Poslovni broj: UsI-2826/21-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Božici Bilen, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice B. A. iz B., ., R. S., koju zastupa B.Š., odvjetnica u Z., ., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: …, Z., radi primitka u hrvatsko državljanstvo, 9. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova KLASA: UP/I-224-02/20-01/2238, URBROJ: 511-01-203-20-4 od 2. lipnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-224-02/20-01/2238, URBROJ: 511-01-203-20-4 od 2. lipnja 2021. odbijen je zahtjev tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo.

2. Tužiteljica u bitnom navodi da je nadležno tijelo nepotpuno utvrdilo činjenično stanje na način da nije uzeto u obzir da je tužiteljica rođena u Č. u H. te da je porijeklom stekla državljanstvo tada N. R. H. temeljem članka 4. Zakona o državljanstvu S. R. H. Također navodi da je nadležno tijelo nepravilno ocijenilo činjenicu upisa tužiteljice u knjigu državljana R. S. 1979. godine, sve temeljem priloženog uvjerenja o državljanstvu R. S., za koje tužiteljica tvrdi da je nezakonito jer nije postojao zahtjev ovlaštene osobe, odnosno osporava da navedena predmetna isprava sadrži pravilno utvrđene činjenice. Isto tako u tužbi tužiteljica ističe da je nadležno tijelo u osporavanom rješenju propustilo ocijeniti je li, unatoč utvrđenju da tužiteljica ne bi stekla hrvatsko državljanstvo uz primjenu odredbe članka 30. Zakona o državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15. i 102/19.), ispunjen uvjet za stjecanje državljanstva prema nekoj od drugih osnova. Također ističe prigovor neustavnosti odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu prema kojoj u dijelu iz pojma „iseljenik“ isključuje osobu koja je promijenila prebivalište u druge države koje su u to vrijeme bile u sastavu državne zajednice kojoj je pripadala i R.H.. Predlaže poništiti osporavano rješenje, naložiti tuženiku provesti naknadni upis tužiteljice u knjige državljana te naložiti tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava navode tužiteljice. Naime, ističe da je u provedenom postupku utvrđeno da tužiteljica u Republici Hrvatskoj ne živi niti ima odobren stalni boravak, kako je propisano odredbom članka 9. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Također navodi da s obzirom na navode tužiteljice, sukladno odredbi članka 30. stavka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, nije nadležan za rješavanje zahtjeva za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, već je isto u nadležnosti policijskih uprava odnosno policijskih postaja. Isto tako, tuženik osporava navode tužiteljice da je trebao ocijeniti da li tužiteljica ispunjava uvjet za stjecanje državljanstva po nekoj drugoj osnovi kao neosnovane i bespredmetne jer je sama tužiteljica navela pravnu osnovu temeljem koje podnosi zahtjev, a i iz samog činjeničnog stanja (s obzirom da se prema Zakonu o hrvatskom državljanstvu ne smatra iseljenikom) jasno je da ne ispunjava ni osnovu po članku 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu za stjecanje hrvatskog državljanstva.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u sudski spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. U provedenom postupku utvrđeno je:

- da je tužiteljica podnijela zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo putem Veleposlanstva R. H. u B., na temelju rođenja u R. H.;

- da tužiteljica u R. H. ne živi niti ima odobren stalni boravak;

- da je tužiteljica u izjavi nakon što je od nje traženo izjašnjenje navela da se rodila u H. kao i njeni roditelji, da je tamo završila osnovnu školu te da H. smatra svojom domovinom iako živi u S.;

- da su roditelji tužiteljice bili hrvatski državljani u vrijeme njezina rođenja;

- da je tužiteljica od 1979. godine upisana u knjigu državljana R. S..

7. Iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da tuženik navodi da je u provedenom postupku nedvojbeno utvrđeno da tužiteljica ne udovoljava pretpostavkama iz članka 9. Zakona o hrvatskom državljanstvu, obzirom da u Republici Hrvatskoj nema odobren stalni boravak te ne živi u R. H.. Nadalje, za potrebe postupka su preispitane i pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva tužiteljice na temelju članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Budući je tuženik uvidom u priloženo uvjerenje o državljanstvu R. S. izdano 28. svibnja 2020. utvrdio da je tužiteljica 1979. upisana u knjigu državljana R. S., to je zaključio da se tužiteljica ne može smatrati hrvatskom državljankom u smislu odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

8. Sukladno članku 9. Zakona o hrvatskom državljanstvu osoba koja je rođena na području R. H.i živi u R. H. te ima odobren stalni boravak, može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 3. i 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu osoba. S obzirom da tužiteljice niti ne osporava da živi u R. S., jasno je da ova pretpostavka nije ispunjena.

9. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, tuženik nije propustio ocijeniti je li ispunjen uvjet za stjecanje državljanstva prema nekoj od drugih osnova, pri čemu se tužiteljica u tužbi poziva na članak 11. i 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Naime, u ustaljenoj sudskoj praksi izraženo je shvaćanje da se postupak za primitak u hrvatsko državljanstvo vodi samo na temelju zahtjeva stranke te je tijelo koje vodi postupak vezano za pravnu i činjeničnu osnovu na kojoj je zahtjev utemeljen. Ukoliko tužiteljica smatra da ispunjava pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva po nekoj drugoj pravnoj osnovi, utoliko nema zapreke da podnese novi zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo (presuda Upravnog suda R. H. broj Us-6300/2007-6 od 18. studenog 2010.). Tuženik je vezan pravnom osnovnom na kojoj se temelji zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo (presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-2126/2009-4 od 3. svibnja 2012.). U konkretnom slučaju tužiteljica je na obrascu zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva zaokružila osnovu na kojoj zahtjev temelji (temeljem rođenja u R. H.), a nije zaokružila niti jednu drugu osnovu pa tako ni da zahtjev temelji na iseljenju iz R. H. ili na pripadnosti hrvatskom narodu. Nadalje, iz cjelokupnog sadržaja zahtjeva i tužiteljičinih izjašnjenja u upravnom postupku ne proizlazi da tužiteljica traži primitak u državljanstvo po tim osnovama.

10.1. Ovaj Sud ne nalazi da je tuženik povrijedio načelo pomoći stranci iz članka 7. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09., dalje u tekstu: ZUP). Tužiteljica prigovara propustu javnopravnog tijela da ju upozori na mogućnost ostvarivanja u bitnom istog prava na temelju druge zakonske podloge, odnosno stjecanje državljanstva na temelju članka 11. i 16. Zakona o hrvatskom

. Tuženik osnovano u odgovoru na tužbu navodi da nije bilo mjesta državljanstvu

upoznavanju tužiteljice s pretpostavkama za stjecanje hrvatskog državljanstva po drugim osnovama koje tužiteljica očigledno ne ispunjava. Naime, tužiteljica je navela da je po nacionalnosti Srpkinja iz čega jasno proizlazi da nisu ispunjenje pretpostavke za stjecanje državljanstva na temelju pripadnosti hrvatskom narodu u smislu članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Nadalje, tužiteljica je u postupku navela da je u Hrvatskoj živjela do završetka osnovne škole kada je iselila u Srbiju te da je osnovnu školu završila 1965. godine, iz čega proizlazi da se tužiteljica ne smatra iseljenikom u smislu članka 11. stavka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

10.2. Ovaj Sud ne nalazi ni propusta tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost pokretanja zasebnog upravnog postupka radi utvrđivanja hrvatskog

. Odredba državljanstva (različitog od postupka radi primitka u hrvatsko državljanstvo) članka 7. ZUP-a odnosi se na dužnost javnopravnog tijela da za vrijeme trajanja upravnog postupka upozori stranku u okviru predmeta upravne stvari koja se rješava u tom postupku, a ne podrazumijeva dužnost javnopravnog tijela da obavijesti osobu o mogućnosti pokretanja zasebnog upravnog postupka podnošenjem zahtjeva u različitoj upravnoj stvari. Neovisno o navedenom, sve i kada bi se prihvatilo suprotno mišljenje, nije bilo mjesta upozoravanju tužiteljice u upravnom postupku na mogućnost traženja utvrđivanja hrvatskog državljanstva budući da iz javne isprave, odnosno uvjerenja o državljanstvu Republike Srbije izdanog 28. svibnja 2020. proizlazi da je tužiteljica 1979. godine upisana u knjigu državljana Republike Srbije, iz čega se dalje proizlazi da je od tada imala srpsko republičko državljanstvo i da nije 8. listopada 1991. bila hrvatski republički državljanin.

11. U odnosu na prigovor neustavnosti odredbe članka 11. stavka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu sa U. R.. H. (Narodne novine, broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.), ovaj Sud prije svega ističe da procjena Suda da zakon nije suglasan s Ustavom ne dovodi u smislu članka 35. (37.) U. zakona o U. sudu R. H. (Narodne novine, broj 99/99. i 29/02.) do ekscepcije nezakonitosti zakona koji je sporan, već do zastoja postupka do odluke Ustavnog suda. Nadalje, sporna odredba Zakona o državljanstvu nije odredba koju je tuženik primijenio prilikom odlučivanja o meritumu ove upravne stvari niti ju je sukladno naprijed navedenom trebao primijeniti. Stoga Sud smatra da, sve i kada bi bio suglasan s mišljenjem tužiteljice o neustavnosti te odredbe Zakona, zbog te okolnosti nema ovlast u ovom upravnom sporu podnijeti zahtjev za ocjenu njene ustavnosti. Konačno, nema zapreke da tužiteljica Ustavnom sudu, neovisno o ovom ili drugom konkretnom predmetu, izravno podnese prijedlog za ocjenu ustavnosti.

12. Tužiteljica u tužbi (a i tuženik prilikom donošenja osporavanog rješenja) zanemaruje da se u upravnom postupku odlučivalo o tužiteljičinom zahtjevu za stjecanje hrvatskog državljanstva, a taj zahtjev podrazumijeva da stranka nema hrvatsko državljanstvo, a tvrdi da ispunjava pretpostavke za stjecanje državljanstva i traži da ju se konstitutivnim upravnim aktom primi u hrvatsko državljanstvo. Povodom tog zahtjeva tuženik se u osporavanom rješenju neosnovano upustio u preispitivanje pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva stranke na temelju članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Sukladno članku 30. stavku 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu hrvatskim državljanima smatraju se osobe koje su 8. listopada 1991. bile hrvatski republički državljani, odnosno koje su taj status stekle prema prije važećim hrvatskim republičkim zakonima o državljanstvu. Zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva stranke na temelju članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu podrazumijeva da stranka tvrdi da je već stekla hrvatsko državljanstvo i traži da se naloži upis stečenog državljanstva u evidenciju o državljanstvu. Dakle, sve i da su točne tvrdnje tužiteljice da joj nije prestalo hrvatsko republičko državljanstvo, odnosno da nije stekla srpsko republičko državljanstvo 1979. godine, ta okolnost nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, odnosno drukčiju odluku o osnovanosti zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva. Ukoliko je tužiteljica 8. listopada 1991. bila hrvatski republički državljani ex lege je stekla hrvatsko državljanstvo pa njen zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo neosnovan zbog toga što prethodno već stekla hrvatsko državljanstvo. S tim u vezi treba istaknuti da ne može stranka u upravnom sporu izmijeniti svoj zahtjev iz upravnog postupka (argumentum ex članka 45. stavka 1. ZUP-a prema kojem stranka može izmijeniti zahtjev na temelju kojeg je pokrenut upravni postupak do donošenja prvostupanjske odluke o upravnoj stvari). Ukoliko tužiteljica smatra da je ranije stekla hrvatsko državljanstvo, nema zapreke da podnose zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva i pokrene novi zasebni upravni postupak. Sukladno odredbi članka 30. stavka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu o tom zahtjevu tuženik nije nadležan odlučivati, već je to u nadležnosti policijskih uprava odnosno policijskih postaja.

13. Slijedom navedenog, Sud je osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim.

14. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje ZUS).

15. Tužiteljica je izgubila spor u cijelosti pa nema pravo na naknadu troškova u skladu sa člankom 79. stavkom 4. ZUS-a. Trebalo je stoga, na temelju članka 79. stavka 6. ZUS-a odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 9. svibnja 2022.

Sudac

Ante Drezga,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.