REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 3866/17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice B. Š. iz O., O.:

…, zastupane po punomoćniku I. F. T., odvjetnici u O.,

protiv tuženika I. Š. iz S. J., O.: …, zastupanog po odvjetnicima iz O. L.-V. & P. d.o.o. S., radi utvrđenja, nakon održane glavne

i javne rasprave, zaključene dana 25. ožujka 2022. godine u nazočnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 6. svibnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se spram tuženika I. Š. (O.: …) da je

tužiteljica B. Š. (O.: …) vlasnica za cijelo

nekretnine označene kao čest. zem. 378/5 upisane u Z. 1092 k. o. O., te se nalaže uknjižba prava vlasništva ove nekretnine na ime tužiteljice B. Š., uz istovremeni izbris tog prava vlasništva sa imena tuženika I. Š. pok. T. za cijelo.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 14.292,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 1. kolovoza 2017. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je nekretnina označena kao čest. zem. 378/5, zgrada i dvor površine 189 m2, od čega zgrada površine 42 m2 i dvor površine 147 m2, upisana u ZU 1092 k. o. O., upisana na ime tuženika kao vlasnika za cijelo. Predmetna nekretnina zajedno sa čest. zgr. 566 u katastarskom operatu za k. o. O. da odgovara nekretnini označenoj kao kat. čest. zem. 1061/2, naziva M. da je upisana kao posjed pokojnog oca tužiteljice S. Š. za cijelo. Temeljem rješenja o

nasljeđivanju S. Š. da je naslijedila majka tužiteljice M. Š.,

koja je također preminula, a temeljem rješenja o nasljeđivanju da je nju naslijedila upravo tužiteljica. Navedena uknjižba da je pogrešna te da ne odgovara stvarnom stanju vlasništva na predmetnoj nekretnini jer je tužiteljica vlasnica iste za cijelo, nekretnina da u naravi predstavlja dio dvorišta s pomoćnim objektima koji s obiteljskom kućom tužiteljice sagrađenom na čest. zgr. 566 k. o. O. čine cjelinu. Nakon cijepanja nekretnina, po novom stanju dio kat. čest. zem. 1061/2 da odgovara čest. zem. 378/5, uz napomenu da novom broju čest. zem. odgovaraju stare čest. zgr. 566 i čest. zem. 378/5 ukupne površine 279 m2. Na nekretnini označenoj kao čest. zgr. 566 ZU 1474 k. o. O. kao vlasnica za cijelo da je upisana tužiteljica. Čest. zem. 378/5 ZU 1092 k. o. O. da se nalazi u vlasništvu i posjedu tužiteljice, prije nje njenih prednika M. i S. Š., tužiteljica da je sa svojim

prednicima u nesmetanom, zakonitom i materijalnom posjedu predmetne nekretnine od 60-ih godina prošlog stoljeća, da ih nitko nikada nije ometao u korištenju nekretnine i izvršavanju vlasničkih ovlasti. Radi navedenog tužiteljica podnosi zahtjev kao u izreci ove presude.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbenom zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, navodi da ni tužiteljica niti njeni pravni prednici nisu platili vrijednost nekretnine, a upravo da je dogovor između stranaka kao bliske rodbine bio da će se tužiteljica moći uknjižiti kao vlasnica nakon što plati vrijednost nekretnine.

U svom podnesku od dana 24. travnja 2018. godine tuženik navodi da mu nije jasno temeljem čega tužiteljica traži utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine. Navodi da se u ovom slučaju radi o deklaratornoj tužbi, da bi proizlazilo da je pravni osnov stjecanja dosjelost, u tom slučaju da posjed tužiteljice nema određene kvalitete ako se traži utvrđenje prava vlasništva dosjelošću od najbliže rodbine, u ovom slučaju brata pravnog prednika tužiteljice. Navodi da se ovaj problem može riješiti dogovorom uz uvjet da tužiteljica ispoštuje dogovor njenog oca i tuženika, tužiteljica da zna za ovaj dogovor. Tuženik ističe da su otac tužiteljice i tuženik kupili građevinsku parcelu u M., prije toga tuženik da je kupio parcelu u O., otac tužiteljice parcelu u M. da je prodao, novac zadržao za sebe, a da je postigao dogovor sa tuženikom kada i pod kojim uvjetima će biti izvršena uknjižba prava vlasništva parcele u O.. Dakle, da je dogovor bio da tuženiku treba platiti ½ dijela vrijednosti parcele u O., isključivo pod tim uvjetom da se tužiteljica može uknjižiti na predmetnu nekretninu. Tuženik da je još 1963. godine od obitelji L. kupio predmetnu parcelu, isključivo svojim novcem zarađenim radom u poduzeću Đ. Đ., kao i prodajom nekretnine u V..

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je vlasnica nekretnine označene kao čest. zem. 378/5 ZU 1092 k. o. O., ova nekretnina u zemljišnim knjigama upisana je na ime tuženika, njenog strica, za cijelo. Tužiteljica zaista nije jasno označila pravni osnov stjecanja nekretnine, iz historijata tužbe proizlazi da se ista poziva na stjecanje prava vlasništva dosjelošću, dok iz njenih daljnjih očitovanja i iskaza pred sudom proizlazi da se radilo o zajedničkom poduhvatu njenog oca i tuženika, braće.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom izvatka iz zemljišnih knjiga za čest. zem. 378/5 ZU 1092 k. o. O. na dan 30. svibnja 2017. godine; prijepisa posjedovnog lista za istu nekretninu na dan 28. srpnja 2017. godine; izvoda iz katastarskog plana P. za katastar S. od 28. srpnja 2017. godine;

pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza smrti oca tužiteljice S. Š.

donesenog od strane Općinskog suda u Omišu broj O-248/98 dana 18. prosinca 1999. godine; pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza smrti majke tužiteljice M. Š. broj O-348/17 Općinskog suda u Splitu od 2. ožujka 2017. godine; izvatka iz zemljišnih knjiga za čest. zgr. 566 ZU 1474 od 30. srpnja 2017. godine; položajnih nacrta Z. za gospodarenje – O. od 1. travnja 1992. godine i 21. rujna 1992.

godine; izveden je dokaz vještačenjem po sudskom vještaku geometru dipl. ing. A. D.; pregledom U. o privremenom priključenju kanalizacije zaključenog

23. lipnja 1976. godine između Z. O. i oca tužiteljice S. Š.; dopisa

S. Š. i tužitelja S. O. od 25. svibnja 1971. godine; putovnice

tuženika; saslušanjem tužiteljice i tuženika u svojstvu parničnih stranaka.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužiteljice je osnovan.

U dokazne svrhe radi potrebe utvrđenja činjeničnog stanja sud je izveo dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje sudskog vještaka geometra dipl. ing. A. D.. Sudski vještak izradio je pisani nalaz i mišljenje, identificirao predmet spora te se očitovao u svom vještvu kako je predmet spora nekretnina označena kao čest. zem. 378/5 k. o. O. koju je vještak u svom grafičkom prikazu označio slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-A, u naravi zgrada i dvor, vještak je iskazao kako predmetna nekretnina predstavlja okućnicu – dvorište obiteljske kuće anagrafske oznake M. M. a zajedno sa navedenom kućom označenom kao čest. zgr. 566 k. o. O. čini cjelinu posjeda tužiteljice. Obiteljska kuća tužiteljice da je izgrađena u bloku sa obiteljskom kućom tuženika koja je položena na katastarskoj čestici 1061/1 k. o. O., odnosno čest. zgr. 565 k. o. O.. Okućnica tužiteljice da je fizički odvojena od okućnice tuženika, a granica između okućnica da je ujedno i međa između katastarske čestice 1061/1 k. o. O. koja je u posjedu tuženika i katastarske čestice 1061/2 k. o. O. koja je u posjedu tužiteljice. Dakle, i u vještvu i u svom grafičkom prikazu koji je sastavni dio vještva sudski vještak precizno identificira predmet spora, predmetnu česticu u odnosu na okolne čestice i ceste sa južne i sjeverne strane nekretnine, identificira precizno i čest. zgr. 565 k. o. O. koja je nesporno vlasnosti tuženika i u njegovom posjedu. V. sudskog vještaka A. D. sud je u cijelosti prihvatio kao stručno, logično i uvjerljivo, stranke nisu imale bitnih primjedbi na identifikaciju sudskog vještaka i nije bilo potrebe vještvo dopuniti, sudski vještak je kvalitetno i profesionalno odgovorio na zadatak vještačenja.

Sudski vještak u svom vještvu navodi i vještvu prilaže prijavne listove i položajne nacrte Z. za gospodarenje – O. iz 1992. godine, prilaže dokumentaciju i opisuje povijest promjena. Iz priloženih prijavnih listova razvidno je da su obavljeni uviđaji 1. travnja 1992. godine i 21. rujna 1992. godine, kao stranke su sa vlastoručnim potpisima i JMBG navedeni S. Š. i tuženik, nakon zaprimanja vještva tuženik navodi da on ove dokumente nikada nije vidio niti dao suglasnost za iste, da se 1. travnja 1992. godine nije nalazio u O. nego na okupiranom području sa kojeg nije mogao otići sve do 16. ožujka 1993. godine. Prilaže preslik svoje putovnice, dijela putovnice iz koje je razvidno da je granicu prešao 16. ožujka 1993. godine, a to nije dokaz u ovom postupku bez obzira kada je dio preslika putovnice predan, u svakom slučaju bez obzira je li tuženik vlastoručno potpisao prijavne listove i je li za njih znao ili ne, cijepanje je provedeno i tuženik nakon toga po pitanju istog ništa nije poduzeo, nije tražio obnovu tog postupka niti poduzeo druge, moguće, pravne korake. Dakle, utvrđeno je stanje na terenu te je izvršena dioba kat. čest. 1061 k. o. O. u podčestice 1061/1 i 1061/2, protiv ovog tuženik nije poduzeo nikakve pravne korake. Dakle, sud drži da je predmetna čestica upisana u zemljišniku upravo onako kako je identificirana od strane sudskog vještaka D., a da upis na tuženika ne odgovara realnom stanju odnosno stvarnom stanju vlasništva iste. Sud drži logičnim i vjerodostojnim da je izvršena parcelacija upravo sukladno diobi i dogovoru braće Š. nakon što su zajedno kupili čitavu parcelu, izgradili kuću u bloku i kasnije svaki od njih sebi garaže na dijelu okućnice koju su diobom dobili u svoj dio.

Dakle, na licu mjesta je utvrđeno sve što je bitno za ovaj postupak, kuća tužiteljice označena kao čest. zgr. 566 k. o. O. upisana je upravo na tužiteljicu kao vlasnicu u zemljišnim knjigama, ta kuća je u bloku sa kućom njenog strica – tuženika označena kao čest. zgr. 565 k. o. O.. Ispred odnosno južno od ovih kuća nalaze se garaže stranaka, a na licu mjesta je precizno utvrđeno da je tužiteljica u posjedu upravo predmetne nekretnine koja predstavlja njenu okućnicu sa garažama i pristupnim stepeništima, sudski vještak je precizno označio i slovima i to što je označeno slovima i što tužiteljica drži u svom posjedu je upravo predmetna nekretnina koja je do danas u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo njenog strica odnosno tuženika. Dakle, predmetna nekretnina predstavlja okućnicu tužiteljice, a bitno je odgovoriti na pitanje je li tužiteljica stekla pravo vlasništva ove nekretnine i na koji način odnosno ima li pravni temelj za stjecanje prava vlasništva.

Na ovu okolnost izveden je dokaz saslušanjem parničnih stranaka.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je tuženik njen stric, mlađi brat njenog sada pok. oca S. koji je preminuo 1998. godine, a majka 2016. godine. Navodi da su porijeklom iz S., sa očeve strane, tuženik da je čitavo vrijeme i živio u S., a njen otac da je došao u D., za poslom, preko prijatelja iz

M., kako je otac bio automehaničar, a u O. je postojala potreba za tom strukom, to da je saznao za mogućnost da na području O. dobije zemljište za izgradnju automehaničarske radnje. To da je odvojena zemlja od predmetnog zemljišta i s njim da nema ništa, uglavnom, otac da je imao namjeru kupiti zemljište za izgradnju obiteljske kuće na ovom području, a kako je stric uvijek pratio njenog oca, to da je otac i njega uključio u svoje planove, čitava zemlja na kojoj je dvojna kuća napravljena da je kupljena od sada pok. L., čije su kćeri susjede stranaka. Kako je otac trebao dobiti to zemljište za izgradnju garaže odnosno radnje, to da se bojao s obzirom na postojeći socijalistički sustav, kupiti na svoje ime nekretninu za gradnju kuće, pa da je u dogovoru sa svojim i stričevim ocem T., samo fiktivno zemljište kupljeno na ime djeda T. koji je preminuo 1965. godine.

T. da apsolutno nikakve veze nije imao ni sa gradnjom kuće ni sa kupnjom zemljišta, samo fiktivno da je bio nominiran kao kupac. Ona da je rođena 1963. godine, da misli da je njen otac iz S. došao 1961. ili 1962. godine, a neposredno nakon kupnje da su otac i stric, jer su tako dogovorili počeli graditi predmetnu zgradu, dakle, između sebe da su očito dogovorili da kuća bude u bloku, jedan dio obitelji tužiteljice, a drugi dio stricu, pa tako i zemlja. Tada da se na zemljište pristupalo sa sjeverne strane, sadašnja ulica … odnosno …, jer ove južne ceste tada nije bilo u sadašnjim gabaritima, jednostavno da

se nije koristila za pristup. Navodi da je kuća građena na način da su gradili i stric i otac, da misli da je čak moj otac davao više sredstava, u grubo da je napravljena 1965. godine i već da su tada kao obitelj stanovali u određenim prostorijama koje su osposobili za stanovanje, u sadašnjim gabaritima i po pitanju katnosti čitava kuća da je napravljena 1967. godine i tada da još nije bio pristup sa južne strane. Ulaz u kuće da je bio sa sjeverne strane. Zbog konfiguracije terena koji je strm prema jugu, kada je probijen put sa južne strane – 1976. godine, to da se stvorila mogućnost gradnje garaža sa južne strane kuće, te da je tada između oca i strica dogovoreno da se naprave garaže, jedna garaža stric, drugu garažu otac, navodi da su tužiteljičinima radili radnici koji nisu radili stricu, da su oni napravili prije svoju garažu, a u intervalu od nekih godinu dana da je napravljena i stričeva, 1976. – 1977. godine. Zbog konfiguracije terena te okolnosti da između kuća pa do ceste ne ide ravna linija, to da je čak stričeva garaža izbačena prema istoku odnosno prema kući stranaka, tako da jedan dio garaže od strica je tužiteljici ispred njenog dijela kuće. To da je tako i među njima da nije bilo spora, dakle, zemljište da se koristilo čitavo vrijeme sa strane tužiteljičine obitelji onako kako je i predočeno od strane vještaka D., točno onako kako je u njegovom prikazu, tako da je i na terenu. Čitavo vrijeme da se njen dio kuće, okućnice i garaže koristi, a stric da je u svoj dio dolazio povremeno s obzirom da je trajno nastanjen u S., navodi da nije bilo nekog većeg vremenskog razdoblja da stric tu nije došao. Između njim da su nastali problemi, pa da očito nije bilo sluha sa stričeve strane da se ovo riješi mirnim putem, tako da je prisiljena ustati ovom tužbom. Navodi da je njen otac zajedno sa stricem kupio predmetno zemljište, cjelokupno, te temeljem dogovora sa stricem stekao upravo ono što ona drži u svom posjedu i što traži ovom tužbom jer smatra da je to njeno nasljedstvo. Na posebno pitanje pun. tuženika, tužiteljica navodi da zna kako je njen pok. otac od svog brata tražio, 80-ih godina da riješe pitanje upisa oca na predmetnu nekretninu, na dio koji pripada ocu, da misli da su se oni tada dogovorili, jer su oni smatrali da je to riješeno. Nakon što je njen otac preminuo, da je ona sama pitala strica odnosno ponudila mu da predmetni dio prepiše na njih, da se to riješi, a da stricu pripada kuća u S. i da mu se oni u to neće dirati, da je stric to odbio i da je kazao da on ima 5 kuća i da ga ovaj dogovor ne zanima, čak je rekao da je on sam gradio čitavu predmetnu kuću, pa tako i naš dio. Navodi nadalje da nikada stric nije spomenuo niti istaknuo da bi mu njen otac bio dužan bilo kakav novac, niti da se njen otac obvezao stricu išta platiti, o tome nema niti govora. Na daljnje pitanje pun. tuženika, tužiteljica tvrdi da nikada ništa tuženik nije imao sa zemljištem na području M., u B.. To zemljište da je kupio njen otac zajedno sa svojim prijateljem

M. M., 70-ih godina, dakle nakon kupnje predmetnog zemljišta, da

su ga kupili po pola, da je upravo tuženik bio ljubomoran jer on nije bio uključen u taj posao, a nakon očeve smrti da je to zemljište majka prodala, svoj dio, a i da su oni kao nasljednici podijelili novac. Apsolutno nikakve veze sa time da tuženik nije imao. Na daljnje pitanje pun. tuženika, tužiteljica navodi da je po njoj tuženik u predmetnu kuću dolazio i za vrijeme rata, kao i prije rata, da je on pričao kako je pobjegao iz S., da kuća u S. u kojoj je tuženik živio je zaista bila neko vrijeme na okupiranom području, ali da detalje o tome ne zna i ponavlja da joj se čini da ni za vrijeme rata nije bilo dužeg vremenskog perioda u kojem tuženik povremeno ne bi dolazio u predmetnu kuću.

Tuženik u svom iskazu navodi da su stranke porijeklom iz S. odnosno S. J., kako su u stara vremena bili loši uvjeti života gore, to da je sa

ocem tužiteljice imao potrebu otići tražiti posao, da je on otišao u Z. i našao plac u S. T., taj plac da je samo kaparirao i čovjek da mu je kasnije vratio

kaparu, radi toga što je S. koji je otišao u D., navodeći da su bolji uvjeti

u D., predložio da budu zajedno. Njihovi roditelji da su bili podijeljeni po pitanju stava u pogledu zajedničke gradnje, majka da je navela da bi bilo bolje da rade zajedno, otac da je bio protiv toga, da je on odustao od ovih S. T.,

odnosno G. S.. Navodi da se ne može sjetiti godine kada je njegov brat

dobio u O., na PZ, tu da je napravio garažu i u toj garaži da je sada

njegov sin. Isti da je naveo kako je ovo zemljište dobio od O. O., ali da postoji još jedno zemljište na prodaju, da se radi o predmetnom zemljištu odnosno čitavom placu, tuženik da je tada radio za poduzeće Đ. Đ., kao vozač, a S. da

je automehaničarski servis išao slabo, dakle, tuženik da je isključivo svojim sredstvima kupio čitavo zemljište od L. i da ga je on platio, S. sa tim da nije imao ništa, da je počeo graditi čitavu kuću, čitav objekat koji je u bloku, svojim sredstvima i S. da u to nije niti ulagao novce niti da je radio na kući. Tuženik navodi da tada nije bilo garaža, kuća da nije S. i on da nema ništa s tim, a tuženik da je dopustio da S. žive u dijelu kuće, s obzirom što je S. u

M., nikako B., dvije godine nakon što je tuženik izgradio čitavu predmetnu kuću, kupio zemljište. Dakle, između njega i S. da je bilo govora o tome da će mu tuženik prepustiti pola predmetne kuće i čitave nekretnine, a da on tuženiku prepusti zemljište u M., s obzirom da je tuženik imao četvero djece, da je tuženik imao namjeru u M. graditi kuću za sina. S. da to nije napravio i tuženik navodi da on i nije vlasnik dijela predmetne kuće ni zemljišta ni garaže. Garaže da su se počele graditi kasnije, S. da jest gradio jednu garažu, napravio skale i radio neke zemljane radove, ali da mu to nije moglo pripasti kao vlasniku jer tuženiku nije prepustio M.. Navodi da je on bio na tom zemljištu u M., da ne zna kolika je kvadratura i da misli da je to S. kupio sam, da se radi o zemljištu koje je na samom ulazu u M., gdje vodi gornja cesta, a ispod da je bio čovjek iz njihovog kraja koji se zove S. S., koji je i kazao da bi bilo dobro kupiti to zemljište, kasnije da se taj S. vratio na sjever. Tuženik navodi da je živio na području S. J., gdje i sada živi, a da je to bio za vrijeme

D. rata okupirani teritorij, isti da je okupiran samim početkom rata, a kao okupirani teritorij da je bio pet godina. Navodi da je bio gore kada je bila okupacija i tek da je nakon tri godine dobio mogućnost izaći, tako da je otišao u Z. kod svoje kćeri, tamo prenoćio i od tada da je bio u predmetnoj kući u O., a da se vratio u S. J. u smislu stanovanja kada su se J. u potpunosti

oslobodili od neprijatelja. Navodi da njegov i S. pok. otac T. nije imao

ništa sa predmetnim zemljištem i da on nije isto kupio niti je bio vlasnik tog zemljišta, pa tako ni na papiru. Na posebno pitanje pun. tuženika je li tuženik bilo što potpisao osobno od dokumentacije koja je prilog vještva sudskog vještaka D., tuženik navodi i tvrdi da nije. Na posebno pitanje pun. tužiteljice, tuženik navodi da su za vrijeme rata u O. u predmetnoj kući živjeli njegovi sinovi I. i D., kao i najstariji sin A. zv. Š.. Nakon svega navedenog tuženik ističe kako ima

potrebu navesti da je on za firmu Đ. Đ. vozio, ali kao vlasnik svoga kamiona i to do dvije godine u kontinuitetu.

Iz priloženog izvatka iz zemljišnih knjiga proizlazi da je na predmetnoj čest. zem. upisan tuženik kao vlasnik dok iz prijepisa posjedovnog lista PU

za katastar S. proizlazi da je kao posjednik te nekretnine upisan upravo tužiteljičin pokojni otac S. Š.. S. Š. preminuo je 4. rujna 1998. godine,

njega je naslijedila supruga M. Š., tužiteljičina majka, a M. Š. koja je preminula 27. prosinca 2016. godine temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju naslijedila je upravo tužiteljica, ostavinu M. Š. je, između ostalog, kao izvanknjižno vasništvo činila i predmetna nekretnina. Tužiteljica je upisana kao vlasnica kuće označene kao čest. zgr. 566 ZU 1474 k. o. O., za cijelo. Pregledom dopisa tužiteljičinog oca S. i tuženika kao njegovog brata od 25. svibnja 1971. godine koji su uputili S. za poslove uprave S. O. razvidno je da se isti legitimiraju kao graditelji porodične stambene zgrade u O. te mole dopuštenje gradnje potpornog zida zgrade u cijeloj dužini iznad zgrade. Iz Ugovora o privremenom priključenju kanalizacije od 23. lipnja 1976. godine razvidno je da se S. Š. odobrava priključenje kanalizacije na kanalizaciju

kućnog savjeta broj 31. Dakle, iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je još od 60-ih odnosno 70-ih godina prošlog stoljeća otac tužiteljice S. Š. bio vlasnik

kuće koja je napravljena u bloku sa kućom tuženika, tužiteljica je danas i uknjižena odnosno upisana kao vlasnica te kuće. Pitanje je kako su stranke odnosno prednik tužiteljice i tuženik kao braća riješili svoje imovinskopravne odnose u pogledu okućnice odnosno predmetne nekretnine. U tijeku postupka utvrđeno je te iz svih izvedenih dokaza proizlazi da tuženik ima kuću koja se sa kućom tužiteljice u bloku, okućnicu i sa sjeverne i južne strane navedene kuće na kojoj su sa južne strane izgrađene garaže tuženika. Tužiteljica pak ima u svom vlasništvu kuću u bloku sa kućom tuženika te u posjedu drži okućnicu sa sjevera, istoka i juga kuće na kojem su garaže tužiteljice, a već na prvi pogled je jasno da se tu radilo o dogovoru braće odnosno oca tužiteljice i njegovog brata – tuženika, da je ova parcela na kojoj su sagrađene kuće stranaka kupljena odavno kao jedinstvena parcela i da su braća u bloku svaki za sebe sagradili svoju kuću i kasnije garaže. Dakle, sud u potpunosti poklanja vjeru iskazu tužiteljice, njen iskaz je životan, logičan i uvjerljiv, u skladu je sa svim izvedenim dokazima, dok iskaz tuženika u bitnom nije logičan i uvjerljiv. Kod nesporne okolnosti da su braća ranije bili u iznimno dobrim odnosima, da su doselili na područje O. i tu se trajno nastanili, da je otac tužiteljice dobio drugo zemljište za automehaničarsku radnju, sve vezano za ondašnje prilike u J., stvarno je bilo često postupanje ljudi da jedan od ortaka, u ovom slučaju braće, kupi zemljište, da u ugovoru kao kupac bude naveden i neki srodnik, a da stvarno stanje u biti ne odgovara onom koje je navedeno u kupoprodajnom ugovoru. Dakle, sud drži utvrđenim da je radi statusa tužiteljičinog oca, on izostao kao formalni kupac zemljišta na kojem je sagrađena obiteljska kuća u bloku, dakle, kuća tužiteljice i kuća tuženika koje su naslonjene jedna na drugu, te garaže stranaka koje su položene južno od kuća stranaka. Tuženik u sudski spis i nije priložio kupoprodajni ugovor koji bi on zaključio sa prodavateljima L., tuženik jest upisan kao vlasnik predmetnog zemljišta, ali sud drži da su braća Š. zajedno zemljište kupili, u stvarnosti, gradili kuću u bloku, kasnije svaki od njih sebi garaže južno od njihovih dijelova kuće i ujedno podijelili okućnicu, kako je to na terenu logično, kako je navela tužiteljica i kako je utvrđeno očevidom na licu mjesta i u vještvu sudskog vještaka D.. Da otac tužiteljice S. nije stekao ni kuću ni zemljište, onda, jednostavno rečeno, ne bi bio ni u posjedu svog dijela kuće, niti garaža, a niti okućnice (predmetne), tuženik bi tražio njegovo iseljenje i predaju mu čitave nekretnine u posjed kao stvarnom i upisanom vlasniku. Dakle, okolnost zašto je tuženik upisan u zemljišnim knjigama, razlog po ovom sudu je onaj naveden upravo od strane tužiteljice, u stvarnosti su braća zemljište zajedno kupili, izgradili kuće i okućnicu podijelili, to je logično, životno i to se tako očito desetljećima i koristi. Braća su se kod dozvole za gradnju potpornog zida i legitimirali kao suvlasnici nekretnine, suvlasnici nekretnine su i bili, a tužiteljica je temeljem pravnog posla kupoprodaje njenog prednika, diobom između svog oca i tuženika, te nasljeđivanjem, postala u biti vlasnica predmetne nekretnine, koju i posjeduje, koju koristi čitavo vrijeme i koja je i ograđena, a njen otac je kao posjednik na istu i upisan.

U ovom slučaju, temeljem svih izvedenih dokaza ne bi se moglo raditi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na strani tužiteljice, naime, jasno je da je prednik tužiteljice znao i morao znati koji je pravni osnov stjecanja nekretnine, to zna i tužiteljica, a kako se pravni posao i dosjelost uzajamno isključuju kao osnovi stjecanja nekretnine, sud drži da su predmetnu nekretninu zajedno sa nekretninom tuženika u stvarnosti kupili otac tužiteljice i tuženik od prodavatelja L., bez obzira tko je od njih dvojice bio nominiran odnosno tituliran kao kupac nekretnine u to vrijeme. Očito su njih dvojica imali dogovor da zajednički kupe čitavu nekretninu, sagrade svaki sebi objekte i postigli su dogovor o tome što kome od njih dvojice pripada. Dakle, sud drži temeljem svih izvedenih dokaza da su u biti tužiteljičin otac i tuženik zajednički kupili čitavo zemljište te nakon toga podijelili između sebe isto i tu diobu u potpunosti izvršili prije mnogo godina, tako da je tom diobom utvrđeno i izvršeno da predmetna nekretnina pripada ocu tužiteljice, a ostali dio tuženiku. Na taj način se posjed i vršio kroz desetljeća, pa je tako otac tužiteljice i upisan kao posjednik predmetne nekretnine, a utvrđeno je očevidom na licu mjesta i vještačenjem po sudskom vještaku da je u stvarnosti predmetna nekretnina odijeljena od tuženika i da je tužiteljica jedina u posjedu iste. Tuženik ne želi izdati tužiteljici tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama, drži da je on vlasnik iste, međutim, sud ovakav stav tuženika smatra neosnovanim i nelogičnim, da je tuženik stvarni i upisani vlasnik predmetne nekretnine tada bi tražio predaju iste njemu u posjed, što isti nije tražio i tužiteljica i njeni prednici su čitavo vrijeme u posjedu predmetne nekretnine, temeljem valjanog pravnog posla između braće Š., tužiteljičinog oca i tuženika. Iako nema pisanog traga kupoprodaji od prodavatelja L. (tuženik isti nije predao sudu) niti postoji pisani diobeni ugovor niti bilo kakav sporazum između S. Š. i

tuženika, sud drži da se radilo o prvenstveno kupoprodajnoj pogodbi koja je u cijelosti izvršena i da je otac tužiteljice valjanim pravnim poslom stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine kao i čest. zgr. 566 k. o. O.. Ovi pravni poslovi su izvršeni u cijelosti i dugi niz godina, sve do danas, tužiteljica je u nesmetanom posjedu predmeta spora, jedino što joj tuženik nije htio izdati tabularnu ispravu u mirnom postupku držeći da mu je dužna isplatiti novac. Sud drži da su braća Š. odavno riješili imovinskopravne odnose, da je između njih bilo sve jasno i riješeno i da su čitavo zemljište stekli zajednički i po pitanju istog se podijelili, da otac tužiteljice nije dužan tuženiku nikakav novac i da je tuženik upisani, ali ne i stvarni vlasnik predmetne nekretnine.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude, zahtjev tužiteljice valjalo je prihvatiti u cijelosti, bez obzira što ista traži utvrđenje da je već stekla pravo vlasništva, u svakom slučaju ona ima pravo na upis prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime za cijelo uz istovremeno brisanje tuženika kao vlasnika iste u zemljišnim knjigama.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužiteljici odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 7 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 2.000,00 kn; troška izlaska suda na lice mjesta i troška vještačenja u iznosu od 3.492,80 kn; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 400,00 kn i sudsku pristojbu presude u iznosu od 200,00 kn, što ukupno zbrojeno daje iznos od 14.292,80 kn, koliko je na ime naknade parničnog troška tuženik obvezan isplatiti tužiteljici, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U Splitu, 6. svibnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika