REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 20 Pr-15431/2021-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Petri Hertelendi Lovrić, u pravnoj stvari tužiteljice I.D. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik K.Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika C.C.H. Hrvatska d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J.Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š.P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 30. ožujka 2022., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 9. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su tužiteljica i tuženik ugovor o radu od 01. travnja 2017., sklopili na neodređeno vrijeme.

II. Utvrđuje se da je nedopuštena, nezakonita i ništava odluka tuženika od 31. svibnja 2021. o neproduljenju (otkazu) ugovora o radu tužiteljici, te ne proizvodi pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku vratiti tužiteljicu na rad i povjeriti joj poslove „referentica za odnose sa kupcima“, ili joj omogućiti obavljanje sličnih poslova uz istu naknadu plaće ukoliko kod tuženika ne postoji radno mjesto „referentica za odnose sa kupcima“, i priznati joj sva prava iz radnog odnosa, u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koje teku od presuđenja pa do isplate, u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II/ Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak od 2.500,00 kuna u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je od 18. travnja 2011. do 31. svibnja 2021. bila zaposlena kod tuženika a što je više od 10 godina. Posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme sklopila je sa tuženikom 1. travnja 2017. godine, a ostale ugovore o radu sklopila je sa agencijom za privremeno zapošljavanje. Tuženik joj 31. svibnja 2021. nije produljio ugovor o radu, te ju je odjavio sa HZZO i HZMO. Navodi da je 15. lipnja 2021. tuženiku podnijela zahtjev za zaštitu prava na koji se tuženik oglušio. Navodi da su ugovori o radu sklopljeni s agencijom za privremeno zapošljavanje ništetni i protuzakoniti jer su sklopljeni protivno europskim direktivama o privremenom zapošljavanju te protivno Ustavu RH i ostalim pozitivnim propisima, posebice odredbama Zakona o obveznim odnosima (članci 322-329) i Zakona o radu (članci 44-52). Tužiteljica smatra s obzirom na trajanje radnog odnosa kod tuženika od više od 10 godina i na ostale pretpostavke da se treba smatrati sukladno Zakonu o radu da sa tuženikom ima sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Navodi da je neproduljenje ugovora o radu od 31. svibnja 2021. i odjava radnice sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja nezakonito jer je tužiteljica nastavila raditi kod tuženika i nakon 31. prosinca 2017., odnosno nakon što je isteklo trajanje ugovora o radu od 1. travnja 2017. Opreza radi, tužiteljica navodi kako se tuženik nije savjetovao sa radničkim vijećem niti sa sindikalnim povjerenikom o namjeri neproduljenja ugovora o radu tužiteljici. Tužiteljica smatra da se neproduljenje ugovora o radu ima smatrati otkazom ugovora o radu jer ona sukladno Zakonu o radu ima valjani ugovor o radu na neodređeno vrijeme te predmetni ugovor može prestati samo valjanim otkazom ugovora o radu. Tužbenim zahtjevom predlaže da se utvrdi da su tužiteljica i tuženik ugovor o radu od 1. travnja 2017. sklopili na neodređeno vrijeme, da je nedopuštena, nezakonita i ništava odluka tuženika od 31. svibnja 2021. o neproduljenju (otkazu) ugovora o radu tužiteljici te ne proizvodi pravne učinke, te naložiti tuženiku da vrati tužiteljicu na rad.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik navodi da nije točno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika više od 10 godina te da joj tuženik dana 31. svibnja 2021. nije produljio ugovor o radu te da ju je odjavio sa HZZO i HZMO. Tuženik navodi da na dan 31. svibnja 2021. nije imao sa tužiteljicom sklopljen ugovor o radu niti je tužiteljica bila prijavljena kao zaposlenik tuženika kod HZZO i HZMO, a niti je tuženik imao obvezu bilo kakve odjave tužiteljice. Naime, tuženik ističe da je tužiteljica započela rad kod tuženika 2011. kao ustupljeni radnik agencije za privremeno zapošljavanje C.p. d.o.o. Tuženik je sa tužiteljicom 1. travnja 2017. sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme do 31. prosinca 2017. te je istekom predmetnog ugovora o radu tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika. Nakon prestanka radnog odnosa kod tuženika tužiteljica je sklopila ugovor o radu na određeno vrijeme sa agencijom za privremeno zapošljavanje E. d.o.o. temeljem kojeg je bila ustupljena tuženiku za privremeno obavljanje poslova u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2020., a 31. prosinca 2020. sklopila je ugovor o radu na određeno vrijeme s agencijom C.p. d.o.o. koji ugovor je prestao 31. svibnja 2021. istekom ugovorenog roka, kada prestaje rad tužiteljice kao ustupljene radnice kod tuženika. Stoga tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije s obzirom da u spornom razdoblju nije bio poslodavac tužiteljice nego je tužiteljica u tom razdoblju kod tuženika obavljala poslove kao ustupljeni radnik u smislu odredbe članka 44. Zakona o radu. Opreza radi, tuženik ističe i prigovor prekluzije navodeći da je protekao rok na ostvarivanje prava na sudsku zaštitu s obzirom da je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao 31. prosinca 2017. Tuženik navodi da ugovor o radu koji su stranke imale sklopljenog od 1. travnja 2017. nije bio sklopljen protivno odredbama Zakona o radu, a pravna osnova za nastavak rada tužiteljice kod tuženika je ugovor o ustupanju sklopljen s agencijom za privremeno zapošljavanje. Stoga navodi da tužiteljica, ukoliko smatra da joj je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa, zaštitu povrijeđenog prava može ostvariti samo kod svog poslodavca. Upućuje na Direktivu 2008/104/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenog 2008. o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje koja upućuje da se pitanje ustupanja radnika regulira nacionalnim zakonodavstvom, u konkretnom slučaju Zakonom o radu. Obzirom na to za tuženika ne postoji obveza sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme s ustupljenim radnikom obzirom da isto nije propisano niti europskim zakonima niti nacionalnim propisima. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz uvidom u svu dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis te je saslušao tužiteljicu.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao ustupljene radnice od tuženika kao korisnika agencije za privremeno zapošljavanje za utvrđenjem da su tužiteljica i tuženik sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2017. te utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika od 31. svibnja 2021. o neproduljenju ugovora o radu tužiteljici i zahtjev za vraćanjem tužiteljice na rad kod tuženika.

6. Iz navoda stranaka i isprava u spisu utvrđuje se kao nesporno:

- da je tužiteljica radila kod tuženika u periodu od 1. travnja 2017. do 31. prosinca 2017. na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme koji radni odnos je prestao istekom tog ugovora;

- da je tužiteljica nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme s tuženikom nadalje od 1. siječnja 2018. do 31. svibnja 2021. radila kod tuženika kao ustupljeni radnik i to kao radnik agencije za privremeno zapošljavanje;

- da je tužiteljica 15. lipnja 2021. tuženiku podnijela zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio.

7. Sporno je postojanje pasivne legitimacije tuženika, a podredno i da li je tužiteljica ostvarila zaštitu povrijeđenog prava u zakonskom roku.

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je radila kod tuženika više od 10 godina u kontinuitetu i to putem različitih oblika ugovora o radu, jedan ugovor o radu na određeno vrijeme imala je zaključen direktno sa tuženikom, a u ostalom razdoblju zaključivala je ugovore o radu na određeno vrijeme sa agencijom za privremeno zapošljavanje i za to vrijeme je plaću dobivala od agencije. Cijelo vrijeme je radila iste poslove unutar Odjela za odnose s kupcima kao referentica i to je bila trajna pozicija. Navodi da joj tuženik nije htio dati ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Navodi da je samohrana majka i nije ni dobivala alimentaciju, a ujedno studira, te je bila prisiljena raditi na način da je sklapala ugovore o radu na određeno vrijeme s agencijama jer nije imala drugog izbora. Navodi da tuženik generalno posluje na takav način da zapošljava određen broj ljudi preko agencije i nakon tri godine te iste radnike zapošljava putem druge agencije na iste pozicije, a tuženiku je jeftinije na taj način zapošljavati ljude. Zadnji ugovor o radu s agencijom joj je istekao u svibnju 2021. i nije produljivan. Završila je na bolovanju, a trebala je ići raditi na teren, što nije mogla, stoga joj tuženik nije htio produljiti ugovor.

9. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit jer je iskazivala suglasno sa ispravama u spisu i navodima stranaka.

10. Osnovan je prigovor promašene pasivne legitimacije kojeg je istaknuo tuženik imajući na umu da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 1. travnja 2017. između tužiteljice i tuženika prestao istekom roka 31. prosinca 2017., te da tužiteljica nakon tog razdoblja više nije bila zaposlenik tuženika već je bila u radnom odnosu sa agencijama za privremeno zapošljavanje i to u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 21. prosinca 2020. sa tvrtkom E. d.o.o., a u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 31. svibnja 2021. sa tvrtkom C.p. d.o.o., a što suglasno proizlazi iz navoda stranaka, iskaza tužiteljice i potvrde o zaposlenju HZMO.

11. Naime, sukladno odredbi čl. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14, 127/17, 98/18; dalje: ZR) ustupljeni radnik koji smatra da mu je za vrijeme rada kod korisnika povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa, zaštitu povrijeđenog prava ostvaruje kod poslodavca na način utvrđen člankom 33. ZR.

12. Člankom 50. st. 1. ZR propisano je da se korisnik u odnosu na ustupljenog radnika smatra poslodavcem u smislu obveza primjena odredbi ovog i drugih zakona i propisa kojima su uređeni sigurnost i zaštita zdravlja na radu i posebna zaštita određenih grupa radnika.

13. Ugovor o radu ugovor je građanskog prava te se na sklapanje, promjenu i prestanak ugovora o radu odgovarajuće primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - dalje: ZOO). Sukladno članku 2. ZOO stranke su slobodne urediti svoje odnose, tj. postoji opće načelo o slobodnoj volji stranaka za sklapanje ugovora. Dakle, stranke ugovora o radu, poslodavac i radnik, ovlaštene su slobodnom i ozbiljnom voljom ugovoriti uvjete radnog odnosa. Sukladno tome, i ugovor za privremeno obavljanje poslova kojeg je tužiteljica sklopila s agencijom za privremeno zapošljavanje podliježe slobodi ugovaranja kako to regulira odredba čl. 46. ZR u vezi s čl. 8. st. 4. ZR.

14. Slijedom toga, imajući na umu da je nesporna činjenica da je poslodavac tužiteljice bila agencija za privremeno zapošljavanje E. d.o.o., te joj navedeni poslodavac nije produljio ugovor o radu, to je tužbeni zahtjev u cijelosti pogrešno upravljen na tuženika kao korisnika agencije.

15. Prema tome, zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan.

16. S obzirom na navedena utvrđenja, odbijen je kao suvišan prijedlog tužiteljice za saslušanjem svjedoka M.P., predsjednika radničkog vijeća, na okolnost savjetovanja sa radničkim vijećem i rada tužiteljice, te su svi ostali navodi stranaka potpuno bez utjecaja na odlučivanje.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužiteljica izgubila parnicu, dužna je, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka dok je njezin zahtjev za naknadom troška odbijen. Tuženiku je, u smislu odredbe čl. 155. ZPP, a prema Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) priznat trošak jednokratne nagrade za zastupanje u iznosu od 2.000,00 kn (Tbr. 7/2) uvećano za PDV od 25% (Tbr. 42) pa trošak tuženika sveukupno iznosi 2.500,00 kn.

18. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužiteljica je oslobođena obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu 9. svibnja 2022.

Sutkinja:

Petra Hertelendi Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem e-komunikacije ili pisano u 4 primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku