji je plaćen temeljem članka 75. stavka 1. točaka

6. i 7. te članka 75. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona.

17. Odredbom članka 60. stavak 1. točka b) ZPDV-a, propisano je da porezni obveznik može odbiti pretporez za isporuku dobara ili usluga, ako ima račun u vezi s isporukom dobara i usluga, izdan u skladu s odredbama članaka 78., 79., 80. i 81. ovoga Zakona, osim u slučaju iz točke c) ovoga stavka.

18. Odredbom članka 65. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16, dalje: OPZ), propisano je da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja.

19. Odredbom članka 66. OPZ-a, propisano je da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.). Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 4.).

20. Tijekom inspekcijskog nadzora utvrđeno je da je tužitelj kao trgovačko društvo osnovano i registrirano 25. studenog 2015., da tijekom 2015. i 2016., te do 1. rujna 2017. nije bilo nikakvih poslovnih aktivnosti kod tužitelja, a gospodarska aktivnost je izvršena u razdoblju rujan 2017. do veljače 2018., ukupno šest mjeseci i to sa gore navedenim bugarskim trgovačkim društvom kojemu je 1. prosinca 2017. obustavljen PDV ID broj. Tužitelj je pokrenuo postupak likvidacije 15. prosinca 2019., gotovo u isto vrijeme kada je započeo porezni nadzor 3. siječnja 2020. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj obavljao gospodarsku djelatnost samo šest mjeseci, nakon čega je pokrenuo postupak likvidacije s očitim ciljem izbjegavanja plaćanja zakonskih obveza nakon što je bilo izvjesno da je dobavljaču ukinut PDV ID broj. Slijedom navedenog postalo je upitno postupanje tužitelja u dobroj vjeri, odnosno savjesno i pošteno postupanje sukladno zakonu.

21. Neosnovan je navod tužitelja da se obrazloženje rješenja odnosi na drugu upravnu stvar obzirom da se na jednom mjestu u obrazloženju prvostupanjskog rješenja spominje drugo trgovačko društva i druga osoba, a sve iz razloga što se radi o očitoj omašci, obzirom da iz ostalog sadržaja obrazloženja nedvojbeno proizlazi da se isto odnosi na tužitelja, što dokazuju i svi materijalni dokazi.

22. Što se tiče isporuke dobara i sama Direktiva 2006/112/EZ propisuje da je međusobna isporuka dobara dvaju obveznika na području EU-a oslobođena plaćanja PDV-a, uz određene uvjete. Da bi se isporuku dobara oslobodilo plaćanja PDV-a, mora se udovoljiti određenim uvjetima, pa se isporučitelj i primatelj isporuke moraju registrirati za potrebe PDV-a, odnosno imati, i razmijeniti, PDV identifikacijske brojeve te mora doći do stvarne isporuke dobara iz jedne u drugu državu članicu. Izostane li takvo kretanja robe ili ako isporučitelj dobara nema valjan PDV identifikacijski broj, kupca se ne može osloboditi PDV-a. Navedeno proizlazi i iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3876/19-2 od 19. rujna 2019.

23. Također je utvrđeno da tužitelj kroz knjigu URA nije iskazao stjecanje dobara iz EU, odnosno evidentirao je račune od društva G. K. Ltd. kroz knjigu URA, ali bez iskazanog i obračunatog PDV-a, dok je istovremeno podatke iskazao u PDV prijavama. Provjerom u VIES sustavu Ministarstva financija, utvrđeno je kako na ime PDV ID broja stjecatelja, strani isporučitelj nije iskazao isporuke doba i usluga.

24. Ovaj Sud smatra da je tužitelj trebao izvršiti provjeru poslovnog partnera postupajući pažnjom dobrog gospodarstvenika da bi izbjegao svoju odgovornost radi sudjelovanja u PDV prijevari, a na internetskoj stranici Porezne uprave, javno je dostupan podatak tko je obveznik PDV-a te je stoga razumljivo da porezni obveznici nove partnere provjere prije stupanja u poslovni odnos. Na istoj stranici je objavljena i obavijest poreznim obveznicima o tome kako uočiti prijevare i kriminalne zlouporabe sustava PDV-a te kako se od istih zaštititi pri čemu je naglasak stavljen i na nove poslovne partnere.

25. Dakle, budući je tužitelj koristio pravo na pretporez po ulaznim računima ispostavljenim od strane isporučitelja koji nema valjani PDV ID broj i budući da isporuke po navedenim računima isporučitelj nije prijavio kroz VIES sustav, tužitelju nije priznato pravo na odbitak pretporeza.

26. Na temelju navedenog je utvrđeno da je tužitelj iskazivanjem prava na odbitak pretporeza za koji nije imao pravo postupio suprotno odredbama članka 57. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, te je u odnosu na sve dijelove izreke prvostupanjskog rješenja tužitelj naveo relevantne odredbe Zakona koji su u konkretnom slučaju primijenjeni.

27. Tužitelj za svoje tvrdnje nema podlogu u vjerodostojnoj dokumentaciji i dokazima o poslovnim transakcijama, a na temelju čega je pravilno zaključeno da tužitelj nije poduzeo nužne mjere zaštite u poslovanju sa trgovačkim društvima niti se ponašao pažnjom savjesnog gospodarstvenika te su postojale brojne indicije da trgovačko društvo sa kojim je sudjelovao u poslovanju prijevarno posluje.

28. Slijedom iznesenoga, sud je zaključio da tužitelj prigovorima iznesenim u tužbi nije doveo u sumnju da je u konkretnom slučaju činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo.

29. Iz navedenih razloga, sud je osporavano rješenje kojim je žalba tužitelja odbijena ocijenio zakonitim, pa je stoga sud na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presudio kao u izreci.

30. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 9. svibnja 2022.

Sutkinja:

Danica Vučinić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.