Poslovni broj: 79 P-4979/2020-74

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari I-tužiteljice protutužene B. D. iz Z., OIB:… i II-tužiteljice protutužene S. K. iz M. G., OIB: …, oboje zastupane po punomoćnici A. G. C., odvjetnici u Z., protiv tuženika P. B. eGen iz Republike Austrije, 9020 K., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva K. & Partneri d.o.o. u Z., radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 21. ožujka 2022. godine u nazočnosti I -tužiteljice osobno, punomoćnice I i II-tužiteljica A. G. C., odvjetnice i punomoćnika tuženika V. N., odvjetnika, dana 9. svibnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1.Utvrđuje se ništetnim Ugovor o jednokratnom kreditu od 21.6.2004. godine, broj stranke:1.059.534, broj konta 1-01-59.534 od 21.6.2004. godine na iznos od 22.000,00 EUR-a uz kamatnu stopu od 7,75% godišnje.

2. Utvrđuju se ništetnim javnobilježnički akt - Solemnizacija broj OV-961/2004-1 od 21.6.2004. ovjerena kod javnog bilježnika B. Š. iz V. te Suglasnost o zapljeni broj OV-06215/2004 od 21.6.2004. godine ovjerena kod javnog bilježnika B. Š. iz V.

3. Nalaže se uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na način da se briše hipoteka upisana temeljem Solemnizacije broj OV-961/2004-1 od 21.6.2004. godine i temeljem Ugovora o jednokratnom kreditu od 21.6.2004. godine na nekretnini I- tužiteljice-protutužene B. D. iz Z., T., OIB:…,

upisanoj u zemljišnoj knjizi Općinskog građanskog suda u Zagrebu kao k.o. Grad Z., zk.ul. … kč.br. . . , naravi jednosobni komforni stan u obiteljskoj stambenoj zgradi u Z. veličine 33,06 m2 na adresi T.“

II Nalaže se I i II-tužiteljicama solidarno naknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 59.687,50 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 9. svibnja 2022. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Ovaj je parnični postupka započeo tužbom od dana 12.11.2015. u kojoj I i II- tužiteljice navode da su sa tuženikom sklopile Ugovor o jednokratnom kreditu od 21.6.2004., broj stranke: 1.059.534, broj konta 1-01-59.534, na iznos od 22.000,00 EUR-a uz kamatnu stopu od 7,75% godišnje. Kao korisnik kredita je ugovor potpisao i sada pokojni I. O. Prilog Ugovoru je Solemnizacija broj OV-961/2004-1 od

21.6.2004. god. ovjerena kod javnog bilježnika B. Š. iz V. na temelju koje je I-tužiteljica kao založni dužnik odobrila upis založnog prava na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi Općinskog građanskog suda u Zagrebu kao k.o. Grad Z., zk.ul…., kč.br. . . , u naravi jednosobni komforni stan u obiteljskoj stambenoj zgradi u Z. veličine 33,06 m2 na adresi T. II-

tužiteljica je potpisala Suglasnost o zapljeni broj OV-06215/2004 od 21.6.2004. ovjerenu kod javnog bilježnika B.Š. iz V. Tuženik je registriran u

Republici Austriji. Prema potvrdi austrijskog tijela FMA koje vrši nadzor austrijskog financijskog tržišta, na poslovanje austrijskih kreditnih ustanova na području Republike Hrvatske primjenjuju se odredbe zakona Republike Hrvatske. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije imao odobrenje za rad na području Republike Hrvatske koje izdaje Hrvatska narodna banka niti je bez takvog odobrenja mogao osnovati Podružnicu za obavljanje poslova svoje djelatnosti. Unatoč tome je obavljao kreditne poslove i davao kredite, pa tako i predmetni Ugovor o kreditu, na području Republike Hrvatske organizirano putem mreže posrednika, bilježnika i odvjetnika. Jedan od njih je i H. Ž. iz V. koji je kao kreditni posrednik tuženika, iako nikada nije pokazao odobrenje za obavljanje poslova posrednika za potrošačko kreditiranje, organizirao potpisivanje predmetnog Ugovora kod javnog bilježnika B. Š. u V. U Ugovoru fiktivno stoji naznačeno mjesto

sklapanja Ugovora, a što tužiteljice nisu mogle mijenjati jer su na potpis dobile gotov obrazac koji je sastavio tuženik. Naglašavaju da je ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj i da u trenutku potpisivanja spornog ugovora II-tužiteljica, kao niti I. O., nisu imali valjane putne isprave te nisu niti mogli doći u Republiku Austriju potpisati sporni Ugovor (Republika Slovenija 2004. nije bila u sustavu Šengena pa se nije moglo bez valjane putne isprave stupiti u Republiku Austriju), dok I-tužiteljica na dan potpisivanja Ugovora nije ulazila u Republiku Austriju, što je razvidno iz njene putne isprave. Sastavi dio Ugovora su i "Ostale odredbe", točka 6, kojom tuženik zahtjeva od korisnika kredita da potpišu da su preuzeli Opće uvjete poslovanja i da su im isti protumačeni iako tužiteljice Opće uvjete nisu vidjele niti na njemačkom niti prevedene na hrvatski niti im je tko od strane djelatnika tuženika kao potrošačima te odredbe mogao protumačiti jer niti djelatnike tuženika niti zadrugu nisu vidjele. Ugovor o kreditu, prijevod Ugovora sa njemačkog na hrvatski jezik, Suglasnost o zapljeni i Solemnizacija sastavljeni su istoga dana, 21.6.2004. i to kod javnog bilježnika B. Š. iz V. koja je već imala sve pripremljeno za potpis,

između ostalog i bjanko obrasce, a što su tužiteljice sve i potpisale, bez prisutnosti tuženika i ovlaštenog sudskog tumača za njemački jezik. U Ugovoru nije naznačeno tko zastupa tuženika niti je tko u ime tuženika pristupio potpisivanju ugovora, kao što nije naznačeno niti na koji račun tuženika se ima vršiti otplata kredita. Tako su, tvrde, novac uplaćivale na račun H. Ž. preko kojeg su i sklopile Ugovor o kreditu sa tuženikom i preko kojeg im je izvršena djelomična isplata u ugovoru navedenog iznosa pa takvom isplatom ugovor nije niti u cijelosti ispunjen od strane tuženika. Kako tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije imao odobrenje od Hrvatske narodne banke za obavljanje poslova kreditnog poslovanja, pružanjem takvih financijskih usluga na području Republike Hrvatske kršio je odredbe Zakona o bankama, Zakona o deviznom poslovanju i Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti pa je i samim time sporni pravni posao ništetan. Na ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu upućuju i odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (čl. 19 j određuje da ako ugovor o kreditu sklopi vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluge potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ugovor je ništetan), dok se u konačnici na isti u cijelosti ima primijeniti Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (NN 72/17). Isti izrijekom određuje da su ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika, kao i javnobilježnički akt sklopljen na osnovi ili u vezi s takvim ugovorom ništetni od trenutka njihova sklapanja (čl. 3, čl. 4 i čl. 10) pri čemu zakon definira i neovlaštenog vjerovnika i to kao pravnu osobu koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnosti nadležnih tijela Republike Hrvatske (čl. 2). Istaknute navode ponavljaju tijekom cijelog prvostupanjskog postupka te slijedom toga predlažu da sud utvrdi ništetnost Ugovora o kreditu o jednokratnom kreditu od 21.6.2004., broj stranke:1.059.534, broj konta 1- 01-59.534 od 21.6.2004. javnobilježničkog akta - Solemnizacije broj OV-961/2004-1 od 21.6.2004. god. ovjerene kod javnog bilježnika B. Š. iz V. te

Suglasnosti o zapljeni broj OV-06215/2004 od 21.6.2004. ovjerene kod javnog bilježnika B. Š. iz V., naloži uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na način da se brišu upisani tereti temeljem Solemnizacije broj OV-961/2004-1 od 21.6.2004. - očitovanja i temeljem Ugovora i Ugovor o jednokratnom kreditu od 21.6.2004. na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi Općinskog građanskog suda u Zagrebu kao k.o. Grad Z., zk.ul. …kč.br. … , naravi jednosobni komforni stan u obiteljskoj stambenoj zgradi u Zagrebu veličine 33,06 m2 na adresi T. te naloži oslobađanje zaplijenjenih sredstava temeljem Suglasnosti o zapljeni broj OV-06215/2004 od 21.6.2004. i obustavu ovrhe temeljem naprijed navedenih isprava.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu tuženik prigovara stvarnoj i mjesnoj nadležnosti kako Općinskog građanskog suda u Zagrebu tako i bilo kojeg drugog suda u Republici Hrvatskoj jer su parnične stranke Ugovorom o otplati kredita od 21.6.2004. ugovorile nadležnost Okružnog suda u Klagenfurtu/Celovcu, Republika Austrija. Potvrđuje da je pravna osoba sa sjedištem u Republici Austriji i da u tom pogledu ima sva potrebna odobrenja i suglasnosti za rad u Republici Austriji. U Republici Hrvatskoj nije nikada obavljao svoju djelatnost, nema svoje sjedište, podružnicu ni poslovnicu pa posljedično tome nije niti upisan u registre pravnih osoba, udruga ili ustanova. Kako nema status hrvatske pravne osobe nije obvezan za svoj rad dobiti bilo kakve suglasnosti hrvatskih institucija, uključujući i suglasnost Hrvatske narodne banke. Tvrdi da su sve radnje vezane uz realizaciju predmetnog kredita izvršene u Republici Austriji, a i u samom Ugovoru stoji je mjesto sklapanja Ugovora Ludmannsdorf/Bilčovs, što su tužiteljice potvrdile svojim potpisom. U svom sjedištu je zaprimio zahtjev za dodjelu kredita te su ekonomski analitičari tuženika u Austriji izvršili procjenu kreditne sposobnosti svih stranaka iz podnesenog zahtjeva. Nakon što je ocjena kreditne sposobnosti bila pozitivna, kreditni odbor tuženika u Austriji je taj kredit i odobrio. Nakon toga je pravna služba tuženika u Austriji izradila ugovor o otplati kredita na njemačkom jeziku. Taj ugovor, poštambiljan i potpisan po zakonskim zastupnicima tuženika, dostavljen je punomoćniku tuženika na provedbu, odnosno uknjižbu založnog prava. Nakon što su tužiteljice solemnizirale ugovor, punomoćnik tuženika je izvršio uknjižbu založnog prava u korist tuženika. Potom je tuženik sa svojeg računa u Austriji izvršio isplatu predmetnog kredita, u skladu sa nalogom tužiteljica. Dakle, sve radnje vezane uz realizaciju predmetnog ugovora o kreditu je tuženik izvršio u Republici Austriji, u skladu s austrijskim propisima, a ne u Republici Hrvatskoj i preko kakvih posrednika koji bi ga bili ovlašteni zastupati na području Republike Hrvatske. Činjenica što je solemnizacija ugovora o kreditu izvršena pred javnim bilježnikom u Republici Hrvatskoj nema nikakve veze s mjestom sklapanja ugovora o kreditu. Obzirom se nekretnina na kojoj je zasnovano založno pravo nalazi u Republici Hrvatskoj i dužnici iz kreditnog odnosa su državljani Republike Hrvatske, ugovor se i trebao solemnizirati u odnosu na dužnike pred javnim bilježnikom u Republici Hrvatskoj, a sve kako bi se na odgovarajući način osiguralo potraživanje iz ugovora o kreditu. Za osnivanje obveze osiguranja dovoljno je da ispravu potvrdi samo obveznik, sukladno čl. 59 Zakona o javnom bilježništvu, a što su tužiteljice i učinile vlastoručnim potpisima. Predlaže da sud zbog istaknutog prigovora apsolutne nenadležnosti odbaci tužbu, ukoliko to ne bi učinio osporava sve navode tužiteljica, protivi se tužbenom zahtjevu i predlaže ga odbiti. Njegova dospjela novčana tražbina prema tužiteljicama iznosi 22.000,00 EUR-a s osnova glavnice i 15.809,68 EUR-a s osnova kamata. Ovrha na nekretninama I- tužiteljice se neuspješno vodi od 2008. god., a neučinkovita je bila i ovrha zapljenom plaća i mirovina. Kada je od HZMO-a primio potvrdu da je II-tužiteljica postala obrtnica, a kao takva si ne isplaćuje plaću, odlučio je podnijeti Fini nalog za zapljenom njenih računa putem Suglasnosti o zapljeni koju je II-tužiteljica potpisala. Stoga se protivi i prijedlogu II-tužiteljice da sud donese rješenje o privremenoj mjeri kojom bi zabranio FINI zapljenu i prijenos novčanih sredstava po svim žiro i tekućim računima II-tužiteljice jer za isti nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 344 i čl. 346 Ovršnog zakona te je prijedlog neosnovan. Dana 11.12.2017. tuženik je istaknuo protutužbeni zahtjev pod uvjetom ako sud usvoji predložene tužbene zahtjeve te utvrdi predmetni ugovor o kreditu ništetnim. Uslijed takve odluke nastala bi obveza tužiteljica- protutuženih da tuženiku-protutužitelju temeljem čl. 323 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, u nastavku ZOO-a) vrate novčane iznose koje su primili na ime sklopljenog ugovora o kreditu broj 1.01.059.534 zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 22 st. 4 i čl. 29 st. 2 ZOO-a tekućim od dna primitka tog novčanog iznosa pa do isplate. Stoga predlaže da sud naloži I i II-tužiteljicama-protutuženima da tuženiku-protutužitelju isplati ukupan novčani iznos od 22.000,00 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.6.2004. do 31.7.2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015.pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi stanja kredita odobrena za razdoblje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Potražuje i naknadu parničnog troška.

3.. Presudom i rješenjem poslovni broj P-7161/2015-47 od dana 9.7.2018. sud je usvojio tužbeni zahtjev i predmetni Ugovor o jednokratnom kreditu od dana 21.6.2004. te javnobilježnički akt - Solemnizacija broj OV-961/2004-1 od 21.6.2004. utvrdio ništetnim (točka I. i II. izreke presude), naložio je uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na način da se briše hipoteka upisana temeljem Solemnizacije broj OV-961/2004-1 od 21.6.2004. i temeljem Ugovora o jednokratnom kreditu od 21.6.2004. na nekretnini I-tužiteljice upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog građanskog suda u Zagrebu kao k.o. Grad Z., zk. ul. br. … kč.br….,

naravi jednosobni komforni stan u obiteljskoj stambenoj zgradi u Z. veličine 33,06 m2 na adresi T. (točka III izreke presude); odbio je dio tužbenog zahtjeva kojim se predlaže naložiti FINI-Financijska agencija u Zaboku oslobađanje zaplijenjenih sredstava temeljem Suglasnosti o zapljeni broj OV-06215/2004 od 21.6.2004. i obustava ovrhe temeljem isprava iz točke I presude (točka IV izreke presude). Sud je rješenjem odbio prijedlog II-tužiteljice za donošenjem privremene mjere od 11.12.2015. te je odbacio protutužbu tuženika-protutužitelja od 11.12.2017. Naložio je tuženiku-protutužitelju naknaditi I i II-tužiteljicama-protutuženima parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate.

4. Odlučujući o žalbi tuženika protiv opisane presude i rješenja Županijski sud u Šibeniku je rješenjem poslovni broj Gž-820/2018-3 od dana 14.9.2020. djelomično uvažio žalba tuženika te je u točkama I, II i III izreke, kao i u dijelu kojim je riješeno o troškovima postupka (točka VII izreke) ukinuo prvostupanjsku te u tom dijelu predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Djelomično je odbio žalba tuženika kao neosnovana te je u točci VI izreke potvrdio prvostupanjsku odluku. Riješio je i da će o trošku žalbenog postupka prvostupanjski sud odlučiti u daljnjem tijeku postupka. U obrazloženju svog rješenja Županijski sud upućuje prvostupanjski sud da u nastavku postupka raspravi sporno pitanje - jesu li Ugovor o kreditu i prateće isprave ništetne u smislu važećih pozitivnopravnih propisa te pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava donese novu i na zakonu utemeljenu presudu.

5. I i II-tužiteljice su u nastavku postupka ostale kod tužbe i tužbenog zahtjeva, dok je tuženik ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda, osim ranije istaknutog prigovora stvarne i mjesne nenadležnosti budući je drugostupanjski sud u naprijed citiranoj odluci jasno istaknuo da je primjenom Odjeljka 6. čl. 24. t. 1. Uredbe EU br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. 12. 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama propisana isključiva nadležnost sudova država članica gdje se nekretnina nalazi, neovisno o domicilu stranaka.

6. I i II-tužiteljice i tuženik su predložili da sud u nastavku postupka pročita sve ranije provedene dokaze, a I-tužiteljica je predložila i da je sud dopunski sasluša na okolnost pregovora oko ugovornih odredbi. Stoga je sud ponovno pročitao dostavljenu dokumentaciju i to preslike Ugovora o jednokratnom kreditu od 21.6.2004., br. stranke: 1.059.534, br. konta 1-01-59.534 od 21.6.2004. na iznos od 22.000,00 EUR-a, Solemnizacije br. OV-961/2004-1 od 21.6.2004., Suglasnosti o zapljeni broj OV-06215/2004 od 21.6.2004. (list 10-22 spisa), očitovanja FMA (list 64 spisa), potvrde HZMO-a (list 100-102 spisa), nalog FINI (list 103-105 spisa), obavijest HNB-a (list 110 spisa), očitovanje MUP-a (list 398 spisa), naloga za plaćanja (list 409-496 spisa), potvrdu Banke K. (list 497 spisa), presliku putovnice za I- tužiteljicu za koju je utvrđena istovjetnost sa originalom na ročištu 23.5.2018. god. (list 542-557 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga tuženika (list 569 spisa), preslike uplatnica (list 578-613 spisa). Pročitani su iskazi I i II-tužiteljica i svjedokinje D. D. od 23.5.2018. (list 632 - 634 spisa) te je dopunski saslušana I-tužiteljica (list 817 spisa). Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Nesporno je da su tužiteljice i pokojni I. O. kao korisnici kredita sa tuženikom sklopili Ugovor o otplati kredita (jednokratni kredit) 21.6.2004. na iznos od 22.000,00 EUR-a. Predmet osiguranja je hipoteka na nekretnini I-tužiteljice, dok su I i II-tužiteljica i pok. I. O. dali suglasnost i za pokretanje ovršnog postupka te namirenja iz cjelokupne ostale imovine korisnika kredita. Kredit nije otplaćen. Nesporno je i da je tuženik uredno registriran kao pravna osoba u Republici Austriji te da nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za rad u Republici Hrvatskoj. Sporno je jesu li ništetni Ugovor o jednokratnom kreditu od 21.6.2004., Solemnizacija broj OV-961/2004-1 od 21.6.2004. i Suglasnost o zapljeni broj OV-06215/2004 od 21.6.2004.

8. I-tužiteljica B. D. u svom iskazu tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu potpisala na području Republike Hrvatske i to u V., u javnobilježničkom uredu javne bilježnice B. Š. Odvjetnik H. Ž. se predstavio kao posrednik

banke K., tek je na kraju saznala da se radi o Austrijancima. Nikada radi ničega nije odlazila u Austriju. Odvjetnik H. Ž. joj je obećavao da će sve riješiti za nju i ona mu je vjerovala te ga ni u čemu nije provjeravala. Rekao joj je da će uz hipoteku biti potreban i jamac, a ona je predložila ili kći ili svoga oca. Kada je trebalo potpisati ugovor svi su došli kod njega u ured, no odmah ih je uputio kod javnog bilježnika iza ugla. Kod javnog bilježnika nije čitala što potpisuje, dočekali su ih službenici, sve je bilo pripremljeno i trajalo možda 10 minuta. Kredit je otplaćivala najprije uplatama na privatni račun ili na ruke odvjetnika Žerjava, ne zna točno koliko mu je tako platila.

9. II-tužiteljica S. K. tvrdi da ju je majka zamolila da joj bude jamac i da je sve dogovorila sa odvjetnikom Ž. Nije ju pitala o kojem se iznosu radi. Došli su kod njega u ured, no tamo nisu ništa potpisali već su išli javnom bilježniku. Sjeća se da su kod javnog bilježnika sve potpisali na brzinu i još su morali platiti.

10. Svjedokinja D. D. je 2004. djeda, sestru i mamu vozila u V. kod odvjetnika H. Ž. Sjeća se da su bili kod njega u uredu, da su tamo potpisali ugovore, nakon čega ih je odvjetnik Ž. uputio da idu kod javnog bilježnika. Nije bila u prostoriji gdje su oni potpisivali, čekala je ispred vrata, tako i ne zna što su potpisali, no sjeća se da su bili brzo gotovi.

11. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da uz primjerak ugovora sastavljen na njemačkom jeziku prileži i primjerak ugovora na hrvatskom jeziku potpisan od strane I i II-tužiteljica dana 21.6.2004. U Ugovoru je kao mjesto sklapanja Ugovora naveden Ludmannsdorf/Bilčovs, slijedom čega proizlazi da je isti zaključeni u Republici Austriji, u sjedištu tuženika, sve sukladno čl. 252 st. 2 ZOO-a.

12. U odnosu na ranije pozivanje tužiteljica na odredbu čl. 3. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (NN br. 72/17) valja istaknuti da je navedeni Zakon ukinut Odlukom Ustavnog suda RH broj: U-I-3678/2017 od dana 3. 11. 2020., kao i da postoji obvezujuća presuda Suda Europske Unije u predmetu broj C-630/17 od dana 14. 2. 2019. (A. M. protiv Raiffeisenbank St. Stefan - Jagerberg -

Wolfsberg eGen, u kojoj je Sud zaključio da čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU) treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice čiji učinak je, između ostalog, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika sa sjedištem u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

Iz navedene odluke Suda Europske unije proizlazi da je Ugovoru o funkcioniranju Europske unije protivna i odredba čl. 10. st. 1. Zakona o ništetnosti ugovora kojom je propisano je da su ništetni ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima koji su sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika i prije stupanja na snagu toga Zakona (pri čemu je neovlašteni vjerovnik pravna osoba koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske). S obzirom na navedeno, navedeni Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine, broj 72/17) se ne može primijeniti u ovom predmetu.

13. I i II-tužiteljice u nastavku postupka ističu da sa tuženikom nikada nisu vodile nikakve pregovore oko odredbi ugovora o kreditu, da im iste nisu bile niti protumačene od strane djelatnika tuženika te da su potpisale unaprijed sastavljeni obrazac sa nerazumljivim ugovornim odredbama. Posebno nerazumljivim ističu dio koji se odnosi na ugovaranje uz promjenu kamatne stope, odredbe o naknadama i jednokratnim troškovima, jednokratnim naknadama (pristojba za obradu 2%), troškovima zaključka (kvartalno) i završnim troškovima, odredbi o kreditnoj proviziji i obvezi da se kreditoru naknade svi troškovi i gotovinski izdaci te da se za dospjele kamate, neodređene provizije, neodređene troškove i jednokratnu pristojbu za obradu kredita tereti konto kredita. Vezano uz ugovorenu kamatnu stopu od 7,75% iskazuju sumnju da je tuženik kao trgovac strana pravna osoba koja je jednostrano sastavila obrazac ugovora, za sebe ugovorio iznimno visoke kamate koje nisu dozvoljene u Republici Austriji time diskriminirajući tužiteljice kao potrošače koji nemaju prebivalište niti boravište u Republici Austriji, koji je za tuženika samo strani rezident koji ne poznaje niti austrijsko pravo niti razumije njemački jezik.

14. Tužiteljice se pozivaju na Direktivu 93/13 te tumačenju definicije pojmova „ prodavatelj robe ili pružatelj usluga ” i „ potrošač ” gdje proizlazi da potrošači moraju biti fizičke osobe, a prodavatelj robe ili pružatelj usluga može biti pravna ili fizička osoba. Predlažu utvrditi ništetnost predmetnog Ugovora pozivajući se na odredbu čl. 19.j Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015, u nastavku ZIDZPK), koji propisuje da ako je ugovor o kreditu sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ugovor je ništetan. Budući je predmetni kredit potrošački kredit po kojem dugovanje nije podmireno slijedom čega niti ugovorni odnos nije dovršen, a temeljem odluke Ustavnog suda broj U-I-4455/2015 od 4. 4. 2017. se odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) iz poglavlja IV. citiranog Zakona, konkretno članak 19.j., primjenjuju retroaktivno na sve postojeće ugovorne odnose koji nisu dovršeni, a sklopljeni su prije stupanja na snagu citiranog propisa, to se čl. 19.j Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima primijeniti i u konkretnom slučaju. Pozivaju se i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, u nastavku: ZPK), čl. 20.a. st. 1. kojim je propisana je gornja granica efektivne kamatne stope u potrošačkim kreditima koja može biti maksimalno jednaka visini zakonske zatezne kamatne stope uvećana za 2 postotna poena. Stoga je ugovorena kamatna stopa u predmetnom ugovoru lihvarska kamatna stopa obzirom da je u samom ugovoru navedena kao zakonska zatezna kamata od 5%.

15. Tuženik u cijelosti osporava navode tužiteljica da im pojedine ugovorne odredbe nisu bile jasne i razumljive. Ističe kako su I i II-tužiteljice u dosadašnjem tijekom postupka tvrdile da I-tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bila sposoban za rasuđivanje, da im nije isplaćen kredit, da su vratile veći iznos kredita nego što tuženik prikazuje u svojim obračunima za što su dostavili gotovo 40 različitih uplatnica i potvrda o transakcijama, a od kojih se uplatnica i potvrda niti jedna ne odnosi na ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, kao i da je bivši direktor tuženika, A. W. potvrdio da su se krediti isplaćivali putem suradnika u

Republici Hrvatskoj međutim A. W. nikada nije bio direktor tuženika, a iz dostavljenog zapisnika proizlazi da je obnašao funkciju direktora u potpuno drugoj pravnoj osobi, a što su sve neistiniti navodi usmjereni na odugovlačenje postupka. Nove, paušalno istaknute tvrdnje u cijelosti osporava. Ističe kako nije provodio bilo kakvu diskriminaciju prema korisnicima kredita ovisno o državljanstvu već su se uvjeti kredita određivali ovisno o svakom pojedinom slučaju (visini kredita, bonitetu korisnika kredita, kolateralima i sl.).

U odnosu na visinu kamatne stope ističe kako se uvidom u javno dostupne podatke može lako utvrditi kakva su kretanja kamatnih stopa bila u istovjetnim slučajevima tijekom 2004. u Republici Hrvatskoj. Naime, kamatne stope su nerijetko bile iznad 11%, a u svakom slučaju iznad 7%. Slijedom navedenog, ugovorena kamatna stopa u konkretnom ugovoru o kreditu u cijelosti je u skladu s kretanjima kamatnih stopa u vrijeme sklapanja ugovora. Također su u predmetnom ugovoru o kreditu svi troškovi i naknade jasno naznačeni te isti ne predstavljaju nikakve nerazmjerno visoke iznose. Nadalje, u samom je ugovoru navedeno i da su Opći uvjeti poslovanja uručeni korisnicima kredita prilikom potpisivanja ugovora te su potpisom ugovora korisnici kredita isto i potvrdili. Osim toga, niti u ugovoru niti u općim uvjetima ne postoje ikakve „skrivene“ odredbe odnosno odredbe označene manjim slovima, niti odredbe sadržane u fusnoti ugovora, već su sve odredbe ugovora čitke, nedvosmislene i jasno označene.

U odnosu na navode da je ugovor sklopljen putem posrednika H. Ž. na čiji je račun vršena i isplata kredita, tuženik ističe kako činjenica isplate kredita nije od bilo kakvog utjecaja na ništetnost ugovora o kreditu.

Navodi tužiteljica da im bilo koja odredba ugovora nije bila jasna i razumljiva te da nisu razumjele ugovore o kreditu budući da ne poznaju dovoljno njemački jezik potpuno su neutemeljeni i paušalni te suprotni ispravama koje prileže spisu. Naime, iz samog spisa proizlazi da su sporni ugovori o kreditu sklopljeni na hrvatskom jeziku. Pritom je i sam javni bilježnik prilikom solemnizacije izričito konstatirao da su stranke pristupile radi solemnizacije ugovora o kreditu koji je priložen u pet primjeraka originala i prijevoda sa njemačkog jezika po ovlaštenom sudskom tumaču pa tužiteljice ne mogu isticati da ne znaju njemački jezik slijedom čega da nisu razumjele sadržaj ugovora.

U potvrdi javnog bilježnika je izričito navedeno i da je javni bilježnik prilikom solemnizacije objasnio smisao i posljedice pravnog posla tužiteljicama te se uvjerio u njihovu pravu volju, nakon čega su stranke izjavile da žele solemnizirati ugovor o kreditu. Također je I-tužiteljica dozvolila da se na njenoj nekretnini uknjiži založno pravo radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu (pri čemu su navedeni uvjeti ugovora: iznos kredita, visina kamatne stope, rok dospijeća i dr.) te je izjavila da je suglasna da se u slučaju dospjelosti obveze može provesti ovrha na založenoj nekretnini i cjelokupnoj imovini, a što sve ukazuje da su korisnici kredita bili upoznati sa sadržajem ugovora o kreditu te posljedicama koje iz istog proizlaze.

Zaključno tuženik ističe i da tužiteljice, ako im je bilo što bilo sporno ili nejasno u ugovoru o kreditu ili općim uvjetima poslovanja, isti nisu morale potpisati niti preuzeti novčana sredstva koja su im uplaćena. Isto tako, nije ni životno ni logično da u slučaju da su tužiteljicama odredbe ugovora o kreditu broj 1-01.059.534 od dana 21.06.2004. bile sporne ili nejasne da bi isti nakon više od godinu dana (19.09.2005.) sklapali novi ugovor o kreditu broj 6.070.189 sa istovjetnim ugovornim odredbama te da su im odredbe oba ugovora postale sporne tek nakon više od petnaest godina od sklapanja ugovora i primitka novčanih sredstava.

16. U odnosu na pozivanje I i II-tužiteljica na odredbe Direktive Vijeća br. 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ističe da je navedena Direktiva primjenjiva samo na potrošačke ugovore, a tužiteljice nisu dokazale status potrošača u smislu iste. Podredno, za primjenu predmetne Direktive potrebno je dokazati da je ugovornom klauzulom o kamatama i načinu otplate prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, jer bi u suprotnom svaka ugovorna odredba o kamatama i načinu otplate bila nepoštena, a tužiteljice nisu dokazale navodnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

U odnosu na pozivanje I i II-tužiteljica na ZPK te ZIDZPK, tuženik ukazuje da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni istih propisa iz sljedećih razloga:

- ZPK je stupio na snagu dana 1.1.2010., dakle, nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od dana 21.6.2004.

- retroaktivna primjena zakona izričito je zabranjena Ustavom RH i to u članku 90. st. 4., a u kojem je navedeno kako: „…Zakoni i drugi propisi državnih tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje...“. Nadalje, st. 5. istog članka je propisano sljedeće: „…Iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje…“.

Budući da u odredbama ZPK-a nije predviđeno povratno djelovanje, jer je odredbom čl. 29. st. 1. navedenog zakona izrijekom propisano kako se isti ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene prije njegova stupanja na snagu, odnosno prije 1.1.2010., to je razvidno kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni navedenog zakona, odnosno predmetni ugovor o kreditu ne može biti ništetan prema odredbama ZPK-a.

-ZIDZPK je stupio na snagu 30.9.2015., nakon sklapanja ugovora o kreditu od dana 21.6.2004. te i u odnosu na isti vrijedi naprijed opisana zabrana retroaktivne primjene zakona. Naglašava i da je zakonodavac, da mu je to bila namjera, u završnim odredbama mogao primijeniti retroaktivnu primjenu odredbe čl. 19 j ZIDZPK, a što nije učinio jer se isti primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene nakon 30.9.2015.

- ZPK/ZIDZPK se ne može primijeniti jer tuženik nema svojstvo vjerovnika u smislu ZPK, a što proizlazi iz čl. 2 ZPK koji propisuje da je „… vjerovnik fizička ili pravna osobu koja na području Republike Hrvatske odobrava ili obećava odobriti kredit u okviru poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja…“. Tuženik svoju djelatnost, kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i danas, obavlja na području Republike Austrije, predmetni ugovor o kreditu je potpisan u sjedištu tuženika, odnosno u Republici Austriji, obveza je nastala u Republici Austriji i novac je isplaćen u Republici Austriji.

U odnosu na pozivanje I i II-tužiteljica na odluku Ustavnog suda RH broj U-I-4455/15 od dana 4.4.2017. tuženik ističe da iz iste ne proizlazi stav tužiteljica da bi se čl. 19 j ZIDZPK trebao retroaktivno primjenjivati, budući je u citiranoj odluci Ustavni sud obrazlagao iz kojih razloga smatra da članak 19.j. ZIDZPK-a nije protivan Ustavu.

17. I i II-tužiteljice su u cijelosti ostale kod naprijed opisanih tvrdnji i navoda. U podnesku od dana 1.9.2021. uz postojeći tužbeni zahtjev opisan u točci I izreke ove presude, postavljaju i alternativni tužbeni zahtjev kojim predlažu da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o otplati kredita broj 1-01.059.534 u dijelu koji se odnosi na visinu kamatne stope od 7,75%, kojima su ugovorene obveze podmirenja sporednih pristojbi, odredbe o naknadama jednokratnih troškova, odredbe o jednokratnim naknadama (pristojba za obradu 2%), troškovi zaključka (kvartalno), završnim troškovima, odredbe ugovora gdje stoji da se na račun stavlja i kreditna provizija,kao i da se kreditoru imaju naknaditi i svi troškovi i gotovinski izdaci te da se za dospjele kamate, neodređene provizije, neodređene troškove i jednokratnu pristojbu za obradu kredita tereti konto kredita.

18. Tuženik se u cijelosti protivi opisanoj preinaci tužbe te za istu uskraćuje pristanak budući je izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka.

19. Tužiteljice učinjenu preinaku drže dopuštenom. To stoga što je nakon podnošenja tužbe došlo do promijenjenih okolnosti jer je odlukom Suda Europske unije posl.br. C-630/17 primjena Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj dovedena u pitanje, da bi potom odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3678/17 od dana 3. 11. 2020, navedeni zakon bio u cijelosti ukinut pa slijedom navedenog, a bez svoje krivnje nisu mogli preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

20. Rješenjem poslovni broj P-4979/2020-72 od dana 21.3.2022. sud nije dopustio preinaku. Člankom 190 st. 2 ZPP-a je propisano da tužitelj iznimno može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je odredbom čl. 191. st. 2. ZPP-a propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. Tužiteljice u tužbi traže utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora pozivajući se na Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (NN br. 72/17) koji je tijekom postupka ukinut od strane Ustavnog suda RH. U podnesku od dana 1.9.2021. se pozivaju na nerazumijevanje pojedinih ugovornih odredbi (promjena kamatne stope, naknade i jednokratni troškovi, jednokratne naknade, troškovi zaključka (kvartalno) i završni troškovi, kreditna provizija, obveza naknade svih troškova i gotovinskih izdataka), koje ih je nerazumijevanje dovelo do slabijeg ugovornog položaja u odnosu na tuženika koji i nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, slijedom čega je ugovor ništetan temeljem čl. 19 j ZIDZPK.

Sa činjenicama koje se odnose na razumijevanje ugovornih odredbi su tužiteljice bile upoznate od dana sklapanja predmetnog ugovora i iste su im mogle biti sporne, međutim tužiteljice navedeno nisu isticali kao činjeničnu osnovu u podnesenoj tužbi. Dakle, ne radi se o situaciji da tužiteljice nisu mogle iznijeti naprijed navedene činjenice bez svoje krivnje prije zaključenja prethodnog postupka pa kako nije ispunjen zakonski uvjet propisan čl. 190. st. 2. ZPP-a sud je odbio preinaku.

21. Stoga je za utvrditi mogu li se tužiteljice u ovom postupku kod isticanja ništetnosti pozivati na odredbu čl. 19.j ZIDZPK kojom je propisano da ako je ugovor o kreditu sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ugovor je ništetan. Budući je navedena odredba ZIDZPK stupila na snagu 30. 9. 2015., (čl. 3 ZIDZPK) a predmetni Ugovor je sklopljen 21.6.2004. to se ista ne primjenjuje na ugovore koji su sklopljeni prije toga datuma pa tako niti predmetni ugovor.

22. Tužiteljice se stoga paušalno i bez ikakvih dokaza pozivaju da bi kao ugovorne strane predmetnog ugovora o kreditu po kojem im je novac bio isplaćen, pojedinim ugovornim odredbama koje su im u vrijeme potpisivanja bile jasne i razumljive, a naknadno im postale nerazumljive i štetne, bile dovedene u neravnopravan položaj prema tuženiku kao davatelju kreditu koji i nije imao odobrenje za pružanje usluga kreditiranja na području Republike Hrvatske, a zbog čega je kredit potpisan u Republici Austriji, a što sve predmetni ugovor čini ništetnim. Tužiteljice se ne pozivaju niti ističu da bi predmetni ugovor bio ništetan iz kojeg drugog razloga propisanog čl. 322 ZOO. slijedom čega je sud u cijelosti odbio zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, kao i zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja ve kako je opisano u točci I izreke ove presude.

23. Odluka o troška je donesena je temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a u svezi s čl. 155 ZPP-a, sukladno vrijednosti predmeta spora i u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500 bodova (Tbr. 8 t. 1), trošak četiri obrazložena podneska u iznosu od po 500 bodova za svaki (Tbr. 8 t. 1), podnesaka od 9.2.2017., 1.6.2017., 5.10.2017., 27.12.2017., 18.1.2018., 29.1.2018., 7.3.2018., 26.2.2019. u iznosu od po 50 bodova za svaki (Tbr. 8 t. 3), zastupanja na ročištima održanim 11.12.2017., 23.5.2018. i 21.3.2022. u iznosu od po 500 bodova (Tbr. 9. t. 1), 21.4.2016., 14.2.2017., 5.6.2017., 15.4.2021., 8.7.2021., u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9 t. 5), trošak sastava žalbe u iznosu od 625 bodova (Tbr. 10 t. 1). Tuženiku nije priznat trošak pristupa ročištu radi objave presude jer isti nije nužan budući se presuda istoga dana objavljuje na e Oglasnoj ploči suda. Uz vrijednost jednog boda od 10,00 kn i 25% PDV-a u iznosu od 11.937,50 kn priznati trošak tuženika iznosi 59.687,50 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu temeljem čl. 29 ZOO-a, određenu po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena, tekuću od dana 9.5.2022. pa do isplate.

U Zagrebu 9. svibnja 2022.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA

1. pun. I i II-tužiteljica

2. pun. tuženika