- 1 -              Rev 71/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 71/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. K.-L. iz L., OIB ..., koju zastupa punomoćnica L. Z., odvjetnica u J., protiv tuženika Z. D. iz R., OIB ..., kojega zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u R., radi brisovne tužbe, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžst-59/2015 od 16. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-377/13 od dana 14. svibnja 2014., na sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužiteljice i ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžst-59/2015 od 16. travnja 2015. te se predmet vraća tom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o naknadi troškova u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom drugostupanjskog suda potvrđena je prvostupanjska odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužiteljici S. K.-L. (dalje: tužiteljica) uknjižbom prava vlasništva tuženika Z. D. (dalje: tuženik), koja uknjižba je provedena rješenjem Općinskog suda u Opatiji broj Z-6655/12 od 25. veljače 2013.  na nekretnini z.č. 770 vrt od 549 m2 upisanoj u z.k. ul. 2400 k.o. L., povrijeđeno pravo vlasništva te je odbijen zahtjev za brisanjem te uknjižbe uz zahtjev za uspostavu prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja istovremenim upisom prava vlasništva na toj nekretnini u korist tužiteljice S. K.-L. Ujedno je odlučeno o zahtijevanim troškovima postupka.

 

2. Protiv te drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP), i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove u povodu revizije.

 

3. Na reviziju nije odgovoreno.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. U ovoj pravnoj stvari dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. t. 1. s obzirom na to da je vrijednost pobijanog dijela iznos od 274.500,00 kuna, sukladno po prvostupanjskom sudu utvrđenoj vrijednosti predmeta spora sa zapisnika od 20. ožujka 2014. (Pritom je pobijana odluka donesena na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP radi čega revizija ne može biti dopuštena i na temelju odredbe čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP, a kako se revidentica poziva.).

 

6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Tužiteljica je u postupku tvrdila da upis tuženika nije valjan jer da je kupoprodajni ugovor, koji je bio osnova upisa, datuma 30. travnja 1997., a da u tom ugovoru navedena prodavateljica, sada pokojna, I. K., nije bila vlasnica predmetne nekretnine - predmeta prodaje. To jer da je ona ugovorom o darovanju od 9. travnja 1997. tužiteljici darovala predmetnu nekretninu. Pored toga da izjava koju je tužiteljica dala da ne predstavlja tabularnu ispravu.

 

8.1. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbi:

 

- čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, br. 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13. i 108/17., dalje: ZZK), koja određuje:

 

„Nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno.“;

 

- čl. 129. st. 2. ZZK kojom je određeno:

 

„Brisovnoj tužbi ne može se udovoljiti protiv osobe koja je postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženoga, ali neistinitoga (nevaljanoga) prava prednika, osim:

- ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu je bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe u roku za žalbu na taj upis zatražio zabilježbu da je sporan te podnio brisovnu tužbu u roku od šezdeset dana od isteka roka za tu žalbu, odnosno

- ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe podnio brisovnu tužbu u roku od tri godine od kad je ta uknjižba bila zatražena.“

 

8.2. Taj sud je utvrdio da je rješenje poslovni broj Z-6655/12 od 25. veljače 2013., kojim je dozvoljena uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnine u korist tuženika, dostavljeno tužiteljici te da je ista izjavila žalbu istoga dana, 1. travnja 2013. Nadalje, zaključuje da kako je tužiteljica u ovom predmetu podnijela tužbu 27. lipnja 2013. da ju je podnijela po proteku roka od 60 dana od isteka roka za žalbu protiv rješenja o uknjižbi, jer da je petnaesti dan roka za podnošenje žalbe bio svakako 15. travnja 2013. Stoga da je tužba prema odredbi čl. 129. st. 2. alineja prva ZZK nepravovremena.

 

8.3. Uz to, prvostupanjski sud obrazlaže i to da kad bi se smatralo da je tužba pravovremena da je onda tužbeni zahtjev neosnovan. To iz razloga što se zaključuje da bez obzira što je kupoprodajni ugovor između I. K. i tuženika ovjeren 30. travnja 1997., a darovni ugovor između I. K. i tužiteljice je ovjeren ranije,  9. travnja 1997., da tužiteljica nije dokazala da je u vrijeme ovjere kupoprodajnog ugovora 30. travnja 1997. ona već ishodila svoj upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na temelju darovnog ugovora, a kako da se vlasništvo na temelju pravnog posla stječe upisom u zemljišnu knjigu, to da je onda majka tužiteljice još uvijek bila vlasnica predmetne nekretnine u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora. Kako se tuženik nije odmah upisao, a uslijedio je upis tužiteljice po darovnom ugovoru, to da je tužiteljica, tada upisana kao vlasnica, 20. svibnja 1997., izdala tuženiku izjavu, pa je tuženik ishodio uknjižbu na temelju kupoprodajnog ugovora i navedene izjave. U odnosu na rečenu Izjavu od 20. svibnja 1997. (dalje: Izjava) taj sud utvrđuje njen sadržaj i to da je tužiteljica pod moralnom i materijalnom odgovornošću izjavila da su zemljišta pod brojem z.č. 406 k.o. Oprić z.k. ul. 97 (318 m2) i z.č. 770 k.o. L. z.k. ul. 43 (549 m2), koja su obuhvaćena u darovnom ugovoru od 12. travnja 1997., kojim ih je I. K. iz L., darovala svojoj kćerci S. K.-L., prodala D. Z., R., kako stoji u kupoprodajnom ugovoru od 30. travnja 1997. Stoga taj sud zaključuje da ovdje tužiteljica na opisan način potvrđuje da je ta dva zemljišta još njezina majka I. K. prodala tuženiku. Isto tako taj sud utvrđuje  da u posljednjoj rečenici Izjave je navedeno: "Gore navedeno izjavljujem i vlastoručno potpisujem izjavu koja služi za uknjiženje navedenih čestica na ime gosp. D. Z.."

 

8.4. Stoga da kako nije bio moguć direktan upis na tuženika po kupoprodajnom ugovoru od 30. travnja 1997., (iako da je već njime tuženiku odmah dozvoljena uknjižba), jer se tužiteljica u međuvremenu upisala u zemljišnim knjigama, to da je onda, tužiteljica izdala ovu izjavu tuženiku kako bi isti ishodio svoj upis u zemljišnim knjigama. Pritom da navedena Izjava ima sadržaj isprave iz odredbe čl. 54. ZZK te da su ispunjeni uvjeti i iz odredbe čl. 52. st. 1. ZZK, prema kojoj će zemljišno knjižni sud dopustiti uknjižbu samo na temelju javnih isprava ili privatnih isprava na kojima je istinitost potpisa ovjerovljena na način propisan posebnim zakonom, a da i kupoprodajni ugovor od 30. travnja 1997. i Izjava od 20. svibnja 1997. sadrže potrebne ovjere potpisa, te da kupoprodajni ugovor ima potreban sadržaj za uknjižbu. Taj sud otklanja i prigovor zastare prava za izvršenje kupoprodajnog ugovora i prigovor da kupoprodajni ugovor nije izvršen, tj. da tuženik nije platio cijenu po ugovoru, jer da kako tužiteljica tvrdi nije izveo građevinske radove koje se obvezao izvesti, te otklanja prigovor da nije izvršena predaja u posjed nekretnine. To uz obrazloženje da je ugovorena cijena u iznosu od 15.750,00 kn, da je prodavatelj potvrdio primitak tog iznosa, a da sam ugovor nije nikada ni raskinut niti osporavan u nekom sudskom postupku. Isto tako da prema Ugovoru o građenju od 9. ožujka 1997., između tužiteljice i tuženika, da se tuženik obvezao izvesti građevinske radove na krovištu objekta u L., a da će mu tužiteljica platiti iznos od 3.000 DEM te za razliku u cijeni predati u posjed dva terena i to z.č. 406 k.o. O. i z.č. 770 k.o. L. Na poleđini tog ugovora da se nalazi potvrda o primitku iznosa od 3.000,00 DEM, a vezano za predmetnu česticu z.č. 770 k.o. L. da je 30. travnja 1997. sklopljen kupoprodajni ugovor te je tužiteljica 20. svibnja 1997. izdala tabularnu ispravu, iz čega taj sud zaključuje da je tuženik i izveo radove (a da to potvrđuje i svjedok S. D.).

 

9. Drugostupanjski sud potvrđuje pobijanu odluku iz razloga nepravovremenosti ove brisovne tužbe.

 

10. Tužiteljica u reviziji tvrdi da se u ovom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 129. st. 2. ZZK, već samo odredba iz st. 1. tog članka, jer da se ne radi o slučaju brisovne tužbe protiv osobe koja je uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženog, a neistinitog (nevaljanog) prava prednika, te da je bilo potrebno utvrditi je li se radi o osobi koja je postupala u dobroj vjeri, odnosno koja nije znala niti morala znati da se zemljišno knjižno stanje ne slaže s njezinim prijedlogom za uknjižbu niti sa stanjem na terenu.

 

11.1. Prethodno je citiran sadržaj materijalnog prava u odlomku 8.1.

 

11.2. S toga se s obzirom po prvostupanjskom sudu utvrđenom činjeničnom stanju u ovom predmetu ne bi radilo o situaciji iz odredbe čl. 129. st. 2. ZZK jer prednik tuženika nije uknjižio svoje pravo izvodeći sa iz uknjiženog, ali neistinitog (nevaljanog) prava prednika. Radi o situaciji iz odredbe čl. 129. st.1 ZZK na temelju kojeg tužitelj kao nositelj knjižnog prava ima pravo štiti to svoje pravo ako je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe te zahtijevati brisanje uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

 

11.3. Samo u slučaju kad je osoba u čiju je korist provedena nevaljana uknjižba raspolagala knjižnim pravom u korist poštenog stjecatelja koji je postupajući u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige upisao svoje pravo izvodeći ga iz nevaljano uknjiženog prava prednika, a stjecatelj niti u vrijeme sklapanja pravnog posla, niti u vrijeme podnošenja prijedloga za upis, nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da je prednikova uknjižba nevaljana, pravo na podnošenje brisovne tužbe vremenski je ograničeno, te protekom zakonom određenih rokova stjecanje u odnosu na poštenog stjecatelja više se ne može osporavati zbog nevaljanosti prednikove uknjižbe.

 

11.4. Dakle, pravo na podnošenje brisovne tužbe vremenski je neograničeno, osim u slučaju kada je osoba u čiju je korist provedena nevaljana uknjižba raspolagala knjižnim pravom u korist poštenog stjecatelja. 

 

12. Zbog navedenoga osnovno revidentica ističe revizijske prigovore, jer s obzirom na iznesena utvrđenja prvostupanjskog suda pravni pristup drugostupanjskog suda je nepravilan, radi čega je u postupku pred drugostupanjskim sudom ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Radi tog pogrešnog pravnog pristupa nisu razmotrene sve odlučne činjenice vezane za (ne)valjanost uknjižbe. Da bi se prihvatio tužbeni zahtjev brisovne tužbe potrebno je utvrditi je li sama uknjižba bila nevaljana jer u trenutku njezine provedbe nisu bile ispunjene sve pretpostavke određene materijalnim pravom da bi uknjižba proizvodila takav učinak. Potvrđujući prvostupanjsku odluku iz razloga nepravovremenosti tužbe, drugostupanjski sud propustio je obrazložiti istaknute žalbene razloge vezane uz pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

13. Budući da drugostupanjski sud zbog pogrešne primjene materijalnog prava nije razmotrio sve žalbene razloge odlučne za odluku o predmetu spora, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu, predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje i odlučiti kao u izreci.

 

14. U ponovljenom postupku potrebno je postupiti prema izloženom shvaćanju revizijskog suda i nakon toga donijeti novu i zakonitu odluku.

 

15. Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 12. ožujka 2024.

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v.r.